Mojca Dobnikar

KAKO SMO IŠLE U
FEMINISTIČKU GIMNAZIJU

 

 

Novija istorija feminizma u Sloveniji

 

Sredinom 80-ih godina celo društvo nam je još bilo organizovano u nekakav parapolitički sistem koji je zapravo bio sistem državnih struktura i podstruktura. Izvan tog prostora pojavljivale su se samo vrlo retke samoorganizovane grupe tada meštana i meštanki koje bismo danas zvali građanima i građankama. U to vreme pojavile su se i prve ženske grupe te vrste i neke od njih na ovakav ili drugačiji način žive i deluju još i danas. Imale smo nekoliko ženskih organizacija, ili bolje, ženskih grupa na tzv. ženskoj sceni, ili gledano šire, na alternativnoj sceni ili na sceni novih društvenih pokreta. Te grupe su istovremeno delovale na različitim nivoima i u različitim kontekstima.

Na primer grupa Lilit: na jednom nivou je služila socializacionim potrebama onih koje su činile uže organizaciono jezgro. Na drugom nivou je zadovoljavala potrebu istih osoba za druženjem zbog neke vrste psiho-socijalne samopomoći koja se nije nikad razvila u pravu samopomoć u smislu grupa za podizanje svesti kakve poznaju npr. Zapadna Evropa i Severna Amerika. Na trećem nivou su opet iste osobe organizovale za treće osobe, za žensku javnost, različite priredbe: diskusije, kulturne priredbe, zabavu.

Pomenute organizovane diskusije imale su više ili manje političke poente. Većina tih političkih poenti danas bi zvučale manje politički ili veoma politički različito nego pre 10 godina (služenje vojske za žene – tada snažni politički efekti). Četvrti nivo se pojavio posle nekoliko godina postojanja ove grupe – to je bio nivo potrebe za organizovanjem socijalnog projekta koji još i danas postoji (SOS telefon).

Feministička gimnazija:

- večernja škola, nastava na različitim lokacijama jer svoj prostor nije imala,

- mnogo smo studirale kod kuće i na putovanjima po Evropi,

- škola je imala i muške pokretače.

Ženska sekcija pri Sociološkom društvu:

Bila je kratkog daha, ali zasigurno je bila prvi ženski prostor koji je neko vreme postojao i upravo se to - naime ženski prostor – i usuđivao da bude. Tu je započeto mnogo toga; prvi razgovori o ličnim iskustvima – začeci consciousness raising groups koje su na Zapadu zapravo bile prvo jezgro ženskog pokreta, a kod nas su se dosta kasnije razvile; prva utvrđivanja potreba za istraživanjima ili za drugačijem interpretiranju istraživanja; prva saznanja o različitosti, o tome da nema žene, jedne, već da postoje samo žene, mnoge; i još mnogo toga. Ali sasvim konkretna stvar koju je ta grupa napravila bio je ženski prilog Mladini povodom 8. marta 1985, prevodima i autorskim tekstovima. Već taj prilog je u naš prostor uveo najrazličitije teme, od vaspitanja devojčica, proganjanja veštica do seksualnog nasilja nad ženama.

 

Lilit

Prvo veče:

- 3. aprila 1985 u K 4

- ženska seksualnost

     - 250 žena

     - frizerka, kokteli, DJ, muzika & ples

     - radikalan rez: prvi javni ženski prostor u koji su bile pozvane
            sve žene i u koji je bio zabranjen ulaz svim muškarcima

     - jednostavna dobit: ŠKUC-Forum – priča

 

Očuvanje teško & nemoguće: Reakcije su bile naime besne i raznovrsne. Karakteristični subjekat sa alterantivne scene je od besa, kad je čuo što se sprema, u ŠKUC-ovoj kancelariji zgrabio najbližu stolicu i bacio je u zid. Stolica se razbila, a subjekat se morao pomiriti sa tim da će ženskih večeri ipak biti. Prve večeri su nam simpatizeri izduvali gume na skoro svim biciklima parkiranim ispred Kersnikove. Na vratima u klub K 4 visio je grozd u žene preobučenih muškaraca koji su hteli silom da uđu. Mnogi intelektualci i intelektualke su nas ubeđivali da isključivo ženski prostor znači opasno getoizira-nje žena i ženskog pitanja. U Mladini su se pored naših, to jest, članaka podrške, pojavili i cinični, filozofski utemeljeni komentari. A »Rolanje po sceni« (rubrika u »Mladini«) počelo je redovno da objavljuje komentare o razlici između vaginalnog i klitorisnog orgazma. Kritičke priloge objavljivali su i Tribuna, Katedra i još poneko. Zapravo su etablirane novine bile manje cinične prema onome što smo radile.

Onda su K 4 zatvorili, što je značilo težak udarac za celokupnu alternativnu scenu. Ali to je druga priča. Lilit se preselila u ŠKUC-ovu galeriju na Starom trgu, gde je, naravno, bilo samo još mesta za diskusije i brbljanje uz piće, ali ne više i za pravi žur sa muzikom i plesom koji je bio moguć samo u K 4. Počelo je osipanje. Sa 250, koliko je bilo posetiteljki prve večeri, broj je pao na 20-30.

Lilit je bila najpre zamišljena kao klub, odn. kao mesečne klupske večeri sa diskusijama i žurkom. Zbog velikog odziva ubrzo smo osnovale Žensku sekciju pri ŠKUC-Forumu koja je u periodu od dve godine organizovala nekih 30 večeri. Teme tih večeri bile su najrazličitije: od ženske seksualnosti prve večeri preko nevidiljivog ženskog rada, pitanja abortusa, pornografije, istorije ženskog pokreta kod nas i u Jugoslaviji, ženskog zdravlja, lezbejstva, nasilja nad ženama do slike žene u reklami, ženskog mirovnog pokreta itd.

To je bio ženski prostor kojim se kretala cela mreža žena, od onih koje su imale predavanja ili su vodile diskusije, do onih koje su brinule za muziku i piće, za izradu plakata i letaka itd. Plakati su pre svake večeri u Lilit promenili sliku centra Ljubljane. Bili su živi, crno-žuti, veoma primetni. Imale smo takoreći svoju celovitu sliku (plakat, letak).

Izdale smo i dva broja svog biltena Korak napred, dva koraka nazad – Za žensko pitanje i plakat Adieu, patrijarhat. Sve uz finansijsku podršku ŠKUC-a i SSOS. Nebrojeno puta smo stajali na stojnicama, prilikom različitih ssos-ovih priredbi, obično zajedno sa drugim novim društvenim pokretima kako se za nas tada govorilo. Jedna od vodećih stojnica koja je bila samo naša, dogodila se 20. oktobra 1988. godine na Čopovoj, na dan međunarodne ženske akcije Time OFF for Woman; delili smo upitnike o opterećenosti žena radom u domaćinstvu i naše letke. Išle smo na razne javne tribine po Sloveniji i Jugoslaviji, davale izjave za medije, pisale članke za novine itd.

Poslednje dve javne večeri organizovale smo rano u leto 1989. u obnovljenom K 4; potom su nas konačno izbacili napolje jer nismo bile profitabilne. Važnu ulogu je u tome odigrao ranije pomenuti subjekt koji je na početku naše aktivnosti u ŠKUC-u razbio stolicu. Nadam se da mu istorija tu njegovu ulogu neće zaboraviti.

 

Inicijativa unutar Lilit

 

U Lilit se tih godina formiralo više ženskih inicijativa. Prva koju bih rado pomenula, bila je lezbejska. Naravno, Lilit je bila feministička grupa, u njoj su bile kako heteroseksualne žene tako i lezbejke pa i poneka biseksualna. Lezbejke su bile u Lilit od samog početka i sama tema lezbejstva je bila uvek prisutna, i u javnosti – od onih pribl. 30 večeri koje smo organizovale, tri su bile lezbejske. Lezbejke su bile aktivne i u ŠKUC-ovoj Sekciji Magnus i u jesen 1987. formirala se lezbejska grupa koja se registrovala kao samostalna sekcija pri ŠKUC-u. To je LL koja postoji i danas.

Druga inicijativa koja je nastala približno u isto vreme bila je duhovna; nastala je Radna grupa za ženski duhovni pokret koja je između ostalog povezivala našu scenu sa mirovnim pokretom.

Među nama su bile i mirovnjakinje koje su između ostalog povezivale našu scenu sa mirovnim pokretom.

 

Reakcija zvanične politike

 

Iz današnje perspektive je svo to događanje moguće videti s jedne strane jednostavnije no što je bilo, a sa druge strane mnogo komplikovanije. To je bilo sredinom 80-ih godina, to znači u vreme kad su takve stvari  vrlo brzo mogle da važe za ekscese pod uticajem zapadne dekadencije. O nama su raspravljali politički forumi SK i SSRN i to – razume se, povremeno – čak nekoliko godina. Forum pri SSRN koji je bio zadužen  za žensko pitanje, u jesen '86. uvrstio je fenomen sekcije Lilit na dnevni red zajedno sa člancima u katoličkim novinama koji su zagovarali pravo žena na to da se ne zaposle, odn. da se kod kuće posvete staranju o deci. Naravno, obe stvari kao eksces koji ne spada u samoupravno socijalističko društvo.

Još januara 1988. je CK SKS odn. njegova "ženska sekcija" raspravljala o "Savremenom feminizmu u Sloveniji"; ne baš sasvim negativno nastrojeno, a uvodničarke su bile čak dve žene koje su važile ili su sebe smatrale za feministkinje. Zapis te rasprave je sigurno vredan analize, ali to mi nije namera. Iz njega ću pročitati samo kratak citat koji ilustruje pre svega to u kakvom vremenu smo živeli i živele: "Ukoliko feminizam donosi nova teorijska razmišljanja i doprinose osvetljavanju pojmova u prelazu iz jedne društvene formacije u drugu, onda je sigurno podsticajan. Ali u svojoj radikalnoj kritici marksizma, društvene prakse i njenih simbola mora biti izoštren, precizan, inače će sebi praviti lošu uslugu."

Ni posledice ove rasprave nisu bile loše, ali nisu bile ni posebno dobre. Nije bilo nekakvih posebnih pritisaka od strane politike, ali stalno smo živele u atmosferi gde su nam dali da osetimo da naše akcije i naša razmišljanja ne spadaju u naše društvo, naš sistem.

 

Jugoslavija & nasilje

 

Pitanje nasilja i nenasilja je bilo u Lilit sve vreme prisutno; vuklo se u dva pravca – jedan je bio tema rata i mira (vojno osposobljavanje za žene, ženski mirovni pokret), a druga tema nasilja nad ženama u miru – to jest nasilje u privatnoj sferi, nasilje od strane partnera, oca, sinova, drugih rođaka, poznanika i nepoznatih.

Tu temu smo prvi put načeli diskusionom večeri u proleće 1987. Decembra  1987. smo u Ljubljani organizovale Prvi jugoslovenski feministički susret – tako smo ga nazvale – u kojem smo učestvovale mi feministkinje iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Slovenije. Ovaj susret je bio nastavak saradnje među feminističkim grupama i feministkinjama koja je trajala još od kraja 70-ih godina, a intenzivnije od sredine 80-ih. U izjavi s tog susreta smo između ostalog progovorile i o raširenosti nasilja nad ženama u privatnoj sferi i o našim planovima da organizujemo SOS telefone, savetovališta i skloništa.

U proleće 1988. počeo je da deluje naš prvi SOS telefon – u Zagrebu. Tamo smo potom iz Beograda i Ljubljane išle da učimo. U jesen 1989. počeo je da deluje SOS telefon za žene i decu – žrtve nasilja u Ljubljani, na drugom jugoslovenskom feminističkom susretu koje je bilo decembra 1988. u Zagrebu, već smo tražile konkretne promene kaznenog zakonodavstva i iz tih prvih predloga razvio se kasniji obimni predlog ljubljanskog SOS telefona za promenu slovenačkog kaznenog zakonodavstva o kojoj se delimično vodilo računa u novom kaznenom zakoniku RS koji je počeo da važi 1.1. 1995.

Bila su još dva jugoslovenska feministička susreta u vezi toga; treći u proleće 1990. u Beogradu i četvrti u proleće 1991. opet u Ljubljani. Nesuđeni 5. susret trebalo je da bude oktobra 1992. u Zagrebu. Međutim, grupa koja je susret organizovala, u to vreme se, a da ostala feministička mreža u tada već bivšoj YU toga nije bila svesna, pretvarala u nacionalističku. Susret na kojem smo učestvovale mi nenacionalistkinje imalo je barem jedan dobar razultat: razgraničilo je ženske projekte od nenacionalističkih.

Jugoslovenska feministička mreža je opstala i izdržala i raspad Jugoslavije. Naravno, naše mreže su 80-ih i 90-ih raširile po celom svetu, a naročito po Evropi. Jedan od oblika stvaranja te mreže bila su i međunarodna ženska logorovanja koja smo u Sloveniji organizovale od 1990. godine. U godinama 1991, 92. i 93. organizovale smo po dva do tri ženska logorovanja – organizatorke su bile grupe Lilit, SOS telefon, Modra, Kasandra. Pre svega se u izvsnom smislu radilo o obrazovnim logorovanjima sa najrazličitijim temama. U leto 1995. organizovali smo žensko logorovanje sa 200 učesnica i 40 dece iz 18 država. Logor se zvao Nilski konj, trajao je 14 dana, na njemu je bio više od 150 različitih radionica i tečaja.

Htela sam da skrenem pažnju na logorovanja jer su u godinama velikih tranzicija, kad je sa prostorima za javno feminističko delovanje bilo sve teže, predstavljali nekakva ženska ostrva koja su nam iz godine u godinu, i pored velikog rada, što znači organizacija ovakvog logorovanja, označavali prostore slobode, razmene iskustava, inspiracije za dalje.

Jugoslovenski feministički susreti koje sam pomenula, bili su nešto slično; na njima smo pored pitanja nasilja pokretali pitanja populacione politike, kaznenog zakonodavstva, ženskog zdravlja, abortusa i kontracepcije, prava na drugačiju seksualnu usmerenost itd.

Pitanje nasilja nad ženama bilo je jedno od onih povodom kojih smo se najviše angažovale. Angažovanost povodom ove teme je na svoj način doprinela da su se odmah po izbijanju rata na području bivše Jugoslavije pojavili i feministički projekti za pomoć ženama – žrtvama rata.

Otkad je započeo rat, razvoj feminizma, odn. pre svega feminističkih akcija u Sloveniji, išao je svojim putem.