Treća lezbejska nedelja
Bologna, Italija
3-7 juni, 1998
Par stotina lezbejki iz Italije okupilo
se na brdu pored Bolonje – travnjaci, šume, terase, sale... stare kuće Gospođe
Guastavilani. Ova mudra žena je pred smrt rešila da omogući 'običnim građanima'
da uživaju u vili koja je pre toga bila dostupna samo bogatima i povlašćenima.
Ostavila je svome gradu kuću na brdu. Tako, poslednjih godina gradske vlasti su
omogućavale raznim inicijativama da se tu okupljauju: deci žrtve rata iz Bosne,
ženskim organziacijama, ekološkim projektima, zatim su je koristili mladići
koji odbijaju vojsku i služe civilne socijalne službe, i oni koji vole velike
svadbe....
Ovog puta, od 2. do 8. juna Vila
Guastavilani pretvorena je u lezbejski grad. Lezbejke su i spoljašnje i
unutrašnje prostore u potpunosti osmislile, to znači izložbene sale, mračne
video sobe, lezbejski bar... lezbejke su organizovale opremu uprkos staroj
električnoj izolaciji, instalirale svoje stereo uređaje, sobu za razgovore,
debate, radionice, spavaće sobe, fudbalske utakmice....
Ako
krenemo sa činjenicama koje su prethodile ovom događaju, onda je važno da
kažemo da je pre dve godine na istom mestu održana Druga lezbejska nedelja, na kojoj su posebne gošće bile lezbejke iz
tri države bivše Jugoslavije: nas 10 iz Ljubljane, Novog Sada, Beograda,
Zagreba. Ovaj događaj je bio važan za nas – to je bila prva mogućnost da se
nakon rata i novih država lezbejke iz ovih gradova uopšte susretnu. Iz tog
susreta nas lezbejki iz regiona nastala je ideja o organizovanju skupa lezbejki
bivše Jugoslavije koji je nakon toga, leta 1997, održan na Pohorju.
Ova
Treća lezbejska nedelja organizovana
je kroz jedan dug proces. Političke lezbejke iz pet gradova (Rima, Milana,
Bolonje, Padove, Firence) formirale su tokom 1997 Lezbejski forum. Poslednjih
šest meseci pred događaj organizacione sastanke održavale su svake nedelje u
jednom od gradova, da bi se dogovorile o svim detaljima. Organizatorke, koje su
dugogodišnje aktivisktinje feminističkog i lezbejkog pokreta, polaze od teze da
lezbejski identitet podrazumeva da lezbejke rade zajedno kako bi menjale uslove
života koji oprimiraju lezbejke. Lezbejska
nedelja daje upravu takvu mogućnost. Zbog toga je proces organizovanja
događaja jednako važan kao i sam događaj. Etiku stvaranja novog sveta za
lezbejke je onda važno proizvoditi u svakom odnosu između lezbejki. Tako,
odluke su se donosile po principu konsensusa, kako bi svaka lezbejka imala
jednak značaj u odlučivanju. Svi troškovi pokrivali su se iz samo-finansiranja,
sem postera i pamfleta koje je platio jedan bogati gej muškarac.
Samofinansiranje je omogućilo potpunu samostalnost u kreiranju događaja baš
onako kao su organizatorke Foruma htele. Najveći fond su ostvarile poslednjeg dana
na lezbejskoj disko večeri na kojoj se pojavilo oko 600 lezbejki iz cele
Italije.
Lezbejski
grad
Lezbejski
grad - šta je to? Lezbjeke se ponašaju onako kako žele, bez očiju i ušiju
hetero društva koje ih tumači i omalovažava. Kada možeš slobodno da hodaš, i
misli ti lete drugačije. Lezbejke se kreću obučene kako žele, u svim
najrazličitijim oblicima: radničke pantalone, crne cipele, dekoltei, tetovaže,
minđuše, ...ošišane, obrijane, sa kosama svih boja, od narandžastih i zelenih
pa u nijansama. Lezbejke udaraju u afričke bubnjeve na travi, lezbejke igraju
fudbal, pevaju, pričaju na stepenicama, na zidovima... Lezbejke za šankom, za
električnim mašinama, u filozofskim debatama, u pozorišnim pedstvama, na
lezbejskoj 'modnoj pisti' prve večeri.... Lezbejski grad znači da je iza svakog
događaja po nekoliko lezbejki koje su događaj osmislile i izvele. Pogodite za
koji posao je bilo najteže naći lezbejke? Za posao koji je ženama dodeljen već
vekovima, pa nam je dosadio, jer su i naše mame i naše bake i pra bake morale
to da rade... da kuvaju! Da, za kuvarice nije bilo lako naci 6 lezbejki! Pa je
na kraju majka jedne lezbejke uskočila! Mnogo lakše je bilo organizovati
električarke, šoferke, disk džokejke, šankerice, komičarke, diskutantkinje...
Lezbejski grad je organizovan tako što na ulazu za jednim stolom stoji natpis
"lezbejska banka" u kojoj vam lezbejske bankarke italijanski običan
novac menjaju za 'lezbinie'. Tako za
1000 lira dobijate papirić od 1000 lezbinija i to je vaš jedini konvertabilni
novac u lezbejskom gradu! Za majice, razglednice, pivo, ručak, ulaznice za
disko... lezbinije. Lezbejski grad je prostor lezbejskim identitetima da rastu,
da se šale sami sa sobom, pa vam se čini da ste juče videli istu ženu zakopčanu
do grla u crnim pantalonama tri broja većim i sa crnim čizmama i mobilnim
telefonom oko struka, a danas vam se čini da je to ona, u uskoj majici,
elegantnoj suknji i žutim sandalama, a mobilni je u džepu . To što nisi sigurna
da li je to ona, to je lezbejski grad. Jer šta je to lezbejski pol ako košulja
u radnji može biti samo 'muška' ili ženska'? Petog dana ti se učini da šta god
obučeš i šta god uradiš biće baš lezbejski. Pa te to raduje. U lezbejskom gradu
neke su zbunjene tolikom slobodom, jer je van tih 5 dana nigde nema. Pa onda
gledamo lezbejke satima, da slobodu makar uzmemo očima. Gledanje postaje
prostor slobode i uživanja.
Debate
LABRIS
predstavnica je na ovom skupu imala dve obaveze. Jednu, da predstavi političku
situaciju u zemlji kroz video film iz Prištine, rad grupe "Ghetto
art", o životu mladih umetnika na Kosovu, marta 1998. Kako je moguće
stvarati umetnost u situaciji straha, racija, zatvaranja, zatrašivanja, mržnje
i diskriminacije? Diskusija o načinima podrške ženama na Kosovu održana je u Ženskom dokumentacionom centru u samom
centru grada, Piazza Maggiore, 3. juna – zajedno sa Signorella Asioli,
aktivisktinjom iz Dokumentacionog centra u Bolonji koja je zadužena za projekte
u Pristini, Tuzli i Pančevu i Pierom Srefanini koja je tri godine radila u
ženskim projektima u Tuzli i Prištini. Ova javna tribina je bio oblik
solidarnosti italijanskih lezbejki i feministkinja sa ženama i lezbejkama na
Kosovu gde je marta meseca 1998 već počeo rat. Posebne solidarne reči pozdrava
upućene su grupi LP, Lezbejke Prištine.
Druga
aktivnost labriskinje bilo je učestvovanje na panelu "Lezbejke bez
granice" zajedno sa lezbejkama iz Dablina, Londona, Glasgova, Leuvena,
Varšave, Pariza, SAD. U ovoj diskusiji se razovaralo o sličnostima i razlikama
lezbejske egzistencije u različitim državama. Predstvanice iz Rima predložile
su saradnju sa svima povodom organizovanja WORLD PRIDE 2000. Te godine Vatikan
obeležava 2000 godina svoje crkve i Rim će 365 dana biti pod katoličkom
opsadom. Upravo zbog toga svetske lezbejske i gej organizacije su odlučile da
2000-tu godinu proslave baš u tom gradu!!! Znači, Međunarodni dani ponosa
lezbejki i gej muškaraca juna 2000. slaviće se na ulicama Rima.
Jedna
od najposećenijih debata je bila o Audre Lord i bell hooks, crnačkim
feministkinjama. Inspiraciju su pokenule Liana Borghi, Pina Mandolfo, i Maria
Nadotti – lezbejske spisateljice, teoretičarke i profesorke. Kako lezbejski i
rasni identiteti prolaze jedan kroz drugi – ove tri žene govorile su kroz jezik
žudnje. Nama koje ih nepoznajemo od ranije vrlo brzo je bilo jasno zašto su one
toliko omiljene među lezbejkama. Na balkonu pored travnjaka, na stepenicama, na
zidovima balkona.... Njih tri su pričale o identitetima kroz detalje svojih
života i misli drugih lezbejki. Zanos u njihovom govoru u glasu i pokretima
tela je bila energija koja se raspršavala po poljanama tako da su lezbejke
prosto uživale.
"Lezbejke protiv prirode"
organizovale su svoj događaj u kafeteriji. Teza sa kojom su kenule je da
lezbejke nisu rođene od majke prirode nego se reprodukuju jedna od druge, kako
nam je to Simone de Beauvoir odavno rekla: "Devojke, ženom se ne rađa nego
postaje!". Jedna mlada lezbejka sa cigarom u ustima šetala je svoju majicu
life in plastic, it's fantastic, doktorirala
je staro-španski, druga sa istom majicom diplomirala je cyber-feminizam, a
treća cyber-punk.... protagonistkinje 'plastičnih lezbejki' smeškale su se dok
je njihov manifest čitan sa kasetofona, jer šta je razgovor licem u licem prema
mobilnom telefonu ili priči preko interneta! Toliko lezbejki prvi put su
ispričale svoju lezbejsku tajnu peko e-maila. Koliko ljubavnih priča je
poslednjih godinu dana tako startovalo na lezbejskom chat web sajtu! Nekim
lezbejkama virtualnost je svakodnevnica i bez kompjutera, bez zelene kose, bez
tetoviranog tela.
Pored
svega, predstavile su se umetnice, fotografkinje, pesnikinje, komičarke,
dizajnerke. 'Liturgija o preživljavanju'
lezbejki, poezija Audre Lord, dočekivala nas je na panou u glavnom hodniku.
Video soba je projektovala filmove non-stop: dokumentarni, umetnički,
igrani.... O lezbejkama u zatvoru, o istoriji crnačkih lezbejki, o bubnjarkama
iz Glasgova. Feministička knjižara iz Bolonje imala je veliki štand sa više od
sto knjiga, a nove crtačice lezbejskih stripova dve sobe.
Poslednja
noć
Lezbejski
disko kome se radujemo traje celu noć. Ogromna sala, plafon se ne vidi koliko
je visok i vrata ka poljani su one ogromne kapije kroz koje gledate mesec. Tri
disk džokejke se smenjuju sa svojim izborom kojeg su spremale, pažljivo birale,
raspoređivale mesecima! Osećaš ljubavne cirkulacije jer se veselost uvećava
sledećom pesmom! Neke pevaju, neke se ljube, skaču, smeju... Stidlji-ve i dalje
gledaju, piju lez-pivo. Ljubavne rasprave se umnožavaju kako noć odmiče. Bivše,
sadašnje i buduće ljubavnice su tu. Pričaće se mesecima šta se te noći u stvari
dogodilo.
U
pola četiri u noć počinje još jedan hepening. Šamanka i njena lezbejska ekipa
dobošarki polazi ka mračnoj poljani. Mnoge od nas idemo za njima. Druge su
ostale u disku. Šareni balon kojeg su same crtale napuniće toplim gasom vatre
koja je već zapaljena. Pet lezbejki drži balon koji ima otvor na dnu, na otvoru
je pričvršćeno postolje na kome gori vatra. Kada dovoljno toplog gasa uđe u
balon on se jednog trenutka otisne, izlazi iz ruku lezbejki i kreće ka nebu....
U sred noći, pored šume, sa poljane, lezbejke tiho pevaju, bubnjevi daju ritam,
a svetleći balon vatre polako leti nebom sve dalje, sve manji našim očima, dok
svaka od nas nešto drugo oseća i svaka u uzbuđenju traži pogled druge da bi
dobila protvrdu o momentu čuda.