En Kambel i Stiven Manser

MUŠKARCI I ZNAČENJE NASILJA

 

Prevela Dragana Novaković

 

 

Muškarci počine 90% kriminalnih dela (vidi Poglavlje 1). Nasilje i muški pol su zapravo sinonimi – oba su čvrsto isprepletana u našoj svesti kao da su deo prirodne podele stvari. Ipak, žene nisu lišene sposobnosti da se ljute i da budu agresivne. Kada su bebe, one plaču i ispoljavaju bes često koliko i dečaci (Goodenough 1931), a kada odrastu osećaju bes često i istog inteziteta kao i muškarci (Frost i Averill 1982; Tavris 1989). U ovom poglavlju želimo da ispitamo razliku između muškog i ženskog tumačenja agresije da bismo skoncentrisali pažnju na to kako muška interpretacija agresije dovodi to toga da je verovatnije da će se oni ponašati agresivno. Razlike u ponašanju između polova, verujemo, mogu se pronaći u različitom društvenom prikazivanju, ili različitim primenjenim teorijama koji sadrže značenje agresije.

Muško nasilje je fantastično hetoregeno po svom obliku. Ono se ispoljava u radnjama koje su bitno različite, kao što su pljačka, napad, fudbalski huliganizam, maltretiranje u školi, silovanje na izlasku, ili tuča u kafani. Ipak, koliko god njihova ponašanja izgledaju različito, ona imaju određene zajedničke karakteristike. Sva ponašanja služe jasnoj instrumentalnoj svrsi – postižu interpersonalni konačni cilj. Pljačka služi da se dobije novac, ali isto tako predstavlja i efektno korišćenje pretnje kao sredstva za kontrolu međuljudskih odnosa (Katz 1988, Lejeune 1977). Napadi su takmičenja karaktera u kojima nijedan učesnik neće da se povuče da se ne bi osramotio (Luckenbill 1977). Maltretiranje u školi, što rade jedni učenici drugima, služi postizanju socijalnog statusa kroz ponižavanje (Besag 198). Subotnja poslepodneva obezbeđuju fudbalskim huliganima skup između dve radne nedelje zatupljujućeg rada i anonimnosti, na kome mogu da demonstriraju hrabrost i lojalnost (Marsh et al. 1978). Silovanje za vreme izlaska je korišćenje sile da bi se iznudio pristanak za ostvarenje seksualnog zadovoljstva, ili isprobavanje moći (Felson 1933). Pijane tuče često su rezultat odmeravanja snaga između gostiju i osoblja bara, oko toga ko ima pravo da reguliše ponašanje u pabu (Felson et al. 1986; Marsh i Campbell 1979). Bez obzira koliko mediji govore o "bezumnom" i "besmislenom" nasilju, jasno je učesnicima koji su umešani i istraživačima koji se njima bave, da je ovakvo ponašanje u stvari određeno ciljem i funkcioniše uprkos tome što ima status zabranjenog kriminala. Nasilje među nekim muškarcima služi za demonstraciju kontrole nad drugima i na toj kontroli sa zasniva moć i samopoštovanje.

 

 

POL I SHVATANJE AGRESIJE

 

Nasilje i agresija uglavnom se razlikuju po svojim posledicama. Posledica nasilja je stvarna telesna povreda koja podleže krivičnom gonjenju. Agresija obuhvata razne verbalne, emotivne kao i fizičke napade za koje je zajednička namera agresora da povredi, ili kontroliše, a želja žrtve da izbegne posledice. Ali što se tiče motiva muških učesnika, nasilje i agresija imaju mnogo zajedničkog. Poslušajte Džon Alena (John Allen) (1978: 181, 183) osuđenog za kriminalno nasilje, koji objašnjava svoje mišljenje o pljački i bliskom pitanju samopoštovanja:

 

Vi znate kada će ljudi da vas opljačkaju. Znate kada neko nešto smera. Oni se odaju, načinom na koji gledaju, ili kako se ponašaju, ili kako govore. Količina novca stvarno nije važna: samo ne smete da im dozvolite da vas iznenade. Nije važno ko ste, ili šta ste; oni će pokušati i morate da ih zaustavite. Uvek treba da ih zaustavite… Uvek morate da im pokažete ko ste. Morate to uraditi zbog onih koji vas gledaju. Sećam se, jedanput u Lortonu, psihijatar me je upitao, "Da li se nekada umoriš od igranja uloge surovog tipa?" A ja sam odgovorio, "Da, stvarno se umorim". Zato što ne smeš da se opustiš. Kada jednom počneš tako da se ponašaš, ljudi stalno očekuju da budeš takav. U situacijama kada baš moraš da pokažeš da imaš srce, možeš to da uradiš.

 

Sada poslušajte reči brokera iz Vol Strita i njujorkškog novinara (Campbell 1993), muškaraca koji nemaju istorije kriminalnog nasilja, ali koji su normalno izloženi muškim konfliktima, koji razgovaraju o tome šta za njih znači agresija:

 

Majk: Želim da taj momak zna da ću ga prebiti i želim da se povučem. Ne želim da ga udarim. Želim da momak bude onaj koji će reći, "U redu, nećemo se tući". Želim da sačuvam svoje samopoštovanje. Ja sam takav… Želim samo da mu pokažem pesnicu i onda da odem, i kažem "Ha, ha".

Robert: Ali da li ti to činiš zbog drugih tipova? Mislim, ja sam nekada takav. Naiđe trenutak kada ne znam da li to činim zbog sebe, ili da bih se dopao. Mislim da prvo počneš to da radiš zbog sebe i stvarno si ogorčen i onda nešto pokušavaš. I tada shvatiš da te ljudi slušaju. A to je neka vrsta uzbuđenja zato što si na pozornici, razumeš? Svako kaže, "Ooo, gledaj ovog ovde". Uživaš u činjenici da te ljudi gledaju i slično. Osećaš se dobro. Osećaš se kao "Imam neku snagu. Ja sam iznad njih."

 

Ovo izgovaraju muškarci vrlo različitog porekla i vaspitanja. Razlikuju se po rasi, društvenoj klasi, porodičnim korenima i životnim mogućnostima, ali kao muškaci dele mnogo zajedničkog kada je tema razgovora agresivnost. Nasledili su svet opkoljen pretnjom koja dolazi od drugih muškaraca. Percepcija pretnje pokreće igru čiji je rezultat nula u kojoj se stiče samopoštovanje, ili se gubi. Ako ne prihvate izazov, znači da je igra izgubljena pre nego što je počela, tako da za ove muškarce nema alternative nego da učestvuju u takmičenju. Kada započnu takmičenje, javna čast u smislu očekivanja publike povećava ulog koji se stavlja na sasvim privatno samopoštovanje. Nasilje nije privlačno samo po sebi – Majk se nada da će se drugi momak povući, a Džon Alan pokušava da sačuva svoj neustrašivi imidž – ali kada ga izazivaju, ovo je jedini mogući odgovor.

Analiza ljudi koji govore o agresiji pokazuje da je oni posmatraju kao instrumentalni čin u kome se vodi računa o pitanjima međuljudske kontrole (Cambell i Muncer 1987). Ovo gledište isto tako se nalazi u mnogim akademskim izveštajima o agresiji, koji se mogu ujediniti pod opštim naslovom – instrumentalne teorije. One su usmerene na posledice agresije u smislu društvene, ili materijalne nagrade koje pripadaju učesniku. Predložene nagrade uključuju snagu prisiljavanja (Tedeschi et al. 1974), društvenu kontrolu (Black 1983.), normativnu kontrolu (Wolfgang i Ferracuti 1967), samopoštovanje (Toch 1969), održavanje identiteta (Felson 1982, 1984; Athens 1977) i drugo raznovrsno društveno i materijalno ojačavanje kao što je sticanje teritorije, novca, ili priznanja superiornih (Bandura 1973). Mada se razlikuju po svojim specifičnostima, zajedničko kod svih ovih teorija je to da se bave agresijom kao ličnim funkcionalnim naučenim ponašanjem sa jasnim usmerenjem na međuljudski sadržaj i nagrađivanje agresije.

Tokom poslednjih godina, instrumentalne teorije postale su toliko široko prihvatljive, da njihovi stavovi o motivacijama agresije izgledaju sami po sebi dovoljni. Ali, ako ih suprotstavimo nekom veoma različitom teorijskom stavu – ekspresivnim teorijama – možemo jasnije sagledati jedinstvene osobine ovakvog gledišta. Ekspresivne teorije obraćaju pažnju na građenje nagona, stresa, ili želje koji bivaju zadovoljeni agresivnim činom. Teoretičari kao Frojd (Freud) (1939), Lorenc (Lorenz) (1966), Stor (Storr) (1968) i grupa sa Jejla (Dollard et al. 1939) posebno se zanimaju za motivacione komponente koje daju snagu, ili potenciraju ponašanje. Drugi su više pažnje posvetili pražnjenju mehanizama kojima se ovaj nagon izražava tokom agresivnog čina. Kandidati su bili medicinski čisti (Freud 1946), genetički povezani sa teškoćama u učenju (Eysenck 1964), imali su neadekvatnu primenu spoljašnje socijalne kontrole (Gottfredson i Hirschi 1990), uzor iz okruženja (Berkowitz 1965), nemogućnost kognitivnog praćenja na visokom novou uzbuđenja (Zillmann 1979) i deficitne ego funkcije (Perls 1969; Redl i Toch 1986). Ekspresivne teorije dele verovanje da je agresija socijalno i lično disfunkcionalna i više su zainteresovane za unutrašnju fizičku dinamiku nego međuljudsku dinamiku.

Ako slušamo žene koje govore o nasilju, u njihovom razgovoru veoma je uočljiva i izražena zabrinutost. Sledeći odlomak je deo priče žene iz Njujorka koja ima između dvadeset i trideset godina:

 

Kerin: Stvarno smo se strašno posvađali. Verovatno nije bilo u pitanju nešto važno. Ne mogu da se setim o čemu se radilo. Ali završilo se tako što je on otišao da se istušira, a ja sam bila strašno besna. Samo sam jurcala okolo i pokušala sam da podignem telefon. Ne znam da li sam želela da ga bacim, ali znala sam da ne mogu daleko da dobacim. Zato sam podigla tiganj koji je stajao pored i bacila ga kroz zavesu. Nisam čak o tome ni razmišljala, a on je izašao sav mokar, držeći tiganj. I rekao je: "Mogla si da me ubiješ. Znaš li da si mogla da me ubiješ?" Još uvek nisam shvatala da sam mogla da ga ubijem, zato što nisam želela da ga ubijem. Mislim, nisam to pomislila čak ni u trenutku kada sam bacila tiganj. Mogla sam da ga bacim o zid. Gađala sam ga tiganjem, ali nisam pomislila: "Gađaću ga u glavu, ili ću gađati nešto drugo." Samo sam ga bacila. Ja to mogu da uradim. Ponekad stvarno oslepim od besa, tada izgledam kao da sam stvarno poludela.

 

U ovom tekstu, nema skoro ničega što nagoveštava da njena agresivnost služi očuvanju samopoštovanja, ili demonstraciji kontrole. Kontrola se pojavljuje u ulozi samokontrole, a naročito u posledicama njenog sloma. Erupcija besa bila je toliko snažna da se ona skoro uopšte ne seća onoga što je prethodilo svađi, ili ciljeva svojih postupaka. Ona se jasno seća snage svoje agresije – mogućnosti da je mogla nekoga da ubije – ali insistira na tome da to nije bio njen motiv. Bilo je potrebno da oslobodi svoj bes i frustraciju i shvata da je mogla da postigne isti efekat da je nešto zafrljačila o zid. Bila je u agoniji zaslepljujućeg besa nad kojim je izgubila kontrolu i privremeno je "poludela". Dok su instrumentalni razlozi agresivnog čina usmereni ka fizičkom onesposobljavanju protivnika, ekspresivni razlozi agresije su oslobađanje besa. U prvom slučaju, učesnik mora da održi nivo kotrole da bi uspešno savladao protivnika, a u drugom, učesnica nema kontrolu svog ponašanja, kao da su je obuzeli đavoli.

 

 

DRUŠTVENEREPREZENTACIJE AGRESIJE

 

Pre nego što obradimo peosledice društvene reprezentacije agresije od strane muškaraca i žena, napravićemo malu digresiju da bi razjasnili koncept "društvene reprezentacije". Izraz je iskovao Moskovici (Moscovici) (1976) u svom prvom radu u kome je pratio diseminaciju psihoanalitičke teorije u modernoj laičkoj svesti. Nastao iz Dirkemovog (Durkheim) (1953) "kolektivnog" i "individualnog" shvatanja, izraz je smišljen da bi zauzeo sredinu između sociološkog i psihološkog gledišta o društvenoj reprezentaciji, koju "dele mnogi pojedinci i kao takvi sačinjavaju društvenu realnost koja može da utiče na individualno ponašanje". (Jaspars i Fraser 1984: 104). Moskovici je namerno izbegavao da definiše izraz (Farr 1987), ali mu se najbliže približio u ovom citatu:

 

kognitivni sistemi sa sopstvenom logikom i jezikom...… Oni ne predstavljaju jednostavno "mišljenja o nečemu", "slike", ili "ponašanja", već "teorije", ili "znanstvene grane" za otkrivanje i organizaciju realnosti…... Sistemi vrednosti, ideje i prakse sa dvostrukom funkcijom; prvo, obezbediti red koji će omogućiti pojedincima da se orijentišu u svom materijalnom i socijalnom svetu i da njime rukovode; drugo, omogućiti komunikaciju između članova zajednice, obezbeđujući im šifru za socijalnu razmenu, šifru za jasno označavanje i klasifikaciju različitih aspekata njihovog sveta i njihove individualne i grupne istorije.

(Moscovici, p.xii u predgovoru u Herzlichu 1973)

 

Pošto su društvene reprezentacije sredstva kojima se daju objašnjenja i tumačenja, čini se da imaju neka zajednička gledišta sa atributivnom teorijom i atributivnim rešavanjem problema. Ipak, oni se fundamentalno razlikuju; ova druga je po svom prilazu konstruktivna, dok je prva usmerena ka društvenoj transmisiji. Konstruktivistički pristupi tvrde da kosenzus među ljudima oko na primer, moralnog prosuđivanja, ili opisivanja uzroka proizilaze iz sličnih metoda za rešavanje problema. Oni potom pretpostavljaju da postoje optimalna rešenja za ovakve probleme, da je razvoj rešavanja problema dirigovan našom unutrašnjošću i da je ishod razvoja jedna savršena intelektualna autonomija. Razvoj je društveni samo u onoj meri u kojoj su problemi koje treba rešavati možda po svojoj prirodi društveni. Ovakve teorije "pretpostavljaju da je svaki pojedinac nezavisno stigao do objektivnog shvatanja iste realnosti" (Emler 1987: 376). Emler dalje tvrdi da je život suviše kratak za individualno otkriće mnogih neočiglednih slučajnih veza i da konsenzus koji ljudi postižu proizilazi iz kulturnog širenja društvenih shvatanja. Deca usvajaju "načine razmišljanja i govora koji su trenutno u upotrebi i koji su priznati unutar društvenog sistema kojem pripadaju". Najnovija istraživanja (Campbell et al. 1992; Campbell et al. 1993; Campbell i Muncer, neobjavljeno) potvrdila su kvantitativno, koristeći više od 450 ispitanika, značajnu vezu između muškaraca i pokazane sklonosti za instrumentalnu interpretaciju agresije. Pretežnost dva različita shvatanja agresije koji su povezani sa polom, unapred isključuje pojam "optimalnih rešenja" u korist atribucionih dilema. Svaki model dobro barata sa faktorima društvenog života pošto pridržavanje jednog modela vodi podsticanju selektivne pažnje prema varijablama koje ga potvrđuju (Moscovici 1981). Pored toga, veza između pola i sklonosti ka instrumentalnom ili ekspresivnom shvatanju, nagoveštava da (1) polovi imaju različite načine za rešavanje problema što nezavisno vodi muškarce u jednom pravcu, a žene u drugom, ili (2) da deo socijalizacije jednog od polova nameće usvajanje odgovarajućih društvenih reprezentacija određenih fenomena, uključujući i agresiju. Mi dajemo prednost ovom drugom tumačenju.

Verovatno je moguće urođene razlike u društvenoj reprezentaciji agresije pronaći u savremenim strukturalnim faktorima i iskustvima socijalizacije dečaka i devojčica. Postoji svetska podela između muškaraca i žena po njihovim zanimanjima i ulogama u društvu. Muški poslovi odobravaju kontrolisanu upotrebu agresije (Eagly i Steffen 1986; Eagly 1987). U poslovnom svetu, ona se koristi kao sredstvo za podsticanje konkurencije i održavanje hijerarhijske moći, dok se u vojsci aktivno uvežbava i podstiče. Žene zauzimaju niža radna mesta, često u zanimanjima koja izražavaju brigu i podršku (predavanja, briga o deci, socijalni rad). Isti kvaliteti traže se u obavljanju kućnih poslova, tamo gde su domaćice i majke. U oba slučaja ispoljavanje agresije je strogo onemogućeno. Ženama i po prirodi poslova i po fizičkoj snazi odgovara ekspresivno gledište o agresiji kao jednoj disfunkcionalnoj snazi koju treba kontrolisati, dok muškarci instrumentalno tumačenje agresije pretvaraju u njenu funkciju koja je izvor društvenog uticaja i lične moći (Bakan 1966; Gilligam 1982; Parson i Bales 1955).

Razvojno, majke ne zabranjuju agresiju kod dečaka i devojčica na različite načine (Maccoby 1980; Newson i Newson 1968). Praktična razlika između polova izgleda da leži u njihovom iskustvu među vršnjacima. Grupe dečaka vršnjaka su veće, javnije i organizovane hijerarhijski (Archer 1992). Jezik se koristi kao sredstvo za postizanje statusa unutar grupe, kao i fizička agresivnost u ranom uzrastu (Malz i Borker 1982). Agresija je naročito uticajno sredstvo za dobijanje odgovora od drugih muškaraca (Fargot i Hagan 1985; Fagot et al. 1985). U grupi vršnjaka, dečaci uče da je agresija važna za postizanje međuljudske kontrole i sticanje poštovanja, a ova poruka se jasno pojačava televizijom gde popularni muškarci "superheroji" koriste nasilje kao legitimno i društveno hvaljeno sredstvo za kontrolu zločinaca. Devojčice, s druge strane, obično imaju jednu, ili dve najbolje drugarice, grade privatnija prijateljstva i izbegavaju direktan konflikt kao sredstvo za okončanje sukoba (Archer 1992). Jezik je sredstvo za uspostavljanje veza i učvršćivanje prijateljstava kroz samo-otkrivanje, pre nego što je borbeno sredstvo. Otvorena agresija nije zabranjena, ali ne nailazi na odgovor (Fagot i Hagan 1985; Lloyd i Smith 1986). Devojčice uče da agresija nema uticaja kao sredstvo kojim se postiže međuljudska popularnost i da ugrožava harmoniju prijateljstva.

Sada ćemo se osvrnuti na uticaje društvene reprezentacije polova kada se radi o muškarcima i ženama koji su umešani u kriminalno nasilje. Postoje značajne varijacije kod polova u kriminalnom nasilju kao funkciji specifičnog prekršaja (Kruttschnitt 1990). Zvanični i privatni podaci pokazuju da najzastupljeniji oblik nasilnog kriminala kod muškaraca je pljačka (ako izuzmemo silovanje). Nasuprot tome, nacionalno ispitivanje bračnog nasilja pokazuje da muškarci i žene priznaju sličan broj agresivnih činova nad bračnim partnerom. Kako može teorija o različitim društvenim reprezentacijama agresije tumačiti podatke iz svake od ove dve oblasti?

 

 

PLJAČKA

 

Pljačka je u Sjedinjenim Državama najčešći oblik kriminala u kome se učesnici ne poznaju i u većini slučajeva je delo muškaraca. Odnos između provala koje izvrše žene i onih koje izvrše muškarci je između 1:15 i 1:10 (Hindelang et al. 1979; Laub i McDermott 1985). Pljačka – koja se definiše kao krađa u kojoj se koristi sila, ili pretnja silom – verovatno je prototip instrumentalnog nasilja. To je čin koji karakteriše odsustvo besa (uopšte ne postoji nikakav odnos između umešanih strana), čiji glavni cilj je novac, a sekundarna dobit sadrži simbolično ponižavanje žrtve i kao posledicu toga, osećaj moći i vladavine nad ovom vrstom kriminala (Gabor et al. 1987; Lejeune 1977; Luckenbill 1981; Walsh 1986). Ovaj čin po svojoj prirodi zahteva muževnost i instrumentalno razumevanje agresije. Ali, pre nego što proučimo vrednosti ovakvog argumenta, pogledajmo najpre četiri alternativna objašnjenja za neravnotežu polova u ovom kriminalu.

Pljačka zahteva upotrebu ili potencijalnu upotrebu fizičke snage. Istraživanja pokazuju da u grupi adolescenata, mladići usavršavaju čin podjarmljivanja (zgrabiti nekog vršnjaka neočekivano oko vrata savijenom rukom), kao deo uobičajenih uličnih igara (Allen 1978; Katz 1988) i da u zrelom dobu mnogi pljačkaši pokazuju izraženu brigu o svojoj fizičkoj spretnosti i spoljašnjem izgledu (Walsh 1986). Možda samo zato što su žene fizički slabije, odvraća žene od pljačkanja? Ovaj otvoreni predlog, međutim, pretpostavlja da su samo muškarci potencijalne žrtve u pljački. Ako bi žena pljačkaš trebalo da ograniči ostavljanje svojih "pečata" samo na druge žene, onda ona ne bi bila fizički u nepovoljnijem položaju nego što bi bio neki muškarac u sukobu sa drugim muškarcem. Ustvari, 53% onih koji su žrtve žena pljačkaša su muškarci, što nameće pomisao da se ovakve žene ne plaše fizičke nesrazmere koja postoji između njih (Fortune et al. 1980; Giouard 1988). Pored ovoga, argument fizičke snage trebalo bi primeniti na sve oblike kriminalnog nasilja. Ipak, neravnoteža između polova kod pljački znatno je veća nego kod napada, ili nasilja u porodici (Laub i McDermott 1985; Straus i Gelles 1990). Šta više, disparitet fizičke snage može se lako izjednačiti upotrebom revolvera, ili drugog smrtonosnog oružja. Jasnije, žene mogu imati pristup vatrenom oružju, pošto kod ubistava u porodici, revolvere podjednako koriste i muškarci i žene (Cook 1982).

Možda ženama nedostaje motiv za pljačku. Ispitivanjem pljačkaša, nedvosmisleno je dokazano da je brzo sticanje novca glavni motiv kriminala. Ipak, u Sjedinjenim Državama žene, a ne muškarci, čine većinu onih koji žive ispod granice siromaštva; po siromaštvu, odnos između polova je 1.51:1. Među crncima, koji su disproporcionalno predstavljeni u statistikama o siromaštvu, polovina dece ispod 18 godina živi samo sa majkama, a polovina ovih porodica je ispod granice siromaštva. Sa neredovnim, ili nepostojećim dečijim dodacima, oskudnim mogućnostima za dnevno zbrinjavanje dece za one koje žele da rade i niža prosečna primanja žena, sigurno je žena ta koja ima jači finansijski motiv za pljačku. Ipak, analize od 1930. do 1980. o razlikama između polova u kriminalnim trendovima, pokazuju da kod pljačke nema promena uprkos činjenici da je razlika kod drugih krađa imovine rasla ujednačeno od 7% do 32% u istom periodu (Steffensmeier i Cobb 1981). Žene, naročito one siromašne, nemaju ništa protiv kriminala. Četrdeset procenata žena uhapšeno je zbog krađa u prodavnicama, prevare, falsifikovanja. Ali, mada su žene umešane u krađe imovine i u nasilne napadie, u pljačkama retko kombinuju ove dve stvari.

Uzbudljivost pljačke često se citira kao sekundarni motiv za kriminal (Gabor et al. 1987; Katz 1988; Lejeune 1977; Walsh 1986). Ali trebalo bi da budemo pažljivi kod nekritičkog prihvatanja ovakvih verbalnih izveštaja od strane delinkvenata. Termin teži da podrazumeva rizičnu konfrontaciju jednakih protivnika, međutim to je retko slučaj (Harlow 1987). Pedeset posto pljački počinilo je više delinkvenata, u pedeset posto se koristilo oružje, u jednoj trećini su stradale žene, jednu trećinu čine opljačkana deca ispod petnaest godina i ljudi stariji od pedeset. Pored ovoga, delinkvent ima jasnu prednost iznenađenja. Retoričko predstavljanje pljačke kao "rizičnog posla" služi da produži romantični mit o jednakosti umešanih strana i tako ponudi razloge uspešnom pljačkašu da čestita sam sebi. Pitanje je da li je pljačka opasnija za delinkventa od čina prostitucije kojom se uglavnom bave žene. Izgleda da je uzbuđenje neadekvatna osnova za objašnjenje neravnoteže između polova u pljački.

Vitalni element kriminalnog čina je prilika. Većina pljački – oko 70% – su situacioni činovi, ili oni za koje se ukazala prilika i događaju se bez prethodnog planiranja (Gabor et al. 1987; Nugent et al. 1989). Tipična pljačka događa se na ulici kada padne mrak, u centru grada. Etnografske studije označavaju uske ulice u centru kao mušku teritoriju – tu je nekoliko žena "koje čekaju na uglu ulice" (Anderson 1978; Campbell 1986; Hannerz 1969; Liebow 1967). Nezaposleni i privremeno zaposleni muškarci skupljaju se oko barskih stolica da ubiju duge sate pivom i razgovorom. Vesela i ne baš vesela muška zadirkivanja usmerena su ka demonstraciji suštinskih kvaliteta kao što su "hladnokrvnost" (autonomija i smirenost pod pritiskom), "bistrina" (sposobnost da se neko prevari, ili nasamari) i "srčanost" (hrabrost). Izgleda da su ovi kvaliteti sjedinjeni kod plačke. Pljačke se često događaju kao rezultat pritiska prijatelja i odluke da ne ispadneš kukavica – što su Fagot i Hagan (1985), u sasvim različitim kontekstima elokventno nazvali "tiranijom muške grupe". Kako žene jednostavno ne prisustvuju ovakvim sastancima, možda to objašnjava njihovo neučestvovanje u pljački. Problem sa ovim objašnjenjem je da žene jesu prisutne. Najmanje jedna trećina žrtava su žene, a ako su prisutne kao žrtve (Harlow 1987), moraju isto tako biti prisutne kao potencijalni kriminalci.

Čak i ako su isključene iz muških grupa u kojima se kuju pljačke, ne postoji ništa što ih sprečava da se tajno sastaju u svojim stanovima i učestvuju u planiranim pljačkama. Ipak, odnos između planiranih i spontanih pljački među ženama koje pljačkaju je isti kao i kod muškaraca (Fortune et al. 1980; Giouard 1988). Mogućnosti za kriminal mogu se stvoriti tamo gde postoji želja, ali verujemo da žene ne vide pljačku kao neki izbor, zbog njihovog različitog shvatanja značenja agresije.

Lakenbil (Luckenbill) je opisao pljačku kao četvorostepeni proces: delinkvent pristupa žrtvi, objavljuje pljačku i biva shvaćen ozbiljno, uzima plen i beži. Možda poteškoća žena leži u drugom stepenu procesa i njihovoj "nemogućnosti da deluju uverljivo" – nisu sposobne da ubede žrtvu da misle iskreno i da će primeniti silu ako bude potrebno. Neki podaci govore da je možda to u pitanju. Verovatnije je da će žene primeniti ograničenu silu nad žrtvom, verovatno pokušavajući da ubede žrtvu u ozbiljnost (Harlow 1987). Postoji suprotan odnos između korišćenja oružja i povrede u pljački iz očiglednog razloga da je prisustvo noža, ili revolvera obično dovoljno da se žrtva savlada; vidi Cook 1986. Kako je manje verovatno da žene nose pištolje, moraju pronalaziti druge načine za usađivanje straha. Očigledno je ova taktika uspešna, zato što žene i muškarci imaju isti "odnos" uspeha u pljački. Mada uverljivost možda predstvalja problem za ženu pljačkaša, jasno je da on nije nepremostiv.

Katz (1988:247) se približio sumirajući našu poziciju, kada je zabeležio, "prepad u kome se preti i naređuje žrtvi da diže ruke u vis ne izaziva skoro nikakvu reakciju osim ako mu se ne da smisao usavršavanja, možda slavljenja izrazito muških vidova akcije". Želimo da budemo određeniji kod "muških oblika ponašanja", određujući ih kao krajnji vid kontinuiranog shvatanja agresije. Pljačkaši su ljudi koji koriste agresiju u materijalne i društvene svrhe toliko često da ona postaje način života. Pljačkaši imaju veću stopu recidivizma od drugih ozbiljnih kriminalaca; studija o trogodišnjem praćenju zatvorenika pokazuje da je 44% pljačkaša bilo ponovo uhvaćeno u pljački; nasilni pljačkaši koji su obuhvaćeni jednim ispitivanjem, imaju visok stepen učestvovanja u provalama, napadima i u preprodaji droge (Chaiken i Chaiken 1982). Sva tri oblika deo su načina života koji karakteriše iskorišćavanje i materijalni hedonizam. U vezi ovog prethodnog, etnografska istraživanja i biografije pokazuju visoko antagonistički i takmičarski stav u odnosu na druge muškarce. Zbog izraženog nepoverenja i gađenja od pomisli da postanu gubitnici, čini se da preovladava ponašanje "Sredi ih pre nego što oni srede tebe". Zbog toga što uvek imaju na umu da je sramota biti nasamaren ili prevaren, ovakvi ljudi su ponosni na svoju sposobnost da druge ponižavaju (Toch 1969). Oni razblažuju drogu, ili zakidaju na merenju, bave se podvođenjem, prevarama i pljačkama, sve su to načini "da se neko sredi". Pljačka zauzima specijalnu pažnju zato što u kritičnom trenutku transakcije, žrtva nije ponižena samo time što je pokorena, već mora da da svoj novac.

Nagrada je istovremeno i novčana i društvena. A insistiramo na retoričkom nivou da je ovo čak takmičenje (uprkos očigledne prednosti pljačkaša, uključujući i element iznenađenja i naoružanost), pljačkaš može povećati svoje samopoštovanje demonstracijom svoje sposobnosti da teroriše i potčinjava.

Istovremeno, finansijska nagrada ne samo da pomaže sam postupak, već isto tako podržava hedonistički način života koji uz to pruža specijalni socijalni identitet. Jedno istraživanje utvrdilo je da 76% lopova troši novac na odeću, automobile, odmore i putovanja (Gabor et al. 1987). Etnografski rad potvrđuje ove podatke, zapažajući ciklus "sticanja i trošenja", u kome žurke, uzimanje droge, bludničenje sa ženama i neumerena kupovina slede posle pljačaka i zahtevaju nove oružane pljačke (Allen 1978; Williamson 1965; Willwerth 1974). Ovakav način života izdvaja neke mladiće koji žive na urbanom prostoru od drugih iz njihove okoline i potvđuje njihovu "oštroumnost".

Ovakva hladnokrvna upotreba agresije starna je većini žena. Za njih, bes je neophodni (mada uglavnom nedovoljan) uslov za agresiju i nasilje je razumljivo samo u kontekstu postizanja barem minimalne veze između umešanih strana. Žene mogu da pribegnu nasilju iz frustriranosti, ljubomore, ili zlostavljanja, ali ne zbog siromaštva, ili potrebe da se demonstrira materijalna, ili fizička superiornost. Izjednačavanje novca, kontrole i socijalnog statusa je osobina muškaraca, kao i upotreba nasilja kao sredstva za njihovo ostvarivanje.

 

 

NASILJE U PORODICI

 

1975. i 1985. godine, dva nacionalna istraživanja uzorka parova koji žive zajedno, ispitivana su o njihovoj umešanosti u nasilje u porodici (Straus et al. 1980; Straus i Gelles 1990). Otprilike 16% svih venčanih parova imalo je u iskustvu fizičku agresivnost u godini koja je prethodila istraživanju; 28% iskusilo je u svojoj vezi, u jednom trenutku fizičku agresivnost. Još kontroverznije, 3.8% žena i 4.6% muškaraca bili su žrtve žestokog nasilja. Ispada da su žene u privatnom domenu kuće i na izlascima kada se s nekim zabavljaju, isto toliko agresivne koliko i muškarci (Archer i Ray 1989; Cate et al. 1982; Marshall i Rose 1987), mada ovakav paritet ne postoji kada su u pitanju zadobijene povrede (Stark et al. 1979; Straus 1989).

Ne postoji manjak empirijskih podataka i teorije o ženama koje se tuku. Preovlađujuće objašnjenje njihovog ponašanja je u okviru njihove potrebe da očuvaju moć i kontrolu (Dobash i Dobash 1979; Dutton i Strachen 1987; Kantor i Straus 1987; McClelland 1975). Ovo se podudara sa instrumentalnim okvirom muške agresivnosti generalno, i zaista Fagan et al. (1983) su utvrdili da muškarci koji su uhapšeni zbog nasilja nad nepoznatima, bili su oni koji su najčešće i najviše zlostavljali žene.

Oni koji podržavaju teoriju o moći kao motivaciji napada na žene nude podatke raznih merenja. Strukturalno, prebijanje žena je češće tamo gde različiti status obrazovanja, ili zanimanja stavlja muža u inferiorni položaj prema ženi (Coleman i Straus 1986; Gelles 1974). Pokušaji da se postigne, ili očuva kontrola donošenja odluka, društvenih odnosa, porodičnih finansija i slobode kretanja bračnog partnera, svi su oni identifikovani kao značajni faktori kod tuče žena (Frieze i Browne 1989; Frieze i McHugh 1981; Pagelow 1984; Walker 1984), kao i pokušaji da se nadoknadi nedostatak uticaja izvan kuće (Frieze i Browne 1989). Bauker (Bowker 1983) je zaključio da muške sub-kulture igraju ulogu kod saglašavanja da mogu da tuku žene; muškarci koji su najviše integrisani u sub-kulture društva koje podržavaju patrijahalnu dominaciju u porodici, najsuroviji su u nasilju u porodici. Merenja kod različitih ličnosti potvrdila su vezu između prebijanja žena i niskog samopoštovanja (Ganley i Harris 1978; Pagelow 1984), ljubomore (Bowker 1983; Davidson 1978), depresije (Shields et al. 1988), potrebe za kontrolom (Elbow 1977) i slabih verbalnih sposobnosti (Novaco 1976; Rosenbaum i O'Leary 1981), i sve ovo pruža bilo posrednu, ili direktnu podršku teoriji o moći kao motivaciji.

Razvojno, izlaganje nasilju u detinjstvu predstavlja snažan preduslov za nasilje odraslih muškaraca u porodici (Caesar 1988; Fagan et al. 1983; Gelles 1974; Hotaling i Sugarman 1986; Pagelow 1984; Rosenbaum i O'Leary 1981). Dečaci iz porodica u kojima ima nasilja prisvajaju instrumentalnu teoriju nasilja kroz kopiranje, zamenu i konačno je direktno primenjuju (Bandura 1973; Pagelow 1984). Sankin i Derfi (Sonkin i Durphy 1985) primećuju da muškarci koriste nasilje u kući zato što im obezbeđuje pobedu u svađama i kontrolu situacije. Zadovoljstvo koje kriminolozi opisuju (Bowker 1983; Herzberger 1983) jednostavno se pretvara u psihološko pojačanje. Ovo obuhvata kontrolnu moć nad ponašanjem bračnog partnera, povećava osećenje snage i samopoštovanja, poriče zavisnost, uveća fizičke nagrade, kao što je pristup ekonomskim izvorima i seksualnom nagrađivanju (Bowker 1983; Browne 1987; Frieze 1983; Shields et al. 1988). U literaturi se uglavnom slažu da nasilje muškaraca u porodici predstavlja instrumentalan čin koji je usmeren ka postizanju i zadržavanju kontrole i da su muškarci koji tuku svoje žene većinom oni koji su specijalno osetljivi po pitanju mačo kontrole kada se radi o bračnoj strukturi moći, ličnom integritetu, pridržavanja uloga koje su određene za različite polove, ili pripadnosti određenom krugu prijatelja.

Vrlo malo je napisano o agresivnim slučajevima izazvanim od strane žena. Zaista, primarni odgovori na dobro preslikane podatke da približno isti procenat žena i muškaraca priznaje najmanje jedan čin ozbiljnog nasilja u predhodnoj godini, postavili su pitanja valjanosti merenja (Pleck et al. 1977-78), umanjenja važnosti ove oblasti ispitivanja (Berk et al. 1981), ili usvajanja mišljenja da je nasilje žena jedan odbrambeni odgovor na nasilje od strane muškaraca (Saunders 1986). Straus (1980) iskoristio je podatke nacionalnog ispitivanja da bi procenio da najviše 50% nasilnih činova koje su počinile žene u porodici, mogu se smatrati postupcima samoodbrane.

Ako žene posmatraju agresiju kao ekspresivni čin koji uključuje gubitak samokontrole (pre nego pokušaj uspostavljanja kontrole nad drugima), onda agresije ima verovatno tamo gde postoji visok stres i fruststracija i/ili gde je niska samokontrola. Verujemo da se ova oba elementa "nasilne jednakosti" žena dešavaju u braku. U porodičnoj areni "pritisci" su sve veći. Uprkos sve većoj zaposlenosti žena van kuće, one često rade pola radnog vremena, ili privremene poslove i tako doprinose povećanju porodičnog budžeta, a posao je pre dodatni nego zamena njihove glavne odgovornosti – kuće. Ovo je posebno tačno kada se radi o majkama koje uprkos tome što muževi sve više "priskaču u pomoć" i dalje vode primarnu brigu o deci. Mada mnoge žene najviše brinu o porodici, dominanacija muškaraca kod donošenja odluka u kući i dalje je velika. Ovome treba još dodati svakodenvnu odgovornost za podizanje dece, posao koji traje 24 sata, obično bez godišnjih odmora. Podaci dobijeni kod slučajeva koji su prijavljeni i koji su dobijeni ispitivanjem u zajednicama, pokazali su veći nivoi stresa i neurotičnih simptoma među ženama nego kod muškaraca (Fujita et al. 1991; Gove i Tudor 1973; Dohrenwend i Dohrenwend 1976). Razlike među polovima kod odnosa stresa i agresije u porodici takođe potvrđuju stav ekspresivne agresije (Straus i Gelles 1990). Nasilje muškaraca, kao funkcije stresa, postepeno se stalno povećava. Nasilje žena ostaje na nižem nivou nego kod muškaraca, sve dok ne dođe do visokog stresnog nivoa, kada njihovo nasilje pokazuje dramatični porast. Ovo se slaže sa stanovištem da žene svoj stres suzbijaju mnogo uspešnije sve dok stres ne postigne kritični nivo. Drugi veoma značajan faktor kod stresa je ponašanje muževa. Kod proučavanja bračnih ubistava, moramo postaviti više pitanja u vezi traumatičnih dugoročnih posledica zlostavljanja i alkoholizma muževa.

Koji faktori bi mogli doprineti gubljenju samokontrole kod žena u porodičnoj areni? Verujemo da je kritična vrednost možda lični integritet. Mada tvrdimo da žene zadržavaju u sebi napetost samokontrolom, ne može se poreći snažni dodatni uticaj javnog nadzora. Javna agresivnost žena uključuje negativnu procenu javnosti, kao i same žene. Privatno, ovakav izvor cenzure ne postoji. Njeno ponašanje ocenjuje samo njen muž, ali verujemo da su ovde važna dva faktora. Prvo, privatna priroda braka može nagrizati javne standarde pravila ponašanja koji važe za polove. Drugo, ako je poruka koju žena pokušava da prenese agresijom molba za pomoć, onda je ona obično upućena mužu. Ako žene izjavljuju da je njihov svakodnevni život nepodnošljiv, onda je muž taj koji je odgovoran da ga promeni na bolje. Kao potvrdu ekspresivne interpretacije ženske agresivnosti, ponovo naglašavamo da kod žena, ređe nego kod muškaraca, raznovrsni postupci uključuju uvek povredu. Zaista, one u porodičnim svađama češće plaču nego što udaraju (Averill 1982; Campbell i Muncer 1987; Straus et al. 1980). Cilj je da se pošalje molba za pomoć, pre nego što je to akt prisile u kome se koristi snaga, kao što je slučaj kod muškaraca.

Približno 40% ubistava u porodici počinile su žene. Ipak, upoređivanjem žena i muškaraca koji su ubili bračnog partnera, pokazalo se da se "motivacije žena koje su počinile bračno ubistvo znatno razlikuju od onih kod muškaraca zločinaca" (Fagan i Browne 1990). Volfgang (Wolfgang 1967) i Vilbenks (Wilbanks 1983), zajedno su utvrdili da su muškarci koji su ubili svoje žene, bili skloniji da ih tuku (60%) nego što je to slučaj kod žena koje su ubile svoje muževe (5%). Braun (Browne 1987) je uporedio žene koje su počinile bračno ubistvo sa drugim ženama koje su živele u vezama u kojima su trpele zlostavljanja, a koje nisu ubile. Faktori koji su razlikovali ove grupe bili su povezani sa ekstremnim ponašanjem muževa. Žene koje su ubile, živele su sa muškarcima koji su pili svaki dan, uzimali drogu koju su kupovali na ulici, pretili im ubistvom, više puta fizički napadali i sve češće i sve više izazivali sve ozbiljnije povrede. Sa stanovišta ekspresivne agresije, istaknuta dimenzija ženskog iskustva je traumatično pojačanje stresa. Sposobnost muža da ograniči njeno kretanje i da je izoluje od socijalne i zakonske pomoći, kombinovana sa stalnom pretnjom i upotrebom nasilja vodi ka jačanju jednog nepodnošljivog stresnog nivoa kada puca samokontrola i nastaje smrtonosno nasilje.

Imamo suprotan scenario kada se radi o muškarcima koji su ubili svoje žene. Nekoliko ispitivanja (Browne 1987; Gelles 1974; Luckenbill 1977) ukazuju na to da je ubistvo koje počini muž rezultat eskalirajuće serije događaja u kojima žena ne poštuje naređenja, ili se suprotstavlja njegovoj moći i narušava njegovo samopoštovanje. Katz (1988) i Zahn (1989) tvrde da je ubistvo kulminacija jedne serije pokušaja da se povrati kontrola ponašanja žene, ili njena naklonost. Ljudi koji ubiju mogu se okarakterisati kao oni koji zahtevaju da žena "radi ono što joj kažem". Žene koje ubiju kao da govore "ne mogu ovo više da podnosim". Mada je rezultat u oba slučaja jednako tragičan, ove dve poruke su sasvim različite i rezultat su različitog shavatanja agresije žena i mušakraca.

 

 

RAZNOLIKOST MUŠKIH REPREZENTACIJA

 

U ovom delu najviše smo se zadržali na načinima razmišljanja različitih polova koji se socijalno prenose i čine osnove različitih ponašanja muškaraca i žena u agresiji i nasilju. Ali postoje varijacije u shvatanju agresije unutar polova – nemaju svi muškarci instrumentalan vid agresije. Društvena shvatanja su kulturni fenomeni, ne biološki zahtevi; ne postoji obavezna veza između muškosti i instrumentalizma. Koji su onda socijalni faktori koji bi mogli objasniti razliku među muškarcima i njihovom shvatanju agresije?

Društveno shvatanje agresije (i stvarna raznolikost drugih socijalnih fenomena) obezbeđuje spoznajnu vezu koja drži zajedno promenljivosti društvene strukture na jednoj strani i individualnog delovanja na drugoj. Relativna moć je možda najviše politički vidljiv i sporan aspekt razlike između polova. Autoritativne razlike takođe su važne kod korišćenja instrumentalne agresije od strane muškaraca. Kao što Hana Arent (Hannah Arendt 1970:56) primećuje: "moć i nasilje su u suprotnosti; gde jedno od njih apsolutno vlada, drugo ne postoji. Nasilje se pojavljuje kada je autoritet ugrožen". Tako, instrumentalna shvatanja agresije možda su karakteristična za muškarce čiji je autoritet ugrožen – oni što maltretiraju druge na poslu, nevažan šefić, napušten muž – pre nego za muškarce čija je moć institucionalizovana i potvrđena. Za one koji su sigurni u svoj autoritet, upotreba pretnje ili snage je poslednje za čim će posegnuti u odnosima sa svojim službenicima, ili kod kuće.

Otvoreno nasilje između jednakih kao način za sticanje moći, verovatnije je tamo gde ne postoje sredstva za postizanje legitimnog ugleda i priznanja, gde subkultura sama po sebi ohrabruje nasilje kao put za sticanje ugleda u zajednici i gde je formalna socijalna kontrola slaba (vidi Archer, poglavlje 7). Ovi uslovi vezani su za društvenu klasu i godište. Najpre se mogu sresti među tinejdžerima, ekonomski zaostalim grupama i kriminalnim subkulturama i u društvima u kojima se ne poštuje zakon (Brownfield 1986). Recipročno tome, stil života srednje klase najčešće proizvodi izraženiju orijentaciju prema agresiji i nasilju. Naglasak se stavlja na demonstraciju superiornosti kroz organizovano takmičenje u obrazovanju i profesionalnom životu (David i Brannon 1976). Ova socijalno sankcionisana sredstva demonstracije vrednosti i sticanja poštovanja isključuju agresiju i nasilje, osim na terenu gde vladaju pravila igre u ragbiju i u bokserskom ringu. Dečaci koji odbacuju vrednosti koje srednja klasa pridaje akademskom uspehu i uzlaznu društvenu mobilnost kao "kukavice", možda su skloniji da traže status kroz direktni fizički sukob. (Cohen 1955; Willis 1977, 1978).

Razlike u usmeravanju agresije mogu isto tako biti povezane sa društvenim ulogama. Muškarci i žene se razlikuju po svojim tipičnim svakodnevnim zanimanjima, žene pretežno imaju brižne uloge, dok su muškarci više uključeni u takmičenja i čak u konfrontirajuće svakodnevne aktivnosti, kao što su politika, vojska i posao. Verovatnije je da oni čiji svakodnevni životi uključuju vaspitanje i brigu o drugima, posmatraju agresiju kao destruktivnu i koja ih ugrožava, budući da se konkurencija i prisila koje postoje u celom svetu poklapaju sa više instrumentalnim ponašanjem. U najnovijem istraživanju (Campbell i Muncer, neobjavljeno) nalazimo da bolničari i bolničarke imaju ekspresivnije shvatanje agresije od vojnih službenika oba pola. Muškarci koji su su se bavili tradicionalno "ženskim" zanimanjima koja uključuju brigu, posmatrali su agresiju vrlo slično kao njihove koleginice, dok su muškarci u vojsci imali daleko više instrumentalniji stav prema agresiji. Sa tačke gledišta socijalne promene, otvaranje novih prilaza poslu za oba pola verovatno bi dovelo do promena tipičnih modela socijalnih shvatanja o agresiji koji postoje među polovima. S obzirom da muškarci prisvajaju sve veću odgovornost za brigu o deci, na primer, mogli bismo očekivati odgovarajuću promenu njihovog ponašanja prema nasilju u poređenju sa muškarcima koji ostaju u tradicionalno takmičarskom i sebičnom svetu biznisa.

Mada se moć, klasa, starost i uloga mogu identifikovati kao potencijalni posrednici kod orijentacije pojedinca prema agresiji, oni su često u stvarnom svetu međuzavisni među polovima i unutar istog pola. Verovatnije je da su muškarci srednjih godina koji pripadaju srednjoj klasi zaposleni na mestima koja podrazumevaju autoritet. Za pripadnike radničke klase verovatnije je da budu nezaposleni i da žive na prostorima u kojima se demonstracija fizičkog dokazivanja prihvata kao izvor statusa. Izazivanje faktora koji utiču na način shvatanja agresije muškaraca je privlačan zadatak, ali ako je istina da se društvene reprezentacije ne samo tumače već i proizvode, onda on i vredi. Ako muškarci odustanu od ideje da je agresija legitimno sredstvo društvene prinude i izvor statusa, obim socijalnih problema počev od maltretiranja u školi i nasilja u porodici do terorizma i internacionalnih konflikata mogao bi se kontrolisati.

 

 

Literatura

 

Allen, J. (1978) Napad smrtonosnim oružjem: Autobiografija ulučnog kriminala, New York: McGraw-Hill

Anderson, E. (1978) Mesto na uglu, Chicago University Press.

Archer, J (1992) "Uloge polova u detinjstvu: sadržaj i organizacija", u J. McGurk (izdanje) Socijalni razvoj u detinjstvu: Savremene perspektive, Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum.

Archer, J. i Ray, N. (1989) "Nasilje na izlasku u Velikoj Britaniji: preliminarno istraživanje", Agresivno ponašanje, 15:337-43.

Arendt, H. (1970) O nasilju, New York: Harcourt Brace &World.

Athens, L.H. (1977) Kriminalno nasilje i učesnici: Istraživanje o uticajnim simbolima, Boston, MA: Routledge & Kegan Paul.

Averill, J. (1982) Bes i agresija: Esej o emocijama, New York: Springer-Verlag

Bakan, D. (1966) Dvojnost ljudskog postojanja, Boston: Beacon Press.

Bandura, A. (1973) Agresija: Analiza socijalnog učenja, Englewood Cliffs,NJ:Prentice-Hall.

Berk, R.,Berk, S., Loseke, D. i Rauma, D. (1981) "Zajednička borba i drugi mitovi nasilja u porodici", u D. Finkelhor, R. Gelles, G. Hotaling i M. Straus (izdanja) Tamna strana porodice: Istraživanje nasilja u porodici danas, Beverly Hills, CA:Sage. U L. Berkowitz (izd.) Napredovanja u eksperimentalnoj socijalnoj psihologiji, knjiga 2, New York: Academic Press.

Besag, V.E. (1980) Siledžije u školi i žrtve, Milton Keynes, UK: Open University Press.

Black, D. (1983) "Kriminal i socijalna kontrola", Američki sociološki časopis, 48(1): 34-55.

Bowker, L. (1983) Kako pobediti prebijanje žena, Lexington, MA: D.C. Heath.

Browne, A. (1987) Kada žena koja je prebijena ubije, New York: Macmillian/Free Press.

Brownfield, D. (1986) "Socijalna klasa i nasilno ponašanje", Kriminologija, 24: 421-38.

Caesar, P.L. (1988) "Izlaganje nasilju u porodicama koje potiču od onih u kojima su se zlostavljale žene i miroljubivi muškarci u braku", Nasilje i žrtve, 3(1):49-64.

Campbell, A. (1986) "Ulice i nasilje", u A. Campbell i J. Gibbs (izd) Nasalni poslovi: Garanice ličnog integriteta, Oxford i Boston: Basil Balckwell; (1993) Muškarci, žene i agresija, New York:Basic Books.

Campbell, A. i Muncer, S. (1987) "Modeli besa i agresije u društvenim razgovorima žena i muškaraca", Magazin o teoriji socijalnog ponašanja, 17:489-512. (neobjavljeno) "Polne razlike kod agresije: socijalno shvatanje i socijalne uloge", Britanski časopis o socijalnoj psihologiji.

Campbell, A. Muncer, S. i Coyle, E. (1992) "Socijalno shvatanje agresije i objašnjenje polnih razlika: preliminarno istraživanje" Agresivno ponašanje 18(1): 95-108.

Campbell, A., Muncer, S. i Gorman, B. (1993) "Pol i socijalno shvatanje agresije: analiza zajedničkih faktora", Agresivni ponašanje, 19:125-36.

Cate, R.M., Henton, J.M., Koval, J.,Christopher, F.S. i Lloyd, S. (1982) "Predbračno zlostavljanje: socijalni psihološko gledište", Časopis o porodičnim pitanjima, 3: 19-90.

Chaiken, J.M. i Chaiken, M.R. (1982) Raznolikost kriminalnih ponašanja, Santa Monica, CA: Rand Corporation.

Cohen, A. (1955) Dečaci delinkventi: Subkultura bande, London: Collier Macmillan.

Coleman, D.H. i Straus, M.A. (1986) "Bračni autoritet, konflikt i nasilje u nacionalnom representativnom uzorku američkih parova", Nasilje i žrtve , 1(2): 141-57.

Cook, P.J. (1982) "Uloga vatrenog oružja u kriminalnom nasilju: pregled tumačenja literature", u M.E. Wolfang I N.A. Weiner (izd) Kriminalno nasilje, Beverly Hills, CA: Sage. (1986) "Odnos između otpora žrtve i povreda u pljački u kojoj ne postoji promet robe", Časopis za pravna istraživanja, 15: 405-16.

Cook, P.J. i Nagin, D. (1979) Da li je važno oružje? Washington, DC: Institute za pravno i socijalno istraživanje.

David, D. i Brannon, R. (176) "Uloga muškog pola: naš kulturni plan o muževnosti i šta je za nas urađeno u poslednje vreme", u D. David i R. Brannon (izd) Većina od 49%: Uloga muškog pola, Reading, MA: Addison-Wesley.

Davidson, J. (1978) Bračni kriminal, New York: Hawthorne Books.

Dobach, R.E. i Dobash, R.P. (1979) Nasilje nad ženama: Jedan slučaj protiv partrijarhata, New York: Free Press.

Dohrenwend, B.P i Dohrenwend, B.S. (1976) "Polne razlike u psihijatrijskim poremećajima", Američki sociološki časopis, 81: 1447-71.

Dollard, J. Doob, L.W., Miller, N.E., Mowrer, O.H. i Sears, R.R. (1939) Frustracija i agresija, New Haven, CT: Yale University Press.

Durkheim, E. (1953) "Individualna i kolektivna shvatanja", u E. Durkheim (izd) Sociologija i filozofija, London: Cohen&West.

Dutton, D.G. i Strachan, C.E. (1987) "Motivacione potrebe za autoritetom i dominancijom kao različite varijante nasilne i nenasilne muške populacije", Nasilje iI žrtve, 2:145-56.

Eagly, A. (1987) Polne razlike u socijalnom ponašanju: Analiza uloge društva, Hillside, NJ:Lawrence Erlbaum.

Eagly, A.H. i Steffen, V.J. (1986) "Polovi i agresivno ponašanje: metaanalitički pregled socijalne psihološke lietrature", Psihološki bilten, 100: 309-30.

Elbow,M. (1977) "Teorijsko razmatranje brakova u kojima postoji nasilje", Socijalni rad, 58: 515-26.

Emler, N. (1987) "Socijalno moralni razvoj sa gledišta socijalnih shvatanja", Časopis za teoriju i socijalno ponašanje, 17: 371-88.

Eysenck, H.J. (1964) Zločin i ličnost, London:Routledge&Kegan Paul.

Fagan, J. i Browne, A. (1990) "Bračno nasilje: fizička agresija između muškaraca i žena koji su u intimnim odnosima", Izveštaj na savetovanju o razumevanju i kontroli nasilnog ponašanja, Nacionalna akademija nauka, Washington, DC.

Fagan, J. Stewart, D. I Hansen, K. (1983) "Nasilni muškarci ili nasilni muževi? Propratni faktori i sitiacioni odnosi između nasilja u kući i van kuće", u D. Finkelhor, R. Gelles, G. Hotaling I M. Straus (izd) Tamna strana porodice, Beverlz Hills, CA:Sage.

Fagot, B.I. i Hagan, R. (1985) "Agresija kod male dece; odgovori na tvrdoglava ponašanja dečaka i devojčica", Uloge polova, 12(314):341-51.

Fagot, B., Hagan, R., Leinbach, H. i Kronsberg, S. (1985) "Različite reakcije na tvrdoglave postupke i komunikaciju malih dečaka i devojčica", Razvoj deteta, 56: 1499-505.

Farr, R. (1987) "Socijalna shvatanja: francuska istraživačka tradicija", Časopis za teoriju socijalnog ponašanja, 17: 343-70.

Felson, R.B. (1982) "Kontrola utiska koji se ostavlja i eskalacija, ili agresija i nasilje", Časopis socijalne psihologije, 45:245-54. (1984) "Modeli agresivne socijalne interakcije", u A. Mummenday (izd) Socijalna psihologija agresije: Od individualnog ponašanja do socijalne interakcije, Berlin: Springer-Verlag. (1993) "Seksualna prinuda: istražiavanje međusobnog delovanja", u R.Felson i J.Tedeschi (eds) Agresija i nasilje: Socijalna gledišta uzajamnog delovanja, Washington, DC: Američko udruženje psihologa.Felson, R.B., Baccaglini, W. i Gmelch, G. (1986) "Tuče u barovima: agresija i nasilje u irskim i američkim barovima", u A. Campbell i J. Gibbs (izd) Nasilne transakcije: Granice ličnosti, Oxford i Boston: Basil Blackwell.

Fortune, E. P., Vega, M. I Silverman, I:J. (1980) "Istraživanje ženskih pljačkaša u južnoj popravnoj instituciji", Časopis kriminalnog prava, 8: 317-25.

Freud, S. (1946) "Triebe und Triebescicksale", u Gesammelle Werke, knjiga 10, London: Imago (prvo izadanje, 1915).

Frieze, I. H. (1983) "Istraživanje uzroka i posledica silovanja u braku", Znaci, 8 (3): 532-53.

Frieze, I. H. i Browne, A. (1989) "Nasilje u braku", u L. Ohlin i M. Tonry (izd) Nasilje u porodici, kniga 11, Zločin iI pravda: Godišnji pregled istraživanja, Chicago: University of Chicago Press.

Frieze, I. H. i Machugh, M.C. (1981) "Nasilje u vezi autoriteta u braku", rad koji je prezentovan Udruženju žena u psihologiji, Santa Monica, CA.

Frost, W.D. i Averill, J.R. (1982) "Razlike između muškaraca i žena u svakodnevnom osećanju ljutnje", u J.R. Averill, Bes i agresija: Esej o emocijama, New York: Springer-Verlag, strana 281-316.

Fujita, F., Diener, E.i Sandvik, E. (1991) "Razlike između polova u negativnom uzbuđenju i blagostanje: slučaj emocionalnog intenziteta", Časopis o ličnosti i socijalna psihologija, 61: 427-34.

Gabor, T., Baril, M., Cusson, M., Elie, D., Leblanc, M. i Normandeau, A. (1987) Oružana pljačka: Policajci, pljačkaši i žrtve, Springfield, IL: Charles C. Thomas.

Ganlez, A.L. i Harris, L. (1978) "Nasilje u kući: pitanja sastavljanja i primene programa za muškarce koji tuku", rad prezentovan Američkoj psihološkoj asocijaciji, Toronto, Ont.

Gelles, R.J. (1974) Dom u kome vlada nasilje: Istraživanje o fizičkoj agresiji između muževa i žena, Newbury Park, CA:Sage.

Gilligan, C. (1982) Različitim tonom: Psihološka teorija i razvoj žena, Cambridge, MA: Harvard University Press.

Girouard, D. (1988) "Les Femmes Incarceres pour vol qualifie, en Quebec, en 1985: importance de leur role", Kanadski časopis o kriminologiji, April.

Goodenough, F. (1931) Bes kod male dece, Minneapolis: University of Minnesota Press.

Gottfredson, M. i Hirschi, T. (1990) Opšta teorija zločina, Stanford, CA: Stanford University Press.

Gove, W. i Tudor, J. (1973) "Uloga polova kod odraslih osoba i mentalna bolest", Američki sociološki časopis, 78:812-35.

Gurin, G., Veroff, J. i Feld, S. (1960) Kako Amerikanci vide svoje metalno zdravlje: Pregled intervjua koji su sprovedeni u celoj zemlji, New York: Basic Books.

Hannerz, M. (1969) Duša, New York: Columbia University Press.

Harlow, C.W. (1987) Specijalan izveštaj: Žrtve pljače, Washington, DC:Statistika Ministarstva pravde.

Herzberger, S. (1983) "Socijalna spoznaja i prenošenje nasilja, u D. Finkelhor,, R.Gelles,G. Hotaling i M. Straus (izd) Tamna strana porodice, Beverly Hills, CA:Sage.

Herzlich, C. (1973) Zdravlje iI bolest: Socijalno psihološka analiza, London, Academic Press.

Hindelang, M.J., Hirschi, T. i Weis, J.G. (1979) "Veze u delinkveniciji", Američki sociološki pregled, 44: 995-1014. (1981) Merenje delinkvencije, Beverly Hills, CA:Sage.

Hotaling, g.T. i Sugarman, D.B. (1986) "Analiza rizičnih pokazatelja kod nasilja muža nad ženom: nivo sadašnjeg znanja", Nasilje i žrtve, 1,(2): 101-24.

Jaspars, J.M.F. i Fraser, C. (1984) "Ponašanja i socijalna shavtanja", u R.M. Farr i S. Moscovici (izd) Socijalna shavtanja, New York: Cambridge University Press.

Kantor, G.K. I Straus, M.A. (1987) "Teorija o tuči žene u slučaju eksplozije pijanstva", Socijalni problemi, 34:213-31.

Katz, J. (1988) Zavodljivost zločina: Moralna i duševan privlačnost nanošenja zla, New York: Basic Books.

Kruttschnitt, C. (1990) "Polovi i tumačenje nasilja", Washington, DC: Izveštaj na konferenciji o razumevanju i kontroli nasilnog ponašanja, Nacionalna akademija nauke, Washington, DC.

Laub, J.H. I McDermott, N.J. (1985) "Analiza zločina koji je počinila mlada crnkinja", Kriminologija, 23: 81-89.

Lejeune, R. (1977) "Kako se ponašati za vreme prepada u mračnoj ulici", Gradski život, 6(2): 123-48.

Liebow, E. (1967) Ugao obračuna, Boston: Little, Brown.

Lloyd, B. I Smith, C. (1986) "Uticaj godina i polne pripadnosti na socijalno ponašanje veoma male dece" Britanski časopis za socijalnu psihologiju, 25: 219-30.

Lorenz, K. (1966) O agresiji, London: Methuen.

Luckenbill, D.F. (1977) "Kriminalno ubistvo kao lociran posao", Društveni problemi, 25: 176-86. (1981) "Uznuđeni pristanak: pljačka", Gradski život, 10: 25-46.

McClelland, D.C. (1975) Moć: Unutrašnje iskustvo, New York: Irving Publishers.

Maccoby, E. (1980) Socijalnu razvoj: Psihološki razvoj-odnos između roditelja i deteta, New York: Harcourt Braće Jovanović (1988) "Pol kao socijalna kategorija", Razvojna psihologija, 24: 755-65.

Maltz, D. I Borker, R. (1982) "Kulturni prilaz pogrešne komunikacije između muškaraca i žena", u J. Gumperz (izd) Jezik i društveni identitet, New York: Cambridge University Press.

Marsh, P. i Campbell, A. (1979) Poslednji izveštaj Whitebread Ltd, Oxford: Centar za istraživanje savremenog nasilja.

Marsh, P., Rosser, E i Harre, R. (1978) Pravila poremećaja, London: Routledge&Kegan Paul.

Marshall, L.L. i Rose, P. (1987) "Pol, stres i nasilje u odnosima odraslih na primeru studenata koledža", Časopis o ličnim i društvenim odnosima, 4: 299-316.

Moscovici, S. (1976) La Psychanalyse: Son image et son public, Paris: Presses Universitaires de France.(1981) "Osocijalnim shvatanjima", u J. Forgas (izd) Socijalno znanje: Posmatranje svakodnevnog razumevanja, London: Academic Press.

Newson, J. I Newson, E. (1968) Četvorogodišnjaci u gradskoj zajednici, London: Allen&Unwin.

Novaco, R. (1976) "Funkcionisanje i regulisanje napada besa", Američki psihijatrijski časopis, 133(1): 1124-8.

Nugent, S., Burns, D., Wilson, P. i Chappell, D. (1989) Rizici i nagrade u plački, Sudney: Australijski kriminološki institut.

Pagelow, M.D. (1984) Porodično nasilje, New York: Praeger.

Parson, T. i Bales, R. F. (1955) Porodična socijalizacija i međusobni proces, New York: Free Prees.

Perls, F. (1969) Ulazak u džubrište i izlazak iz njega, Lafayette, CA: Real People Press.

Pleck, E., Pleck, J., Grossman, M. i Bart, P. (1977-78) "Podaci o sindromu tuče: odgovor na Steinmetzov članak", Nauka o žrtvama, 2: 680-4.

Redl, F. i Toch, H. (1986) "Psihoanalitičko posmatranje", u H. Toch (izd) Psihologija zločina i kriminalno pravo, Prospect Heights, IL: Waveland Press.

Rosenbaum, A. i O¨Leary, R.D. (1981) "Nasilje u braku: karakteristike seksualno nasilnih parova", Časopis o savetovanju u klinička psihologija, 49: 63-76.

Saunders, D. (1986) "Kada tučena žena koristi nasilje: zlostavljanje muža, ili samoodbrana?", Žrtve i nasilje 1: 47-60.

Shields, N., Hanneke, C.R. i McCall, G.J. (1988) "Modeli nasilja u porodici i van porodice: nasilni muževi i nasilni muškarci", Nasilje i žrtve, 3: 83-98.

Sonkin, D.J. i Durphy, M. (1985) Naučiti život bez nasilja: Priručnik za muškarce, 2. Izd. San Francisco: Volcano Press.

Stark, E., Flitcraft,A. i Frazier, W. (1979) "Medicina i patrijarhalno nasilje: socijalna konstrukcija privatnog događaja", Međunarodni časopis za zdravstvene usluge, 9: 461-93.

Steffensmeier, D.J. i Cobb, M. (1981) "Polne razlike kod urbanih modela hapšenja 1934-79", Socijalni problemi, 29: 37-50.

Storr, A. (1968) Ljudska agresija, New York: Atheneum.

Straus, M. A. (1980) "Žrtve i agresori u bračnom nasilju", Naučnik za američko ponašanje, 23(5) : 681-704. (1989) "Napadi žena i muževa: značaj primarne prevencije kod bračnog nasilja", Rad koji je prezentovan Američkom kriminološkom društvu, Reno, NV.

Straus, M. A. i Gelles, R. J. (1990) Fizičko nasilje i američke porodice: rizični faktori I prilagođavanje nasilju u 8,145 porodica, New Brunswick, NJ: Transaction.

Straus, M. A., Gelles, R. J. i Steinmets, S. (1980) Iza zatvorenih vrata: Nasilje u američkoj porodici, New York: Anchor Press.

Tavris, C. (1989) Bes: Pogrešno shvaćeno osećanje, 2. Izd. New York: Touchstone Books.

Tedeschi, J. T., Smith, R. B. i Brown, R. C. (1974) "Ponovno tumačanje istraživanja o agresiji", Psihološki bilten, 81: 540-62.

Toch, H. (1969) Nasilni muškarci: Ispitivanje psihologije nasilja, Chicago: Aldine.

Walker, L. E. (1984) Sindrom tučene žene, New York: Springer.

Walsh, D. (1986) Opasan posao: Poslovna pljačka i provala, London i Boston:Routledge&Kegan Paul.

Wilbanks, W. (1983) "Žena koja je počinila ubistvo u Dade Country, Florida", Pregled kriminalnog prava, 8: 9-14.

Williamson, H. (1965) Nasilnik! Autobiografija lopova, New York: Doubleday.

Willis, P. (1977) Naučiti se radu, London; Saxon House. (1978) Vulgarna kultura, London: Rotledge&Kegan Paul.

Willwerth, J. (1974) Džons, New York: M. Evans&Co.

Wolfang, M. i Ferracuti, F. (1967) Podkultura nasilja, New York: Barnes & Noble.

Wolfgang, M. E. (1967) "Sociološka analiza kriminalnog ubistva", u M. E. Wolfgang (izd) Istraživanje ubistva, New York: Harper&Row.

Zahn, M. A. (1989) "Ubistvo u dvadesetom veku: trendovi, tipovi i slučajevi", u T. R. Gurr (izd) Nasilje u Americi, knjiga 1., Istorija nasilja, Beverly Hills, CA: Sage.

Zillmann, D. (1979) Neprijateljstvo i agresija, Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum.

 

 

(Iz: Anne Campbell and Steven Muncer: Men and the Meaning of Violence; John Archer /ed/, Male Violence, Routledge, London/New York 1994.)