Ronit Lentin
Prevela Tanja Vunjak
1.
Tek kada autobus
zastenje uz brdo, a večernje svetlo,
iza prašnjavog prozora
autobusa, iza naslaga recikliranog
klimatizovanog
vazduha, dodiruje ali ne dotiče moje vrele obraze,
ispunim se čežnjom za
domom. Čeznem za domom kod kuće,
samo kod kuće,
u Jerusalimu moje
mladosti.
Apsurdno? Svaki put
kad odem, onog trenutka kada kročim
u tunel aviona, žudnja
prestaje. Žudnja za domom
napuštenim pre
dvadeset sedam godina zbog zemlje
iz koje emigriraju, u
koju tako malo emigrira.
Ja sam bila jedna od
tih. U fascikli ‘lični papiri’ stoji
kopija papira o
dobijanju državljanstva nakon venčanja,
zajedno sa papirima
Eve MekOngusa, još jednog upada posle
venčanja.
U kući mojih
roditelja, knjiga nekog E. Švarcmana na hebrejskom,
u tamno-zelenim
koricama, šta drugo? “Irski rat za nezavisnost”.
Crno-bele fotografije
starih osnivača (i još neka Konstans
Markjevič) Irske
države,
za koju nisam mislila
da će jednog dana postati dom.
Razmislite: heym
i home, značenje
je isto
naravno isto
ali je razlika
u vokalu bila okean
u kome sam se utopila.
(Irena Klepfiš,
‘Fradel Štok’. Klepfiš, 1990: 228).
2.
Večernje svetlo. Ničeg
sličnog na svetu.
Uprkos činjenici da je
Jerusalim moje mladosti odavno postao
područje
ultra-ortodoksnih, oblast ekstremne desnice.
Uprkos užasnim
građevinama koje pokrivaju svako brdo,
uprkos činjenici da je
svaki delić prirode već isplaniran za
izgradnju.
Na proleće pustinjski
vazduh nadire u grad, donoseći sa sobom
sećanja na planine.
Ničeg sličnog na svetu.
Šetam ulicama koje su
se promenile od kad sam ja tu živela
ali su zadržale žar
mladosti 1967: posleratna revolucija u
vazduhu,
protiv okupacije,
oslikani slogani po zidovima, zavere
u zadimljenim sobama,
za prevrat, za (našu) jevrejsku domovinu.
Sve to sad zvuči
ustajalo i banalno. Ipak ne ostaje mnogo
od naših snova o domu
za Palestince, i domu za Jevreje, u
(svetovnom i
demokratskom)
zajedništvu što se ukiselilo kao staro mleko.
3.
Na putu do
Palestinskog Nacionalnog Autoriteta mnoge kuće
su uništene. Domovi
roditelja čija su deca, da,
deca bili vojnici i
bili ubijeni braneći ono
što se ne može
odbraniti. Roditelji čija tuga nikad ne prestaje.
Domovi roditelja čija
su deca, da, deca bacala kamenje
i bunila se u gaju
maslina na brdima Zapadne Obale.
Domovi bukvalno
razneti u osveti. Žene su ostale, vrišteći,
na ruševinama onoga
što je bio dom, kamere svetskih televizija
snimaju njihova lica
ophrvana tugom. A onda na drugu priču,
sledeću kritičnu
tačku.
Ali odmazda ostaje. I
stabla maslina su istrgnuta
i ponovo posađena u
(nejevrejskom) naselju na obližnjem brdu.
Sve u ime Doma.
Nacionalnog doma. Domovine.
Domovina na Hebrejskom
Moledet - dolazi od istog korena kao
i
Laladet
- porođaj.
Domovina. Nasilno
rođenje doma iz nacionalnih država.
4.
Jerusalim je bio
kasnije. Moje detinjstvo prošlo je na Karmel
planini gde još uvek
živi Lia, moja majka. Lia, moje bitno drugo ja.
Istrgnuti iz svog
bogatog doma na severu Rumunije, Lia i
njeni roditelji
pobegli su poslednje nedelje dok su još mogli.
Sve
što poseduju u jednoj košari i neki strani novac uguran
u
bakine svilene čarape.
Lia
se rodila u Vatra Dorneju, gradiću-banji na Karpatima,
pored
mirnih potoka. Drugi dom. Putovala sam tamo,
da
istražujem knjigu, svoj život. Njihova kuća u ulici nazvanoj
po
porodičnom imenu. Bogati Jevreji, bankari, vlasnici pilana. Odavno
su
otišli iz grada u kome je samo nekolicina Jevreja ostala.
Njihova
kuća, nazvana Vila Lia, da proslavi rođenje moje majke,
sada
je dom za četiri ili pet rumunskih porodica.
Dok
odlazim iz Vatra Dorneja, osećam se kao da odlazim od
kuće,
kao da umirem.
Tamo
su demoni koji su mi zaposeli dušu, kradomice, odbijajući
da
budu isterani.
Majka
ne razume šta me to privlači. Kada je otišla, ostavila je taj
svet
iza sebe. Ona nema drugog doma, nikad ne čezne za
domom,
jer
nikad ne napušta dom, nikad ga nije napustila
od
tada, usred tog rata.
Ja,
najstarija ćerka, ponovo sam ozakonila odseljenje
voljno
napuštajući svoju nasilnu domovinu, moj nasilni
nacionalni
dom.
Odlazak
od kuće. Naslage i naslage odlazaka od kuće.
5.
Odseljenje.
Bila
sam član “(izraelske) prve generacije posle oslobođenja”
podučavana
da prezirem one Jevreje koji su se odselili, koji su
navodno
pasivno
otišli u smrt za vreme Šoe ‘kao ovce
na
klanje’. Izrael je bio mesto gde će Jevreji opet biti ponosni,
gde
će uzeti oružje u ruke da se bore protiv ‘neprijatelja’, i nikad
više
neće morati ići u smrt kao ‘ovce na klanje’.
Takođe
sam bila član porodice onih koji su preživeli Šou.
Tek
kada sam istraživala odnose između Izraela i Šoe
na
osnovu roda, za svoj doktorat, mogla sam se upustiti
u
sam čin imenovanja.
Sve
do tad ‘znala sam i nisam znala’ u isto vreme. Svakako
nisam
bila svesna da sam imala udela u tom velikom pokolju.
Liina
porodica, oni koji nisu pobegli te sudbonosne nedelje,
bili
su deportovani u logor na severu Rumunije. Njen deda,
njen
omiljeni stric, drugi stric, rođaka - tek devojčica - svi su umrli,
izgubljeni
u snegu, poslati na rad, izgladnjivani do smrti.
Ostali
su stigli slomljeni, bolesni u nerazumljiv Izrael
1950-tih
godina.
Njihov
novi dom. Tamo gde smo ja i moja generacija odbijali
da
slušamo njihove priče, smišljajući umesto toga
naše
sopstvene priče o oružanoj borbi za nezavisnost.
Sada
znam. Ne samo da se Izrael, stvarajući sebe kao ‘novi
jevrejski
entitet’
definisao
kao muški, feminizirajući time
odseljene
Jevreje i Šou.
Takođe
ti heroji i ne-heroji, Izraelci i Jevreji, svi smo mi
isti.
Svi muškarci i žene zajedno.
Zato
što sam ozakonila iskustvo odseljenja, u ponovnom
izgnanstvu
iz
svoje domovine, ponovo sam Jevrejka. Iskustvo
tuđinke,
beskućnik u svom usvojenom irskom domu.
6.
Večernje
svetlo Jerusalima. Ničeg sličnog na svetu.
Čak
ni narandžasto nebo iznad Konemare. Niti karamelisani
vodeni
odsjaj iznad Hejpni mosta.
Ničeg
sličnog na svetu. Kući, u intimnostima kasno noću,
koje
mogu imati samo na svom maternjem jeziku. I četvrtkom
uveče,
na Nahalat Shiv‘a, stari prijatelji
se još uvek okupljaju.
Svake
nedelje.
Sada
više naborani, slike unučića kako se
ponosno
rukuju, ali intimnost je ista, kao da se vreme
nikad
ne menja.
Jerusalim
- jedino mesto na svetu na kome mogu disati
slobodno.
Čak
i pod upravom prezrene desnice Benjamina
Netanjahua
koji planira da uguši akademsku i informativnu
slobodu,
koji
planira da vrati teritorije a da zadrži kontrolu. Čak i sa
rastućim
konzervativizmom jedne već teokratične države, koja
nepriznaje
jednakost među polovima.
Noć. Jerusalim. Yerushalayim.
Jerusalim. Ako te zaboravim
O Jerusalim Jerusalim Hebron
Ramallah Nablus Qattana ako
te zaboravim O Jerusalime
O Hebron
smem li zaboraviti
sopstvenu prošlost svoj bol
dubinu svojih tuga.
(Irena
Klepfiš, ‘Istočni Jerusalim, 1987.’ Klepfiš, 1990: 240).
Ne zaboravljam.
Ne
samo zato što, kako Klepfiš tuguje, zaboravljajući nepravde
sadašnjosti
brišem dubinu prošlih tuga.
Niti
zato što, dodajući jevrejsku prošlost svojoj ‘novoj hebrejskoj’ izraelskoj
prošlosti,
nisam još našla dom u odseljenju
sopstvenog
stvaranja. Ili zato što u Irskoj, mom razumnom izboru odseljenja
uvek
ću biti ‘drugačija’, čija će sećanja
uvek
svirati drugačiju melodiju.
Ali,
možda, zato što samo kod kuće mogu osetiti čežnju za domom. U tom
tragičnom,
magičnom jerusalimskom večernjem svetlu.
Klepfiš, Irena.1990. Nekoliko reči na maternjem jeziku: Pesme
odabrane i nove 1971-1990. Portland, Oregon: The Eighth Mountain Press.
(Iz: časopisa
"Feminist magazin" issue: Home '97)