Jasmina Tešanović

Ja i moja multikulturalna ulica

 Iskreno govoreći, ne znam čemu ova

knjiga sada kada izgleda da je sve gotovo

Za Biljanu

Hvala Stef, hvala Slavice

Sadržaj:

 

Beograd 15. maj 2001.

Sada kada izgleda da je sve gotovo, zauvek, danas kada moramo iz neke nove perspektive da dekonstruišemo te dane, godine najgoreg zločina i bola… ovi moji eseji mi deluju krajnje neadekvatno, neprecizno… Danas svi na svakoj televiziji ili radio stanici u mojoj zemlji govore bolje nego što sam ja tada govorila i zadovoljna sam, laknulo mi je, mogu da ćutim i da konačno od žene u crnom u pravom ratu postanem moja kraljica iz snova, Nefertiti, u virtuelnom carstvu lepote, ženske moći, monoteizma, demokratije, transseksualnosti…

I s obzirom da sam priznala istinu da zvučim sebi patetično danas ali ne samo danas već i onda kad sam to pisala, mogu samo da nabrojim prilike i prijatelje koji su me naveli da sve to napišem i kojima sam zahvalna na pažnji, razumevanju i političkom saputništvu da preživimo naša mračna vremena sa svedocima… Svi ovi tekstovi su zapravo pisani na engleskom, zato što mi ih je neko bio naručio. Zato što je spoljna politika prema insajderima bila nama važna, zato što za mene engleski jezik nikad nije bio strani jezik s obzirom da sam završila englesku školu i zato što je engleski jezik bio savršen u ovoj velikoj globalnoj aferi u kojoj ne samo da niko nije bio savršen već ni nevin.

Sve je počelo, ovaj moj apel za razumevanje i podršku, septembra 1997. kada sam se od feminističke underground spisateljice small-talk-a pretvorila u globalnu misliteljku: izvinila sam se zbog neznanja, nelinearnog razmišljanja, pomešanih jezika i osećanja ali sam uspela da dođem do nekih tačaka, valjda emotivno. Bila nam je potrebna pomoć i kada kažem “mi”, moram da priznam da sam se potpuno identifikovala sa srpskim narodom, i to je bilo prvi put u mom životu da sam shvatila da postoji nešto kao narod, pa još srpski. Pripadala sam mu i to me je činilo srećnom: sada je međutim gotovo s tim, opet ne pripadam nijednom narodu niti naciji, i to me takođe čini srećnom, ali u onom trenutku osećala sam se kao u transu, kao lažna misionarka koja drži predavanja i traži pomoć. Još jednom, valjda na svu sreću, izgubila sam tu misiju i identifikaciju. Samo da nikad više ne živim u tako zanimljivim vremenima u kojima moje reči postaju važnije od mog života.

 

 

 

Redosled eseja u ovoj knjizi je hronološki po vremenu nastajanja. 

Objavljeni su u:

Žene i rat, Letnja škola za Među-konfesionalni-kulturni-nacionalni dijalog i razumevanje, Lastovo, Hrvatska 1997; WIN Magazine, maj 1999.

Piščeva prava i obaveze, Konferencija u Oslu, septembar 1998.

Biljana, Feminističke sveske, 1998.

Semmering, Konferencija Evropskog saveta za kulturu, novembar, 1998;

Letere Internationale, Pariz 1999.

Tajne i laži, Index on Censorship, 2/ 1999.

La vita e bella, Guardian, 28 mart, 1999; Nordlys, Norveška, mart 1999; 

Philadelphia Inquirer, april 1999; ABC TV, april 1999; Dagens Nyheter,

[vedska, april 1999; Boston Globe, april 1999; Sorrisi e Canzoni TV, 

Italija, april 1999 ; La stampa, Italija, april 1999; Bastard, Hrvatska, 1999;

Viva, Argentina 1999; Brecha, Urugvaj 1999.

Žene u crnom, Beograd, ed. Johan Galtung: Die Zukunft der Menschen

rechte, Campus Verlag 2000; @ene u Crnom, Beograd 2001.

Ja i moja multikulturalna ulica, Biblioteka ALEXANDRIA 11-12, 2000.

Žene cenzurišu žene, Index on Censorship, 2/2000. 

Čečenija, Index/Dos'e na tsenzuru, 10/2000, Moskva

Za bolju Srbiju, Deutsche Welle, mart 2000.

Pristojni ljudi, Feministička letnja škola, 2000.

Izborna pisma, Free B92, septembar 2000; Philadelphia Inquirer, 2000;

Guardian, 8. oktobar, 2000; Themepark, London, 2001.

Balkan, Konferencija o Balkanu, Torino, oktobar 2000.