Edrien Rič

NELOJALNE CIVILIZACIJI: FEMINIZAM, RASIZAM, GINOFOBIJA

Prevela Ana Zorbić

 

 

Tekst koji sledi nastao je u toku skoro godinu dana – iz dva govora koje sam pripremila za različite prilike. Prvi je bio panel koji je osmislila i uobličila Džulija P. Stenli (Julia P. Stanley), a sponzori su bili Women's Commission i Gay Caucus iz Modern Language Association pod nazivom: "Transformacija tišine u jezik i akciju." Ostale učesnice su bile: Meri Dejli (Mary Daly), Odri Lord (Audre Lorde), i Džudit Mekdenijel (Judith McDaniel).* Druga prilika je bio govor koji sam održala nekoliko nedelja kasnije za projekat Turning Point (prekretnica) sa univerziteta Masačusets (Massachusetts) u Bostonu. To je grupa koja radi advokatske poslove za ženski zatvor u Fremingemu (Framingham); oni objavljuju odličan magazin sa tekstovima i stvaralaštvom zatvorenica. Takođe rade i u zajednici van zatvora na tome da se umanji razdor i osećaj separacije između žena u zatvoru i onih na "slobodi". Jedan od ciljeva ovog projekta je obrazovanje žena na slobodi o političkim stvarnostima koje čine populaciju ženskog zatvora od kojih su većina siromašne i obojene žene. U oba ova govora moje teme su tišina i separacija: tišina koja obavija živote lezbejki i cnkinja, separacija crnih i belih žena jednih od drugih. Dok sam pregledala govor za MLA pre objavljivanja u lezbejskom/feminističkom žurnalu Sinister Wisdom osetila sam neodoljivu potrebu da razradim ideje, koje su tamo bile samo skicirane, u duži i misleniji esej. Tema, naravno, zaslužuje da bude pretočena u knjigu, više knjiga. I one će biti napisane, bez sumnje se već pišu. Ove beleške, kada sada posle svega mislim o njima, su pokušaj da se predloži neki deo geografije koju ja vidim, koja leži napola u senci čekajući da se unese u karte i zabeleži.

Navedene žene su pročitale nacrte za ovaj esej i velikodušno dale kako podršku tako i kritički izazov: Morin Brejdi (Maureen Brady), Mišel Klif (Michelle Cliff), Meri Dejli, Sara Hoglend (Sarah Hoagland), Džun Džordan (June Jordan), Liza Leghorn (Lisa Leghorn), Odri Lord, Džudit Mekdenijel, Barbara Smit (Smith), Lora Speraci (Sperazi). Priznavajući da im dugujem zahvalnost za pomoć u pojašnjavanju i razvijanju moje misli, ne kažem da se neka od njih ili sve obavezno slažu sa svim što sam napisala ovde.

Esej je prvi put objavljen u Chrysalis: A Magazine of Women's Culture, broj 7.

 

Bez obzira da li su me moja traganja učinila srećnijom ili tužnijom, nastavila sam da tragam za znanjem.

Zora Nil Harston (Neale Hurston), Dust Tracks on a Road (1942)

 

Videla sam kako su prodali jednu crnu ženu na aukciji... Osetila sam slabost, mučninu... Bila je veličanstveno umotana u svilu i saten... S vremena na vreme očijukala je sa licitantima, onda izgledala sasvim stidljivo i skromno... Usuđujem se reći da je jadnica znala ko će ja kupiti. Osetila sam mučninu u duši...Pokušala sam da rezonujem. "Sama znaš kako se žene same prodaju i kako ih prodaju u brak, od kraljica pa na niže, jel? Znaš šta Biblija kaže o ropstvu, i braku. Jadne žene, jadni robovi."

Dnevnik Meri Bojkin Čestnat (Mary Boykin Chestnut), mart 1861

 

...ova klasa žena, primorana sam da kažem... da je njihovo obrazovanje manjkavo; da su ih učili da gledaju na brak kao jedinu potrebnu stvar, jedini put ka različitosti; da samim tim privuku i zadobiju pažnju muškaraca, svojim spoljašnjim čarima, to je osnovni posao modernih devojaka... Moderne žene smatraju sebe, a tako ih i muškarci vide, kao lepe igračke ili samo sredstva za zadovoljstvo. Praznina uma, bezosećajnost, frivolnost koje su obavezni rezultati ove lažne i ponižavajuće procene žena mogu razumeti samo oni koji se kreću u modernim krugovima.

Sara Grimki (Sarah Grimké), Letters on the Equality of Sexes (1838)

 

Rekli su da smo bez duša, da smo životinje.

Nepoznata crnkinja iz Savane, Džordžija, 1865 (citat iz Herbert Gatman (Gutman), The Black Family in Slavery & Freedom)

 

Kako je žena uopšte postala podređena muškarcu, kao što je to slučaj sada širom sveta? Svojom prirodom, svojim polom, kao što su crnci sada i biće do kraja inferiorni u odnosu na belu rasu, i samim tim, osuđeni na podređenost. Ali je žena srećnija nego što bi bila u bilo kom drugom položaju, samo zato što je to zakon njene prirode.

The New York Herald, 1852

 

Istraga o pravima roba me je dovela do boljeg razumevanja naših sopstvenih. Otkrila sam da je pokret protiv ropstva viša škola morala u našoj zemlji – škola u kojoj su ljudska prava više izražena i bolje se razumeju i uče nego u bilo kojoj drugoj... Ova prava mogu biti otrgnuta robu ali ne mogu biti otuđena; njegovo ime za sebe... je utisnuto na njegovo moralno biće, i kao takav je postojan. Dakle ako su prava zasnovana na prirodi našeg moralnog bića onda sama okolnost da smo određenog pola ne daje muškarcu veća prava i odgovornosti nego ženi.

Anđelina Grimki (Angelina Grimké), Letters to Catherine Beecher (1836)

 

Policija je uhapsila veliku grupu žena – belkinja, crnkinja, meleskinja – kada su se okupile za Vudu ples. Oni koji su ih uhapsili su rekli da se su žene ponašale "nedostojno i orgijastično".

New Orleans Weekly Delta, juli 1850

 

Trebalo je da hodam sa olujom i držim svoju moć, i da dobijem odgovore o životu i svemu u oluji. Simbol munje je bio naslikan na mojim leđima. Trebalo je da ostane moj zauvek.

Zora Nil Harston (Govoreći o svojoj inicijaciji u Vudu kult)
Dust Tracks on a Road (1942)

 

Frojd je jednom rekao da žena nije dobro kulturalizovana; ona je, naglasio je, zaostala kao civilizovana osoba. Ja mislim da je ono što je on pogrešno razumeo kao njen nedostatak civilizacije ustvari ženski nedostatak lojalnosti civilizaciji. Žene sa američkog juga nikada nisu bile lojalne ideologiji rase i segregaciji kao muškarci sa juga. ...Mnoge od njih su bile izdajice Bele Nadmoćnosti u periodu od dve stotine godina ali većina njih ne bi mogla da vam objasni zašto.

Lilijan Smit (Lillian Smith):"Autobiography as a
Dialogue between King and Corpse" (1962)

 

Hoćemo li još jednom ubaciti staru reč "sloboda" u upotrebu? "Slobodu iz nerealnih lojalnosti" da stoji kao četvrta velika učiteljica kćerima obrazovanih muskaraca.

Virdžinija Vulf (Virginia Woolf), Three Guineas (1938)

 

...U prošlosti, bez obzira koliko je ova bela žena sa juga bila siromašna ona se osećala kao da je nešto više od nas. Na severu, bez obzira koliko siromašna ili koliko bogata ova belkinja bila, ona se još uvek osećala vrednijom od nas. Ali posle realizacije stvari, njena sloboda je okovana lancima sa mojom i ona po prvi put shvata da ona nije slobodna dok se ja ne oslobodim. Suština toga je muški uticaj u ovoj zemlji – znate da belac nije išao i ispirao mozak crncu i crnkinji, on je ispirao mozak svojoj ženi... Učinio je da ona misli za sebe da je anđeo.

Fani Lu Hejmer (Fannie LouHamer),
"The Special Plight & Role of Black Women" (1971)

 

Nisam u stanju da dotaknem uništenje

unutar sebe

Ali ukoliko ne naučim da koristim

razliku između pesništva i govorništva

i moja će snaga poteći korumpirana kao otrovna plesan

ili ležati mlitava i beskorisna kao neuključen utikač

a jednog ću dana uzeti svoj mladi utikač

i gurnuti ga u najbližu utičnicu

silujući osamdesetpetogodišnju belkinju

koja je nečija majka

i dok je bezobzirno tučem i palim njenu postelju

crkveni hor ce pevati u tročetvrtinskom taktu

"Jadnica. Nikoga nije povredila. Kakve su zveri oni."

Odri Lord (Audre Lorde), "Power" (1976)

 

Moja je nada da će naši životi proglasiti

ovaj sastanak

otvorenim

Džun Džordan (June Jordan), "Metarethoric" (1976)

 

 

Teško je početi pisati reči koje će poneti moje misli o feminizmu i rasizmu izvan granica mog sopstvenog uma, ove sobe. Teško je zato što želim da me razumeju, jer pišem na raskršću koje je minirano bolom i besom, i zato što ne želim da moje reči iskrive ili da mi ih oduzmu bilo zagovornice plitke i trivijalne ideje feminizma1, ili izlagačice rasne politike koja poriče osnovnu prirodu seksualne politike i polnu ugnjetavanost.

Kroz ovaj esej, pretpostaviću da crne i bele feministkinje imaju zajedničku predanost, ne u nekom konceptu građanskih prava u starom okviru kapitalizma i mizoginije, ne kao produžetak tokenizma da se više žena uključi u postojeće društvene strukture, već da se duboko transformišu svetsko društvo i ljudski odnosi; i da se mi slažemo da takva transformacija u najmanju ruku zahteva da svaka žena bude samoidentifikovana i samodefinisana, i da ima pravo da odluči kako, kada i za koga će primeniti svoju seksualnost i reproduktivne moći.

Kao lezbejka/feministkinja, moj um i telo i moj intelekt mi govore da se ljudi najviše plaše veza između dve ili više žena, da su te veze najproblematičnije i najpotencijalnija sila transformacije na ovoj planeti. Ovaj esej vidim kao jednu obalu razmišljanja i razgovora između crnih i belih feministkinja, razmena koja tek započinje, i napunjena je istorijom koja dodiruje naše nervne završetke iako mi o tome uglavnom ništa ne znamo.2

Počeću tvrdnjom da sam rođena u rasističkom i patrijarhalnom domu, rasističkom i patrijarhalnom gradu i kulturi; i zato što u tim ranim godinama, tako presudnim u detetovom učenju o ljubavi, najbezuslovniju, najnežniju i, sada verujem, najinteligentniju ljubav dobila sam od jedne crnkinje. (Kada kažem "bezuslovna" ne smatram da je ta ljubav bila nerazumo popustljiva. Ali moji roditelji su me videli kao nešto čime raspolažu, kao tačku na dnevnom redu, dok ona nije, ili mi se to tako čini nakon ovoliko vremena.)

Ova lična istorija nije jedinstvena; mnogim belim ženama su crnkinje bile majke, to je veza koju osećamo na opasan način. Ovo ne smatram (kako su mi jedna ili dve bele žene sugerisale) "uzrokom" mog bavljenja ovim pitanjima u ovom eseju.To jednostavno dodaje smisao urgentnosti koja me je podstakla da uđem u ovo razmišljanje. Već sam pisala o ovom odnosu i ne želim da ponovo raspravljam o tome ovde.3

Kroz tekst ću govoriti "crne žene" a ne "Prvi (ili Treći) svet", jer iako razlika u boji kože i klasi nije ni u kom slučaju ograničena na bele i crne žene, crnkinje i belkinje u ovoj zemlji imaju posebnu istoriju polarizacije, isto kao što dele potlačenost i aktivizam; i ja se ovde obraćam toj istoriji.

 

Ovaj su esej u skorije vreme podržala dva članka: B. Smit (Smith): "Ka kritici crnog feminizma", koji se prvo pojavio u Conditions, broj 2 (P.O.Box 56, Van Brunt Station, Brooklyn, N.Y.11215); i "The Combahee River Collective: A Black Feminist Statement", izašao u Capitalist Patriarchy: A Case for Socialist Feminism, urednice Zile Ajzenštajn (Eisenstein). Moram takođe da priznam raniji uticaj "A Historical & Critical Essay for Black Women in the Cities," koji su napisale Pet Robertson i njena grupa u antologiji Toni Kejd (Cade), The Black Woman, koji sam čitala 1970., a još uvek mi se čini plodnim mestom feminističkog mišljenja.

 

I

Zajednička istorija crnih i belih žena u ovoj zemlji je toliko bolno, odjekujuće i zabranjeno prostranstvo da su je se pisci jedva doticali bilo u političkoj "nauci", bilo pišući lepu književnost. Ipak dok se ta istorija ne upozna, tišina ne prekine, sve ćemo nastaviti da se borimo u stanju lišavanja i neznanja. Nije da su bele feministkinje jednostavno ignorisale ili poricale iskustvo i samo postojanje crnih žena, ali su ipak, kako Barbara Smit iznosi, mnoge učene feministkinje pisale kao da crne žene ne postoje. Takođe se mnogi kursevi ženskih studija i tekstovi samo simbolično osvrću, ukoliko uopšte, na živote i rad crnih žena. Čak tamo gde je rasizam prepoznat u feminističkim pisanju, kursevima, konferencijama to je suviše često iz želje da ga shvatimo kao intelektualni ili teorijski koncept. Prebrzo se krećemo, kao što muškarci često rade, u naporu da ostanemo "na vrhu" bolnog i zbunjujućeg stanja i tako gubimo dodir sa osećanjima koja crne žene pokušavaju da nam opišu, njihova proživljena iskustva kao žena. Mnogo je lakše, naročito za visoko obrazovane bele žene da se politički/intelektualno "pozabave" idejom rasizma, nego da se identifikuju sa iskustvom crnih žena i da ga emotivno istraže kao deo našeg sopstvenog.

Ispod svega ovoga verujem da se nalazi dublji, mnogo podmukliji problem: bele feministkinje koje su pokušale da misle i pišu o iskustvu crnih žena, u velikom broju su to radile pod teškim teretom osećanja krivice i lažne svesti, što su produkti duboko usađenog ženskog samoprekora i istorije koju smo nedovoljno proučile. (Postoji duboka razlika između stvarne krivice – ili odgovornosti – i osećaja krivice). Takođe smo teško radile pod osećajem neznanja i samim tim smo se neadekvatno postavile prema pravim životima crnih žena. Ovo neznanje je, naravno, stvarno. Ono je uslovljeno onim što se naziva obrazovanje i uzima iskustvo belaca za normativ, a podupiru ga strah i nelagodnost koje ono izaziva. Vreme je da se otarasimo ovih nekorisnih tereta i pogledamo svežim očima koncept ženskog rasizma, jer je istinska odgovornost ozbiljno pitanje za feminističku etiku i za bilo koju trajnu akciju.

Žene nisu stvorile odnos moći između gospodara i roba, niti mitologije stvorene da opravdaju dominaciju muškaraca nad ženama: kao što je ona da je gospodar "po prirodi" ili "sudbini" određen da vlada zbog svoje urođene superiornosti; da je samo on "racionalan" dok je Druga obuzeta emocijama, bliža životinji, otelotvorenje "mračne" podsvesti, opasna i samim tim mora se kontrolisati; da su žene i robovi stvorenja sa smrtnim dušama; da oni pokoreni u stvari vole svoje gospodare (da žene vole seksualno nasilje i ponižavanje), da potčinjeni "prihvataju"; i čak su srećni u svojoj sudbini dok ih "spoljni agitatori" navode na nezadovoljstvo. Žene nisu stvorile ovaj odnos, ali u istoriji američkog ropstva i rasizma bele žene su utisnute u njegovu službu ne samo kao bračna svojina i stvoreni objekti belih muškaraca, već i kao njegovi aktivni i pasivni instrumenti.

Moja nova gospodarica se dokazala kao žena blagog srca i najnežnijih osećanja kao što je i izgledala kada sam je prvi put sreo na vratima. Nikada pre mene nije imala roba pod svojom kontrolom, a pre braka je zavisila samo od svoje umešnosti. Po zanatu je bila tkalja, i zbog svog stalnog posvećivanja poslu bila je u velikoj meri zaštićena od uništavajućih i neljudskih posledica ropstva. Bio sam potpuno zapanjen njenom dobrotom... Bila je potpuno drugačija od svih belih žena koje sam video... Ponizna servilnost, obično tako prihvatljiva ljudima kod roba nije dobijala odgovor kada se manifestovala pred njom. Nije se time dobijala njena naklonost; čini se da ju je to uznemiravalo... Najopasniji rob se potpuno umirivao u njenom prisustvu i niko nije ostajao bez utiska kada bi je video...

Ali, avaj! Kratko je ovo blago srce ostalo takvo. Smrtonosni otrov neodgovorne moći je već bio u njenim rukama i uskoro je započeo svoj pakleni rad. Taj veseli pogled, pod uticajem ropstva uskoro se zacrveni od besa...

Ubrzo pošto sam došao kod gospodina i gospođe Old, ona je veoma ljubazno počela da me uči abecedi. Pošto sam to naučio, ona mi je pomagala da sričem reči od tri ili četiri slova. Baš u tom trenutku mog napretka, gospodin Old je otkrio šta se dešava i odmah zabranio gospođi Old da me dalje podučava, rekavši joj između ostalog, da je to nezakonito, a isto tako nesigurno da se rob uči čitanju. "Crnčuga ne treba da zna ništa osim da sluša gospodara... Učenje bi pokvarilo i najbolju crnčugu na svetu... Načinilo bi ga nezadovoljnim i nesrećnim..."

(Narrative of the life of Frederick Douglas)4

                

  Ova nezavisna žena sa zanatom je u isto vreme ušla u instituciju braka i ropstva. Udajući se prihvatila je pokvarennosti kako muško/ženskih tako i odnosa gospodara/roba. Napominjem da ona nije pokvarena "neodgovornom moći" u tom smislu da je muški tiranin ili patrijarhalni despot mogao biti tako opisan; već ju je više rastrzala i izluđivala lažna moć i lažna lojalnost sistemu kojem se u početku instiktivno protivila i koji je uništavao njen integritet. Bespomoćna u instituciji braka, institucija ropstva joj jeste dala skoro apsolutnu moć nad drugim ljudskim bićem i njen jedini ventil za bes i frustraciju je bila kontrola koju je imala nad tom osobom. Ironično, jedinu moć koju nije posedovala je bila moć manumisije (da oslobodi svoje robove), koju je izgubila u braku.5

Bele žene su u revoltu protiv ideologije ropstva i segregacije često delovale sa pozicija bespomoćnosti, ili iz lažnog osećaja naše sopstvene snage i njenih upotreba. Dok su muškarci na položaju nazivali naš osećaj za pravdu "emotivnošću", našu humanost "neodgovornom", odbacujući naše glasove i činove protesta jer nismo imale sopstvenu zajedničku moć delovanja da unesemo u borbe koje smo započele zbog drugih. Mnogo toga bi se promenilo da su američke žene mogle razumeti instituciju ropstva i segregacije nisu uslovi svojstveni samo instituciji ropstva već i dominantna praksa patrijarhata.6 Ovakvo razumevanje nas je možda moglo dovesti do funkcionalnije politike kako za nas tako i za one koji su, poput žena, definisani kao "Drugi".

  Pasivna i aktivna instrumentalnost belih žena u nehumanosti prema crnim ljudima je istorijska činjenica. (Isto tako je pasivna ili aktivna instrumentalnost žena iste rase uperene jedne protiv drugih činjenica: odsecanje i sakaćenje klitorisa i vulve mladim devojkama od strane afričkih žena; majke kineskih devojčica lome njihova stopala u sitne "lotosove kuke" da bi ih učinile prikladnim za brak; simbolična žena koja izdaje svoje sestre u zamenu za mesto u muškom uređenju: lojalnost muškoj civilizaciji.)7 Ali ispod ove nepobitne činjenice – ili izdižući se iznad nje – nalaze se druge činjenice. Belkinje, kao i crne žene i muškarci, su od osnivanja ove države živeli pod ustavom koji su napisali i dalje ga tumače beli muškarci. Po tom zakonu, čak i kada bi konačno bio donesen amandman o jednakim pravima to još uvek, imajući u vidu sastav sudova, ne bi garantovalo svakoj ženi čak ni jednaka prava po zakonu.8 Žene, kao i crni ljudi još se uvek smatraju inferiornim po intelektualnim kvalitetima, marginalizovani su, krive žrtve. Žene, kao i crni ljudi, znaju šta znači živeti u strahu od nasilja protiv kojeg sankcije zajednice i pravnog sistema ne nude nikakvu zaštitu: silovanje, prebijanje žena, seksualna zloupotreba od strane odraslih muških srodnika, nasilje od strane muškaraca u zdravstvu. Važno je da bele feministkinje zapamte da uprkos nedostatku ustavnog građanskog prava, siromašnog obrazovanja, ekonomske vezanosti za muškarce, zakona i običaja koji zabranjuju ženama da govore u javnosti ili da slušaju očeve, muževe, i braću, naše bele sestre iz prošlosti su po rečima Lilian Smit (Smith) stalno bile "nelojalne civilizaciji", i "namirisale su smrt u reči 'segregacija'",9 često se suprostavljajući patrijarhatu po prvi put, ne zbog sebe već zbog crnih ljudi, žena i dece. Imamo jaku antirasističku žensku tradiciju, uprkos svim naporima belog patrijarhata da polarizuje svoja stvorenja-objekte, stvarajući dihotomiju privilegije i kaste, boje kože i godina i uslova ropstva. To je ta tradicija – radije nego osećaj krivice ili "liberalne" politike – koju želim da prizovem u ovom eseju.

 

II

Bele feministkinje imaju posebnu istorijsku vezu sa konceptom samog rasizma. Pokret za ženska prava u XIX veku je izgrađen u aktivizmu abolicionističkog pokreta u kome je Lukrecija Mot (Lucretia Mott), Elizabet Kejdi Stenton (Elizabeth Cady Stanton), Suzan B. Entoni (Susan B. Anthony), i mnoge druge pronašle svoje glasove. Posle građanskog rata pokret sifražetkinja je bio duboko oslabljen podelom oko pitanja da li crni muškarci treba da dobiju pravo glasa pre belih i crnih žena. "Crnčev čas" kako je pitanje muškog sifražestva opisano je bio, kako Sodžurner Trut (Soroujner Truth) žestoko primećuje: "Velika buka oko toga da obojeni muškarci dobiju svoja prava, ali nema ni reči o obojenim ženama". Da je ideja o ženskom pravu glasa ostala ujedinjena i radikalno feministička, bila bi artikulisana u jeziku Sodžurner Trut i Suzan B. Entoni kao ideja za izjednačavanje građanskih prava svih građana, crnih i belih, starosedelaca i doseljenika, srednje klase i siromašnih, ali u zagrejanoj atmosferi oko davanja prava glasa crnim muškarcima, ili belim i crnim ženama pojavili su se klasistički, rasistički i čak ksenofobični govori.10 Lako je sa ove distance videti da je stara strategija patrijarhata ovde bila na delu: ili su crni muškarci ili žene (crne i bele) mogle dobiti pravo glasa, ali ne obe ove grupe – na taj način započinjući igru sa polovima umesto rasizma kao lažnu istorijsku potrebu, kao što je bilo rađeno i radi se sve do današnjeg dana.

Istoričarka Barbara Berg nudi raniju verziju korena belog feminizma u Americi: "Ženska dobrotvorna društva", ili dobrovoljna udruženja koja su nastajala pod pritiscima urbanizacije u prvoj polovini devetnaestog veka, često prezrivo odbačene kao dame Bogatić koje se posvećuju "dobro-delizmu", gradske ženske organizatorke su radile, kako Berg tvrdi, sa jakim osećanjem solidarnosti sa svim ženama, protiveći se ideologiji srednje klase o ženskoj slabosti i zavisnosti, i

Stvorile stotine udruženja posvećenih da pomognu starim, nemoćnim, siromašnim i devijantnim ženama u gradovima širom zemlje. Nejasno viđene potrebe žena, nagoni, i želje su pronašle definiciju u šarenolikosti gradske sredine... Nije mogla pobeći od stvarnosti svoje sopstvene potčinjenosti...

U periodu od 1800. do 1860. ženska dobrotvorna društva su transformisala neprecizna shvatanja žena širom Amerike u impresivnu feminističku ideologiju. (Berg naravno misli, ali propušta da kaže, bele žene.)

Članice su zahtevale žensku zajednicu. One su stalno naglašavale sličnosti između njih i Crnaca, Indijanaca i imigrantkinja...

 

Berg nastavlja sa komentarisanjem:

...U svojoj borbi za pravo glasa, žene su kako ignorisale tako i pravile kompromise u principima feminizma. Složenost američkog društva u periodu između dva stoleća je dovela do toga da sifražetkinje promene osnove svojih zahteva za pravo glasa. One su na početku zagovarale da je to prirodno pravo svake žene, isto kao i svakog muškarca da učestvuje u pravnom sistemu u kojem će živeti...kasniji je sifražetski pokret porekao osnovna ljudska prava žena iz nižih klasa....

...Ženski pokret koji se razvio u periodu između 1800 i 1860 je bio začetak misli. Stajao je na pragu priznavanja da je oslobođenje jedne klase žena zavisilo od slobode svih ostalih (autorkin kurziv). Svakako da je bila nesreća dvadesetog veka da je zapamćena samo sifražetska kampanja dok su koreni američkog feminizma zaboravljeni.11

 

Antirasistički u povoju, feminizam koji prevazilazi klase koji Berg primećuje u ženskom reformnom pokretu ranog XIX veka – a koji Entoni stalno potvrđuje u sifražetskom pokretu – stalno će biti pod pritiskom patrijarhalne strategije: zavadi pa vladaj. Ova strategija se iznova hranila sposobnošću privilegovanih žena da zaboravljaju gde njihova privilegija nastaje, i šta one moraju da daju za uzvrat, i kao što ću pokušati da pokažem u nastavku, na upotrebi žena – crnih i belih – kao tampona između moćnika i njihovih najprezrenijih žrtava. Ali se ona takođe hranila na činjenici da su žene – privilegovane ili ne – bile učene da se identifikuju sa muškarcima, bilo da su to muškarci na položaju sa kojima mogu biti povezane, ili kao emocionalne simpatizerke muškaraca iz potčinjenih grupa. Identifikacija sa ženama kao ženama, a ne kao osobama jednakih po klasi ili rasi ili kulturalnom ponašanju je još uvek jako problematična. Ista ona ograničenja koja su silila nas belkinje da se, ako želimo zadržati svoj ugled i koristi, odreknemo svojih sestara (i svojih sestara u nama samima), izgleda da se od crnkinja zahtevalo da se odreknu ili svog pola ili svoje rase u političkim ujedinjavanjima. Optužba za devijantnost uvek uperena na žene koje se povezuju, naročito ukoliko postoje rasne i klasne razlike među njima, jednako se koristila protiv crnih i belih feministkinja. Sve smo upoznate sa promenama koje se pojavljuju u rečniku: od jakih i pametnih žena u XIX veku do "kučki koje žele da kastriraju", "muškomrzačica", "zagovaračica matrijarhata", "muškarača", "lezbača" i "kontrarevolucionarki".12

Pokušaj belih žena da formulišu politiku radikalnog feminizma uprkos snažnim negativnim pritiscima muške levice šezdesetih godina ovog veka je možda već zamagljena i tamna istorija u našem dobu antistorije. To se dogodilo ili iz želje da se šezdesete zaborave ili da se predaju "nostalgiji" (Mnoge crne feministkinje su bez sumnje u svojoj svesnoj politici pokušale da se suoče sa protivurečnostima pokreta crnih nacionalista).Tu feminističku borbu protiv politike krivice su dokumentovale Ketlin Beri (Kathleen Barry), Barbara Beriz (Beriss) Džoana Perent (Joanne Parrent) i dr. u "Manifestu četvrtog sveta" iz 1972, jednom delu naše istorije i radu iz radikalne feminističke teorije koji dokumentuje i napore muške levice da prisvoji feministički pokret iz ranih sedamdesetih.13

Ukoliko plitki, "životni stil" tip feminizma može u potpunosti odbaciti pitanje rasizma, takođe je tačno da se više "političke" bele feministkinje često osećaju ranjivim na optužbu da su "bele žene srednje klase" ili "feministkinje buržujke "prezrena privilegovana bića čija je potčinjenost besmislena u poređenju sa potčinjenošću crnih žena i muškaraca iz trećeg sveta, pripadnika radničke klase. Ova optužba, naravno, odlučno izbegava centralnu činjenicu muške ginofobije i nasilja uperenog protiv svih žena.14 Ona takođe usmerava energiju na smešnu i jalovu igru "hijerarhije potčinjenosti" koja ima ukus srednjovekovne teologije. Prikloniti se njoj, u refleksu liberalne krivice, znači zamagliti i izvitoperiti prava pitanja razlike među ženama i selektivnog tretmana žena u patrijarhatu i rasizmu.

Činjenicu da je "privilegija" belkinja ili žena iz srednje klase smrtonosna igračka još su od početka prepoznale neke crne feministkinje.15 Ove autorke su brzo prepoznale idiotske uvredljive forme koju je preuzela "privilegija" bele žene iz srednje klase: "kuća za lutke," nametnuta detinjastost i bespomoćnost propisane institucionalizovanom heteroseksualnošću i brakom za savršeno sposobne, inteligentne žene; degradirajuće igre za ekonomski zavisnu belu ženu koja mora da ih igra da bi kupila svoje privilegije; moralne, zakonske i teološke sankcije korišćene da je spreče da pokaže inicijativu i da prosuđuje. Ako su crnkinje nekada zavidile belkinjama srednje klase i prezirale ih one su takođe sa bolom uvidele kako crna kultura srednje klase pokušava da kopira uspešnu belu kulturu, uključujući i menjanje inteligentnih, sposobnih žena u "salonske zabavljačice".

Optužba za "rasizam" bačena na belkinje u ranom periodu grupisanja nezavisnog feminističkog pokreta je bila optužba napravljena sa najbestidnijim zlim namerama od strane belih "radikalnih" muškaraca (a i nekih levičarki) protiv hrabrog skoka u želji za samodefinisanjem koje je bilo potrebno da se stvori autonomna feministička analiza. Taj skok, kako je svaka grupa i svaka žena otkrila, često uključuje osećanja krajnje dislokacije, "ludila" i užasa. Za mnoge bele feministkinje, cinična i manipulišuća upotreba optužbe za "rasizam" kao nešto što će odvratiti od feminističkog organizovanja je bio gorak izvor razočarenja u levicu kojom su dominirali muškarci (zajedno sa vidljivom muškom nadmoćnošću kako levice tako i muškaraca u pokretu crnaca). To se slaže, sa našeg stanovišta, sa optužbama koje su crne feministkinje morale da odbijaju, sa "fragmentiranjem" borbe crnaca ili "kastriranjem" crnog muškarca. Drugim rečima ironija je u tome, što je žena mogla dublje da prepozna i meri činjenicu rasne potčinjenosti (a mnoge od prvih nezavisnih belih feministkinja su shvatile svoju stvarnost u pokretu za građanska prava na američkom jugu), ona se osećala ranjivije u svojoj borbi da definiše politiku koja će već jednom uzeti poziciju žene kao centralnu i koja će videti potčinjenost žena kako kao političku stvarnost utkanu u svaku instituciju tako i kao prodiruću metaforu koja baca svetlo na svaku drugu formu dominacije. Ova osećanja, zajedno sa potrebom da se odbaci lažna krivica i lažna odgovornost za temelj rasizma u američkom društvu, su možda izazvala neku vrstu povlačenja iz svega što liči na retoričke zahteve da se bele feministkinje "bave našim rasizmom"kao prvi prioritet. Ali svakako ovakvi zahtevi imaju drugačije značenje i imperative kada iz zlih namera dolaze sa usana belih – ili crnih – muškaraca, čija je namera da da se diskredituje feministička politika; i kada ih artikulišu crne feministkinje koje su se dokazale kao nepokolebljive i uporne u pružanju ruke belkinjama, u isto vreme odbijajući da se odreknu makar i delića svoje crnačke stvarnosti.

Lako mogu da shvatim kako su crnkinje, kada su pogledale savremeni feministički pokret, naročito onaj karikirano predstavljen u štampi kojom dominiraju muškarci (i crni i beli), i kada su videle potpuno neznanje o iskustvu i potrebama crnkinja, okarakterisale ovaj "rasizam" kao nimalo drukčiji od rasizma odomaćenog u patrijarhatu. Ali ja se nadam da sada to možemo razlikovati i dodatno definisati, izvlačeći zaključke kako iz dubljeg razumevanja istorije crnih i belih žena, tako i iz nepopustljivog stanovišta samog patrijarhata. Definišemo, računajući kako na dublje razumevanje istorije crnih i belih žena tako i na nepokolebljivo stanovište samog patrijarhata.

 

III

Tek smo u proteklih pedeset godina, i to sa puno prekida i prepreka, počele da ponovo otkrivamo i ponovo procenjujemo žensku istoriju koja je oduvek izostavljana, lažno predstavljana ili banalizovana u pitanjima muških (i ponekad neke simbolične žene) naučnika. Sam napor da se preispita mizoginija i heterocentrizam u školskim i fakultetskim udžbenicima, da se uopšte "uključe" žene u kanon istorije je još uvek teška i mučna borba. Još je 1972, Gerda Lerner, bela feministkinja i istoričarka, objavila svoju dokumentovanu antologiju "Crne žene u beloj Americi" (Black Women in White America); pa ipak neznanje političkog vođstva, medija, umetnosti i društveno korisnog rada crnih žena još uvek preovladava u mnogim kursevima i tekstovima o ženama. Veliki deo savremene socijalne i političke dokumentacije se može naći u antologiji Toni Kejd (Cade), "Crna Žena" (The Black Woman) objavljenoj 1970, kolekcija eseja koji su nagovestili začetak crnog feminizma, iako su neke autorke uglavnom bile zaokupljene ispitivanjem uloge žena u okviru crnog nacionalističkog pokreta. Ali polarizacija crnih i belih žena u američkom životu jasno se očituje u istorijskom metodu koji, ukoliko nas sve zajedno ne odbacuje, ili mutno svrstava pod "ljudski rod", ostavlja nas u odvojenim tomovima, ili posebnim esejima u istom tomu.

Kažem "polarizacija"; ali kao i uvek, živeći u uslovima patrijarhata potrebno je da pogledamo ispod onoga što je očigledno i vidimo ono što je istovremeno istinito, iako neviđeno. U psihi belih gospodara (i njihovih crnih imitatora), podela ženskog lika je poslužila svrhama i polne i rasne diskriminacija: bela boginja/crna đavolica; vrla devica/crnkinja kurva; plavokosa, plavooka lutka/egzotična mulatkinja objekat seksualne žudnje. Plavokosa, plavooka žena, "čista" južnjačka dama iz perioda pre američkog građanskog rata je takođe bila vlasništvo baš kao i danas. Pripadnost beloj rasi ne štiti ni jednu ženu od vlasništva muškarca; to joj jeste dodelilo površno osećanje privilegije koje je može zavarati o njenom osnovnom statusu objekta kao žene bez prava glasa i nad kojom dominiraju.

 

Priče koje su stigle do nas sa usana naših prabaka robinja nam govore o velikim farmama širom Virdžinije i Južne Karoline gde su" crni mužjaci" primoravani na snošaj sa ženama pridošlim iz Engleske da bi radile kao sluškinje po ugovoru.

Ovakvo uređenje je bila dobra osnova za ustanovljenje odanih kućnih robova koji su obezbeđivali fizičku udobnost i zabavu gospodaru i njegovoj porodici, pošto je gospodar kontrolisao decu iz svih crnih sjedinjavanja. Obično je dozvoljavao ovim svetlije obojenim crncima pristup u veliku kuću i lagano stvarao drugu klasu robova pored kućnih robova. Ovo je bilo zasnovano na boji kože kao i na socijalnoj hijerarhiji. Deca iz gospodareve veze sa ropkinjom su bila deo ove klase. Mnogi iz ove grupe su se obrazovali, postali salonski zabavljači koji govore više stranih jezika...

...Ropkinja je lagano prenosila većinu svojih osećanja obespravljenosti u ovom patrijarhalnom društvu na dobroćudnog protestantskog muškog Boga kojeg su joj obezbedili osvajači da bi očuvali svoj sistem. Majmunolika "Gospođica Eni" ih je malo tešila, ali nije dala jak odraz ljudske vrednosti jer je bela žena bila žena a svaka žena, je bila opasna po mušku vlast.16

 

Crni pastuvi" prisiljavani da siluju bele sluškinje po ugovoru. Istorija linčovanja, zakona o zabrani mešovitih brakova. Istorija "gospodareve veze sa" (čitaj intenzivno silovanje) ropkinjom. Hijerarhija boje (plavooka plavuša, kućna ropkinja svetle kože, tamna "crnčuga" koja je doživljavana kao bliža životinji nego ljudima). Bela sluškinja po ugovoru koju po nalogu siluje crni rob. Bela gospodarica u službi zabavljačice. Bela žena iz više klase za koju se smatra da nema seksualnih želja. Hijerarhija robova. Hijerarhija među belim ženama: mlada/lepa/može se udati za dobrostojećeg muškarca; obična/baba devojka/jalova; siromašno belo đubre; sluškinja po ugovoru i ona koja je samo za rađanje; kurva. Za sve žene klasa se menja sa nijansom boje kože, ali isto tako sa godinama, brakom ili usedelištvom, sa stotinu drugih uticaja koji svi zavise od toga za kakvog je ili nije muškarca vezana. Klasa se slama kada je boja u pitanju a onda se ponovo uspostavlja oko linija boje. Svuda ima silovanja: u gospodarevoj spavaćoj sobi, u ropskim odajama, crnačkoj četvrti. Silovanje u braku je do dana današnjeg legalno. Crni muškarci su linčovani za navodna silovanja belih žena; bele i crne žene (na različit način) su smatrane da su navodile na silovanje, krive žrtve; crne žene koje svakodnevno siluju crni muškarci, neosvećene.

Mrzim ropstvo. Vi kažete da nema više posrnulih žena na plantaži nego u Londonu, proporcijalno njihovom broju; ali šta kažete na ovo? Velikaš koji upravlja odurnim haremom crnkinja sa svim posledicama koje slede, živi pod istim krovom sa svojom divnom belom ženom i lepim i obrazovanim kćerima? On drži glavu visoko i postavlja se kao model svih ljudskih vrlina ovim jadnim ženama koje mu je Bog i zakon dao... Vidite gospođa Stouv nije pogodila najbolju tačku. Ona čini Legrija neženjom. ...Njegova žena i kćeri, u svojoj čistoći i nevinosti, ne trebaju ni da sanjaju o onome što mogu jasno videti kao i sunčevu svetlost. I one do kraja igraju uloge anđela koji ništa ne sumnjaju. One kažu da vole svoga oca i da je on primer sve ovozemaljske dobrote.

(Dnevnik Meri Bojkin Čestnat, avgust 1861)17

 

Dnevnici Meri Čestnat su bolna studija instiktivne, nerazvijene svesti jedne bele žene sa juga Amerike o vezi između seksualnosti i rasizma u ropstvu. Kao neke inteligentne žene danas, čiji tekstovi otkrivaju delimičan, ipak blokiran feminizam čini se da ona šeta gore – dole, mučeći se, videći i izgovarajući ne u potpunosti jer je bespomoćna u ograničenim okvirima svoje vizije. Udata za visokog oficira konfederacije, ona oseća jednaku gorčinu i prema ženama i prema muškarcima. Njena mržnja prema ropstvu dolazi direktno iz ponižavanja i hipokrizije koju ono nanosi belim ženama, koje ona takođe vidi kao saradnice u bestidnoj šaradi patrijarhata. Da su se njen život i život crne žene sa aukcije nekada za nju povezali to je samo u nejasnim trenucima razumevanja, nikada u jasnoj viziji. Za nju crna žena ostaje Druga.

Mrzim ropstvo. Mrzim čak i taj oštri autoritet koji vidim kod roditelja koji misle da je njihova dužnost da ga primenjuju na deci. (Ne spominje autoritete među supružnicima).

...Imam ispred sebe pismo koje sam napisala gospodinu Čestnatu dok je bio na našoj plantaži u Misisipiju 1842. To je najpristrasniji abolicionistički dokument koji sam ikada pročitala. Našla sam ga dok sam spaljivala pisma pre neki dan, ali ovo pismo nisam spalila...

Da, kako zavidim onim svetiteljkama sa severa, u njihovim čistim rashlađenim domovima u Novoj Engleskoj, koje pišu knjige da bi se obogatile a nas postidele. Novac koji zarade ide njima. Ovde svaki cent odlazi agentu koji snabdeva plantažu.

(Dnevnik Meri Bojkin Čestnat, novembar 1861)18

Oštro kritikujući abolicionistkinje sa severa Amerike; prevrćući se u svom kavezu gorkog znanja, prezira, odbrambenosti, svest o zaveri: bela žena sa juga je deo i paket seksualne, rasne i ekonomske zbrke koju ona nije stvorila.

A ta je zbrka zgrabila i crne i bele žene za srce njihove ženske egzistencije. Linda Brent daje detaljnu priču crno/belog ženskog emotivnog ulaganja u kući gde je gospodar opsesivno želeo da ispuni svoj cilj – da učini mladu crnu ženu svojom ljubavnicom:

Nema veze da li je ropkinja crna kao ebonovina ili bela kao njena gospodarica. U oba slučaja ne postoji zakon koji je može zaštititi od uvrede, od nasilja ili čak od smrti... Gospodarica, koja treba da štiti bespomoćnu žrtvu, nema drugih osećanja prema njoj osim ljubomore i besa...

Čak će i maleno dete, koje je naviknuto da služi gospodaricu i njenu decu, naučiti i pre nego što napuni dvanaest godina zašto njegova gospodarica mrzi neku ropkinju. Možda je i detetova majka jedna od tih omraženih. Ono sluša žestoke izlive ljubomore, i ne može a da ne razume šta je uzrok... 19

O svojoj gospodarici koja ju je ispitivala o tome šta se zapravo događalo Linda Brent kaže da je "ona osećala da je njen bračni život oskrnavljen, njena čast okaljana; ali nije imala samilosti prema jadnoj žrtvi muževljeve podmuklosti... Bila sam objekt njene ljubomore a kasnije i mržnje." Opisuje gospođu Flint kao ženu koja "nije imala dovoljno snage da nadgleda muževljeve prevare; ali je imala tako jake nerve da je mogla sedeti u svojoj fotelji za odmor i gledati bičevanje žene dok je krv prskala od svakog udarca bičem."20 Strah od skandala u zajednici je uslovio ovu brutalnost prisutnu svakodnevno u domaćinstvu.

Ukoliko je udata bela žena imala neki status ili identitet to je bilo zbog njene udaje i materinstva (iako su njena deca bila svojina oca). Pa ipak je bivala uvučena u bespomoćnu ljubomoru na crne žene kako kao poželjnije seksualne objekte za njenog muža tako i kao surogat majke za njenu decu. Izvori njene vrednosti kao žene kako ih je patrijarhat definisao su stalno bili nesigurni bez obzira na koliko visokom "pijedestalu" se nalazila. U ovoj netolerantnoj, pa ipak svakodnevnoj situaciji možemo uočiti korene kasnijih pretpostavki koje preovlađuju kod belih žena o crnkinjama kao nemoralnim i razbludnim po prirodi. Ma koliko se ropkinja borila da se odbrani od silovanja bila je opisivana kao kriva i dozvoljavalo se da bude žrtveni jarac za bes silovateljeve supruge. A kada su njena deca previše očigledno ličila na silovatelja mogla su biti prodana zbog sramote ili kao uzročnici uzburkanosti bračne netrpeljivosti između bele žene i belog oca glave porodice.

Nelojalnost civilizaciji: još jedan lik iz XIX veka. U eseju o ženskim korenima džeza, sociološkinja Suzan Kevin navodi citate iz zapisa o "vudu kraljicama" iz Nju Orleansa u čijim su se kultovima i verskim skupovima afrički i evropski muzički elementi počeli mešati. Uprkos zakonu protiv "okupljanja belih žena i ropkinja" crne i bele žene su delile zajedničko ekstatično iskustvo vudu ceremonija. Pod starateljstvom i autoritetom "mamaloje" ili crne vudu kraljice, u kultu gde se "čini da žene čine najmanje 85% broja pripadnika kulta i uvek su to bile bele žene koje su ulazile u sektu..." Voduni vode korene iz Dahomeja21, iz kulture nabijene ženskom snagom. Novine su opisale plesove žena kao "orgijastične i nepristojne"; 1895-te hapšenje u "oronuloj zgradi" je opisano rečnikom viktorijanske i rasno polno lažne stidljivosti i gnušanja:

Žene, odbacivši svakidašnju odeždu su obukle bele negližee. Crnkinje i belkinje su se promiskuitetno, previjajući se... dahćući, buncajući sa penom na usnama kretale u krugu. Ali najponižavajućija i najsramnija činjenica ovog prizora jeste prisustvo veoma velikog broja dama (?) koje se kreću u najvišim krugovima društva, bogatih i samim tim uglednih, koje su uhvaćene u raciji.22

 

Ove žene bi nesumnjivo šokirale i zgrozile bele pobožne žene, koje Lilijan Smit opisuje, koje su 1930. organizovale Udruženje žena sa juga za prevenciju linčovanja:

Pobunjene dame su se sakupile u jednom od naših gradova na jugu... Mirno su rekle da se ne boje silovanja; što se tiče njihove svetosti, one će se same bez problema pobrinuti za to; nije im potrebno kavaljerstvo linčovanja da ih zaštiti i one to nisu želele. Ne samo to... One će lično učiniti sve što je u njihovoj moći da spasu svakog Crnca od linčovanja i dodale su još, hrabro podvriskujući, da imaju dosta moći.

I imale su je više no što su znale. Imale su moć duhovne ucene nad većim delom Juga...Niko, od hiljada belih muškaraca, nije imao ideju koliko malo ili koliko mnogo svaka žena zna o njegovim privatnim stvarima...23

Postoje mnogi oblici nelojalnosti civilizaciji.

 

IV

Slike koje imamo jedne o drugima. Komplementarnost koja se razvila među mnogim belim i crnim ženama koje su se "borile" za njih kao porobljene ili malo plaćene radnice u svojim domovima, komplementarnost tako često definisana infanitilizacijom belih žena. "Privilegije" ekonomski zavisnih udatih belkinja su tradicionalno za cenu zahtevale prisilnu "ženstvenu" bespomoćnost, dokolicu, poricanje sposobnosti i fizičke snage i vrstu ponašanja devojčica koju je Ibzen opisao u prvom činu "Kuće za lutke". Žena sa "privilegijom" bele srednje klase (pristup sredstvima, nešto obrazovanja, pokretljivost, fizički komfor itd) će sve vreme biti zadržavana od prave moći sputavajućom normom "ženstvenosti" (isto kao i svojinskim i drugim zakonima). Ova "ženstvenost" (ili infantilnost), iako uslovljena muškim zahtevima, doživljavana je ne samo u odnosu sa muškarcima već i u odnosu sa crnim ženama. Dok je crna kućna pomoćnica prala, peglala, kuvala, čistila podove, glancala srebro i pazila decu bele žene, ona bi mogla, i ja pretpostavljam da jeste, postati objekat majke u fantazijama bele žene – čak i kada su bile istih godina; i, ukoliko je o beloj ženi u detinjstvu brinula crnkinja transfer postaje lako izvodljiv. Ali ovo je značilo da relativna moć dostupna belkinji srednje klase nikada nije stvarno odmerena bilo u njenu korist ili u korist crne žene koja je, ironično, prisiljena da otelotvoruje žensku snagu, sposobnost i emocionalnu stabilnost u mnogim belim domaćinstvima. "Privilegija" bele žene je uključivala privilegiju slabosti – društveno ohrabrivana hipohondrija, povlačenje, slom – naročito tamo gde se na crnu ženu moglo računati da nastavi sa vođenjem i održavanjem domaćinstva.24 U međuvremenu su emocionalne i psihičke snage koje su crne žene razvijale i prenosile jedna drugoj u borbi za opstanak držane potpuno odvojene od bilo kog prilaza ekonomskoj ili socijalnoj moći.25

Slike koje imamo jedne o drugima. Kako se crne i bele žene kreću kao mitovi kroz međusobne fantazije, mitovi koje je stvorila psiha belih muškaraca uključujući njihove perverzne ideje o lepoti.26 Kako sam ja prenela crnim ženama svoju sopstvenu seksualnost, svoj osećaj sebe kao devijantne, da i ne govorim o sopstvenoj magiji, o sopstvenom besu? Koje iluzije još uvek negujemo, sopstvene ili međusobne amazonske snage ili nesposobnosti, glamura ili nekompetentnosti, "pametna a ružna" ili umno hladna, kako igramo uloge majke ili kćeri, kako koristimo jedne druge da ne bi dotakle sopstvenu moć? (Frensis Dejna Gejdž opisujući efekte govora Sodžurner Trut "Zar nisam žena": "Uzela nas je u svoje snažne ruke i prenela nas sigurno preko močvare poteškoća, preokrećući plimu u našu korist". Moćna crna majka svih nas, politički najbespomoćnija žena u toj prostoriji: "Uzela nas je u svoje snažne ruke"). Kakve karikature beskrvne krhkosti i vrele senzualnosti se još uvek utiskuju u naše psihe; i gde primamo takve utiske? Šta se događa sa nekoliko hiljada belih žena sa severa i crnkinja sa juga koje su zajedno učile u školama pod rekonstrukcijom Fridmenove uprave (Freedmen's Bureau) rame uz rame podnoseći uznemiravanja Kju Kluks Klana, terorizma i neprijateljstva belih zajednica?27 Kako procenjujemo gubitak kada su bele ženske organizacije na prekratnici veka isključile crne žene, držale ih u odvojenim jedinicama Unije ženske hrišćanske umerenosti i Udruženja mladih hrišćanki – "na osnovu nemoralnosti ovih žena" (podela i pobeda); kako analizirati polne rane, identifikaciju sa muškarcima, koje mogu naterati belkinje da protestvuju protiv linčovanja ali  još uvek pripisuju "niske moralne standarde" crnim ženama – kako sirotim bivšim ropkinjama tako i fakultetski obrazovanim, ženama srednje klase kao što su i one? Kako su se stare polne rane otvorile među crnim i belim ženama ponovo šezdesetih godina ovog veka u pokretu za građanska prava? Kako je beli muškarac, kako je crni muškarac, uspeo da okrene belu kučku protiv crne pičke, "žutu curu" protiv crne?

Naučena da poreknem svoju čežnju prema drugom ženskom telu, misleći da je crna koža žig, sramota, gledam u tebe i vidim da je tvoje telo predivno; razlikuje se od mog, ali mi više ne predstavlja tabu. Izaberemo li da se ovako ponašamo ili ne (i kakav sve bol možemo istraživati dodirujući jedna drugu) ukoliko obe posedujemo ovo znanje, ukoliko je moje telo tebi lepo koliko i meni tvoje, zato što pripada nama, u potvrđivanju naših sličnih i različitih moći, u potvrđivanju ožiljaka, belega, linija života, uma koji gori u našim telima, postavljamo zahteve samima sebi koje prevazilaze najveće zabrane patrijarhata. Grlimo jedna drugu snažno. Ne inafantilizujemo jedna drugu; odbijamo da budemo infantilizovane. Uživamo u našim razlikama. Počinjemo da sjedinjujemo svoje moći.

 

V

Rasizam. Aktivna dominacija: Porobljavanje. Bičevanje. Silovanje. Linčovanje: ne samo muškaraca već i trudnih žena.28 Spaljivanje živih ljudi, kuća, autobusa, krstova po dvorištima. Bacanje bombi na crkve. Prisilna segregacija: u skloništu, dok se obeduje, u toaletima i pored česmi, u crkvama i učionicama. Zakoni zabrane braka među pripadnicima različitih rasa. Nasilje institucija: Zavod za socijalni rad. Sistem državnih škola. Sistemi zatvora i kaucije. Kontrola informacija i komunikacija. Mit o prvom amandmanu. Test inteligencije. Prisilna sterilizacija. Opravdanje: priča o mitovima; dehumanizacija kroz jezik; pragmentacija (simbolični izuzetak da bi se "potvrdilo" pravilo).

Pasivni tajni dogovor: Slepilo od snežne beline. Beli solipsizam: razmišljati, zamišljati i govoriti kao da belina opisuje svet. Mitske zablude: Mamica, super žena, Crna Amazonka, njene grudi poput kula; mačkasta, vrednica, (gde dobijamo ove slike?) Fragmentacija kojom upravljaju muškarci: Ja sam ružna ako si ti lepa; ti si ružna ako sam ja lepa. (Nikad se to ne odnosi ni na mene ni na tebe već na muškarca – crnog ili belog – koji će nas proceniti i otkriti koju od nas želi.) Internalizovana ginofobija: Ako prezirem sebe kao ženu tebe moram prezirati još više jer si ti moj odbačeni deo, moje anti ja.

Tvoje telo ili moje, u zavisnosti od okoline: opruženo, iznad ulice, platforme podzemne železnice, na kraju ili centru grada, votka ili viski, na plišu ili satenu, metresa ili konkubina, crna ili bela. Usne izvijene ili napućene kao kod lutke. Crna mačkica, belo dupence, razbijačica jaja, aljkavica, raskalašana balavica, nimfomanka, jebačica, kurvetina, razbijačica, pička.

 

VI 

Zavidela sam nekim liberalnim, prosvetljenim, belim ljudima koji su navodno bili "slepi za boje"; ja ću zbog svojeg vaspitanja, tamo gde sam bila uvek i do kraja života biti uvek, ponekad ogorčeno, svesna boje. Svi odrasli ljudi u mom drtinjstvu, beli ili crni su je bili svesni; to je bila neprikosnovena svesnost, ućutkivana i primoravana tajna. Ali ja više ne verujem da je "slepilo za boje" – ukoliko uopšte postoji – suprotno rasizmu; smatram da je to, u ovom smislu, oblik naivnosti i moralne gluposti. Ono ukazuje na činjenicu da ću gledati u crnu ženu i videti je kao belu i tako se uplesti u beli solipsizam do potpunog brisanja njene stvarne realnosti. Ali krećući se sve dalje u svetu gde sam rođena nešto se drugo dogodilo: počela sam da žene doživljavam kao žene. Počela sam da uviđam klasne, rasne razlike i razlike u uzrastu koje nisam želela da vidim: ali iznad svega, ono što patrijarhalna fragmentacija nije želela da vidim ili da vidimo jedne u drugima. To da smo različite, da smo iste; da smo čudom bile spojene uprkos zakonu; da su nas nasiljem razdvajali; da se još uvek plašimo i ne verujemo jedne drugima, da čeznemo i da smo potrebne jedne drugima, da se u potpunosti posvetimo ženama je rušenje osnovnog tabua zbog čega često prolazimo kroz samokažnjavanje isto kao i kazne koje nam nameću čuvari tabua.

 

VII

Ukoliko bele i crne feminiskinje imaju nameru da govore o ženskoj odgovornosti, verujem da se reč rasizam mora zgrabiti, da je se golim rukama dočepamo, iščupamo iz sterilne ili odbrambene svesti gde tako često raste i da se transplantuje tako da može pružiti nove uvide u naše živote i naš pokret. Analiza koja stavlja krivicu na mesto aktivne dominacije, fizičkog nasilja i nasilja institucija, u opravdanja umetnuta u mit i jezik, kod belih žena ne samo da stvara lažnu svest već nam dozvoljava da poreknemo ili zanemarimo veze među belim i crnim ženama uzrokovane istorijskom činjenicom ropstva pa nadalje. Ovakva analiza ometa svaku pravu diskusiju o ženskoj instrumentalnosti u sistemu koji ugnjetava sve žene i gde je mržnja prema ženama sadržana u mitovima, folkloru i jeziku.29

U mnogim raspravama o rasizmu u belom feminističkom pokretu može se osetiti nepotreban teret sa svim svojim ustajalim i zagušljivim smradom zajedno sa prisustvom krivice i samomržnje. Verujem da crne feministkinje prepoznaju bespotrebnost i mrtvilo ovih emocija. Crne feministkinje koje su utvrdile da "polna politika u patrijarhatu prožima živote crnih žena isto kao i politika klase i rase"30 su morale svaka za sebe da ispitaju i odbace veliki deo ženske krivice i samomržnje da bi izjavile ovako nešto.

Odgovornost za učestvovanje je ozbiljno i trajno pitanje. Meri Dejli u svojoj knjizi Gin Ekologija uporno opisuje kako u Africi i Aziji – a ne samo u beloj zapadnjačkoj kulturi – žene pretvaraju u "simbolične mučiteljke" drugih žena. Svaka kultura uči žene specifičnim zahtevima za "opstanak" (koji mogu biti samo živi pakao) – koji su iskazivanje lojalnosti patrijarhalnoj civilizaciji. Jedno od iskazivanja je bilo prenošenje osakaćivanja generacijama koje je podnošeno jer je izgledalo da je to jedini izbor (iako mi znamo da da majke uče kćeri rušenju i pobuni isto kao i lojalnosti patrijarhatu). Kada se, u opresivnom patrijarhatu, žene obučavaju i daje im se pristup samo određenim "uslužnim" poslovima (majka, bolničarka, učiteljica, socijalna radnica – loše plaćene, sentimentalizovane uloge) uglavnom su žene te koje se suočavaju sa pravim prisustvom živih osoba (deca, korisnici socijalnih usluga, bolesni, stari), čije je stanje posledica okrutnosti i ravnodušnosti moćnih muškaraca koji kontrolišu profesije i institucije. Žene su te koje treba da apsorbuju bes, glad, neispunjene potrebe, duševnu i fizičku bol ljudskih života koji postaju apstraktni statistički podaci u rukama naučnika koji se bave socijalnim naukama, vladinih činovnika, birokrata; ili poetski materijal u rukama "humanističkih proučavalaca", koji se (poput nedavno kanonizovanog sveca Roberta Kolsa)31 hrane životima potlačenih.

Mnoge takve žene ne interesuje naročito njihov položaj u političkom smislu; one se drže poslova za koje su im rekli da su ih dostojne; one su malo plaćene ili nisu uopšte, i ukoliko se vežu i dele zajedničke interese sa korisnicima usluga, bivaju otpušteni. Mnoge su herojski tražile način da obore "sistem" ovako ili onako; mnoge druge snose posledice koje su tipične za sve profesije. Njihova instrumentalnost je jedna posledica načina na koji su, kao žene, bile "usmerene" ili izabrane za jednu vrstu posla ali ne i za druge; to je indikacija velikih rupa u njihovom obrazovanju, laži kojima su ih učili, kako su naučene da ćute kad se ne slažu da bi položile ispit, diplomirale, nađu posao, zadrže ga. Rasizam i mizoginija su utkani u profesije, nadmoćnost belih muškaraca je konac kojim su one protkane. Ali crno dete u prvom razredu, ili detetova majka, ili crni pacijenti u bolnici, ili porodica koja koristi socijalnu nadoknadu mogu iskusiti rasizam najdirektnije od osobe koja je bela žena, koje predstavlja ova "uslužna" zanimanja kroz koja nadmoćno društvo belih muškaraca kontroliše majku, dete, porodicu i sve nas. To je njen rasizam, da, ali ona je taj rasizam naučila u istoj patrijarhalnoj školi koja ju je učila da su žene nevažne i neravnopravne i da se plaši svojih želja za pobunom i da postane oruđe. Pa ipak pitanje odgovornosti ostaje otvoreno pošto neke žene u "uslužnim" poslovima nalaze načine da budu manje oruđe, više nelojalne civilizaciji od drugih.

Ali šta je sa ženama koje sebe smatraju politički svesnim kao što su feministkinje? Šta je sa nama koje se, kao feministkinje zajedno sa Virdžinijom Vulf pitaju:

... Nemojmo nikada prestati da razmišljamo – šta je to "civilizacija" u kojoj smo se obrele? Kakvi su to obredi i zašto da uzimamo učešće u njima? Kakve su to profesije i zašto bi smo zarađivale od njih? Kuda, ukratko rečeno, to vodi nas, povorku sinova obrazovanih muškaraca?32

Bele feministkinje sam koncept rasizma često intelektualizuju. Za neke, savesno, obavezno pominjanje" rasizma i klasizma" dozvoljava da se shvate te duboko kvalitativne razlike u ženskom iskustvu koje je uzeto u obzir, a u suštini je tu intelektualistička analiza preuzela ulogu emocionalnog shvatanja, što je nemoguće. (Mi sve prepoznajemo taj fenomen kada je muška analiza seksizma u pitanju). Moguće je prikloniti se ideji apstraktnog postojanja rasizma, i čak raditi politički na pitanjima koja se najbliže tiču crnkinja i žena iz Trećeg sveta, kao što je zloupotreba sterilizacije iz čisto razumske korektnosti koja nas zapravo distancira od trenutka gde crne i bele žene moraju biti zajedno. Više sam puta osetila bes zbog apstrakno "korektnog" jezika kojim se služe samoprozvane politički aktivne feministkinje: jezik, koji mi se činio da više dolazi iz naučenih analiziranja nego iz sinteze misli i osećanja, lične borbe i kritičkog mišljenja koja su u jezgru feminističkog procesa. Moj bes je delom izazvan razdvajajućim efektom koji takvo govorništvo prouzrokuje, ostavljajući me sa osećajem da nisam u dodiru sa nekim vitalnim centrom kojeg moram iskusiti da se ne bih osećala bespomoćnom. Ali je bio izazvan, i još jeste – takođe bes zbog smanjivanja formule još uvek neistraženih pokreta i gestova, tišine i dijaloga, među ženama – u ovom slučaju između crnih i belih žena.

(Takođe sam radila i sledeće: izgovorala reč "rasizam" dok sam zadržavala svoje telo i dušu od realnosti koju ta reč može za mene izazvati, ukoliko bi to dozvolila: iskustvo taloženo polovinu života, živela sam u neodređenosti i videla duplo, sporednoj viziji, a uspomene sam sakrila ispod tepiha.)

Rasizam. Zvuk same reči: kratak, oštar, dovoljno ružan; kako je lako izgovoriti je ukoliko ste bele, osećajući da je pravda izvršena stvarnostima koju ona predstavlja. Ali ona takođe može prikiti ove stvarnosti. Optužujuće kao što i jeste – "To je rasistička primedba" ubacila je u žensku grupu: bes, suze, poricanje, opovrgavanje, beskrajne razgovore – koliko je optužujuće u isto je vreme mehanizovano, kao i svaka apstraktnost: dugme koje možemo pritisnuti, ukoliko smo bele i da nastavimo sa svojim životima kao i uvek.

Pa ipak moramo nastaviti da koristimo tu reč. Kada sam započela pisanje ovog eseja želela sam da je poništim; smatrala sam da nosi previše tereta sramote i čiste apstrakcije da bi nam mogla koristiti. Mislila sam da pokušam da nađem drugačiji jezik kojim ću opisati, naročito probleme belih žena kada se susreću sa crnim ženama; razlike koje su podelile crne i bele žene; pogrešno imenovanje ili poricanje ovih razlika u svakodnevnom životu. Ali sam uverena da moramo nastaviti sa korišćenjem te oštre, zvučne reči; ne da bismo paralizovale same sebe i jedna drugu, ponavljanim, zaostalim količinama krivice, već da je raščistimo, razumemo je kao žensko iskustvo, i takođe razumemo njene nerazmršene veze sa ginofobijom. Naša uloga, kao žena, u ovom povezivanju nije apstraktna pravda već je pitanje integriteta i opstanka.

Jedna od korisnih stvari kada se govori o prošlosti je njena sigurna udaljenost: hoću da kažem, pošto osećamo izvesnu odvojenost od nje možemo dozvoliti sebi da prepoznamo u istoriji načine ponašanja koji se nastavljaju do danas i još uvek pogađaju naša delovanja. Dnevnik boravka na plantaži u Džordžiji autorke Fransis Kembel je dobar primer. Ja sam o knjizi čula kao delu Engleskinje udate za američkog vlasnika robova koja je bila zgrožena institucijom ropstva i njena su je ubeđenja dovela do razvoda braka prilikom čega je izgubila decu. Čitajući je može se u potpunosti iskusiti uticaj rasističkog jezika i klišea umetnutog u vatreno i nepopustljivo optuživanje ropstva. Crnci su "detinjasta, blaga po prirodi ljudska bića, čije je duševno stanje u srodstvu sa njihovom jednostavnošću i sklonosti ka impulsivnim emocijama" u čemu su slični i sa belom decom; fizički izgled odraslih crnih žena i muškaraca je "neprijatan" i "ružan" iako "videla sam mnoge bebe na ovoj plantaži koje su isto tako lepe kao bela deca"; crnci su "čađavi" sa "zaslepljujućim zubalima", njihove oči i zubi svetle u mraku, itd,itd. Pa ipak su njena shvatanja rada institucija politički oštra, što se može videti u njenim zapisima o džordžijskim brđanima, ili siromašnim belcima: "Oni u velikoj meri pomažu zločin ropstva iako nemaju nikakve zarade ili koristi od njega, jer je to barijera koja deli crnu i belu rasu tamo gde oni leže, valjajući se u neizrecivoj degradaciji, ali strašno ponosni na osnovnu slobodu koja ih još uvek razdvaja od šibanih obrađivača zemlje".

Ili, kada primećuje kako južnjaci sami sebi čestitaju na "visokom stepenu kapricioznog dozvoljavanja svojim omiljenim robovima da povremeno učestvuju u bliskosti sa njima" ona piše: "To je samo ponižavanje većine kada se priznaje favorizovanost manjine – sistem favorizovanja, koji je savršeno istrajan u najdubljem preziru i nepravdi, degradira i sam svoj objekat, iako ga manje potčinjuje u poređenju sa okrutnošću koju praktikuje nad drugima".33

Čitajući Feni Kembel imala sam prosvetljujuće iskustvo; jer ona je znala šta je rasizam, osetljivo analizirajući njegove efekte na moral i psihu slobodnih crnaca na Severu, dok je bila nesvesna koliko njen jezik odražava primetnu odanost beloj rasističkoj kulturi. Njena inteligencija i dubina osećanja, autentičnost njenog besa i bola su upravo činioci koji je stavljaju u nenamerno ublažavanje oblika rasizma koje nije istražila ili uključila u svojoj odbrani crnaca i svojoj optužbi ropstva.34

 

 

 

VIII

Na rasizam se često prave aluzije kao na nešto uniformisano ili ujednačeno: u suštini on uzima mnoge forme. Kao žene potrebno je da razvijemo jezik kojim ćemo opisati forme koje direktno utiču na naše međusobne odnose. Verujem da današnje bele feministkinje, odgajane kao belkinje u rasističkom društvu, često oprerećene belim solipsizmom – ne na svesnom nivou održavano verovanje da je jedina rasa urođeno superiornija od svih ostalih, već uska vizija koja jednostavno ne vidi iskustvo ili postojanje onih koje nisu bele kao dragoceno ili značajno osim grčevitim, nemoćnim refleksima krivice koja pak ima malo ili uopšte nema trajnu snagu ili političku korisnost. Verujem da smo takođe opterećene mitskim zabludama o crnim i ženama drugih boja da su ta pogrešna shvatanja cvetala na pomešanom tlu ropstva i ginofobije, subjektivnosti patrijarhata. Odabirajući da ispitam ženski rasizam iz feminističke perspektive, mogu mnogo tačnije da primetim beli solipsizam koji me okružuje i koji sam delimično internalizovala i pomogla da se ovekoveči; mitske zablude koje sam imala, prvo o crnim ali i o drugim ženama, za koje mi se činilo da su im istina, magija i moć menjanja posebno dostupne, misleći da imaju pravo da ozbiljno shvate svoje stanje, što sam sebi uskraćivala.

Takođe mi se čini da osećanja krivice – tako lako izazvana kod žena da su skoro postala oblik društvene kontrole – mogu takođe postati oblik solipsizma, preokupacija sopstvenim osećanjima što nas zauvek sprečava da se povežemo sa iskustvima drugih. Osećanja krivice parališu, ali paraliza može postati zgodno sredstvo za ostajanje pasivnim i korisnim. Ukoliko ti se ne mogu približiti zato što osećam toliku krivicu prema tebi, onda ne moram nikada da slušam šta zapravo imaš da kažeš; nikada ne moram da rizikujem da ti se približim i da budemo dve žene sa izborima o tome kako bismo mogle postojati i delovati. Odgovornost može započeti ozbiljnim naporom da se razdvoje obale patrijarhatom izazvane ženske samomržnje od našeg iskrenog prepoznavanja instrumentalnosti u prošlosti, prepoznavanje koje nije obično samooptuživanje već je istinski istorijsko i može se iskoristiti.

Bele feministkinje neće nadmašiti prošlost pažljivim "uključivanjem" jedne ili više crnih žena u naše projekte i zamisli; niti kroz neku lažnu odgovornost nekoj "drugoj" Crnoj Ženi, Mitu iz senke. Pravo nadmašivanje – i korišćenje – prošlosti zahteva mnogo teži rad. Ali takođe donosi kanalisanje energije među ženama, za koju smatram da je u samom jezgru lezbejskog feminizma: doživljavanje ljubavi kao identifikacije, kao nežnost, kao saosećajno sećanje i viziju, kao uvažavanje možda nekog malog detalja, kako ta starica nosi šešir ili ona devojčica trči niz ulicu – neizrabljujući, neposesvini eroticizam, koji može preći granice između godina i uslova, osećajući jedna drugoj kožu, makar u trenutnom shvatanju protiv cenzurisanja, poricanja, laži i zakona civilizacije.

(Ukoliko neko misli da nudim jednostavno rešenje kroz žensku identifikaciju, želim da kažem da verujem da ljubav, integritet i opstanak zavise, u svetlu naše istorije kao delu američkog rasizma, od stalnog pitanja: Kako će crne i bele žene imenovati, zasnovati, stvoriti pravdu između nas? Jer čak i kada vodimo ljubav možemo, a to često i činimo, da ovekovečimo nepravdu.)

Ako počnemo da prepoznajemo šta razdvajanje crnih i belih žena znači, onda mora postati jasno da ono znači prekidanje tišine o tome šta je politika boje kože, šta je mitologija polne politike crnih i belih muškaraca značila nama, i pažljvo slušanje crnih žena dok nam govore šta je značila njima. Zašto bismo, na primer, bile više otuđene od književnosti i života crnih žena nego od vekova literature i istorije belih muškaraca. Koja je od ove dve kulture, crna i ženska, ili bela i muška značajnija za nas dok se upinjemo da zatražimo pravo na žensku verziju stvarnosti? Ne možemo se nadati definisanju feminističke kulture sa ginocentričnim pogledom pod rasističkim uslovima, jer će nam tako deo nas samih zauvek ostati nepoznanica.

Proteklih deset godina feminističkog pisanja i govorenja, kada smo izgovarale sopstvene reči ili smo to pokušavale, pokazale su nam da su stvarnosti koje nam je civilizacija predstavila kao nevažne, regresivne ili neopisive dokazale kao naši najosnovniji izvori. Ženski bes – ljubav među ženama. Tragična, snažna veza majke i kćerke. Činjenica da se žena može radovati stvaralaštvu svoga uma a ne materice. Stvarnosti lezbejskog materinstva. Seksualnost starijih žena. Veze – bolne, nejasne i često gorke – među crnim i belim ženama, uključujući stid, manipulaciju, izdajstvo, hipokriziju, zavist i ljubav. Ako smo naučile nešto iz našeg izlaženja iz tišine i dolaska do jezika, to je ono što je bilo neizgovoreno te zbog toga neizgovorljivo, u nama, jeste ono što najviše preti patrijarhalnom poretku kojim muškarci kontrolišu prvo žene, a onda sve koji se mogu svrstati i iskorišćavati kao "drugi". Sva tišina ima značenje.

 

IX

Uzeti naše stanje za ozbiljno: Crne žene isto kao i belkinje znaju da su potčinjenost najčešće prepoznavali i crni i beli ljudi u Americi – čak i oni koji opravdavaju i praktikuju rasizam – kao rasnu i/ili klasnu potčinjenost. Potvrditi mržnju prema ženama kao stalnu činjenicu života kako u crnoj zajednici tako i kao deo života belih žena je značilo, i za crne i bele feministkinje, veliki i hrabar iskorak izvan političkih pozicija prošlosti, starih analiza moći i bespomoćnosti. Odbacivanje ili odlaganje "ženskih pitanja" (kao da "ženska pitanja" nisu centralna ljudska pitanja) od strane "radikalnih" ili "revolucionarnih" grupa je deo masovne psihologije muške nadmoći; da su žene sve to uopšte prihvatile je mera našeg indoktriniranog samoporicanja. To je ono isto samoporicanje koje nam je dozvolilo da podnosimo bez pogovora duhovnu mučninu koju su izazivali vicevi o usedelicama, taštama, jevrejskim majkama, lezbejkama, prostitutkama; pornografiju; dnevne objave muškog nasilja nad ženama; našim znanjem da nismo sa muškarcima koje smo negovale, podržavale i umesto njih išle u zatvor duhovno i emotivno jednake, i da oni preziru i boje se naše ličnosti i naše same ženskosti. Bes i bol koji jezik, likovi, dela koja kleveću i uništavaju žene izazivaju u nama su uzeli tri oblika: samilost (za naše silovatelje i prebijače, a ne jedna za drugu); poricanje i smeh (dečaci će ostati dečaci; smisao za humor je tako važan); ili stari isprepletani bes žene protiv žene. Dozvoliti sebi samima da prepoznamo dubinu mržnje prema ženama koju srećemo, tolerišemo i opravdavamo u svakodnevnom životu je zastrašujuće; pa ipak negde je sve prepoznajemo i verujem da kada se ovaj strah sve više osvešćuje on postaje zdraviji. Neizanaliziran bol vodi u umrtvljenost, servilnost, ili ka nepredvidljivim i beskorisnim nasilnim ispadima. Kao odvojene individue, žene su retko bile u poziciji da iskoriste svoj bol i bes kao kreativnu silu za promenu. Mnoge žene nisu bile u stanju da dotaknu svoj bes, već su ga vraćale unutra kao zarđali ekser.

Onoliko koliko mogu da zamislim da sam crnkinja, crna feministkinja, mogu i da zamislim kako nosim u sebi određeni strah: da bele feministkinje i druge bele žene koje su "izmenile svoje živote" u svetlu feminističkog pokreta mogu još uvek posedovati sposobnost da se zavaravaju nekim kompromisom uključivanja u patrijarhat, u poredak belih muškaraca. Da one (mi) neće emotivno verovati ono što one (mi) inelektualno govore kao potrebu da se stavi tačka na patrijarhat. Da njihovo (naše) fizičko, genetsko znanje neće uspeti da se uzdigne poput upozoravajuće mučnine tamo gde selektivni tretman žena manjini nudi novac, nagrade, "oslobađajući stil života", lična razrešenja – a ta je manjina toliko bela. Da one (mi) neće prepoznati oblike samoubistva koje smo u prošlosti počinjavale, pod njihovim najnovijim maskama. (Prva klonirana žena? Prva lezbejka na poziciji državnog sekretara? Prva majka na mesecu?) Da će, nesposobne ili u nemogućnosti da protumače destruktivnost rasizma onako kako ga crni ljudi preživljavaju, one (mi) takođe neće uspeti da protumače nasilje i ginofobiju onako kako je one (mi) proživljavamo. Ali ovo nije noćna mora samo crnih feministkinja.

Protivurečnosti, tabui razlika. Rekli su nam: To telo, tamnije ili svetlije nego tvoje, predstavlja stranu zemlju. Ne možeš ga upoznati. Ono govori drugačijim jezikom, to je strana teritiorija: druga. U isto su nam vreme rekli: Ne možeš pronaći celinu sa nekom čije je telo oblikovano kao i tvoje, neka koja kao i ti ima samo klitoris, samo vaginu, neka kojoj kao i tebi nešto nedostaje. Moraš tražiti Suprotnog, Drugog, Njega čija različitost od tebe znači snagu, znači vladavinu. Bez Njega ti si bespomoćna, nedovršena. Sa njom možeš biti samo dve polovine, neizbalansirana, osakćena, prezrena.

Ali u tebi tražim i različitost i identitet. Obe znamo da žene nisu identične: kretanje tvoga uma, ritam tvog orgazma, likovi u tvojim snovima; oružja koja si primila od majke ili si morala da izumiš; raspored tvojih žudnji – ja ne mogu neposredno spoznati samo zato što smo obe žene. A opet ima mnogo toga što mogu znati. Ono što me je zateklo nespremnu, što topi moj gnev sada, je da su nam rekli da smo potpuno drugačije, da ta razlika među nama mora biti sve, mora biti odlučujuća, da se od te razlike obe moramo okrenuti; da takođe moramo bežati od naše sličnosti.

Kao lezbejki/feministikinji, šta meni može značiti pasivna servilnost tom muškom poretku, već da pasivno pristanem da ostanem oruđe muškaraca, koji su oduvek zarađivali na ropstvu, imperijalizmu, prisilnoj heteroseksualnosti i materinstvu, organizovanoj prostituciji i pornografiji i razdvajanju jednih žena od drugih? Šta može poslušnost tom muškom poretku značiti, već da je moja ženska identifikacija samo "seksualna sklonost", a da je moje erotsko ja još uvek iskrivljeno i prisiljavano?

Pošto sam gurnula ruku dublje u vrtlog ovog toka – istorija, noćne more, odgovornost – osećam da je struja besnija i ima više formi nego što se to na površini vidi: Ima besa, straha, ali ima i moći, moći koja se ne može imati bez straha i besa. Potrebno je da idemo van retorike i izbegavanja na to mesto u nama samima, da bismo osetile silinu svega onoga preko čega smo pokušavale – bez uspeha – da lako kliznemo.

 

(Iz: Adrienne Rich: On Lies, Secrets and Silence, Selected prose  1966-1978, W. W. Norton & Company, London1979.)

                

                

 

 

 

FUSNOTE

 

1 Primer: Feministkinje koje vide rasizam kao "njihov problem" ("Moja oblast je, ipak , modernizam"); žene koje vide "feminizam" kao novi put za uključenje u poredak belih muškaraca; feministkinje koje poriču istoriju pravih razlika između dve ili više žena.

2 Vidi "Breaking the Silence: A Dialogue between Barbara Smith and Laura Sperazi" u Equal Times: Boston's Newspaper for Women, od 26.marta 1978.

3 Vidi Of Woman Born: Motherhood as Experience and Institutuon (New York: Norton, 1976), pp 253-55. Vidi ispred, "It Is the Lesbian In Us," pp 199-200.

4 (1845; preštampano izdanje., New York: Signet, 1968) pp 48-49. Više je nego sugestivno da je obrazovanje u XIX veku viđeno kao nešto što kvari kako roba za ropstvo tako ženu za brak i materinstvo.

5 Vidi Linda Brent, Incidents in the life of a Slave Girl, uredila Lydia Maria Child (1861; preštampano izdanje, New York: Harcourt Braace, 1973) pp 50-51. Linda Brent je bio pseudonim Herijet Brent Džouns (Jones), crne žene odrasle u ropstvu, koja je pobegla, krila se 7 godina u kući svoje babe, konačno pobegla na zapad i pridružila se antiropskom pokretu u Njujorku.

7 Vidi Meri Dejli (Daly), Gin/Ecology: The Metaethics of Radical Feminism (Boston; Beacon, 1978).

8 Mišljenje sudije Pauela (Powel) u odluci vrhovnog suda u slučaju Kalifornijski univerzitet protiv Bakke jasno izražava stav da je diskriminacija po polu viđena kao manje odbojna nego rasna ili etnička diskriminacija: ¨...percepcija rasnih klasifikacija kao nasledno mrskih korena iz duge i tragične istorije kojoj diskriminacija po polu ne pripada. Da sumiramo, sud nikada nije sagledao ovakvu klasifikaciju kao u suštini sumnjivu ili da se može uporediti sa rasnim ili etničkim klasifikacijama iz razloga jednake zaštite analize."

9 "Autobiografija kao dijalog između kralja i leša" u Lilijan Smit (Smith), The Winner Names the Age, Mišel Klif (Cliff), uredila, (New York: Norton, 1978), p 191.

10 Na nacionalnoj američkoj ženskoj konvenciji sifražetkinja održanoj u Nju Orleansu, 1903, sifražetkinja iz Misisipija se zalagala za pravo žena na glasanje zbog toga što bi to; "odmah osiguralo trajnu nadmoć bele rase, dobijenu pošteno jer je neosporivi autoritet izjavio da u svakoj južnjačkoj državi osim jedne ima više obrazovanih žena nego svih nepismenih glasača, belih ili crnih, starosedelaca i stranaca zajedno.¨(Ida Husted Harper, Istorija ženskog sifražestva, tom V,1922, pp 82-83) Uporedoti ovo sa rečima Suzan B. Entoni (Anthony) na prvom godišnjem sastanku američke asocijacije za jednaka prava 1867:¨Ovako ja razumem razliku između abolicionista, neki od njih misle da je došlo vreme žetve za crne muškarce, a setve za žene. Drugi sa kojima se slažem smatraju da smo sejale seme za individualna prava što je osnovna ideja republike u toku prošlog veka i da je ovo vreme žetve za sve građane koji plaćaju poreze, poštuju zakone i lojalni su vladi¨. (Suzan B. Entoni i druge, Istorija ženskog sifražestva, tom II, 1881, p 220). Potrebno je više proučavati dinamiku mizoginije u abolicionističkom pokretu i rasizma u pokretu za ženska prava. Retorika ženskog pokreta u XIX veku – i neosporno radikalni zahtevi i protesti, i jezik manipulativnog argumentovanja – prošla je kroz značajne promene između konferencije u Seneca Falls 1884. i prvog svetskog rata; ova retorika se treba bolje razumeti. Ne da bi se bele feministkinje XIX veka oslobodile optužbe za rasizam već da dobijemo bolji uvid u zapletenost pola i rase, da otkrijemo sopstvene greške i da ih ne ponavljamo više.

11 The Remembered Gate: Origins of American Feminism (New York; Oxford,1978). pp 246-50.

12 U članku, "Scratching the Surface: Some Notes on Barriers to Women & Loving," Odri Lord primećuje: ...nedavno su u studentskom domu u jednom njujorškom koledžu, gde su crne žene želele da se okupe oko feminističkih pitanja, upućeni preteći telefonski pozivi onim crnkinjama koje su se usudile da istraže mogućnosti feminističkog povezivanja sa ne-crnim ženama... Kada pretnje nisu sprečile pokušaj koalicije crnih feministkinja rezultat histerije koja je nastala su bile crne žene isprebijane i silovane...(the Black Scholar, tom 9, no.7, april 1978.)

Vidi takođe Išmael Rid (Ishmael Reed) (opisan u New York Times-u, 28. oktobar 1977, kao "možda najbolji crni pesnik koji danas piše"):

Feministkinje su skočile na mene, nisu im se dopali moji likovi, naročito oni crni, nisu im se dopali moji crni likovi... Jedna žena iz Njuzvika koja mi je zadavala mnogo problema kao i Margo Džeferson (Jefferson), prava žena svetle kože koja je predstavljena kao Njuzvikova crnkinja, feministkinja, kreolka... Nazvala me je ženomrscem. Došli smo do toga sad da ukoliko ne stvorite lik koji se njima dopada, koji je u skladu sa politikom partije onda vas proteruju kao što su proterali Normana Mejlera (Mailer) iz javnog života zato što je nešto komentarisao o ženama. One su sada dosta moćne... ovi tipovi su dobro poznati u svakom folkloru: goropadnica, kučka . Smatram da njih mora biti, ljudi raspravljaju o njima hiljadama godina u različitim kulturama. A sada iznenada ove žene dolaze, ove intelektualne feministkinje ili kako god hoćete i one će promeniti sve, promeniće biologiju... Ljudi su se jebali 50,000 godina ne upotrebljjavajući dildoe... (Boston Real Paper, 25. Februar 1978. pp 25 i 26).

13 Prvi put objavljeno u "Notes from the Third Year"; preštampano u En Kod (zajedno sa Elen Levin (Levine), i Anita Rapon (Rapone), uredile, Radical Feminism (New York: Quadrangle,1978.)

14 Ginofobija: stara koliko i vreme, muški strah i mržnja ka ženama prisutna u svim kulturama, koju žene takođe udišu kao otrovna isparenja u vazduhu koji udišemo svakodnevno. (Prim. autorka)

15 Vidi Gven Peton (Patton), "Black People & Victorian Ethos"; Toni Kejd (Cade), "On the Issue of Roles"; Pet Robinson (Robinson) i ostale, "A Historical & Critical Essay for Black Women in the Cities"; u Kejd (Cade), uredila, The Black Women (New York; New American Library,1970).

16 Robinson i ostale, op.cit, pp 206-8.

17 Ben Ejms Vilijams (Williams), urednik, A Diary from Dixie (Boston: Houghton Mifflin 1949), p. 122.

18 Ibid, p. 164.

19 Brent op cit, pp 26-27

20 Ibid, p.10.

21 Republika u zapadnoj Africi, od 1975. Republika Benin, prim.prev.

22 Suzan Kevin, "Missing Women: On the Voodoo Trail to Jazz", Journal of Jazz Studies, vol.3,no.1, 1975.

23 Killers of the Dream ( New York: Norton, 1961,dop.izd.), pp 145-46. Lilijan Smit spominje pozadinske uticaje ove grupe, uključujući same Crnce koje su vodili hrabri ljudi poput Valtera Vajta (White) iz Atlante i W.E.B. Debajsa (Du Bois): ona ne spominje Ajdu B. Vels (Wells) osnivačicu Memphis Free Speach udruženja, koja je sama vodila krstaški rat protiv linčovanja što ju je izložilo nasilju gomile, i koja je organizovala crnkinje i belkinje u nekoliko gradova na severu i zapadu. O njenom radu, uključujući prepisku sa Fransis Vilard (Willard) i Suzan B. Entoni (Anthony) na temu rasizma, vidi Crusade for Justice: the Autobiography of Ida B.Wells, koju je uredila njena kćerka, Alfreda B. Daster (Duster) (Chicago:Univesity of Chicago, 1972).

24 Ista crna žena je mogla, naravno, takođe biti "infantilizovana" u drugačijem smislu od strane svoje bele gospodarice. Gledajući je sa visine kao pripadnicu "neodgovorne, lenje, intelektualno na nivou deteta" rase.

25 A privilegija se pokazala kao loša zamena za vrste moći koje su žene srednje klase zapravo mogle da odmere pod uslovom da smo voljne da se vežemo kao žene – rizikujući gubitak ugleda i samim tim privilegije.

26 Vidi Lilijan Smit (Smith), "Woman born of Man" u Tne Winner Names the Age, op.cit., posebno pp 204-5, 207.

27 Vidi Nensi Hofman (Hoffman), 'Missis Comes Fur Larn We': Yankee Schoolmarms in the Civil War South" (neobjavljen tekst).

28 Ukoliko termin "linčovanje" nekim slučajem izgleda apstraktno, vidi Ajda B.Vels (Wells) Crusade for Justice, op.cit.; Lora Brent (Brent) He Called Them by the Lightning: A Theacher's Odyssey in the Negro South, 1908-1919 (NY: Bobbs-Merrill, 1967) posebno pp 171-75; savremeno objašnjenje, Džun Džordan (Jordan), "In the Vallley of the Shadow of Death: The Meaning of Crown Heights", u Seven Days, avgust 1978.

31 Videti New York Times Magazine, mart 26, 1978.

32 Tri Gvineje ( Three Guineas, New York; Harcourt Brace, 1966), pp 62-63; prvo izdanje 1938.

33 Fransis Kembel (Kemble), Journal of a Residence on a Georgian Plantation in 1838-1839, John A. Scott, ed. (New York: New American Library, 1975).

34 Lora Bim se bavi rasizmom koji ne može da vidi izvan estetike dominantne kulture: "Poznavala sam crnu ženu koja je rekla da je njima smetao njen izgled više nego bilo šta drugo. Poznajem bele muškarce i žene koji su celi život proveli među njima koji bi umrli za njih iz principa pa su ih ipak nazivali 'ružna rasa'"¨. (He Called Them by the Lightning, op.cit, p 212.