"NE ZNAŠ
SA KOJE STRANE DA SE ČUVAŠ"
Decembar 24:
četiri dana u Prištini
Od
Beograda do Prištine se vozimo duže nego obično. Objašnjenja o kašnjenju i ne
očekujemo. Usput vidimo, dok se autobus više puta zaustavio, da policajci
objašnjavaju nešto vozaču. Kad smo stigle u Prištinu, objasnili su nam da je
baš tog popodneva bio oružani okršaj između srpskih snaga i naoružanih Albanaca
(UCK/OVK). Grad obavijen maglom, okovan ledom, prožet mučnom tišinom. Rat je na
nešto više od desetak kilometara. Po ulici skoro i nema ljudi a tek je sedam
uveče.
Prošle
godine, tog istog dana 24. decembra, na katolički Božić, grad je bio živ,
budan, studenti po ulicama. Početkom novembra '98, grad je odisao izvesnom
nadom, deca su igrala po dvorištima. Večeras je jedan od retkih dana kad
policija dozvoljava da "albanski" kafići rade celu noć. Ponoćna je
misa, ljudi tog dana obično idu u jedinu katoličku crkvu u gradu. To je čin
kolektivne solidarnosti koji se ovih godina represije izgradio. Sa prijateljicom
idem na misu, napolju -19oC. Crkva poluprazna i hladna. A prošle
godine sve je bilo krcato pa i dvorište. Mihane kaže da su mladi ljudi uplašeni
i da zato nisu došli. U crkvi puno TV kamera, uglavnom inostranih. Loš znak,
došli su jer su ocenili da će spirala nasilja rasti, da se najavljeni rat na
proleće već dešava u decembru. Na povratku obiđemo par kafića. Poluprazni ili
sa par ljudi, atmosfera turobna. U jednom od njih sretnem prijatelje. Prošle
godine na isti datum lunjale smo zajedno cele noći. I tada se osećala blizina
rata, ali je postojala nada da će svet razumeti jezik nenasilja i da će
sprečiti rat.
Aparthejd
u kafićima
I
ranije su kafići bili etnički podeljeni: jedni za Albance, drugi za Srbe, tek u
nekoliko idu i jedni i drugi. Međutim, nakon masakra u Peći, 14.decembra '98,
kada je ubijeno šest mladića srpske nacionalnosti, podela je još dublja. Kao da
je taj zločin odavno pripreman da izazove još dublju podelu. Oružano nasilje se
seli u gradove: 6. januara bačena je bomba na kafić gde se okupljaju mladi
srpske nacionalnosti. Srećom, nije bilo žrtava. Po balkanskoj logici i praksi
"oko za oko.." već iste večeri bačene su eksplozivne naprave u
dvadesetak albanskih kafića. Kafići, retko ako ne i jedina mesta kulturnog
dešavanja i zabave mladih, otada se zatvaraju već rano popodne. Svi se plaše
osvetničkih akcija. "Ako oni (misli na Albance jer je skoro sve
etnicizirano, sve po logici "mi i oni") ubace jednu bombu u naš
kafić, mi treba odmah da ubacimo bombe u sedam njihovih kafića", kaže
muškarac srpske nacionalnosti u emisiji B92 16. januara '99. Otkako je
prekršeno krhko primirje, ogromnim "uspehom" se smatra dan bez
ubistava. A takvih dana skoro i da nema. Žrtve su najviše među albanskim
stanovništvom, ali i među srpskim, romski. Na Balkanu se ratovi vode protiv
civilnog stanovništva i ovaj na Kosovu to potvrđuje.
Dogovoreni
rat?
"Ne
znaš sa koje strane da se čuvaš!" kaže mi jedan prijatelj u Prištini.
Često sam čula: "Ni jedna strana neće pregovore. Na to ih treba
primorati". Oružani napadi OVK/UCK izazivaju još žešći odgovor policije i
vojske, to im služi kao izgovor i opravdanje za nemilosrdan obračun sa
albanskim civilima. "Deca su odrasla u stalnoj represiji... kao deca
doživela su policijsku represiju, posebno na selu", kaže Škeljzen Malići
(Shkelzen Maliqi), jedan od najlucidnijih analitičara kosovske stvarnosti. I
dodaje. "Najradikalniji među OVK/UCK su oni iz dijaspore".
Militarizam uvek, naravno i kad pokušavaju da ga objasne "uzvišenim
oslobodilačkim ciljevima" znači isključivanje i ubijanje drugih. I
"svojih" ako su "nelojalni i neposlušni". Naveliko se priča
da je OVK/UCK povratio pozicije i teritorije sa kojih je letos bio potisnut, da
se konsolidovao, reorganizovao i tragično je da je postao "glavni
politički faktor na albanskoj političkoj sceni". Naravno, i ovde se
postavlja pitanje odgovornosti međunariodne zajednice, koja nije htela ili nije
umela da razume jezik i praksu dugogodišnje politike nenasilja na Kosovu, već
je reagovala tek kad je izbio rat. Cenu za postizanje ciljeva ratom na Balkanu
a i drugde uvek su plaćali civili. Tzv. nacionalne vođe, stratezi i vojske
nikad nisu imali dileme da njihove "ideale" treba naplatiti životom i
patnjama običnih ljudi. Zašto bi na Kosovu bilo drugačije? Kritike upućene
UCK/OVK zbog i "zbog neodgovornosti i avanturizma" sve češće se mogu
čuti među albanskom populacijom oba pola u Prištini. Ipak, preovladavaju oni
koji glorifikuju OVK/UCK.
Ženske
grupe i politika svakodnevnog
Ženske
grupe rade intenzivno na brizi o raseljenima, ublažavaju patnje žrtava rata,
osnažuju žene, organizuju razgovore i seminare o podizanju svesti. Naravno
"okolnosti menjaju projekte, menjaju prioritete" kaže Nazlie Bala iz
grupe "Elena". Aktivistkinje koje deluju u izuzetno teškim
okolnostima, suočavaju se sa stalnim policijskim preprekama dok obilaze teren,
svedoče: "Zajedno rade raseljene žene i lokalne žene u grupama za
podizanje svesti. Pomažu jedna drugoj. Raseljene uživaju "status
gošći" (u tradicionalnom albanskom društvu vrlo povlašćen status) a ne
izbeglice. Tako se žene osećaju "dostojanstveno" unutar porodica kod
kojih žive, a ne marginalizovano i izolovano. Domaćice i gošće dolaze zajedno
na sastanke, zajedno rade, zajedno rade i hendikepirane i one druge. Ova vrsta
solidarnosti pomaže ženama da polako prevazilaze ulogu žrtvi.
"U
selu Magzit gde nije bilo sukoba, ima puno reseljenih, tamo smo pokušale da
otvorimo ženski centar za podizanje svesti kao i za žensku radinost. Ali,
policija zabranjuje rad novootvorenim ženskim centrima pod izgovorom da nisu
registrovani. A naša grupa "Aureola" nema još odgovora iako smo
podnele zahtev za registraciju nadležnim saveznim organima septembra '97".
Ovih dana sam čula da im definitivno nije odobrena registracija.
"Zdravstveno
prosvećivanje žena policija tretira kao pripremu za rat i kao pomoć OVK/UCK.
Policija zabranjuje rad do dobijanja dozvole a nadležni organi ne daju
dozvole", svedoče Sanije, Fehmija, Nazlie, Mihane, Hana i druge. Rano
uveče povlačimo se u kuću jedne od prijateljica. Po celu noć pričamo. Nije zgodno
biti vani. Žene nastavljaju aktivnosti. Politika malih koraka, pretvaranje
brige o drugima u alternativne projekte, preskakanje etničkih zidova, politika
prijateljstva i u ovim najtežim trenucima ulivaju nadu i snagu. Mi i simbolički
i materijalno ulazimo jedne drugima u kuću. Bilo u Prištini, Prizrenu ili
Beogradu. Održavamo oaze uzajamne podrške, nježnosti, brige i topline.
Krajem
decembra '98. provela sam četiri dana u Prištini, Nora je došla u Beograd za
Novu godinu, Marta je bila ovde prošle nedelje, sutra dolazi Mihane, Lepa ide
uskoro u Prištinu, zovemo se stalno telefonom, poneka pošalje kratki e-mail,
srećemo se na seminarima, i tako pletemo našu mrežu i politiku "malih
koraka" u senci "velikih" dogovora i pregovora, pretnji vojnom
intervencijom, i nadasve, usred tragične stvarnosti u kojoj se živi na Kosovu.
Beograd, 20. januara
'99.