KAKO SMO IŠLE U
FEMINISTIČKU GIMNAZIJU
Novija
istorija feminizma u Sloveniji
Sredinom
80-ih godina celo društvo nam je još bilo organizovano u nekakav parapolitički
sistem koji je zapravo bio sistem državnih struktura i podstruktura. Izvan tog
prostora pojavljivale su se samo vrlo retke samoorganizovane grupe tada meštana
i meštanki koje bismo danas zvali građanima i građankama. U to vreme pojavile
su se i prve ženske grupe te vrste i neke od njih na ovakav ili drugačiji način
žive i deluju još i danas. Imale smo nekoliko ženskih organizacija, ili bolje,
ženskih grupa na tzv. ženskoj sceni, ili gledano šire, na alternativnoj sceni
ili na sceni novih društvenih pokreta. Te grupe su istovremeno delovale na
različitim nivoima i u različitim kontekstima.
Na
primer grupa Lilit: na jednom nivou
je služila socializacionim potrebama onih koje su činile uže organizaciono
jezgro. Na drugom nivou je zadovoljavala potrebu istih osoba za druženjem zbog
neke vrste psiho-socijalne samopomoći koja se nije nikad razvila u pravu
samopomoć u smislu grupa za podizanje svesti kakve poznaju npr. Zapadna Evropa
i Severna Amerika. Na trećem nivou su opet iste osobe organizovale za treće
osobe, za žensku javnost, različite priredbe: diskusije, kulturne priredbe, zabavu.
Pomenute
organizovane diskusije imale su više ili manje političke poente. Većina tih političkih poenti danas bi zvučale
manje politički ili veoma politički različito nego pre 10 godina (služenje
vojske za žene – tada snažni politički efekti). Četvrti nivo se pojavio posle
nekoliko godina postojanja ove grupe – to je bio nivo potrebe za organizovanjem
socijalnog projekta koji još i danas
postoji (SOS telefon).
Feministička gimnazija:
-
večernja škola, nastava na različitim lokacijama jer svoj prostor nije imala,
-
mnogo smo studirale kod kuće i na putovanjima po Evropi,
-
škola je imala i muške pokretače.
Ženska sekcija pri Sociološkom društvu:
Bila
je kratkog daha, ali zasigurno je bila prvi ženski prostor koji je neko vreme
postojao i upravo se to - naime ženski
prostor – i usuđivao da bude. Tu je započeto mnogo toga; prvi razgovori o
ličnim iskustvima – začeci consciousness
raising groups koje su na Zapadu zapravo bile prvo jezgro ženskog pokreta,
a kod nas su se dosta kasnije razvile; prva utvrđivanja potreba za
istraživanjima ili za drugačijem interpretiranju istraživanja; prva saznanja o
različitosti, o tome da nema žene, jedne, već da postoje samo žene, mnoge; i
još mnogo toga. Ali sasvim konkretna stvar koju je ta grupa napravila bio je ženski prilog Mladini povodom 8. marta 1985,
prevodima i autorskim tekstovima. Već taj prilog je u naš prostor uveo
najrazličitije teme, od vaspitanja devojčica, proganjanja veštica do seksualnog
nasilja nad ženama.
Lilit
Prvo
veče:
-
3. aprila 1985 u K 4
-
ženska seksualnost
- 250 žena
- frizerka, kokteli, DJ, muzika & ples
-
radikalan rez: prvi javni ženski prostor u koji su bile
pozvane
sve žene i u koji je bio zabranjen ulaz svim muškarcima
- jednostavna dobit: ŠKUC-Forum – priča
Očuvanje
teško & nemoguće: Reakcije su bile naime besne i raznovrsne.
Karakteristični subjekat sa alterantivne scene je od besa, kad je čuo što se
sprema, u ŠKUC-ovoj kancelariji zgrabio najbližu stolicu i bacio je u zid.
Stolica se razbila, a subjekat se morao pomiriti sa tim da će ženskih večeri
ipak biti. Prve večeri su nam simpatizeri izduvali gume na skoro svim biciklima
parkiranim ispred Kersnikove. Na vratima u klub K 4 visio je grozd u žene
preobučenih muškaraca koji su hteli silom da uđu. Mnogi intelektualci i intelektualke
su nas ubeđivali da isključivo ženski prostor znači opasno getoizira-nje žena i ženskog pitanja. U Mladini su se pored naših,
to jest, članaka podrške, pojavili i cinični, filozofski utemeljeni komentari.
A »Rolanje po sceni« (rubrika u »Mladini«) počelo je redovno da objavljuje
komentare o razlici između vaginalnog i klitorisnog orgazma. Kritičke priloge
objavljivali su i Tribuna, Katedra i još poneko. Zapravo su etablirane novine
bile manje cinične prema onome što smo radile.
Onda
su K 4 zatvorili, što je značilo težak udarac za celokupnu alternativnu scenu.
Ali to je druga priča. Lilit se preselila u ŠKUC-ovu galeriju na Starom trgu,
gde je, naravno, bilo samo još mesta za diskusije i brbljanje uz piće, ali ne
više i za pravi žur sa muzikom i plesom koji je bio moguć samo u K 4. Počelo je
osipanje. Sa 250, koliko je bilo posetiteljki prve večeri, broj je pao na
20-30.
Lilit
je bila najpre zamišljena kao klub, odn. kao mesečne klupske večeri sa
diskusijama i žurkom. Zbog velikog odziva ubrzo smo osnovale Žensku sekciju pri ŠKUC-Forumu koja je u
periodu od dve godine organizovala nekih 30 večeri. Teme tih večeri bile su
najrazličitije: od ženske seksualnosti prve večeri preko nevidiljivog ženskog
rada, pitanja abortusa, pornografije, istorije ženskog pokreta kod nas i u
Jugoslaviji, ženskog zdravlja, lezbejstva, nasilja nad ženama do slike žene u
reklami, ženskog mirovnog pokreta itd.
To je bio ženski prostor kojim se kretala cela mreža
žena, od onih koje su imale predavanja ili su vodile diskusije, do onih koje su
brinule za muziku i piće, za izradu plakata i letaka itd. Plakati su pre svake
večeri u Lilit promenili sliku centra Ljubljane. Bili su živi, crno-žuti, veoma
primetni. Imale smo takoreći svoju celovitu sliku (plakat, letak).
Izdale smo i dva broja svog biltena Korak napred, dva koraka nazad – Za žensko pitanje i plakat Adieu, patrijarhat. Sve uz finansijsku
podršku ŠKUC-a i SSOS. Nebrojeno puta smo stajali na stojnicama, prilikom
različitih ssos-ovih priredbi,
obično zajedno sa drugim novim društvenim pokretima kako se za nas tada
govorilo. Jedna od vodećih stojnica koja je bila samo naša, dogodila se 20.
oktobra 1988. godine na Čopovoj, na dan međunarodne ženske akcije Time OFF for Woman; delili smo upitnike
o opterećenosti žena radom u domaćinstvu i naše letke. Išle smo na razne javne
tribine po Sloveniji i Jugoslaviji, davale izjave za medije, pisale članke za
novine itd.
Poslednje
dve javne večeri organizovale smo rano u leto 1989. u obnovljenom K 4; potom su
nas konačno izbacili napolje jer nismo bile profitabilne. Važnu ulogu je u tome
odigrao ranije pomenuti subjekt koji je na početku naše aktivnosti u ŠKUC-u
razbio stolicu. Nadam se da mu istorija tu njegovu ulogu neće zaboraviti.
Inicijativa
unutar Lilit
U
Lilit se tih godina formiralo više ženskih inicijativa. Prva koju bih rado
pomenula, bila je lezbejska. Naravno,
Lilit je bila feministička grupa, u njoj su bile kako heteroseksualne žene tako
i lezbejke pa i poneka biseksualna. Lezbejke su bile u Lilit od samog početka i
sama tema lezbejstva je bila uvek prisutna, i u javnosti – od onih pribl. 30
večeri koje smo organizovale, tri su bile lezbejske. Lezbejke su bile aktivne i
u ŠKUC-ovoj Sekciji Magnus i u jesen 1987. formirala se lezbejska grupa koja se
registrovala kao samostalna sekcija pri ŠKUC-u. To je LL koja postoji i danas.
Druga
inicijativa koja je nastala približno u isto vreme bila je duhovna; nastala je Radna grupa za ženski duhovni pokret
koja je između ostalog povezivala našu scenu sa mirovnim pokretom.
Među
nama su bile i mirovnjakinje koje su
između ostalog povezivale našu scenu sa mirovnim pokretom.
Reakcija
zvanične politike
Iz
današnje perspektive je svo to događanje moguće videti s jedne strane
jednostavnije no što je bilo, a sa druge strane mnogo komplikovanije. To je
bilo sredinom 80-ih godina, to znači u vreme kad su takve stvari vrlo brzo mogle da važe za ekscese pod
uticajem zapadne dekadencije. O nama su raspravljali politički forumi SK i SSRN
i to – razume se, povremeno – čak nekoliko godina. Forum pri SSRN koji je bio zadužen za žensko pitanje, u jesen '86. uvrstio je
fenomen sekcije Lilit na dnevni red zajedno sa člancima u katoličkim novinama
koji su zagovarali pravo žena na to da se ne zaposle, odn. da se kod kuće
posvete staranju o deci. Naravno, obe stvari kao eksces koji ne spada u
samoupravno socijalističko društvo.
Još
januara 1988. je CK SKS odn. njegova "ženska sekcija" raspravljala o
"Savremenom feminizmu u Sloveniji"; ne baš sasvim negativno
nastrojeno, a uvodničarke su bile čak dve žene koje su važile ili su sebe
smatrale za feministkinje. Zapis te rasprave je sigurno vredan analize, ali to
mi nije namera. Iz njega ću pročitati samo kratak citat koji ilustruje pre
svega to u kakvom vremenu smo živeli i živele: "Ukoliko feminizam donosi nova
teorijska razmišljanja i doprinose osvetljavanju pojmova u prelazu iz jedne
društvene formacije u drugu, onda je sigurno podsticajan. Ali u svojoj
radikalnoj kritici marksizma, društvene prakse i njenih simbola mora biti
izoštren, precizan, inače će sebi praviti lošu uslugu."
Ni
posledice ove rasprave nisu bile loše, ali nisu bile ni posebno dobre. Nije
bilo nekakvih posebnih pritisaka od strane politike, ali stalno smo živele u
atmosferi gde su nam dali da osetimo da naše akcije i naša razmišljanja ne
spadaju u naše društvo, naš sistem.
Jugoslavija
& nasilje
Pitanje
nasilja i nenasilja je bilo u Lilit sve vreme prisutno; vuklo se u dva pravca –
jedan je bio tema rata i mira (vojno osposobljavanje za žene, ženski mirovni
pokret), a druga tema nasilja nad ženama u miru – to jest nasilje u privatnoj
sferi, nasilje od strane partnera, oca, sinova, drugih rođaka, poznanika i
nepoznatih.
Tu
temu smo prvi put načeli diskusionom večeri u proleće 1987. Decembra
1987. smo u Ljubljani organizovale Prvi
jugoslovenski feministički susret – tako smo ga nazvale – u kojem smo
učestvovale mi feministkinje iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i
Slovenije. Ovaj susret je bio nastavak saradnje među feminističkim grupama i
feministkinjama koja je trajala još od kraja 70-ih godina, a intenzivnije od
sredine 80-ih. U izjavi s tog susreta smo između ostalog progovorile i o
raširenosti nasilja nad ženama u privatnoj sferi i o našim planovima da
organizujemo SOS telefone, savetovališta i skloništa.
U
proleće 1988. počeo je da deluje naš prvi
SOS telefon – u Zagrebu. Tamo smo potom iz Beograda i Ljubljane išle da
učimo. U jesen 1989. počeo je da deluje SOS telefon za žene i decu – žrtve
nasilja u Ljubljani, na drugom jugoslovenskom feminističkom susretu koje je
bilo decembra 1988. u Zagrebu, već smo tražile konkretne promene kaznenog
zakonodavstva i iz tih prvih predloga razvio se kasniji obimni predlog
ljubljanskog SOS telefona za promenu slovenačkog kaznenog zakonodavstva o kojoj
se delimično vodilo računa u novom kaznenom zakoniku RS koji je počeo da važi
1.1. 1995.
Bila
su još dva jugoslovenska feministička susreta u vezi toga; treći u proleće
1990. u Beogradu i četvrti u proleće 1991. opet u Ljubljani. Nesuđeni 5. susret
trebalo je da bude oktobra 1992. u Zagrebu. Međutim, grupa koja je susret
organizovala, u to vreme se, a da ostala feministička mreža u tada već bivšoj
YU toga nije bila svesna, pretvarala u nacionalističku. Susret na kojem smo
učestvovale mi nenacionalistkinje imalo je barem jedan dobar razultat:
razgraničilo je ženske projekte od nenacionalističkih.
Jugoslovenska
feministička mreža je opstala i izdržala i raspad Jugoslavije. Naravno, naše
mreže su 80-ih i 90-ih raširile po celom svetu, a naročito po Evropi. Jedan od
oblika stvaranja te mreže bila su i međunarodna ženska logorovanja koja smo u Sloveniji organizovale od 1990.
godine. U godinama 1991, 92. i 93. organizovale smo po dva do tri ženska
logorovanja – organizatorke su bile grupe Lilit, SOS telefon, Modra, Kasandra.
Pre svega se u izvsnom smislu radilo o obrazovnim logorovanjima sa
najrazličitijim temama. U leto 1995. organizovali smo žensko logorovanje sa 200
učesnica i 40 dece iz 18 država. Logor se zvao Nilski konj, trajao je 14 dana,
na njemu je bio više od 150 različitih radionica i tečaja.
Htela
sam da skrenem pažnju na logorovanja jer su u godinama velikih tranzicija, kad
je sa prostorima za javno feminističko delovanje bilo sve teže, predstavljali
nekakva ženska ostrva koja su nam iz godine u godinu, i pored velikog rada, što
znači organizacija ovakvog logorovanja, označavali prostore slobode, razmene
iskustava, inspiracije za dalje.
Jugoslovenski
feministički susreti koje sam pomenula, bili su nešto slično; na njima smo
pored pitanja nasilja pokretali pitanja populacione politike, kaznenog
zakonodavstva, ženskog zdravlja, abortusa i kontracepcije, prava na drugačiju
seksualnu usmerenost itd.
Pitanje
nasilja nad ženama bilo je jedno od onih povodom kojih smo se najviše
angažovale. Angažovanost povodom ove teme je na svoj način doprinela da su se
odmah po izbijanju rata na području bivše Jugoslavije pojavili i feministički
projekti za pomoć ženama – žrtvama rata.
Otkad
je započeo rat, razvoj feminizma, odn. pre svega feminističkih akcija u
Sloveniji, išao je svojim putem.