Razgovor sa Sonjom Lokar, feministkinjom
iz Slovenije, zabeležen je u Novom Sadu za vreme VI Međunarodnog skupa Žena u
crnom, "Ženska solidarnost protiv rata", avgusta 1997. Intervju je
vodila Lepa Mlađenović.
Lepa:
Reci nam prvo nešto o sebi, nešto o tvom
ogromnom iskustvu u politici, to nemaju
mnoge žene.
Sonja:
Ja sam u politiku ušla vrlo mlada, imala sam možda 17 godina kad su me primili
u partiju. Bila sam odličan đak i tada sam mislila da je politika ono što o
sebi govori da jeste. U ono vreme to je bila komunistička politika koja je u
programu imala zapisano da će napraviti bolji život za sve ljude i da neće biti
zlostavljanja, da neće biti iskorišćavanja, da neće biti rata, da neće biti
nepravde. To su sve bile velike stvari koje su se meni činile vredne za njih
raditi. Ja sam želela u tome da učestvujem.
L:
Kada i gde je to bilo?
S:
To je bilo u Ljubljani '65 god. Tada nisam odmah profesionalno radila u
politici, nego kao aktivistkinja u omladinskoj organizaciji i tek sam nakon 5-6
godina, zapravo, ušla aktivno u politiku. Tada sam već bila udata i pozvali su
me da vodim ideološki i kulturni rad u omladinskoj organizaciji i meni se to
sviđalo, pa sam pristala. I tek kada sam se odlučila da radim nešto što je
tražilo od mene 24 sata posla na dan, ostala sam trudna i onda sam odlučila da
se povučem, da neću raditi tako operativno nego da ću raditi nešto slično ali
manje zamarajuće jer sam htela da budem sa svojim detetom barem nekoliko sati
dnevno i tako sam prešla u marksistički centar CK tadašnje Slovenačke partije i
tamo sam radila teorijske stvari. Imala sam sreću da kroz taj rad, zapravo,
upoznam ceo misleći svet tadašnje levice u celoj nekadašnjoj Jugoslaviji i da
budem svedokinja svih ideoloških previranja od '71 pa nadalje. To mi je bilo
jako zanimiljivo jer sam uvek volela puno čitati i teoretski raditi, više nego
praktički raditi. I u toj teoretskoj debati koja se tada vodila, svi problemi
koji su kasnije izbili sa tolikom žestinom tamo su se premlevali, odmeravali,
tražili su se izlazi. Neki su se izlazi čak i nudili i našli, ali ih političari
koji su tada bili na vlasti nisu prihvatali, nego su svakom našem teorijskom
saznanju koje je upućivalo šta treba raditi, odbijali oštrice jer su to bile
stvari koje su zahtevale radikalne promene u partiji i u društvu. I iz svih tih
naših mudrijanja u marksističkim centrima, proizašle su različite ideje o
velikim reformama, koje su, recimo, startovale kao Krajgerova reforma početkom
80-tih ili recimo kao ideje o demokratizaciji partije itd. Ja sam na tome puno
radila jer mi se činilo da ne možemo društvo demokratizirati i promeniti ako to
ne učinimo sa partijom.
L:
Šta je to značilo konkretno?
S:
To je tada značilo da članstvo bira rukovodstvo i da zato mora biti više
kandidata. Da se ne smeju praviti izbori sa samo jednim kandidatom. Da mora
partija ozbiljno poštivati ono što je napisano u Statutu, da u našoj zemlji
postoji neki politički pluralizam koji se upražnjava kroz sindikat, omladinu,
Socijalistički savez. To su sve bile organizacije koje su mogle da izraze
politički pluralizam ako bi im se to stvarno dozvolilo. Tada sam shvatila da
politika nije samo borba za ideje, projekte nego je za mnoge ljude koji u njoj
učestvuju, zapravo, samo borba za ostajanje na vlasti. Ne za osnaživanje drugih
ljudi, već za vladanje ljudima. Tada sam pomislila da treba politiku menjati
sistematski, i onda sam shvatila da umesto partije treba demokratizirati
društvo. Do preloma je došlo posle događaja na Kosovu 80-te i spoznaja da ovako
više ne možemo sazrela je neke '86-7. Da kao društvo ne možemo, kao partija ne
možemo, kao država ne možemo. Još nije bilo u pitanju rasturanje države, ni
slučajno, to tada nije bilo u dnevnom redu, ali tada je već bilo aktuelno
pitanje Kosova a mi u Marksističkom centru smo kritikovali naše rukovodstvo jer
je dozvolilo da se tenkovima ide na Kosovo. Tada su u Marksističkom centru bili
slovenački mladi marksisti kao Lev Kreft, Petar Bekeš, Ciril Ribičič, ja sam
tamo bila i mnogi drugi danas poznati teoretičari koji više nisu komunisti kao
što su Tomaž Masnak. Posle toga smo napravili analizu situacije u Jugoslaviji i
shvatili smo da je odlazak tenkova u Kosovo kraj Federativne Jugoslavije. To je
napisano kao analitički tekst u kome stoji da je političko rukovodstvo
Slovenije koje je dalo pristanak da se to desi napravilo tešku grešku. Tada je
to bilo još rukovodstvo Slovenije, Popit itd. Ali to je predugačka i
prekomplicirna priča. Onda je Kučan došao na čelo partije i odlučio da meni poveri
reformu partije. Postala sam izvršni sekretar predsedništva, znači, nisam imala
izričitu funkciju odlučivanja nego izvršavanja, i ja sam onda napravila svoj
vlastiti projekat i njega sprovodila.
Moj
cilj je jednostavno bio demokratizirati društvo. Da prisilim tu rigidnu,
nesretnu partiju, koja jedno priča – drugo radi, da se ponaša prema svom
programu. Tako je krenula demokratizacija, ali tu su se onda stvari gomilale sa
svih strana jer su neki procesi išli uporedo. Situacija se u Srbiji strašno
zaoštravala. Prvo se tada dogodila ona osma sednica a kasnije su nastala ta dva
bloka, uslovno rečeno srpski i slovenački blok unutar partije. Inače, moja
borba za reformu partije se vodila kao borba unutar Saveza komunista za
demokratizaciju celog jugoslovenskog društva. Ja sam tad putovala po celoj
Jugoslaviji i gde god sam došla i rastumačila šta želimo u SK Slovenije i kao
bi trabalo stvari postaviti ljudi su to prihvatali, ali rukovodstva nisu.
Recimo hrvatsko rukovodstvo je ćutalo, snebivalo se, Bosanci su samo
otklimavali glavom »biće belaja, neće biti dobro«. U Srbiji posle osme sednice
nismo više imali prijatelje jer svi oni koji su mislili kao mi bili su sa
svojih položaja drastično brzo oterani.
U
stvari, nije to bio nikakav konflikt Slovenija-Srbija, to se tako prikazivalo.
Srpsko rukovodstvo je htelo da se zemlja centralizuje, da se iz jednog centra
ekonomski rukovodi, da se smanje autonomije i povlastice Republika i Pokrajina
i da se napravi politički sistem jedan čovek – jedan glas. Slovenačko rukovodstvo
se nije slagalo i to se prikazivalo kao sukob Slovenija–Srbija, ali je konflikt
bio u različitim političkim ciljevima. Milošević je tada bio na vlasti i
zanimljivo je kako je on zapravo dobio tu nesuđenu moć u Jugoslaviji
zahvaljujući greškama rukovodstava republičkih i pokrajinskih komunističkih
organizacija jer je postojao jedan momenat kada se još moglo drugačije, kada se
još moglo Slobodana Muloševića zaustaviti. To je možda bilo za vreme osme
sednice. Ako se danas analizira, svaki će vam iole pravno osposobljen čovek
reći da je ta sednica sprovedena protivstatutarno. Statut tadašnjeg SK
Jugoslavije nije dopuštao način na koji je ta sednica zbrisala jednu liniju u
svojoj strukturi. I da je tada bilo pameti i hrabrosti i odlučnosti i da su sva
rukovodstva SK drugih republika rekla »izvinite tako ne može, statut se mora
poštovati«, trend bi se možda zaustavio, ali kako to nije učinjeno, onda se
trend zapravo, samo, produbljavao. I onda je Milošević kao što je skršio
Kosovo, skršio, jedno po jedno i sve druge. Recimo Vojvođani su mu pomogli da
uništi autonomiju na Kosovu. Najpre je to krenulo tamo, Vojvodina nije glasala
protiv toga. Onda je srušio autonomiju u Vojvodini, onda je srušio vlast u
Crnoj Gori. Sve je to urađeno, a da smo se samo mi Slovenci stalno bunili i
dizali glas, a niko drugi nije ni pisnuo. Tako se nije moglo ništa uraditi. I
od te velike borbe za demokratiju i za promenu ekonomskog i političkog sustava
zemlje koji bi doveo evropsko okruženje za naš život mi smo zapravo dobili taj
nacionalistički konflikt koji se završio vrlo gadno i u kome su sve leve
stranke izgubile. Sve smo izgubili. Neki su nestali. Recimo u Srbiji. Ovo što
vi radite – Žene u crnom i ostale nevladine organizacije je nabliže političkoj
levici što sam ja ikada videla i čula od '90-tih godina, sve drugo je nestalo.
U Hrvatskoj postoje Račanovi reformisti ali njihova je snaga mala i to što
imaju, nekako, na pola moraju pristajati na gnjile kompromise. U Sloveniji
levica, moja partija nije ono što bi se moglo nazvati čvrstom levicom to je,
zapravo, sredinska partija.
L:
Šta bi ti rekla, ko je zapravo odgovoran
za raspad sistema?
S:
Ja mislim da je vrlo jednostavno reći »Slobodan Milošević je odgovoran za sve«.
To je previše jednostavan odgovor. Sigurno je da je Milošević imao plan koji je
uspeo sprovesti i da smo svi znali da taj plan postoji i da niko od nas nije
uspeo sklopiti antimiloševićevski savez kojim bi mogli Miloševića skinuti. Ali
sad ko je šta u tom procesu krivo učinio, to je stvar temeljite analize, ali sigurno
smo greške pravili svi. Ja bih rekla da su postojali različiti projekti da se
reši problem Jugoslavije, da su ti projekti došli u sukob i da se Milošević
pokazao daleko najpromućurniji, najbespoštedniji i najbeskrupulozniji u
sprovođenju svog plana. A svi drugi, zapravo su, samo, iza njega tapkali i
pokušavali da mu se na neki način odupru, osim Slovenaca koji su sve vreme
imali kontra projekat i zato su se sretno izvukli. Svi drugi su nastradali.
Nisu imali razrađen projekat niti su imali društvo organizovano na način da mu
se mogu odupreti, a mi smo to imali. Jer mi smo imali otvoren dijalog sa
opozicijom koja je postojala kao politički faktor. Mi smo zapravo za orkuglim
stolom rešili problem pre nego što smo bili napadnuti pa smo onda mogli kad je
došao armijski napad da jednoglasno kažemo »a izvin'te to nećemo dozvoliti«.
L:
Kako je uopšte došlo do te odluke da se
Slovenija odvoji?
S:
To je bilo jako komplikovano, jer zapravo za vreme plebiscita kad smo mi
odlučivali da li da Slovenija bude nezavisna država ili ne, ja sam bila sigurna
da je više od polovine ljudi bilo ubeđeno da glasa za asimetričnu ili malo
omekšanu federaciju. Nismo mi tada glasali za otcepljenje. To je bilo '90-te.
Mi smo glasali za samostalnu Republuku Sloveniju, to znači za svoju potpunu
državnu samostalnost, ali unutar jedne velike, labavo povezane, ali ipak
povezane celine koja bi bila Jugoslavija. To je velika većina ljudi želela.
Recimo na izborima 90-tih nije bilo u Sloveniji nijedne stranke sa
separatističkim programom. Nijedna stranka nije išla sa programom otcepljenja
od Jugoslavije. Sve su išle sa programom konfederacije, samo su modusi
konfederacije bili različiti i tek kad su tenkovi stigli na ulice tada je stvar
pukla. Tada su Slovenci u sebi prelomili.
L: A odakle njima hrabrost da pošalju tenkove?
S:
E to ja ne znam, nikad neću biti dovoljno pametna da razumem šta je bilo. Možda
neko zna. Ja nisam bila dovoljno na izvoru informacija, ali ono što ja
pretpostavljam i koliko ja mogu da ocenim radilo se o pogrešnoj proceni. Ja
mislim da je bilo procena vojske i Markovića i svih onih koji su dali to
bedasto naređenje, da će se Slovenci, kad se tenkovi nađu na ulicama,
onesvestiti od straha, da će se pokoriti sili, da će se posle sve smiriti,
granica će se zatvoriti i ... gotovo. A niko nije znao kakav je slovenački
karakter i niko nije znao da mi imamo tamo kaplara koji hoće postati general.
Taj se pripremio za to. I ja mislim da je to bilo pravilno. Ja nikad neću
žaliti što smo se branili jer ja mislim da nijedan narod ni u jednoj situaciji
ne sme dozvoliti da mu neko sedne na glavu. Ne sme, pa košta šta košta. Ne smeš
biti napadač, ali ne smeš se pustiti okupirati, a da ne napraviš ni jedan potez
i ne kažeš »s tim se ja duboko ne slažem«. To je bio zločin, i najgore je bilo
što je za većinu ljudi to bilo nepojmivo. Armija koju si hranio, koju si
plaćao, iz svog džepa subvencirao, sad ti stoji na glavi. To ljudi nisu mogli
da shvate. Bilo je dobro što je tadašnja armija još bila Jugo-armija a ne
srpska pa je unutar sebe bila dovoljno nehomogena da stvarno nije izašlo na
najgore. To je bila velika sreća, jer kad se taj proces u Sloveniji odvio onda
se armija srbizirala. Makedonci su povukli svoje vojnike, Bosanci svoje, Hrvati
su tada već bili pod najezdom i oni koji su mogli bežali su.
L: Poveži nam sada proces demokratizacije
Slovenije sa istorijom prava lezbijki i homoseksualaca?
S:
E vidiš, to je interesantno. U procesu demokratizacije Slovenija je bila u
pogledu seksualnih prava ljudi malo ispred svih u Jugoslaviji. Na primer i
borbu za abortus iznele su slovenačke žene, Vida Tomšič i druge pa su recimo
već u Ustavu '74 godine izdejstvovale član u kome je pravo na rađanje slobodno.
To je bilo jedno od najboljih ustavnih rešenja reproduktivnih prava žena u
svetu, ali hoću da kažem da je u Sloveniji taj liberalizam u pogledu na polna
pitanja u samom komunističkom pokretu bio rasprostranjeniji nego drugde. Ja ne
znam zbog čega je tako bilo, jer mi imamo staru katoličku tradiciju koja je
vrlo zadrta, i u tom našem komunizmu bilo je puno značajki rigidnog klerikalnog
načina mišljenja samo crveno obojenog. U Sloveniji recimo imali smo propisanu
smrtnu kaznu, ali se nije sprovodila. U drugim delovima zemlje jeste, a u
Sloveniji nije. Kažnjavanje homoseksualaca bilo je zapisano u zakonu, ali
praktično se nije sprovodilo. Sprovodilo se u toliko što je policija nekog
ucenjivala jer je znala za njegovu slabost pa je to koristila, ali ljudi nisu
na to gledali kao na problem koji mora biti kažnjen, kao na moralnu pošast. Ali
tek je '80-tih pokrenuta diskusija o tome da treba promeniti kazneni zakon.
L:
Gde je ta diskusija prvi put započeta?
S:
Novi ženski pokret, gej-lezbejski pokret, to se sve ustanovilo '87-88 godine.
Oni su zapravo pokrenuli javnu debatu i u Sloveniji odjeci su bili pozitivni.
Pokazalo se da je narod jako liberalno raspoložen, da ljudi ne osećaju nikakvu
odbojnost, da se zalažu da se zakon promeni itd. Tada je sazvan kongres
homoseksualaca u Ljubljani. E tad je već bila velika kavga između Miloševića i
Kučanove linije, i mediji u Beogradu, 'Politika' i 'Ekspres politika' pisali su
posprdne članke i napade na rukovodstvo Slovenije koliko je degenerisano kad
dozvoljava takav kongres u Ljubljani. Nevladine organizacije su radile svoj
posao, mi u SK Slovenije se u to nismo mešali, čak imamo stav u jednom od naših
papira da ćemo sve učiniti za slobodu seksualne orijentacije. To je društvu
davalo jedan veliki demokratski zamah, tako da zapravo ni nacionalizam u Sloveniji uopšte nije bio problem dok nisu
tenkovi došli na ulice. Nacionalizam je tek tad počeo i bio izazvan agresijom.
U konzervativnim partijama je postojao i pre ali nije bio main-stream u politici to se tek kasnije dogodilo.
Pitanje
da li dozvoliti kongres homoseksualaca došlo je na dnevni red užeg rukovodstva
gde su se mišljenja podelila, ali je prevladala većina koja je smatrala da ga
traba dozvoliti. To pitanje se vezalo na borbu za demilitarizaciju društva i
depolitizaciju vojske. Jedan deo tog procesa bilo je pravo na prigovor savesti
i prestanak proganjanja homoseksualaca u vojsci. To je tada hvaćeno kao napad
na Jugoslovensku armiju jer umesto da branimo njeno pravo na obevezno služenje
vojske i moralnu čistotu vojnika mi podržavamo dezertere i homoseksualce. I
tako je jedno marginalno pitanje postalo sastavni deo tog velikog konflikta
između liberalne i dogmatske struje u Jugoslaviji.
L:
Da li je pitanje o gej-lezbejskim pravima
formalno došlo na dveni red rukovodstva SK u Sloveniji?
S:
Nisam sugurna da se u zapisnicima to može naći. To je verovatno bila diskusija
od 5 minuta. Naše rukovodstvo je bilo relativno mlado, ali je u njemu bilo
nekoliko starijih drugova i drugarica koji su se bojali potresa na sceni
Slovenija-Srbija. Svako pitanje koje je moglo da se odloži da se o njemu ne
priča da ne postane problem, trebalo je izbeći. Stav nas mlađih je bio da je
svako pitanje koje pogađa marginalne grupe jako važno jer ono proširuje ili
smanjuje demokratiju za sve. To je kasnije postao oficijelni stav i na sva ta
pitanja smo imali formirane partijske stavove. Jedan od njih je bio da ćemo se
boriti za dekriminalizaciju homoseksualnosti i za nova gej-lezbejska prava i to
je bio vrh liberalnog osećaja Slovenaca i slovenačkog javnog mnjenja o tom
pitanju. Nikada kasnije nije postignut tako visok stepen tolerancije i razumevanja
jer je kasnije na izborima pobedila desno-sredinjska koalicija DEMOS, a nama,
LDS i socijalistima je falilo 5% da dobijemo vlast. Ta nova desničarska vlast
je jednostavno blokirala nove inicijative.
L:
Da li je izričita zabrana diskriminacije
na osnovu polne orijentacije diskutovana na Ustavnoj komisiji?
S:
Da, i tada je prihvaćen taj član B.'91 i tamo piše da je zabranjena svaka
diskriminacija na osnovu rase, vere, političkog ubeđenja i bilo koje druge
osobne karakteristike. Onda je došlo do zahteva nevladinih organizacija
Ustavnom sudu da prosledi tumačenje, da li to znači da je zabranjena i
diskriminacija po polnoj orijentaciji i došao je pozitivan odgovor.
L:
Koja je sad tvoja funkcija u partiji?
S:
Ja sam predsednica Ženskog foruma i po toj funkciji članica najužeg rukovodstva
predsedništva stranke Združene liste socijaldemokrata. To je stranka koja se do
'94 zvala Savez komunista Slovenije. Pre toga sam imala dva mandata u
parlamentu, ali kad sam ponovo izašla na izbore stavili su me u okrug gde nisam
imala nikakve šanse pa nisam bila izabrana. Ja sam jako odlučna levičarka i to
je jaka linija u članstvu, ali ne i u vodstvu. Nisam dobila dovoljno podrške da
radim ono što najbolje znam pa sam morala da odem prisilno u penziju.
Ženski
forum je prva ženska stranačka grupa u Sloveniji. Ja sam je inicirala jer posle
prvih izbora '90-te žene su strahovito izgubile. Sa 26% u parlamentu, spale smo
na 11%. Ženske grupe koje su dale veliku energiju demokratskoj obnovi
Slovenije, posle izbora su se našle na marginama. One su pretežno bile vezane
za Liberalno-demokratsku stranku koja je u vreme pre izbora bila sastavni deo
vlasti jer je to bivša omladinska organizacija, a posle izbora to je bila
stranka u opoziciji koja je počela da se bavi svojim stranačkim poslovima i
nisu je zanimale nevladine organizacije. Tada smo u Združenoj listi mi žene
ocenile da moramo napraviti posebnu žensku organizaciju u vlastitoj stranci jer
će nas u protivnom muškarci sasvim potisnuti kao što su to učinili na izborima.
Jedini cilj nam je bio da napravimo organizacionu strukturu za postizanje polne
ravnopravnosti u našoj stranci kao i da našu stranku otvorimo prema nevladinim,
ženskim i drugim humanitarnim organizacijama kako bi smo bile veza između
civilnog društva i države. Sve naše projekte radile smo javno. Borile smo se da
se ne ukinu dečiji vrtići, da crkva ne preuzme dečiju zaštitu, da se ne ugrozi
pravo na abortus, imale smo i veliku kampanju za demilitarizaciju Slovenije.
Nismo prihvatile ogroman budžet za vojsku i uspele smo da se taj novac uloži u
nova radna mesta. Uglavnom smo se borile za socijalne projekte. Posle drugih
izbora dobili smo 14% žena u parlamentu, ali ja nisam ušla, pa sam kao žena u
svojoj stranci započela borbu za kvote u stranci. Četiri godine smo vodile tu
borbu i na kongresu stranke '95 smo je dobile sa malom većinom od 20 glasova.
Izglasano je posle velike borbe sa mačo strukturama, naročito u rukovodstvu, da
na svakoj našoj listi mora biti 40% žena za republičke izbore. Tada smo
postigli i to da je naša stranačka grupa u parlamentu započela borbu za
ozakonjenje kvota. Taj je pokušaj propao, jer ga nijedna druga stranka nije
podržala, a protiv njega su nastupile i skoro sve žene-parlamentarke. Da
nesreća bude veća, Združena lista, koja je sprovela kvotu i imala 40% žena na
svojim listama, izgubila je izbore. Sa 13% pala je na 9% i nijedna od naših
žena nije ušla u parlament. Razlozi su jasni, partija nas je tako postavila da
bi žene ušle u parlament jedino ako bi stranka dobila 20%. U celom Slovenačkom
parlamentu postotak žena je sa 14% pao na 7,8%. Zbog toga što smo se tako
bespoštedno borile za kvote i strahovito se zamerile muškom rukovodstvu, kad
smo izgubili izbore, to rukovodstvo je nas proglasilo za krivce, pa su na
sledećem kongresu januara ove godine kvote ukinute. Nije bilo političke
mudrosti da se duplom energijom krene raditi za žene umesto toga naši
rukovodeći muškarci su nas javno optuživali. Cela ta borba za kvote u kojoj smo
dobile čak 70% podrške javnog mnenja da
se to napravi kao zakon za sve stranke pretvorilo se u veliki poraz. U 70-tim
parlament je imao 26% žena a sada samo 7,8. Pored toga zamisli političku scenu
u kojoj zbog stranačkog rivalstva žene jedna drugu satiru na tački koja je
presudna za politički udeo žena u javnom životu. To je bio jedini način da one
opstanu u muškoj politici. Žene su tako bile taoci muške politike, ali na kraju
iz svoje »izdaje« ženskih prava ništa nisu dobile – sve žene osim dve izgubile
su na izborima. Da je u Sloveniji postojao masovni nestranački ženski pokret i
da smo zajednički nastupile sa sindikatima koji su već počeli, to nam se ne bi
desilo.
Sada
je najbitnije osnažiti nevladine organizacije i napraviti mrežu koja će biti
dovoljno jaka da izdrži pojačani pritisak muškokratije i da krene u nove
konkretne projekte.