Po pritužbi Autonomnog ženskog centra, Poverenica za zaštitu ravnopravnost je prvi put u Srbiji ustanovila višestruku diskriminaciju žene sa iskustvom nasilja u porodici na osnovu njenih ličnih svojstava – pola i nacionalne pripadnosti[1].
U mišljenju Poverenice, koja je postupala prema pritužbi Autonomnog ženskog centra, navodi se da su stručni radnici u Gradskom centru za socijalni rad izvršili višestruku diskriminaciju žene odbijanjem da zabeleže njenu prijavu nasilja u porodici, uprkos tome što su znali da je „njen bivši partner bio osuđen zbog nasilja u porodici“. Kao i Poverenica, podsećamo da su ovakvim nepostupanjem prekršeni važeći zakoni, pravilnici i protokoli o postupanju instutucija u situacijama nasilja prema ženama.
Utvrđeno je da je učinjena diskriminacija po polu, jer su se stručni radnici u Gradskom centru za socijalni rad rukovodili predrasudama o ulozi žene, što predstavlja kršenje njenih prava. Posebno je važno istaći da je po mišljenju Poverenice izvršena i diskriminacija na osnovu nacionalne pripadnosti, jer je ustanovljeno da je postupanje zaposlenih u ovom slučaju ukazivalo na njihove stereotipne stavove o ulogama i ponašanju Romkinja, „tzv. običaja i stila života romske populacije u kojem se nasilje posmatra kao nešto što se podrazumeva“.
Poverenica je tokom postupka utvrdila i da su zaposleni u ovoj instituciji stavili ženu „u nejednak položaj u odnosu na njenog bivšeg partnera, čijim je tvrdnjama poklonjena veća vera, uprkos činjenici da je osuđen za krivično delo nasilje u porodici koje je učinio... Ovako očigledno različito tretiranje u konkretnom slučaju pobuđuje sumnju na duboko ukorenjene stereotipe prema kojima se od muškarca očekuje da ’kazni’ ženu/partnerku ukoliko je to svojim ponašanjem ’zaslužila’.“
Poverenica je u mišljenju izrazila i stav da su stručni radnici u Gradskom centru za socijalni rad „odlučili da podršku pruže njenom bivšem partneru, kroz pružanje psihosocijalnog tretmana, dok je njihov odnos prema ženi praćen velikom rezervom i sumnjom u njene izjave da trpi porodično nasilje“.
“Ovo je prva pritužba na višestruku diskriminaciju u situaciji nasilja prema ženama, iako je opštepoznato da nasilje u porodici drugačije i neproporcionalno pogađa žene, kao i da je najčešći razlog što se inače solidni zakoni i procedure u praksi ne poštuju. Izuzetno je važno to što je potvrđena diskriminacija po osnovu nacionalne pripadnosti, jer su žene Romkinje ’posebno ranjive’, i ne dobijaju podršku insistucija koja odgovara njihom položaju i potrebama” – ističe Tanja Ignjatović iz Autonomnog ženskog centra. Stoga, pozdravljamo preporuke koje je Poverenice uputila Gradskom centru za socijalni rad, a posebno onu kojom se nalaže da taj organ uputi pisano izvinjenje ženi čiju prijavu nasilja je odbio da zabeleži.
Ovaj slučaj je ukazao na još jedan ’nevidljivi problem’ u centrima za socijalni rad koji sprovode program rada sa učiniocima nasilja. „Postoji ozbiljan rizik da se stručni radnici organa starateljstva nađu u sukobu interesa u dve nespojive uloge – ulozi procenjivača i organa koji po službenoj dužnosti treba da pruži zaštiti od nasilja u porodici i zaštitu prava deteta, i ulozi pružaoca usluga učiniocu nasilja. Ne postoji dovoljno i specifično znanja o pojavi i rodnoj prirodi nasilja u porodici. Istovremeno, raširene predrasude o ženama, posebno o ’netipičnim’ žrtvama i ženama koje dolaze iz ’ranjivih grupa’, povećavaju rizik da zaposleni u centru za socijalni rad povrede prava žena i da nedopustivo stanu u zaštitu učinioca nasilja“ – navodi Tanja Ignjatović.
Autonomni ženski centar podseća da je nepoverenje sistema u iskaze žena najčešći razlog što one ne prijavljuju nasilje ili što se njihove prijave ne razmatraju sa dužnom pažnjom, što je obaveza svih državnih organa.
[1] http://ravnopravnost.gov.rs/misljenja-i-preporuke/misljenja-i-preporuke-u-postupku-po-prituzbama/visestruka-diskriminacija/