En Kambel i Stiven Manser
MUŠKARCI I ZNAČENJE NASILJA
Prevela Dragana
Novaković
Muškarci
počine 90% kriminalnih dela (vidi Poglavlje 1). Nasilje i muški pol su zapravo
sinonimi – oba su čvrsto isprepletana u našoj svesti kao da su deo prirodne
podele stvari. Ipak, žene nisu lišene sposobnosti da se ljute i da budu
agresivne. Kada su bebe, one plaču i ispoljavaju bes često koliko i dečaci
(Goodenough 1931), a kada odrastu osećaju bes često i istog inteziteta kao i
muškarci (Frost i Averill 1982; Tavris 1989). U ovom poglavlju želimo da
ispitamo razliku između muškog i ženskog tumačenja agresije da bismo
skoncentrisali pažnju na to kako muška interpretacija agresije dovodi to toga
da je verovatnije da će se oni ponašati agresivno. Razlike u ponašanju između
polova, verujemo, mogu se pronaći u različitom društvenom prikazivanju, ili
različitim primenjenim teorijama koji sadrže značenje agresije.
Muško
nasilje je fantastično hetoregeno po svom obliku. Ono se ispoljava u radnjama
koje su bitno različite, kao što su pljačka, napad, fudbalski huliganizam,
maltretiranje u školi, silovanje na izlasku, ili tuča u kafani. Ipak, koliko
god njihova ponašanja izgledaju različito, ona imaju određene zajedničke
karakteristike. Sva ponašanja služe jasnoj instrumentalnoj svrsi – postižu
interpersonalni konačni cilj. Pljačka služi da se dobije novac, ali isto tako
predstavlja i efektno korišćenje pretnje kao sredstva za kontrolu međuljudskih
odnosa (Katz 1988, Lejeune 1977). Napadi su takmičenja karaktera u kojima
nijedan učesnik neće da se povuče da se ne bi osramotio (Luckenbill 1977).
Maltretiranje u školi, što rade jedni učenici drugima, služi postizanju
socijalnog statusa kroz ponižavanje (Besag 198). Subotnja poslepodneva
obezbeđuju fudbalskim huliganima skup između dve radne nedelje zatupljujućeg
rada i anonimnosti, na kome mogu da demonstriraju hrabrost i lojalnost (Marsh
et al. 1978). Silovanje za vreme izlaska je korišćenje sile da bi se iznudio
pristanak za ostvarenje seksualnog zadovoljstva, ili isprobavanje moći (Felson
1933). Pijane tuče često su rezultat odmeravanja snaga između gostiju i osoblja
bara, oko toga ko ima pravo da reguliše ponašanje u pabu (Felson et al. 1986;
Marsh i Campbell 1979). Bez obzira koliko mediji govore o "bezumnom"
i "besmislenom" nasilju, jasno je učesnicima koji su umešani i
istraživačima koji se njima bave, da je ovakvo ponašanje u stvari određeno
ciljem i funkcioniše uprkos tome što ima status zabranjenog kriminala. Nasilje
među nekim muškarcima služi za demonstraciju kontrole nad drugima i na toj
kontroli sa zasniva moć i samopoštovanje.
POL I SHVATANJE AGRESIJE
Nasilje
i agresija uglavnom se razlikuju po svojim posledicama. Posledica nasilja je
stvarna telesna povreda koja podleže krivičnom gonjenju. Agresija obuhvata
razne verbalne, emotivne kao i fizičke napade za koje je zajednička namera
agresora da povredi, ili kontroliše, a želja žrtve da izbegne posledice. Ali
što se tiče motiva muških učesnika, nasilje i agresija imaju mnogo zajedničkog.
Poslušajte Džon Alena (John Allen) (1978: 181, 183) osuđenog za kriminalno
nasilje, koji objašnjava svoje mišljenje o pljački i bliskom pitanju
samopoštovanja:
Vi znate kada će ljudi
da vas opljačkaju. Znate kada neko nešto smera. Oni se odaju, načinom na koji
gledaju, ili kako se ponašaju, ili kako govore. Količina novca stvarno nije
važna: samo ne smete da im dozvolite da
vas iznenade. Nije važno ko ste, ili šta ste; oni će pokušati i morate da
ih zaustavite. Uvek treba da ih zaustavite… Uvek
morate da im pokažete ko ste. Morate to uraditi zbog onih koji vas gledaju.
Sećam se, jedanput u Lortonu, psihijatar me je upitao, "Da li se nekada
umoriš od igranja uloge surovog tipa?" A ja sam odgovorio, "Da,
stvarno se umorim". Zato što ne smeš da se opustiš. Kada jednom počneš
tako da se ponašaš, ljudi stalno očekuju da budeš takav. U situacijama kada baš
moraš da pokažeš da imaš srce, možeš to da uradiš.
Sada
poslušajte reči brokera iz Vol Strita i njujorkškog novinara (Campbell 1993),
muškaraca koji nemaju istorije kriminalnog nasilja, ali koji su normalno
izloženi muškim konfliktima, koji razgovaraju o tome šta za njih znači
agresija:
Majk: Želim da taj momak zna da ću ga prebiti i želim da se
povučem. Ne želim da ga udarim. Želim da momak bude onaj koji će reći, "U
redu, nećemo se tući". Želim da
sačuvam svoje samopoštovanje. Ja sam takav… Želim samo da mu pokažem pesnicu i onda da odem, i kažem "Ha,
ha".
Robert: Ali da li ti to činiš zbog drugih tipova? Mislim, ja sam
nekada takav. Naiđe trenutak kada ne znam da li to činim zbog sebe, ili da bih
se dopao. Mislim da prvo počneš to da radiš zbog sebe i stvarno si ogorčen i
onda nešto pokušavaš. I tada shvatiš da te ljudi slušaju. A to je neka vrsta
uzbuđenja zato što si na pozornici,
razumeš? Svako kaže, "Ooo, gledaj ovog ovde". Uživaš u činjenici da
te ljudi gledaju i slično. Osećaš se dobro. Osećaš se kao "Imam neku
snagu. Ja sam iznad njih."
Ovo
izgovaraju muškarci vrlo različitog porekla i vaspitanja. Razlikuju se po rasi,
društvenoj klasi, porodičnim korenima i životnim mogućnostima, ali kao muškaci
dele mnogo zajedničkog kada je tema razgovora agresivnost. Nasledili su svet
opkoljen pretnjom koja dolazi od drugih muškaraca. Percepcija pretnje pokreće
igru čiji je rezultat nula u kojoj se stiče samopoštovanje, ili se gubi. Ako ne
prihvate izazov, znači da je igra izgubljena pre nego što je počela, tako da za
ove muškarce nema alternative nego da učestvuju u takmičenju. Kada započnu
takmičenje, javna čast u smislu očekivanja publike povećava ulog koji se
stavlja na sasvim privatno samopoštovanje. Nasilje nije privlačno samo po sebi
– Majk se nada da će se drugi momak povući, a Džon Alan pokušava da sačuva svoj
neustrašivi imidž – ali kada ga izazivaju, ovo je jedini mogući odgovor.
Analiza
ljudi koji govore o agresiji pokazuje da je oni posmatraju kao instrumentalni
čin u kome se vodi računa o pitanjima međuljudske kontrole (Cambell i Muncer
1987). Ovo gledište isto tako se nalazi u mnogim akademskim izveštajima o
agresiji, koji se mogu ujediniti pod opštim naslovom – instrumentalne teorije.
One su usmerene na posledice agresije u smislu društvene, ili materijalne
nagrade koje pripadaju učesniku. Predložene nagrade uključuju snagu
prisiljavanja (Tedeschi et al. 1974), društvenu kontrolu (Black 1983.),
normativnu kontrolu (Wolfgang i Ferracuti 1967), samopoštovanje (Toch 1969),
održavanje identiteta (Felson 1982, 1984; Athens 1977) i drugo raznovrsno
društveno i materijalno ojačavanje kao što je sticanje teritorije, novca, ili
priznanja superiornih (Bandura 1973). Mada se razlikuju po svojim specifičnostima,
zajedničko kod svih ovih teorija je to da se bave agresijom kao ličnim
funkcionalnim naučenim ponašanjem sa jasnim usmerenjem na međuljudski sadržaj i
nagrađivanje agresije.
Tokom
poslednjih godina, instrumentalne teorije postale su toliko široko prihvatljive,
da njihovi stavovi o motivacijama agresije izgledaju sami po sebi dovoljni.
Ali, ako ih suprotstavimo nekom veoma različitom teorijskom stavu –
ekspresivnim teorijama – možemo jasnije sagledati jedinstvene osobine ovakvog
gledišta. Ekspresivne teorije obraćaju pažnju na građenje nagona, stresa, ili
želje koji bivaju zadovoljeni agresivnim činom. Teoretičari kao Frojd (Freud)
(1939), Lorenc (Lorenz) (1966), Stor (Storr) (1968) i grupa sa Jejla (Dollard
et al. 1939) posebno se zanimaju za motivacione komponente koje daju snagu, ili
potenciraju ponašanje. Drugi su više pažnje posvetili pražnjenju mehanizama
kojima se ovaj nagon izražava tokom agresivnog čina. Kandidati su bili
medicinski čisti (Freud 1946), genetički povezani sa teškoćama u učenju
(Eysenck 1964), imali su neadekvatnu primenu spoljašnje socijalne kontrole
(Gottfredson i Hirschi 1990), uzor iz okruženja (Berkowitz 1965), nemogućnost
kognitivnog praćenja na visokom novou uzbuđenja (Zillmann 1979) i deficitne ego
funkcije (Perls 1969; Redl i Toch 1986). Ekspresivne teorije dele verovanje da
je agresija socijalno i lično disfunkcionalna i više su zainteresovane za
unutrašnju fizičku dinamiku nego međuljudsku dinamiku.
Ako
slušamo žene koje govore o nasilju, u njihovom razgovoru veoma je uočljiva i
izražena zabrinutost. Sledeći odlomak je deo priče žene iz Njujorka koja ima
između dvadeset i trideset godina:
Kerin: Stvarno smo se
strašno posvađali. Verovatno nije bilo u pitanju nešto važno. Ne mogu da se
setim o čemu se radilo. Ali završilo se tako što je on otišao da se istušira, a
ja sam bila strašno besna. Samo sam jurcala okolo i pokušala sam da podignem
telefon. Ne znam da li sam želela da ga
bacim, ali znala sam da ne mogu daleko da dobacim. Zato sam podigla tiganj
koji je stajao pored i bacila ga kroz zavesu. Nisam čak o tome ni razmišljala,
a on je izašao sav mokar, držeći tiganj. I rekao je: "Mogla si da me
ubiješ. Znaš li da si mogla da me ubiješ?" Još uvek nisam shvatala da sam
mogla da ga ubijem, zato što nisam želela da ga ubijem. Mislim, nisam to
pomislila čak ni u trenutku kada sam bacila tiganj. Mogla sam da ga bacim o zid. Gađala sam ga tiganjem, ali nisam
pomislila: "Gađaću ga u glavu, ili ću gađati nešto drugo." Samo sam
ga bacila. Ja to mogu da uradim. Ponekad stvarno oslepim od besa, tada izgledam kao da sam stvarno poludela.
U
ovom tekstu, nema skoro ničega što nagoveštava da njena agresivnost služi
očuvanju samopoštovanja, ili demonstraciji kontrole. Kontrola se pojavljuje u
ulozi samokontrole, a naročito u
posledicama njenog sloma. Erupcija besa bila je toliko snažna da se ona skoro
uopšte ne seća onoga što je prethodilo svađi, ili ciljeva svojih postupaka. Ona
se jasno seća snage svoje agresije – mogućnosti da je mogla nekoga da ubije –
ali insistira na tome da to nije bio njen motiv. Bilo je potrebno da oslobodi
svoj bes i frustraciju i shvata da je mogla da postigne isti efekat da je nešto
zafrljačila o zid. Bila je u agoniji zaslepljujućeg besa nad kojim je izgubila
kontrolu i privremeno je "poludela". Dok su instrumentalni razlozi
agresivnog čina usmereni ka fizičkom onesposobljavanju protivnika, ekspresivni
razlozi agresije su oslobađanje besa. U prvom slučaju, učesnik mora da održi
nivo kotrole da bi uspešno savladao protivnika, a u drugom, učesnica nema
kontrolu svog ponašanja, kao da su je obuzeli đavoli.
DRUŠTVENEREPREZENTACIJE AGRESIJE
Pre
nego što obradimo peosledice društvene reprezentacije agresije od strane
muškaraca i žena, napravićemo malu digresiju da bi razjasnili koncept
"društvene reprezentacije". Izraz je iskovao Moskovici (Moscovici)
(1976) u svom prvom radu u kome je pratio diseminaciju psihoanalitičke teorije
u modernoj laičkoj svesti. Nastao iz Dirkemovog (Durkheim) (1953)
"kolektivnog" i "individualnog" shvatanja, izraz je
smišljen da bi zauzeo sredinu između sociološkog i psihološkog gledišta o
društvenoj reprezentaciji, koju "dele mnogi pojedinci i kao takvi
sačinjavaju društvenu realnost koja
može da utiče na individualno ponašanje".
(Jaspars i Fraser 1984: 104). Moskovici je namerno izbegavao da definiše izraz
(Farr 1987), ali mu se najbliže približio u ovom citatu:
kognitivni sistemi sa
sopstvenom logikom i jezikom...… Oni ne predstavljaju jednostavno
"mišljenja o nečemu", "slike", ili "ponašanja",
već "teorije", ili "znanstvene grane" za otkrivanje i
organizaciju realnosti…... Sistemi vrednosti, ideje i prakse sa dvostrukom
funkcijom; prvo, obezbediti red koji će omogućiti pojedincima da se orijentišu
u svom materijalnom i socijalnom svetu i da njime rukovode; drugo, omogućiti
komunikaciju između članova zajednice, obezbeđujući im šifru za socijalnu
razmenu, šifru za jasno označavanje i klasifikaciju različitih aspekata
njihovog sveta i njihove individualne i grupne istorije.
(Moscovici, p.xii u
predgovoru u Herzlichu 1973)
Pošto
su društvene reprezentacije sredstva kojima se daju objašnjenja i tumačenja,
čini se da imaju neka zajednička gledišta sa atributivnom teorijom i
atributivnim rešavanjem problema. Ipak, oni se fundamentalno razlikuju; ova
druga je po svom prilazu konstruktivna, dok je prva usmerena ka društvenoj
transmisiji. Konstruktivistički pristupi tvrde da kosenzus među ljudima oko na
primer, moralnog prosuđivanja, ili opisivanja uzroka proizilaze iz sličnih
metoda za rešavanje problema. Oni potom pretpostavljaju da postoje optimalna
rešenja za ovakve probleme, da je razvoj rešavanja problema dirigovan našom
unutrašnjošću i da je ishod razvoja jedna savršena intelektualna autonomija.
Razvoj je društveni samo u onoj meri u kojoj su problemi koje treba rešavati
možda po svojoj prirodi društveni. Ovakve teorije "pretpostavljaju da je
svaki pojedinac nezavisno stigao do objektivnog shvatanja iste realnosti"
(Emler 1987: 376). Emler dalje tvrdi da je život suviše kratak za individualno
otkriće mnogih neočiglednih slučajnih veza i da konsenzus koji ljudi postižu
proizilazi iz kulturnog širenja društvenih shvatanja. Deca usvajaju
"načine razmišljanja i govora koji su trenutno u upotrebi i koji su
priznati unutar društvenog sistema kojem pripadaju". Najnovija
istraživanja (Campbell et al. 1992; Campbell et al. 1993; Campbell i Muncer,
neobjavljeno) potvrdila su kvantitativno, koristeći više od 450 ispitanika,
značajnu vezu između muškaraca i pokazane sklonosti za instrumentalnu
interpretaciju agresije. Pretežnost dva različita shvatanja agresije koji su
povezani sa polom, unapred isključuje pojam "optimalnih rešenja" u
korist atribucionih dilema. Svaki model dobro barata sa faktorima društvenog
života pošto pridržavanje jednog modela vodi podsticanju selektivne pažnje
prema varijablama koje ga potvrđuju (Moscovici 1981). Pored toga, veza između
pola i sklonosti ka instrumentalnom ili ekspresivnom shvatanju, nagoveštava da
(1) polovi imaju različite načine za rešavanje problema što nezavisno vodi
muškarce u jednom pravcu, a žene u drugom, ili (2) da deo socijalizacije jednog
od polova nameće usvajanje odgovarajućih društvenih reprezentacija određenih
fenomena, uključujući i agresiju. Mi dajemo prednost ovom drugom tumačenju.
Verovatno
je moguće urođene razlike u društvenoj reprezentaciji agresije pronaći u
savremenim strukturalnim faktorima i iskustvima socijalizacije dečaka i
devojčica. Postoji svetska podela između muškaraca i žena po njihovim
zanimanjima i ulogama u društvu. Muški poslovi odobravaju kontrolisanu upotrebu
agresije (Eagly i Steffen 1986; Eagly 1987). U poslovnom svetu, ona se koristi
kao sredstvo za podsticanje konkurencije i održavanje hijerarhijske moći, dok
se u vojsci aktivno uvežbava i podstiče. Žene zauzimaju niža radna mesta, često
u zanimanjima koja izražavaju brigu i podršku (predavanja, briga o deci,
socijalni rad). Isti kvaliteti traže se u obavljanju kućnih poslova, tamo gde
su domaćice i majke. U oba slučaja ispoljavanje agresije je strogo onemogućeno.
Ženama i po prirodi poslova i po fizičkoj snazi odgovara ekspresivno gledište o
agresiji kao jednoj disfunkcionalnoj snazi koju treba kontrolisati, dok
muškarci instrumentalno tumačenje agresije pretvaraju u njenu funkciju koja je
izvor društvenog uticaja i lične moći (Bakan 1966; Gilligam 1982; Parson i
Bales 1955).
Razvojno,
majke ne zabranjuju agresiju kod dečaka i devojčica na različite načine
(Maccoby 1980; Newson i Newson 1968). Praktična razlika između polova izgleda
da leži u njihovom iskustvu među vršnjacima. Grupe dečaka vršnjaka su veće,
javnije i organizovane hijerarhijski (Archer 1992). Jezik se koristi kao
sredstvo za postizanje statusa unutar grupe, kao i fizička agresivnost u ranom
uzrastu (Malz i Borker 1982). Agresija je naročito uticajno sredstvo za
dobijanje odgovora od drugih muškaraca (Fargot i Hagan 1985; Fagot et al.
1985). U grupi vršnjaka, dečaci uče da je agresija važna za postizanje
međuljudske kontrole i sticanje poštovanja, a ova poruka se jasno pojačava
televizijom gde popularni muškarci "superheroji" koriste nasilje kao
legitimno i društveno hvaljeno sredstvo za kontrolu zločinaca. Devojčice, s
druge strane, obično imaju jednu, ili dve najbolje drugarice, grade privatnija
prijateljstva i izbegavaju direktan konflikt kao sredstvo za okončanje sukoba
(Archer 1992). Jezik je sredstvo za uspostavljanje veza i učvršćivanje
prijateljstava kroz samo-otkrivanje, pre nego što je borbeno sredstvo. Otvorena
agresija nije zabranjena, ali ne nailazi na odgovor (Fagot i Hagan 1985; Lloyd
i Smith 1986). Devojčice uče da agresija nema uticaja kao sredstvo kojim se
postiže međuljudska popularnost i da ugrožava harmoniju prijateljstva.
Sada
ćemo se osvrnuti na uticaje društvene reprezentacije polova kada se radi o
muškarcima i ženama koji su umešani u kriminalno nasilje. Postoje značajne
varijacije kod polova u kriminalnom nasilju kao funkciji specifičnog prekršaja
(Kruttschnitt 1990). Zvanični i privatni podaci pokazuju da najzastupljeniji
oblik nasilnog kriminala kod muškaraca je pljačka (ako izuzmemo silovanje).
Nasuprot tome, nacionalno ispitivanje bračnog nasilja pokazuje da muškarci i
žene priznaju sličan broj agresivnih činova nad bračnim partnerom. Kako može
teorija o različitim društvenim reprezentacijama agresije tumačiti podatke iz
svake od ove dve oblasti?
PLJAČKA
Pljačka
je u Sjedinjenim Državama najčešći oblik kriminala u kome se učesnici ne
poznaju i u većini slučajeva je delo muškaraca. Odnos između provala koje
izvrše žene i onih koje izvrše muškarci je između 1:15 i 1:10 (Hindelang et al.
1979; Laub i McDermott 1985). Pljačka – koja se definiše kao krađa u kojoj se
koristi sila, ili pretnja silom – verovatno je prototip instrumentalnog
nasilja. To je čin koji karakteriše odsustvo besa (uopšte ne postoji nikakav
odnos između umešanih strana), čiji glavni cilj je novac, a sekundarna dobit
sadrži simbolično ponižavanje žrtve i kao posledicu toga, osećaj moći i
vladavine nad ovom vrstom kriminala (Gabor et al. 1987; Lejeune 1977;
Luckenbill 1981; Walsh 1986). Ovaj čin po svojoj prirodi zahteva muževnost i
instrumentalno razumevanje agresije. Ali, pre nego što proučimo vrednosti
ovakvog argumenta, pogledajmo najpre četiri alternativna objašnjenja za
neravnotežu polova u ovom kriminalu.
Pljačka
zahteva upotrebu ili potencijalnu upotrebu fizičke
snage. Istraživanja pokazuju da u grupi adolescenata, mladići usavršavaju
čin podjarmljivanja (zgrabiti nekog vršnjaka neočekivano oko vrata savijenom
rukom), kao deo uobičajenih uličnih igara (Allen 1978; Katz 1988) i da u zrelom
dobu mnogi pljačkaši pokazuju izraženu brigu o svojoj fizičkoj spretnosti i spoljašnjem
izgledu (Walsh 1986). Možda samo zato što su žene fizički slabije, odvraća žene
od pljačkanja? Ovaj otvoreni predlog, međutim, pretpostavlja da su samo
muškarci potencijalne žrtve u pljački. Ako bi žena pljačkaš trebalo da ograniči
ostavljanje svojih "pečata" samo na druge žene, onda ona ne bi bila
fizički u nepovoljnijem položaju nego što bi bio neki muškarac u sukobu sa
drugim muškarcem. Ustvari, 53% onih koji su žrtve žena pljačkaša su muškarci,
što nameće pomisao da se ovakve žene ne plaše fizičke nesrazmere koja postoji
između njih (Fortune et al. 1980; Giouard 1988). Pored ovoga, argument fizičke
snage trebalo bi primeniti na sve oblike kriminalnog nasilja. Ipak, neravnoteža
između polova kod pljački znatno je veća nego kod napada, ili nasilja u
porodici (Laub i McDermott 1985; Straus i Gelles 1990). Šta više, disparitet
fizičke snage može se lako izjednačiti upotrebom revolvera, ili drugog
smrtonosnog oružja. Jasnije, žene mogu imati pristup vatrenom oružju, pošto kod
ubistava u porodici, revolvere podjednako koriste i muškarci i žene (Cook
1982).
Možda
ženama nedostaje motiv za pljačku. Ispitivanjem pljačkaša, nedvosmisleno je
dokazano da je brzo sticanje novca glavni motiv kriminala. Ipak, u Sjedinjenim
Državama žene, a ne muškarci, čine većinu onih koji žive ispod granice
siromaštva; po siromaštvu, odnos između polova je 1.51:1. Među crncima, koji su
disproporcionalno predstavljeni u statistikama o siromaštvu, polovina dece
ispod 18 godina živi samo sa majkama, a polovina ovih porodica je ispod granice
siromaštva. Sa neredovnim, ili nepostojećim dečijim dodacima, oskudnim
mogućnostima za dnevno zbrinjavanje dece za one koje žele da rade i niža
prosečna primanja žena, sigurno je žena ta koja ima jači finansijski motiv za
pljačku. Ipak, analize od 1930. do 1980. o razlikama između polova u
kriminalnim trendovima, pokazuju da kod pljačke nema promena uprkos činjenici
da je razlika kod drugih krađa imovine rasla ujednačeno od 7% do 32% u istom
periodu (Steffensmeier i Cobb 1981). Žene, naročito one siromašne, nemaju ništa
protiv kriminala. Četrdeset procenata žena uhapšeno je zbog krađa u
prodavnicama, prevare, falsifikovanja. Ali, mada su žene umešane u krađe
imovine i u nasilne napadie, u pljačkama retko kombinuju ove dve stvari.
Uzbudljivost
pljačke često se citira kao sekundarni motiv za kriminal (Gabor et al. 1987;
Katz 1988; Lejeune 1977; Walsh 1986). Ali trebalo bi da budemo pažljivi kod
nekritičkog prihvatanja ovakvih verbalnih izveštaja od strane delinkvenata.
Termin teži da podrazumeva rizičnu konfrontaciju jednakih protivnika, međutim
to je retko slučaj (Harlow 1987). Pedeset posto pljački počinilo je više
delinkvenata, u pedeset posto se koristilo oružje, u jednoj trećini su stradale
žene, jednu trećinu čine opljačkana deca ispod petnaest godina i ljudi stariji
od pedeset. Pored ovoga, delinkvent ima jasnu prednost iznenađenja. Retoričko
predstavljanje pljačke kao "rizičnog posla" služi da produži
romantični mit o jednakosti umešanih strana i tako ponudi razloge uspešnom
pljačkašu da čestita sam sebi. Pitanje je da li je pljačka opasnija za
delinkventa od čina prostitucije kojom se uglavnom bave žene. Izgleda da je
uzbuđenje neadekvatna osnova za objašnjenje neravnoteže između polova u
pljački.
Vitalni
element kriminalnog čina je prilika.
Većina pljački – oko 70% – su situacioni činovi, ili oni za koje se ukazala
prilika i događaju se bez prethodnog planiranja (Gabor et al. 1987; Nugent et
al. 1989). Tipična pljačka događa se na ulici kada padne mrak, u centru grada.
Etnografske studije označavaju uske ulice u centru kao mušku teritoriju – tu je
nekoliko žena "koje čekaju na uglu ulice" (Anderson 1978; Campbell
1986; Hannerz 1969; Liebow 1967). Nezaposleni i privremeno zaposleni muškarci
skupljaju se oko barskih stolica da ubiju duge sate pivom i razgovorom. Vesela
i ne baš vesela muška zadirkivanja usmerena su ka demonstraciji suštinskih
kvaliteta kao što su "hladnokrvnost" (autonomija i smirenost pod
pritiskom), "bistrina" (sposobnost da se neko prevari, ili nasamari)
i "srčanost" (hrabrost). Izgleda da su ovi kvaliteti sjedinjeni kod
plačke. Pljačke se često događaju kao rezultat pritiska prijatelja i odluke da
ne ispadneš kukavica – što su Fagot i Hagan (1985), u sasvim različitim
kontekstima elokventno nazvali "tiranijom muške grupe". Kako žene
jednostavno ne prisustvuju ovakvim sastancima, možda to objašnjava njihovo
neučestvovanje u pljački. Problem sa ovim objašnjenjem je da žene jesu
prisutne. Najmanje jedna trećina žrtava su žene, a ako su prisutne kao žrtve
(Harlow 1987), moraju isto tako biti prisutne kao potencijalni kriminalci.
Čak
i ako su isključene iz muških grupa u kojima se kuju pljačke, ne postoji ništa
što ih sprečava da se tajno sastaju u svojim stanovima i učestvuju u planiranim
pljačkama. Ipak, odnos između planiranih i spontanih pljački među ženama koje
pljačkaju je isti kao i kod muškaraca (Fortune et al. 1980; Giouard 1988).
Mogućnosti za kriminal mogu se stvoriti tamo gde postoji želja, ali verujemo da
žene ne vide pljačku kao neki izbor, zbog njihovog različitog shvatanja
značenja agresije.
Lakenbil
(Luckenbill) je opisao pljačku kao četvorostepeni proces: delinkvent pristupa
žrtvi, objavljuje pljačku i biva shvaćen ozbiljno, uzima plen i beži. Možda
poteškoća žena leži u drugom stepenu procesa i njihovoj "nemogućnosti da deluju
uverljivo" – nisu sposobne da ubede žrtvu da misle iskreno i da će
primeniti silu ako bude potrebno. Neki podaci govore da je možda to u pitanju.
Verovatnije je da će žene primeniti ograničenu silu nad žrtvom, verovatno
pokušavajući da ubede žrtvu u ozbiljnost (Harlow 1987). Postoji suprotan odnos
između korišćenja oružja i povrede u pljački iz očiglednog razloga da je
prisustvo noža, ili revolvera obično dovoljno da se žrtva savlada; vidi Cook
1986. Kako je manje verovatno da žene nose pištolje, moraju pronalaziti druge
načine za usađivanje straha. Očigledno je ova taktika uspešna, zato što žene i
muškarci imaju isti "odnos" uspeha u pljački. Mada uverljivost možda
predstvalja problem za ženu pljačkaša, jasno je da on nije nepremostiv.
Katz
(1988:247) se približio sumirajući našu poziciju, kada je zabeležio,
"prepad u kome se preti i naređuje žrtvi da diže ruke u vis ne izaziva
skoro nikakvu reakciju osim ako mu se ne da smisao usavršavanja, možda
slavljenja izrazito muških vidova akcije". Želimo da budemo određeniji kod
"muških oblika ponašanja", određujući ih kao krajnji vid
kontinuiranog shvatanja agresije. Pljačkaši su ljudi koji koriste agresiju u
materijalne i društvene svrhe toliko često da ona postaje način života.
Pljačkaši imaju veću stopu recidivizma od drugih ozbiljnih kriminalaca; studija
o trogodišnjem praćenju zatvorenika pokazuje da je 44% pljačkaša bilo ponovo
uhvaćeno u pljački; nasilni pljačkaši koji su obuhvaćeni jednim ispitivanjem,
imaju visok stepen učestvovanja u provalama, napadima i u preprodaji droge
(Chaiken i Chaiken 1982). Sva tri oblika deo su načina života koji karakteriše
iskorišćavanje i materijalni hedonizam. U vezi ovog prethodnog, etnografska
istraživanja i biografije pokazuju visoko antagonistički i takmičarski stav u
odnosu na druge muškarce. Zbog izraženog nepoverenja i gađenja od pomisli da
postanu gubitnici, čini se da preovladava ponašanje "Sredi ih pre nego što
oni srede tebe". Zbog toga što uvek imaju na umu da je sramota biti
nasamaren ili prevaren, ovakvi ljudi su ponosni na svoju sposobnost da druge
ponižavaju (Toch 1969). Oni razblažuju drogu, ili zakidaju na merenju, bave se
podvođenjem, prevarama i pljačkama, sve su to načini "da se neko
sredi". Pljačka zauzima specijalnu pažnju zato što u kritičnom trenutku
transakcije, žrtva nije ponižena samo time što je pokorena, već mora da da svoj
novac.
Nagrada
je istovremeno i novčana i društvena. A insistiramo na retoričkom nivou da je
ovo čak takmičenje (uprkos očigledne prednosti pljačkaša, uključujući i element
iznenađenja i naoružanost), pljačkaš može povećati svoje samopoštovanje
demonstracijom svoje sposobnosti da teroriše i potčinjava.
Istovremeno,
finansijska nagrada ne samo da pomaže sam postupak, već isto tako podržava
hedonistički način života koji uz to pruža specijalni socijalni identitet.
Jedno istraživanje utvrdilo je da 76% lopova troši novac na odeću, automobile,
odmore i putovanja (Gabor et al. 1987). Etnografski rad potvrđuje ove podatke,
zapažajući ciklus "sticanja i trošenja", u kome žurke, uzimanje
droge, bludničenje sa ženama i neumerena kupovina slede posle pljačaka i
zahtevaju nove oružane pljačke (Allen 1978; Williamson 1965; Willwerth 1974).
Ovakav način života izdvaja neke mladiće koji žive na urbanom prostoru od
drugih iz njihove okoline i potvđuje njihovu "oštroumnost".
Ovakva
hladnokrvna upotreba agresije starna je većini žena. Za njih, bes je neophodni
(mada uglavnom nedovoljan) uslov za agresiju i nasilje je razumljivo samo u
kontekstu postizanja barem minimalne veze između umešanih strana. Žene mogu da
pribegnu nasilju iz frustriranosti, ljubomore, ili zlostavljanja, ali ne zbog
siromaštva, ili potrebe da se demonstrira materijalna, ili fizička
superiornost. Izjednačavanje novca, kontrole i socijalnog statusa je osobina
muškaraca, kao i upotreba nasilja kao sredstva za njihovo ostvarivanje.
NASILJE U PORODICI
1975.
i 1985. godine, dva nacionalna istraživanja uzorka parova koji žive zajedno,
ispitivana su o njihovoj umešanosti u nasilje u porodici (Straus et al. 1980;
Straus i Gelles 1990). Otprilike 16% svih venčanih parova imalo je u iskustvu
fizičku agresivnost u godini koja je prethodila istraživanju; 28% iskusilo je u
svojoj vezi, u jednom trenutku fizičku agresivnost. Još kontroverznije, 3.8%
žena i 4.6% muškaraca bili su žrtve žestokog nasilja. Ispada da su žene u
privatnom domenu kuće i na izlascima kada se s nekim zabavljaju, isto toliko
agresivne koliko i muškarci (Archer i Ray 1989; Cate et al. 1982; Marshall i
Rose 1987), mada ovakav paritet ne postoji kada su u pitanju zadobijene povrede
(Stark et al. 1979; Straus 1989).
Ne
postoji manjak empirijskih podataka i teorije o ženama koje se tuku.
Preovlađujuće objašnjenje njihovog ponašanja je u okviru njihove potrebe da
očuvaju moć i kontrolu (Dobash i Dobash 1979; Dutton i Strachen 1987; Kantor i
Straus 1987; McClelland 1975). Ovo se podudara sa instrumentalnim okvirom muške
agresivnosti generalno, i zaista Fagan et al. (1983) su utvrdili da muškarci
koji su uhapšeni zbog nasilja nad nepoznatima, bili su oni koji su najčešće i najviše
zlostavljali žene.
Oni
koji podržavaju teoriju o moći kao motivaciji napada na žene nude podatke
raznih merenja. Strukturalno, prebijanje žena je češće tamo gde različiti
status obrazovanja, ili zanimanja stavlja muža u inferiorni položaj prema ženi (Coleman
i Straus 1986; Gelles 1974). Pokušaji da se postigne, ili očuva kontrola
donošenja odluka, društvenih odnosa, porodičnih finansija i slobode kretanja
bračnog partnera, svi su oni identifikovani kao značajni faktori kod tuče žena
(Frieze i Browne 1989; Frieze i McHugh 1981; Pagelow 1984; Walker 1984), kao i
pokušaji da se nadoknadi nedostatak uticaja izvan kuće (Frieze i Browne 1989).
Bauker (Bowker 1983) je zaključio da muške sub-kulture igraju ulogu kod
saglašavanja da mogu da tuku žene; muškarci koji su najviše integrisani u
sub-kulture društva koje podržavaju patrijahalnu dominaciju u porodici,
najsuroviji su u nasilju u porodici. Merenja kod različitih ličnosti potvrdila
su vezu između prebijanja žena i niskog samopoštovanja (Ganley i Harris 1978;
Pagelow 1984), ljubomore (Bowker 1983; Davidson 1978), depresije (Shields et
al. 1988), potrebe za kontrolom (Elbow 1977) i slabih verbalnih sposobnosti
(Novaco 1976; Rosenbaum i O'Leary 1981), i sve ovo pruža bilo posrednu, ili
direktnu podršku teoriji o moći kao motivaciji.
Razvojno,
izlaganje nasilju u detinjstvu predstavlja snažan preduslov za nasilje odraslih
muškaraca u porodici (Caesar 1988; Fagan et al. 1983; Gelles 1974; Hotaling i
Sugarman 1986; Pagelow 1984; Rosenbaum i O'Leary 1981). Dečaci iz porodica u
kojima ima nasilja prisvajaju instrumentalnu teoriju nasilja kroz kopiranje,
zamenu i konačno je direktno primenjuju (Bandura 1973; Pagelow 1984). Sankin i
Derfi (Sonkin i Durphy 1985) primećuju da muškarci koriste nasilje u kući zato
što im obezbeđuje pobedu u svađama i kontrolu situacije. Zadovoljstvo koje
kriminolozi opisuju (Bowker 1983; Herzberger 1983) jednostavno se pretvara u
psihološko pojačanje. Ovo obuhvata kontrolnu moć nad ponašanjem bračnog
partnera, povećava osećenje snage i samopoštovanja, poriče zavisnost, uveća
fizičke nagrade, kao što je pristup ekonomskim izvorima i seksualnom
nagrađivanju (Bowker 1983; Browne 1987; Frieze 1983; Shields et al. 1988). U
literaturi se uglavnom slažu da nasilje muškaraca u porodici predstavlja instrumentalan
čin koji je usmeren ka postizanju i zadržavanju kontrole i da su muškarci koji
tuku svoje žene većinom oni koji su specijalno osetljivi po pitanju mačo
kontrole kada se radi o bračnoj strukturi moći, ličnom integritetu,
pridržavanja uloga koje su određene za različite polove, ili pripadnosti
određenom krugu prijatelja.
Vrlo
malo je napisano o agresivnim slučajevima izazvanim od strane žena. Zaista,
primarni odgovori na dobro preslikane podatke da približno isti procenat žena i
muškaraca priznaje najmanje jedan čin ozbiljnog nasilja u predhodnoj godini,
postavili su pitanja valjanosti merenja (Pleck et al. 1977-78), umanjenja
važnosti ove oblasti ispitivanja (Berk et al. 1981), ili usvajanja mišljenja da
je nasilje žena jedan odbrambeni odgovor na nasilje od strane muškaraca
(Saunders 1986). Straus (1980) iskoristio je podatke nacionalnog ispitivanja da
bi procenio da najviše 50% nasilnih činova koje su počinile žene u porodici,
mogu se smatrati postupcima samoodbrane.
Ako
žene posmatraju agresiju kao ekspresivni čin koji uključuje gubitak
samokontrole (pre nego pokušaj uspostavljanja kontrole nad drugima), onda
agresije ima verovatno tamo gde postoji visok stres i fruststracija i/ili gde
je niska samokontrola. Verujemo da se ova oba elementa "nasilne
jednakosti" žena dešavaju u braku. U porodičnoj areni "pritisci"
su sve veći. Uprkos sve većoj zaposlenosti žena van kuće, one često rade pola
radnog vremena, ili privremene poslove i tako doprinose povećanju porodičnog
budžeta, a posao je pre dodatni nego zamena njihove glavne odgovornosti – kuće.
Ovo je posebno tačno kada se radi o majkama koje uprkos tome što muževi sve
više "priskaču u pomoć" i dalje vode primarnu brigu o deci. Mada
mnoge žene najviše brinu o porodici, dominanacija muškaraca kod donošenja
odluka u kući i dalje je velika. Ovome treba još dodati svakodenvnu odgovornost
za podizanje dece, posao koji traje 24 sata, obično bez godišnjih odmora.
Podaci dobijeni kod slučajeva koji su prijavljeni i koji su dobijeni
ispitivanjem u zajednicama, pokazali su veći nivoi stresa i neurotičnih
simptoma među ženama nego kod muškaraca (Fujita et al. 1991; Gove i Tudor 1973;
Dohrenwend i Dohrenwend 1976). Razlike među polovima kod odnosa stresa i
agresije u porodici takođe potvrđuju stav ekspresivne agresije (Straus i Gelles
1990). Nasilje muškaraca, kao funkcije stresa, postepeno se stalno povećava.
Nasilje žena ostaje na nižem nivou nego kod muškaraca, sve dok ne dođe do
visokog stresnog nivoa, kada njihovo nasilje pokazuje dramatični porast. Ovo se
slaže sa stanovištem da žene svoj stres suzbijaju mnogo uspešnije sve dok stres
ne postigne kritični nivo. Drugi veoma značajan faktor kod stresa je ponašanje
muževa. Kod proučavanja bračnih ubistava, moramo postaviti više pitanja u vezi
traumatičnih dugoročnih posledica zlostavljanja i alkoholizma muževa.
Koji
faktori bi mogli doprineti gubljenju samokontrole kod žena u porodičnoj areni?
Verujemo da je kritična vrednost možda lični integritet. Mada tvrdimo da žene
zadržavaju u sebi napetost samokontrolom, ne može se poreći snažni dodatni
uticaj javnog nadzora. Javna agresivnost žena uključuje negativnu procenu
javnosti, kao i same žene. Privatno, ovakav izvor cenzure ne postoji. Njeno
ponašanje ocenjuje samo njen muž, ali verujemo da su ovde važna dva faktora.
Prvo, privatna priroda braka može nagrizati javne standarde pravila ponašanja
koji važe za polove. Drugo, ako je poruka koju žena pokušava da prenese
agresijom molba za pomoć, onda je ona obično upućena mužu. Ako žene izjavljuju
da je njihov svakodnevni život nepodnošljiv, onda je muž taj koji je odgovoran
da ga promeni na bolje. Kao potvrdu ekspresivne interpretacije ženske
agresivnosti, ponovo naglašavamo da kod žena, ređe nego kod muškaraca,
raznovrsni postupci uključuju uvek povredu. Zaista, one u porodičnim svađama
češće plaču nego što udaraju (Averill 1982; Campbell i Muncer 1987; Straus et
al. 1980). Cilj je da se pošalje molba za pomoć, pre nego što je to akt prisile
u kome se koristi snaga, kao što je slučaj kod muškaraca.
Približno
40% ubistava u porodici počinile su žene. Ipak, upoređivanjem žena i muškaraca
koji su ubili bračnog partnera, pokazalo se da se "motivacije žena koje su
počinile bračno ubistvo znatno razlikuju od onih kod muškaraca zločinaca"
(Fagan i Browne 1990). Volfgang (Wolfgang 1967) i Vilbenks (Wilbanks 1983),
zajedno su utvrdili da su muškarci koji su ubili svoje žene, bili skloniji da
ih tuku (60%) nego što je to slučaj kod žena koje su ubile svoje muževe (5%).
Braun (Browne 1987) je uporedio žene koje su počinile bračno ubistvo sa drugim
ženama koje su živele u vezama u kojima su trpele zlostavljanja, a koje nisu
ubile. Faktori koji su razlikovali ove grupe bili su povezani sa ekstremnim
ponašanjem muževa. Žene koje su ubile, živele su sa muškarcima koji su pili
svaki dan, uzimali drogu koju su kupovali na ulici, pretili im ubistvom, više
puta fizički napadali i sve češće i sve više izazivali sve ozbiljnije povrede.
Sa stanovišta ekspresivne agresije, istaknuta dimenzija ženskog iskustva je
traumatično pojačanje stresa. Sposobnost muža da ograniči njeno kretanje i da
je izoluje od socijalne i zakonske pomoći, kombinovana sa stalnom pretnjom i
upotrebom nasilja vodi ka jačanju jednog nepodnošljivog stresnog nivoa kada
puca samokontrola i nastaje smrtonosno nasilje.
Imamo
suprotan scenario kada se radi o muškarcima koji su ubili svoje žene. Nekoliko
ispitivanja (Browne 1987; Gelles 1974; Luckenbill 1977) ukazuju na to da je
ubistvo koje počini muž rezultat eskalirajuće serije događaja u kojima žena ne
poštuje naređenja, ili se suprotstavlja njegovoj moći i narušava njegovo
samopoštovanje. Katz (1988) i Zahn (1989) tvrde da je ubistvo kulminacija jedne
serije pokušaja da se povrati kontrola ponašanja žene, ili njena naklonost.
Ljudi koji ubiju mogu se okarakterisati kao oni koji zahtevaju da žena
"radi ono što joj kažem". Žene koje ubiju kao da govore "ne mogu
ovo više da podnosim". Mada je rezultat u oba slučaja jednako tragičan,
ove dve poruke su sasvim različite i rezultat su različitog shavatanja agresije
žena i mušakraca.
RAZNOLIKOST MUŠKIH REPREZENTACIJA
U
ovom delu najviše smo se zadržali na načinima razmišljanja različitih polova
koji se socijalno prenose i čine osnove različitih ponašanja muškaraca i žena u
agresiji i nasilju. Ali postoje varijacije u shvatanju agresije unutar polova –
nemaju svi muškarci instrumentalan vid agresije. Društvena shvatanja su
kulturni fenomeni, ne biološki zahtevi; ne postoji obavezna veza između
muškosti i instrumentalizma. Koji su onda socijalni faktori koji bi mogli
objasniti razliku među muškarcima i njihovom shvatanju agresije?
Društveno
shvatanje agresije (i stvarna raznolikost drugih socijalnih fenomena)
obezbeđuje spoznajnu vezu koja drži zajedno promenljivosti društvene strukture
na jednoj strani i individualnog delovanja na drugoj. Relativna moć je možda najviše politički vidljiv i
sporan aspekt razlike između polova. Autoritativne razlike takođe su važne kod
korišćenja instrumentalne agresije od strane muškaraca. Kao što Hana Arent
(Hannah Arendt 1970:56) primećuje: "moć i nasilje su u suprotnosti; gde
jedno od njih apsolutno vlada, drugo ne postoji. Nasilje se pojavljuje kada je
autoritet ugrožen". Tako, instrumentalna shvatanja agresije možda su
karakteristična za muškarce čiji je autoritet ugrožen – oni što maltretiraju
druge na poslu, nevažan šefić, napušten muž – pre nego za muškarce čija je moć
institucionalizovana i potvrđena. Za one koji su sigurni u svoj autoritet,
upotreba pretnje ili snage je poslednje za čim će posegnuti u odnosima sa
svojim službenicima, ili kod kuće.
Otvoreno
nasilje između jednakih kao način za sticanje moći, verovatnije je tamo gde ne
postoje sredstva za postizanje legitimnog ugleda i priznanja, gde subkultura
sama po sebi ohrabruje nasilje kao put za sticanje ugleda u zajednici i gde je
formalna socijalna kontrola slaba (vidi Archer, poglavlje 7). Ovi uslovi vezani
su za društvenu klasu i godište. Najpre se mogu sresti među tinejdžerima,
ekonomski zaostalim grupama i kriminalnim subkulturama i u društvima u kojima
se ne poštuje zakon (Brownfield 1986). Recipročno tome, stil života srednje
klase najčešće proizvodi izraženiju orijentaciju prema agresiji i nasilju.
Naglasak se stavlja na demonstraciju superiornosti kroz organizovano takmičenje
u obrazovanju i profesionalnom životu (David i Brannon 1976). Ova socijalno
sankcionisana sredstva demonstracije vrednosti i sticanja poštovanja isključuju
agresiju i nasilje, osim na terenu gde vladaju pravila igre u ragbiju i u
bokserskom ringu. Dečaci koji odbacuju vrednosti koje srednja klasa pridaje
akademskom uspehu i uzlaznu društvenu mobilnost kao "kukavice", možda
su skloniji da traže status kroz direktni fizički sukob. (Cohen 1955; Willis
1977, 1978).
Razlike
u usmeravanju agresije mogu isto tako biti povezane sa društvenim ulogama.
Muškarci i žene se razlikuju po svojim tipičnim svakodnevnim zanimanjima, žene
pretežno imaju brižne uloge, dok su muškarci više uključeni u takmičenja i čak
u konfrontirajuće svakodnevne aktivnosti, kao što su politika, vojska i posao.
Verovatnije je da oni čiji svakodnevni životi uključuju vaspitanje i brigu o
drugima, posmatraju agresiju kao destruktivnu i koja ih ugrožava, budući da se
konkurencija i prisila koje postoje u celom svetu poklapaju sa više
instrumentalnim ponašanjem. U najnovijem istraživanju (Campbell i Muncer, neobjavljeno)
nalazimo da bolničari i bolničarke imaju ekspresivnije shvatanje agresije od
vojnih službenika oba pola. Muškarci koji su su se bavili tradicionalno
"ženskim" zanimanjima koja uključuju brigu, posmatrali su agresiju
vrlo slično kao njihove koleginice, dok su muškarci u vojsci imali daleko više
instrumentalniji stav prema agresiji. Sa tačke gledišta socijalne promene,
otvaranje novih prilaza poslu za oba pola verovatno bi dovelo do promena
tipičnih modela socijalnih shvatanja o agresiji koji postoje među polovima. S
obzirom da muškarci prisvajaju sve veću odgovornost za brigu o deci, na primer,
mogli bismo očekivati odgovarajuću promenu njihovog ponašanja prema nasilju u
poređenju sa muškarcima koji ostaju u tradicionalno takmičarskom i sebičnom svetu
biznisa.
Mada
se moć, klasa, starost i uloga mogu identifikovati kao potencijalni posrednici
kod orijentacije pojedinca prema agresiji, oni su često u stvarnom svetu
međuzavisni među polovima i unutar istog pola. Verovatnije je da su muškarci
srednjih godina koji pripadaju srednjoj klasi zaposleni na mestima koja
podrazumevaju autoritet. Za pripadnike radničke klase verovatnije je da budu
nezaposleni i da žive na prostorima u kojima se demonstracija fizičkog
dokazivanja prihvata kao izvor statusa. Izazivanje faktora koji utiču na način
shvatanja agresije muškaraca je privlačan zadatak, ali ako je istina da se
društvene reprezentacije ne samo tumače već i proizvode, onda on i vredi. Ako
muškarci odustanu od ideje da je agresija legitimno sredstvo društvene prinude
i izvor statusa, obim socijalnih problema počev od maltretiranja u školi i
nasilja u porodici do terorizma i internacionalnih konflikata mogao bi se
kontrolisati.
Literatura
Allen, J. (1978) Napad smrtonosnim oružjem: Autobiografija
ulučnog kriminala, New York: McGraw-Hill
Anderson, E. (1978) Mesto na uglu, Chicago University Press.
Archer, J (1992)
"Uloge polova u detinjstvu: sadržaj i organizacija", u J. McGurk
(izdanje) Socijalni razvoj u detinjstvu:
Savremene perspektive, Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum.
Archer, J. i Ray, N.
(1989) "Nasilje na izlasku u Velikoj Britaniji: preliminarno
istraživanje", Agresivno ponašanje,
15:337-43.
Arendt, H. (1970) O nasilju, New York: Harcourt Brace
&World.
Athens, L.H. (1977) Kriminalno nasilje i učesnici: Istraživanje
o uticajnim simbolima, Boston, MA: Routledge & Kegan Paul.
Averill, J. (1982) Bes i agresija: Esej o emocijama, New
York: Springer-Verlag
Bakan, D. (1966) Dvojnost ljudskog postojanja, Boston:
Beacon Press.
Bandura, A. (1973) Agresija: Analiza socijalnog učenja, Englewood
Cliffs,NJ:Prentice-Hall.
Berk, R.,Berk, S.,
Loseke, D. i Rauma, D. (1981) "Zajednička borba i drugi mitovi nasilja u
porodici", u D. Finkelhor, R. Gelles, G. Hotaling i M. Straus (izdanja) Tamna strana porodice: Istraživanje nasilja
u porodici danas, Beverly Hills, CA:Sage. U L. Berkowitz (izd.) Napredovanja u eksperimentalnoj socijalnoj
psihologiji, knjiga 2, New York: Academic Press.
Besag, V.E. (1980) Siledžije u školi i žrtve, Milton
Keynes, UK: Open University Press.
Black, D. (1983)
"Kriminal i socijalna kontrola", Američki
sociološki časopis, 48(1): 34-55.
Bowker, L. (1983) Kako pobediti prebijanje žena, Lexington,
MA: D.C. Heath.
Browne, A. (1987) Kada žena koja je prebijena ubije, New
York: Macmillian/Free Press.
Brownfield, D. (1986)
"Socijalna klasa i nasilno ponašanje", Kriminologija, 24: 421-38.
Caesar, P.L. (1988)
"Izlaganje nasilju u porodicama koje potiču od onih u kojima su se
zlostavljale žene i miroljubivi muškarci u braku", Nasilje i žrtve, 3(1):49-64.
Campbell, A. (1986)
"Ulice i nasilje", u A. Campbell i J. Gibbs (izd) Nasalni poslovi: Garanice ličnog
integriteta, Oxford i Boston: Basil Balckwell; (1993) Muškarci, žene i agresija, New York:Basic Books.
Campbell, A. i Muncer,
S. (1987) "Modeli besa i agresije u društvenim razgovorima žena i
muškaraca", Magazin o teoriji
socijalnog ponašanja, 17:489-512. (neobjavljeno)
"Polne razlike kod agresije: socijalno shvatanje i socijalne uloge", Britanski časopis o socijalnoj psihologiji.
Campbell, A. Muncer, S.
i Coyle, E. (1992) "Socijalno shvatanje agresije i objašnjenje polnih
razlika: preliminarno istraživanje" Agresivno
ponašanje 18(1): 95-108.
Campbell, A., Muncer, S.
i Gorman, B. (1993) "Pol i socijalno shvatanje agresije: analiza
zajedničkih faktora", Agresivni ponašanje,
19:125-36.
Cate, R.M., Henton,
J.M., Koval, J.,Christopher, F.S. i Lloyd, S. (1982) "Predbračno
zlostavljanje: socijalni psihološko gledište", Časopis o porodičnim pitanjima, 3: 19-90.
Chaiken, J.M. i Chaiken,
M.R. (1982) Raznolikost kriminalnih ponašanja,
Santa Monica, CA: Rand Corporation.
Cohen, A. (1955) Dečaci delinkventi: Subkultura bande, London:
Collier Macmillan.
Coleman, D.H. i Straus,
M.A. (1986) "Bračni autoritet, konflikt i nasilje u nacionalnom
representativnom uzorku američkih parova", Nasilje i žrtve , 1(2): 141-57.
Cook, P.J. (1982)
"Uloga vatrenog oružja u kriminalnom nasilju: pregled tumačenja
literature", u M.E. Wolfang I N.A. Weiner (izd) Kriminalno nasilje, Beverly Hills, CA: Sage. (1986) "Odnos
između otpora žrtve i povreda u pljački u kojoj ne postoji promet robe", Časopis za pravna istraživanja, 15:
405-16.
Cook, P.J. i Nagin, D.
(1979) Da li je važno oružje? Washington,
DC: Institute za pravno i socijalno istraživanje.
David, D. i Brannon, R.
(176) "Uloga muškog pola: naš kulturni plan o muževnosti i šta je za nas
urađeno u poslednje vreme", u D. David i R. Brannon (izd) Većina od 49%: Uloga muškog pola, Reading,
MA: Addison-Wesley.
Davidson, J. (1978) Bračni kriminal, New York: Hawthorne
Books.
Dobach, R.E. i Dobash,
R.P. (1979) Nasilje nad ženama: Jedan
slučaj protiv partrijarhata, New York: Free Press.
Dohrenwend, B.P i
Dohrenwend, B.S. (1976) "Polne razlike u psihijatrijskim
poremećajima", Američki sociološki
časopis, 81: 1447-71.
Dollard, J. Doob, L.W.,
Miller, N.E., Mowrer, O.H. i Sears, R.R. (1939) Frustracija i agresija, New Haven, CT: Yale University Press.
Durkheim, E. (1953)
"Individualna i kolektivna shvatanja", u E. Durkheim (izd) Sociologija i filozofija, London:
Cohen&West.
Dutton, D.G. i Strachan,
C.E. (1987) "Motivacione potrebe za autoritetom i dominancijom kao različite
varijante nasilne i nenasilne muške populacije", Nasilje iI žrtve, 2:145-56.
Eagly, A. (1987) Polne razlike u socijalnom ponašanju:
Analiza uloge društva, Hillside, NJ:Lawrence Erlbaum.
Eagly, A.H. i Steffen,
V.J. (1986) "Polovi i agresivno ponašanje: metaanalitički pregled
socijalne psihološke lietrature", Psihološki
bilten, 100: 309-30.
Elbow,M. (1977)
"Teorijsko razmatranje brakova u kojima postoji nasilje", Socijalni rad, 58: 515-26.
Emler, N. (1987)
"Socijalno moralni razvoj sa gledišta socijalnih shvatanja", Časopis za teoriju i socijalno ponašanje, 17:
371-88.
Eysenck, H.J. (1964) Zločin i ličnost, London:Routledge&Kegan
Paul.
Fagan, J. i Browne, A.
(1990) "Bračno nasilje: fizička agresija između muškaraca i žena koji su u
intimnim odnosima", Izveštaj na savetovanju o razumevanju i kontroli
nasilnog ponašanja, Nacionalna akademija nauka, Washington, DC.
Fagan, J. Stewart, D. I
Hansen, K. (1983) "Nasilni muškarci ili nasilni muževi? Propratni faktori
i sitiacioni odnosi između nasilja u kući i van kuće", u D. Finkelhor, R.
Gelles, G. Hotaling I M. Straus (izd) Tamna
strana porodice, Beverlz Hills, CA:Sage.
Fagot, B.I. i Hagan, R.
(1985) "Agresija kod male dece; odgovori na tvrdoglava ponašanja dečaka i
devojčica", Uloge polova, 12(314):341-51.
Fagot, B., Hagan, R.,
Leinbach, H. i Kronsberg, S. (1985) "Različite reakcije na tvrdoglave
postupke i komunikaciju malih dečaka i devojčica", Razvoj deteta, 56: 1499-505.
Farr, R. (1987)
"Socijalna shvatanja: francuska istraživačka tradicija", Časopis za teoriju socijalnog ponašanja, 17:
343-70.
Felson, R.B. (1982)
"Kontrola utiska koji se ostavlja i eskalacija, ili agresija i
nasilje", Časopis socijalne
psihologije, 45:245-54. (1984) "Modeli agresivne socijalne
interakcije", u A. Mummenday (izd) Socijalna
psihologija agresije: Od individualnog ponašanja do socijalne interakcije, Berlin:
Springer-Verlag. (1993) "Seksualna prinuda: istražiavanje međusobnog
delovanja", u R.Felson i J.Tedeschi (eds) Agresija i nasilje: Socijalna gledišta uzajamnog delovanja, Washington,
DC: Američko udruženje psihologa.Felson, R.B., Baccaglini, W. i Gmelch, G.
(1986) "Tuče u barovima: agresija i nasilje u irskim i američkim
barovima", u A. Campbell i J. Gibbs (izd) Nasilne transakcije: Granice ličnosti, Oxford i Boston: Basil
Blackwell.
Fortune, E. P., Vega, M.
I Silverman, I:J. (1980) "Istraživanje ženskih pljačkaša u južnoj
popravnoj instituciji", Časopis
kriminalnog prava, 8: 317-25.
Freud, S. (1946)
"Triebe und Triebescicksale", u Gesammelle
Werke, knjiga 10, London: Imago (prvo izadanje, 1915).
Frieze, I. H. (1983)
"Istraživanje uzroka i posledica silovanja u braku", Znaci, 8 (3): 532-53.
Frieze, I. H. i Browne,
A. (1989) "Nasilje u braku", u L. Ohlin i M. Tonry (izd) Nasilje u porodici, kniga 11, Zločin iI pravda: Godišnji pregled
istraživanja, Chicago: University of Chicago Press.
Frieze, I. H. i Machugh,
M.C. (1981) "Nasilje u vezi autoriteta u braku", rad koji je
prezentovan Udruženju žena u psihologiji, Santa Monica, CA.
Frost, W.D. i Averill,
J.R. (1982) "Razlike između muškaraca i žena u svakodnevnom osećanju
ljutnje", u J.R. Averill, Bes i
agresija: Esej o emocijama, New York: Springer-Verlag, strana 281-316.
Fujita, F., Diener, E.i
Sandvik, E. (1991) "Razlike između polova u negativnom uzbuđenju i
blagostanje: slučaj emocionalnog intenziteta", Časopis o ličnosti i socijalna psihologija, 61: 427-34.
Gabor, T., Baril, M.,
Cusson, M., Elie, D., Leblanc, M. i Normandeau, A. (1987) Oružana pljačka: Policajci, pljačkaši i žrtve, Springfield, IL:
Charles C. Thomas.
Ganlez, A.L. i Harris,
L. (1978) "Nasilje u kući: pitanja sastavljanja i primene programa za
muškarce koji tuku", rad prezentovan Američkoj psihološkoj asocijaciji,
Toronto, Ont.
Gelles, R.J. (1974) Dom u kome vlada nasilje: Istraživanje o
fizičkoj agresiji između muževa i žena, Newbury Park, CA:Sage.
Gilligan, C. (1982) Različitim tonom: Psihološka teorija i
razvoj žena, Cambridge, MA: Harvard University Press.
Girouard, D. (1988)
"Les Femmes Incarceres pour vol qualifie, en Quebec, en 1985: importance
de leur role", Kanadski časopis o
kriminologiji, April.
Goodenough, F. (1931) Bes kod male dece, Minneapolis:
University of Minnesota Press.
Gottfredson, M. i
Hirschi, T. (1990) Opšta teorija zločina,
Stanford, CA: Stanford University Press.
Gove, W. i Tudor, J.
(1973) "Uloga polova kod odraslih osoba i mentalna bolest", Američki sociološki časopis, 78:812-35.
Gurin, G., Veroff, J. i
Feld, S. (1960) Kako Amerikanci vide
svoje metalno zdravlje: Pregled intervjua koji su sprovedeni u celoj zemlji, New
York: Basic Books.
Hannerz, M. (1969) Duša, New York: Columbia University
Press.
Harlow, C.W. (1987) Specijalan izveštaj: Žrtve pljače, Washington,
DC:Statistika Ministarstva pravde.
Herzberger, S. (1983)
"Socijalna spoznaja i prenošenje nasilja, u D. Finkelhor,, R.Gelles,G.
Hotaling i M. Straus (izd) Tamna strana
porodice, Beverly Hills, CA:Sage.
Herzlich, C. (1973) Zdravlje iI bolest: Socijalno psihološka
analiza, London, Academic Press.
Hindelang, M.J.,
Hirschi, T. i Weis, J.G. (1979) "Veze u delinkveniciji", Američki sociološki pregled, 44:
995-1014. (1981) Merenje delinkvencije, Beverly
Hills, CA:Sage.
Hotaling, g.T. i
Sugarman, D.B. (1986) "Analiza rizičnih pokazatelja kod nasilja muža nad
ženom: nivo sadašnjeg znanja", Nasilje
i žrtve, 1,(2): 101-24.
Jaspars, J.M.F. i Fraser,
C. (1984) "Ponašanja i socijalna shavtanja", u R.M. Farr i S.
Moscovici (izd) Socijalna shavtanja, New
York: Cambridge University Press.
Kantor, G.K. I Straus,
M.A. (1987) "Teorija o tuči žene u slučaju eksplozije pijanstva", Socijalni problemi, 34:213-31.
Katz, J. (1988) Zavodljivost zločina: Moralna i duševan
privlačnost nanošenja zla, New York: Basic Books.
Kruttschnitt, C. (1990)
"Polovi i tumačenje nasilja", Washington, DC: Izveštaj na
konferenciji o razumevanju i kontroli nasilnog ponašanja, Nacionalna akademija
nauke, Washington, DC.
Laub, J.H. I McDermott,
N.J. (1985) "Analiza zločina koji je počinila mlada crnkinja", Kriminologija, 23: 81-89.
Lejeune, R. (1977)
"Kako se ponašati za vreme prepada u mračnoj ulici", Gradski život, 6(2): 123-48.
Liebow, E. (1967) Ugao obračuna, Boston: Little, Brown.
Lloyd, B. I Smith, C.
(1986) "Uticaj godina i polne pripadnosti na socijalno ponašanje veoma
male dece" Britanski časopis za
socijalnu psihologiju, 25: 219-30.
Lorenz, K. (1966) O agresiji, London: Methuen.
Luckenbill, D.F. (1977)
"Kriminalno ubistvo kao lociran posao", Društveni problemi, 25: 176-86.
(1981) "Uznuđeni pristanak: pljačka", Gradski život, 10: 25-46.
McClelland, D.C. (1975) Moć: Unutrašnje iskustvo, New York:
Irving Publishers.
Maccoby, E. (1980) Socijalnu razvoj: Psihološki razvoj-odnos
između roditelja i deteta, New York: Harcourt Braće Jovanović (1988)
"Pol kao socijalna kategorija", Razvojna
psihologija, 24: 755-65.
Maltz, D. I Borker, R.
(1982) "Kulturni prilaz pogrešne komunikacije između muškaraca i
žena", u J. Gumperz (izd) Jezik i
društveni identitet, New York: Cambridge University Press.
Marsh, P. i Campbell, A.
(1979) Poslednji izveštaj Whitebread Ltd,
Oxford: Centar za istraživanje savremenog nasilja.
Marsh, P., Rosser, E i
Harre, R. (1978) Pravila poremećaja, London:
Routledge&Kegan Paul.
Marshall, L.L. i Rose,
P. (1987) "Pol, stres i nasilje u odnosima odraslih na primeru studenata
koledža", Časopis o ličnim i
društvenim odnosima, 4: 299-316.
Moscovici, S. (1976) La Psychanalyse: Son image et son public, Paris:
Presses Universitaires de France.(1981) "Osocijalnim shvatanjima", u
J. Forgas (izd) Socijalno znanje:
Posmatranje svakodnevnog razumevanja, London: Academic Press.
Newson, J. I Newson, E.
(1968) Četvorogodišnjaci u gradskoj zajednici,
London: Allen&Unwin.
Novaco, R. (1976)
"Funkcionisanje i regulisanje napada besa", Američki psihijatrijski časopis, 133(1): 1124-8.
Nugent, S., Burns, D.,
Wilson, P. i Chappell, D. (1989) Rizici i
nagrade u plački, Sudney: Australijski kriminološki institut.
Pagelow, M.D. (1984) Porodično nasilje, New York: Praeger.
Parson, T. i Bales, R.
F. (1955) Porodična socijalizacija i
međusobni proces, New York: Free Prees.
Perls, F. (1969) Ulazak u džubrište i izlazak iz njega, Lafayette,
CA: Real People Press.
Pleck, E., Pleck, J.,
Grossman, M. i Bart, P. (1977-78) "Podaci o sindromu tuče: odgovor na
Steinmetzov članak", Nauka o
žrtvama, 2: 680-4.
Redl, F. i Toch, H.
(1986) "Psihoanalitičko posmatranje", u H. Toch (izd) Psihologija zločina i kriminalno pravo, Prospect
Heights, IL: Waveland Press.
Rosenbaum, A. i O¨Leary,
R.D. (1981) "Nasilje u braku: karakteristike seksualno nasilnih
parova", Časopis o savetovanju u
klinička psihologija, 49: 63-76.
Saunders, D. (1986)
"Kada tučena žena koristi nasilje: zlostavljanje muža, ili
samoodbrana?", Žrtve i nasilje 1:
47-60.
Shields, N., Hanneke,
C.R. i McCall, G.J. (1988) "Modeli nasilja u porodici i van porodice:
nasilni muževi i nasilni muškarci", Nasilje
i žrtve, 3: 83-98.
Sonkin, D.J. i Durphy,
M. (1985) Naučiti život bez nasilja:
Priručnik za muškarce, 2. Izd. San Francisco: Volcano Press.
Stark, E., Flitcraft,A.
i Frazier, W. (1979) "Medicina i patrijarhalno nasilje: socijalna
konstrukcija privatnog događaja", Međunarodni
časopis za zdravstvene usluge, 9: 461-93.
Steffensmeier, D.J. i
Cobb, M. (1981) "Polne razlike kod urbanih modela hapšenja 1934-79", Socijalni problemi, 29: 37-50.
Storr, A. (1968) Ljudska agresija, New York: Atheneum.
Straus, M. A. (1980)
"Žrtve i agresori u bračnom nasilju", Naučnik za američko ponašanje, 23(5) : 681-704. (1989) "Napadi
žena i muževa: značaj primarne prevencije kod bračnog nasilja", Rad koji
je prezentovan Američkom kriminološkom društvu, Reno, NV.
Straus, M. A. i Gelles,
R. J. (1990) Fizičko nasilje i američke
porodice: rizični faktori I prilagođavanje nasilju u 8,145 porodica, New
Brunswick, NJ: Transaction.
Straus, M. A., Gelles,
R. J. i Steinmets, S. (1980) Iza
zatvorenih vrata: Nasilje u američkoj porodici, New York: Anchor Press.
Tavris, C. (1989) Bes: Pogrešno shvaćeno osećanje, 2. Izd.
New York: Touchstone Books.
Tedeschi, J. T., Smith,
R. B. i Brown, R. C. (1974) "Ponovno tumačanje istraživanja o
agresiji", Psihološki bilten, 81:
540-62.
Toch, H. (1969) Nasilni muškarci: Ispitivanje psihologije
nasilja, Chicago: Aldine.
Walker, L. E. (1984) Sindrom tučene žene, New York: Springer.
Walsh, D. (1986) Opasan posao: Poslovna pljačka i provala, London
i Boston:Routledge&Kegan Paul.
Wilbanks, W. (1983)
"Žena koja je počinila ubistvo u Dade Country, Florida", Pregled kriminalnog prava, 8: 9-14.
Williamson, H. (1965) Nasilnik! Autobiografija lopova, New
York: Doubleday.
Willis, P. (1977) Naučiti se radu, London; Saxon House.
(1978) Vulgarna kultura, London:
Rotledge&Kegan Paul.
Willwerth, J. (1974) Džons, New York: M. Evans&Co.
Wolfang, M. i Ferracuti,
F. (1967) Podkultura nasilja, New
York: Barnes & Noble.
Wolfgang, M. E. (1967)
"Sociološka analiza kriminalnog ubistva", u M. E. Wolfgang (izd) Istraživanje ubistva, New York:
Harper&Row.
Zahn, M. A. (1989)
"Ubistvo u dvadesetom veku: trendovi, tipovi i slučajevi", u T. R.
Gurr (izd) Nasilje u Americi, knjiga
1., Istorija nasilja, Beverly Hills,
CA: Sage.
Zillmann, D. (1979) Neprijateljstvo i agresija, Hillsdale,
NJ: Lawrence Erlbaum.
(Iz: Anne Campbell and
Steven Muncer: Men and the Meaning of Violence; John Archer /ed/, Male Violence, Routledge, London/New
York 1994.)