ČVOR NADMOĆI BELACA
Prevela Jasmina
Tešanović
(Iz
intervjua sa Marijom Nadoti, Njujork 1997, La Tartaruga edizioni)
U tvojim knjigama često se pojavljuje
vrlo sažeta politička formula "beli nadmoćni kapitalistički
patrijarhat" (white supremacist capitalist patriarchy). Jasno je da je to
jedna od jakih tačaka tvoje analize, zašto nisi pokušala da je izvučeš iz tako
kolokvijalne sintagme na granicije implozije?
Zato
što sam htela svim snagama da se otrgnem ideji da su s jedne strane muškarci a
s druge žene. Htela sam da kažem na nedvosmsilen način da stvar feminizma nije
antagonizam žena spram muškaraca, da je reč o dva povezana i isprepletena
sistema. Kada smo stavili u prvi plan pitanje rase za belkinje je bilo veoma
teško da shvate da rod nije jedini element koji određuje našu stvarnost. Činilo
mi se da korišćenjem te tako sažete fraze koja sadrži sve elemente u igri,
svaka može da smisli koji je svoj položaj u odnosu na njihovu celokupnost. Na
primer: ako sam ja bogata belkinja, moj život je drugačiji od života velike
većine žena, ali i ako sam žena crnkinja i bogata, moj život je drugačiji od
većine. Očajnički sam tražila način da pokažem svima nešto što je meni
izgledalo očigledno, da su naši životi određeni presecanjem ovih sistema, i ako
mislimo u kategorijama isključivo rasizma ili seksizma ispašće iz slike neki
aspekti.
Vratimo se dakle na pitanje agregacije,
kako da se žene konstituišu u jedinstveni politički subjekat koji je pluralan,
sposoban da ne negira ili poravnjava razlike.
Ubeđena
sam da su se žene pokrenule odlučnije svaki put kad su uspele da budu
realistične u odnosu na svoje prave potrebe. Ne treba zaboraviti kada se
razmišlja o polu, klasi i rasi, da ne postoji jedna ženska situacija, da u različitim zemljama sveta ili unutar
iste zemlje različite grupe žena mogu da imaju vrlo različite prioritete i
probleme. U Holandiji, na primer, feministički pokret se rađa među ženama iz
industrijskog proletarijata koje se bore sa ozbiljnim pitanjima vezanim za
njihovu platu i prema tome ima jak međuklasni uticaj. U Sjedinjenim državama,
međutim, rađa se unutar jednog privilegovanog društvenog sloja, kod žena koje
kažu: mi nismo deo radne snage a želimo da budemo. I tu je već
kontradiktornost, jer čineći to negiraju stvarnost masovnosti žena. Bilo bi
korisnije da smo pokušale da shvatimo šta nas vezuje sa ženama koje imaju posao
i koje verovatno donose kući takvu bednu platu da opet ne uspevaju da se
izdržavaju. Uzmimo na primer moju sestru Antoniju, koju si jutros ovde kod mene
srela: iako ima neki poslić i možemo da kažemo da se sama izdržava, svakako ne
poseduje nikakvu slobodu. Na primer, nije slobodna da se preseli u neki drugi
grad jer u tom slučaju ne bi mogla da računa na pomoć naših roditelja koji joj
sada čuvaju devojčicu omogućavajući joj da uštedi troškove zabavišta. Mora sama
kćerku da probudi ujutru, da je obuče, odvede kući mojih i da ode po nju na
kraju dana. Sve besplatno. Ali kakvu je ulogu odigrao feminizam u životu kao
što je njen? Da li smo to uspeli da se upitamo do kraja?
Pokušaj ti da odgovoriš.
Plašim
se da se američki feminizam sve više pretvara u reformistički pokret.
Revolucionarna feministička misao kao da se svela na podkulturu grupe, elite,
čiji su deo mnoge lezbejke separatistkinje, koje su često izmislile mnoge
načine da žive zajednički i koje su pokrenule nove ekonomske projekte podele
prostora i kućnih poslova. Problem je što su ti eksperimenti potpuno odvojeni
od stvarnosti i života velike većine žena, heteroseksualki koje žive sa
muškarcem ili su same u borbi sa patrijarhalnom kulturom. Danas se feminizam ne
obraća sa dovoljno snage potrebama žena iz raznih društvenih klasa. Rezultat je
da jedina "feministička" pitanja koja dopiru do široke publike jesu o
abortusu, protiv pornografije, nasilja u porodici, zlostavljanja dece. Ali da
li zaista ima mnogo žena čiji je osnovni problem jedan od ovih? Ako se setim
svog života kao feministkinje, mogu pouzdano da tvrdim da me ova pitanja nisu
dovela da stvorim svoju feminističku perspektivu. Zato nisam ubeđena da su
danas ona dovoljna da održe u životu pozitivan feministički pokret. Koliko je
žena koje o problemu nasilja u porodici mogu da odmahnu glavom i kažu "ne
tiče me se"? Ako bih htela da postavim feminsitički pokret prikladan
sadašnjosti, mislim da bih na prvo mesto stavila problem osnovnog obrazovanja,
čitanja i pisanja, imati pristup knjigama. Ako želimo da se muškarci i žene
približe feminizmu, moramo im prokrčiti put za to.
U
jednoj od mojih poslednjih knjiga "Teaching to Transgress" (Učenje
prestupljivanju), postoji jedan esej celokupno posvećen vrlo problematičnom
odnosu teorije i prakse. Nazivam ga problematičnim zato što, iako ga nije
stvorio feministički pokret, podlegli smo mu: drugde izmišljen, na neki način
je iskorišćen protiv feminizma.
Molim te da što više razradiš ovu tačku
jer – u komunikaciji između žena različitih kultura, klasa i rasa – to je i
dalje najriskantnija zona nesporazuma i nerazumevanja.
Zapravo,
već pristupajući problemu nailazimo na problem jezika koji se rađa iz lingvističke
binarnosti tipične za kulturu zasnovanu na dominaciji. Uzmimo reč
"praksa", reč koja u Sjedinjenim Državama nije u upotrebi: pozajmili
smo je iz drugih kultura, iz pokreta obrazovanja u Brazilu i Novoj Gvineji, jer
omogućava da drži zajedno teoriju i praksu. Za mnoge od nas teorija je jedan
oblik prakse a reč praksa pridaje važnost toj neraskidivoj vezi. Veliki je
problem što ih mnogi još uvek vide kao odvojene i suprotstavljene. Ubeđena sam
zapravo da su zamišljanje, izmišljanje i teoretisanje oblici aktivizma:
nepodnošljivo je da nas uvek podvode pod polarizaciju akcija/misao. Kako je
moguće ne shvatiti da izvesni oblici misli jesu oblik aktivizma koji nas
motivišu na konkretnu akciju, da između to dvoje postoji savršen spoj.
Po tvojim rečima se vidi da je jedna od
teorijsko-praktičnih novina feminizma tvrdnja da misao ne može da se rodi osim
iz uskustva i razmene iskustava, iz realnog života, iz stvari kakvih jesu.
Da,
feministička misao zasniva se na iskušenoj stvarnosti. Rekli smo još na početku
da naše iskustvo realnog jeste način upoznavanja sveta, da u tome ima
epistemologije. Imam utisak da upravo to danas gubimo. Vratimo se na tren na
moju sestru Anđelu, ženu od trideset pet godina, samohranu majku, siromašnu.
Ubeđena sam da kad bi imala grupu za samoosvešćivanje čak samo jednom ili
dvaput mesečno, da bi imala više nade za svoj život: znala bi šta znači
individualna sloboda, osećanje sebe, zadovoljstvo što nikome ne moraš da
polažeš ražune o svojim malim delanjima. Međutim, izolovana i zavisna od
materijalne pomoći od strane naših roditelja, ni ne zna kako se može zamišljati
budućnost. Ovih dana je Anđela bila u Njujorku kod mene. Osećala je potrebu da
sumira svoju situaciju i to joj je dalo hrabrosti da smogne snage i da se
odupre uobičajnoj uceni naše majke da sedne u avion. Šta smo radile zajedno?
Pokušale smo da zamislimo njenu budućnost i da je stavimo na papir, i upravo je
to ono što su grupe samoosvešćivanje oduvek radile. Da se nešto promeni, da se
izađe iz situacije koja deluje bezizlazna, ne treba se plašiti prolaza kroz
sopstveni bol. Jutros, dok sam sa Anđelom razmatrala naše živote, telefonirala
mi je jedna draga prijateljica iz vremena koledža i saopštila mi je da se
razvodi. Moja reakcija bila je: "O, konačno si se odlučila da ga ostaviš".
A ona: "Ne, on je zatražio razvod, ne trpi više ni da me pipne, neće više
da vodi ljubav sa mnom". A ja: "Pa nije rečeno da je kraj sveta, za
tebe može da bude početak novog života". U jednom trenutku sam je pitala
da li se nečega plaši, a ona je odgovorila da se plaši samoće. Nastavile smo da
razgovaramo i rekle smo jedna drugoj da moramo da naučimo da puštamo osobe da
odu, da svako mora da se razvija kako najbolje ume i može, i onda kad to znači
razdvajanje od onoga koga voliš. Moja sestra je bila tu pored mene i slušala
je. Bilo je važno da čuje da u svetu ima drugih žena u krizi, da nije jedina
koja ima probleme.
Na
televiziji danas svi ti kontakt programi samo raspravljaju o tim temama, ali
pravi efekat je da sve postaje nestvarno, kao da se priče koje slušamo nisu
dogodile osobama od krvi i mesa. Kada me pitaju da li mislim da televizija
povisuje stepen svesti kod sveta, odgovaram sa jednim odlučnim ne: televizija
ništa ne povisuje, jer ne proizvodi nikakav preobražaj. Često osoba koja gleda
televizijske programe ne prerađuje to što čuje i vidi u funkciji sopstvene
stvarnosti, jer pošto se dešava na televiziji nema razrade, dijaloga, sve je
pasivno. Međutim, ako sedimo ovako mi zajedno, u istoj sobi, i moja sestra mi
kaže da se oseća promašenom jer sa tridesetpet godina njen život nije kao što
ga je zamišljala, i ja mogu da joj kažem da ni moj život nije kako sam ga
zamišljala, da ću za nekoliko meseci napunti četredeset pet godina i da su se
stvari razvile drugačije nego što sam maštala. Ali se ne osećam zbog toga
neuspela. OK, moj život je drugačiji nego što sam ga zamišljala, ali sada,
kakav želim da bude? To je važno pitanje i to je pitam: kakav hoćeš da je danas
tvoj život? To je samosvest. Idealno govoreći, da se feministička revolucija
kojoj smo težili – i koja ne može da se svede na neku kliniku za abortus –
odigrala, ova žena, moja sestra bi imala mesto gde bi mogla da sretne, makar
jednom nedeljno, druge žene kao što je ona, bez sredstava, koje traže posao,
koje ne znaju gde da nađu partnera/partnerku, ljubav, brak. I možda bi zajedno
mogle da smisle druge načine da žive na svetu. Ove " feminističke
klinike" – tako ih ja zovem – morale bi da postoje, morale bi da imaju
precizno mesto u ovoj zemlji, bogatoj i imperijalističkoj. Međutim imamo klinike
za abortus, pobedu jednog kratkovidog i reformističkog feminizma. Kad bi se to
ostvarilo, verovatno mnoge žene ne bi morale da priđu takozvanom feminizmu
putem klinika za abortus ili skloništa za zlostavljane žene.
Koje možda više ne bi bile potrebne.
Međutim, tako nije bilo. Čemu to pripisujete s obzirom da moć žena bez daljnjeg
raste?
Mislim
da je delimično problem upravo u tome: žene su imale više moći unutar
postojećih struktura. Što su nas više integrisali to su nas bolje plaćali, i
manje smo bile motivisane da se bunimo, da razmišljamo o oblicima alternativnog
života. I sada se opet vraćamo na govor o klasama; mnogo žena dovoljno zarađuje
da izbegne strukture tlačenja roda sa moći koja dolazi od klase, i one su
izgubile svako interesovanje da ih dovedu u pitanje. Mogu to isto da kažem i za
rasizam, koji još bolje poznajem. Uzmimo moj slučaj: na koji način mogu da se
služim svojom klasnom moći? Evo me ovde u Njujorku, u jednom gradu u kome su
stambene politike krajnje nabijene rasizmom. Ja međutim, imam dovoljno klasne
moći da sebi mogu da dozvolim da živim u kvartu u kome se crni broje na prste
jedne ruke. Da nisam itekako politički spremna, mogla bih da pomislim da život
i nije tako loš, da rasizam i nije tako težak, ja sam uspela, imala sam dovoljno
klasne moći da uspem. I pošto se u Sjedinjenim Državama ne govori o klasi, lako
je pomisliti da "si uspela", i umesto da sopstveni uspeh prepoznaš u
onome što jeste, to jest dostignuće moći klase, da ga shvatiš kao lični čin
pobede i volje. U pomanjkanju govora klase, javnog diskursa o moći i klasnom
usponu, u ovoj zemlji nemamo ni feminstkinje koje pišu o tome kako privilegija
klase, povećavajući moć žena, smanjuje njihovo intresovanje za feminizam.
Ali
vratimo se na trenutak na poreklo pokreta i pratimo analizu jedne Beti Fridan
(Betty Friedan), koja se očigledno odnosila na jednu skučenu i privlegovanu
grupu belih žena i obrazovanih koje su četrdesetih i pedesetih godina pohađale
ekskluzivne univerzitete kao što su Sera Lorens i Vasar Koledž. Za Fridanovu
pravi problem za ženu je – šteta što nikad ne priznaje da govori o vrlo
specifičnoj društvenoj grupi – pomanjkanje klasne moći. Potrebno je dakle da
izađu iz kuće, da nađu posao, da dobro zarađuju i da tako steknu izvesnu
kontrolu nad sopstevnim životima. Ništa tu nemam da dodam, ali je jasno da se
ta analiza ne odnosi na žene iz proletarijata. Ženska sloboda onako kako je
Fridanova opsuje, podudara se na sumnjiv i slabo ubedljiv način sa klasnom
moći. I zapravo, koje postoje garancije da te žene, pošto osvoje te vrste
"sloboda", i dalje razmišljaju o patnjama ženskog proletarijata?
Mislim da je mračna zona, senka koja je oslabila savremeni feministički pokret
upravo ta. Da smo nastavili da razmišljamo i u klasnim kategorijama, feminizam
ne bi stavio na vrh svojih prioriteta pitanja abortusa, pornografije, nasilja u
porodici.
Vratimo
se na trenutak mojoj sestri, koja je poluzaposlena, nema ni dinara i živi od
socijalne pomići, s obzirom da joj država daje stan i bonove za hranu. Jutros
sam joj rekla da bez obzira na sve ne bi trebalo da prihvati posao koji mrzi.
Ubeđena sam, zapravo da se njen život ne bi popravio: novac bi bio manje više
isti, a njena psihološka dperesija bi porasla. Umesto da joj kažem: "Rad
će te osloboditi. Potraži neki posao, neka ti plaćaju samo tri dolara na
sat", rekla sam joj da za njeno psihičko dobrostanje smatram da bi trebalo
da traži posao koji joj se zaista dopada. U trideset petoj godini, ako si
siromašna u nevolji, posao koji te ne izvlači iz siromaštva koje mrziš ne može
doneti preobražaj.
Problem je međutim koje su šanse da ga
nađe?
Pa,
da postoje "feminističke klinike" o kojima smo ranije govorile, ne bi
bilo tako teško. Da moja sestra koja ume dobro da koristi kompjuter živi u mom
gradu, mogla bi da mi bude asistentkinja. Njen pravi problem je taj što je
izolovana, što nema nikakvu mrežu. Kako si ti Marija uspela da dođeš do mene?
Obratila si se zajedničkim prijateljima koji su ti pomogli da me nađeš. Vratili
smo se na početnu tačku: u jednoj patrijarhalnoj kulturi jedna siromašna,
i-zolovana žena sa proleterskom pozadinom nema pristup ničemu.
I nema ni maštu da zamisli mrežu odnosa i
kontakata...
Možda
zato što je njena mašta potpuno dominirana propagandom narodne kulture i
televizijom.