Staša Zajović

"NE ZNAŠ SA KOJE STRANE DA SE ČUVAŠ"

 

Decembar 24: četiri dana u Prištini

 

 

Od Beograda do Prištine se vozimo duže nego obično. Objašnjenja o kašnjenju i ne očekujemo. Usput vidimo, dok se autobus više puta zaustavio, da policajci objašnjavaju nešto vozaču. Kad smo stigle u Prištinu, objasnili su nam da je baš tog popodneva bio oružani okršaj između srpskih snaga i naoružanih Albanaca (UCK/OVK). Grad obavijen maglom, okovan ledom, prožet mučnom tišinom. Rat je na nešto više od desetak kilometara. Po ulici skoro i nema ljudi a tek je sedam uveče.

 

Prošle godine, tog istog dana 24. decembra, na katolički Božić, grad je bio živ, budan, studenti po ulicama. Početkom novembra '98, grad je odisao izvesnom nadom, deca su igrala po dvorištima. Večeras je jedan od retkih dana kad policija dozvoljava da "albanski" kafići rade celu noć. Ponoćna je misa, ljudi tog dana obično idu u jedinu katoličku crkvu u gradu. To je čin kolektivne solidarnosti koji se ovih godina represije izgradio. Sa prijateljicom idem na misu, napolju -19oC. Crkva poluprazna i hladna. A prošle godine sve je bilo krcato pa i dvorište. Mihane kaže da su mladi ljudi uplašeni i da zato nisu došli. U crkvi puno TV kamera, uglavnom inostranih. Loš znak, došli su jer su ocenili da će spirala nasilja rasti, da se najavljeni rat na proleće već dešava u decembru. Na povratku obiđemo par kafića. Poluprazni ili sa par ljudi, atmosfera turobna. U jednom od njih sretnem prijatelje. Prošle godine na isti datum lunjale smo zajedno cele noći. I tada se osećala blizina rata, ali je postojala nada da će svet razumeti jezik nenasilja i da će sprečiti rat.

 

Aparthejd u kafićima

 

I ranije su kafići bili etnički podeljeni: jedni za Albance, drugi za Srbe, tek u nekoliko idu i jedni i drugi. Međutim, nakon masakra u Peći, 14.decembra '98, kada je ubijeno šest mladića srpske nacionalnosti, podela je još dublja. Kao da je taj zločin odavno pripreman da izazove još dublju podelu. Oružano nasilje se seli u gradove: 6. januara bačena je bomba na kafić gde se okupljaju mladi srpske nacionalnosti. Srećom, nije bilo žrtava. Po balkanskoj logici i praksi "oko za oko.." već iste večeri bačene su eksplozivne naprave u dvadesetak albanskih kafića. Kafići, retko ako ne i jedina mesta kulturnog dešavanja i zabave mladih, otada se zatvaraju već rano popodne. Svi se plaše osvetničkih akcija. "Ako oni (misli na Albance jer je skoro sve etnicizirano, sve po logici "mi i oni") ubace jednu bombu u naš kafić, mi treba odmah da ubacimo bombe u sedam njihovih kafića", kaže muškarac srpske nacionalnosti u emisiji B92 16. januara '99. Otkako je prekršeno krhko primirje, ogromnim "uspehom" se smatra dan bez ubistava. A takvih dana skoro i da nema. Žrtve su najviše među albanskim stanovništvom, ali i među srpskim, romski. Na Balkanu se ratovi vode protiv civilnog stanovništva i ovaj na Kosovu to potvrđuje.

 

Dogovoreni rat?

 

"Ne znaš sa koje strane da se čuvaš!" kaže mi jedan prijatelj u Prištini. Često sam čula: "Ni jedna strana neće pregovore. Na to ih treba primorati". Oružani napadi OVK/UCK izazivaju još žešći odgovor policije i vojske, to im služi kao izgovor i opravdanje za nemilosrdan obračun sa albanskim civilima. "Deca su odrasla u stalnoj represiji... kao deca doživela su policijsku represiju, posebno na selu", kaže Škeljzen Malići (Shkelzen Maliqi), jedan od najlucidnijih analitičara kosovske stvarnosti. I dodaje. "Najradikalniji među OVK/UCK su oni iz dijaspore". Militarizam uvek, naravno i kad pokušavaju da ga objasne "uzvišenim oslobodilačkim ciljevima" znači isključivanje i ubijanje drugih. I "svojih" ako su "nelojalni i neposlušni". Naveliko se priča da je OVK/UCK povratio pozicije i teritorije sa kojih je letos bio potisnut, da se konsolidovao, reorganizovao i tragično je da je postao "glavni politički faktor na albanskoj političkoj sceni". Naravno, i ovde se postavlja pitanje odgovornosti međunariodne zajednice, koja nije htela ili nije umela da razume jezik i praksu dugogodišnje politike nenasilja na Kosovu, već je reagovala tek kad je izbio rat. Cenu za postizanje ciljeva ratom na Balkanu a i drugde uvek su plaćali civili. Tzv. nacionalne vođe, stratezi i vojske nikad nisu imali dileme da njihove "ideale" treba naplatiti životom i patnjama običnih ljudi. Zašto bi na Kosovu bilo drugačije? Kritike upućene UCK/OVK zbog i "zbog neodgovornosti i avanturizma" sve češće se mogu čuti među albanskom populacijom oba pola u Prištini. Ipak, preovladavaju oni koji glorifikuju OVK/UCK.

Ženske grupe i politika svakodnevnog

 

Ženske grupe rade intenzivno na brizi o raseljenima, ublažavaju patnje žrtava rata, osnažuju žene, organizuju razgovore i seminare o podizanju svesti. Naravno "okolnosti menjaju projekte, menjaju prioritete" kaže Nazlie Bala iz grupe "Elena". Aktivistkinje koje deluju u izuzetno teškim okolnostima, suočavaju se sa stalnim policijskim preprekama dok obilaze teren, svedoče: "Zajedno rade raseljene žene i lokalne žene u grupama za podizanje svesti. Pomažu jedna drugoj. Raseljene uživaju "status gošći" (u tradicionalnom albanskom društvu vrlo povlašćen status) a ne izbeglice. Tako se žene osećaju "dostojanstveno" unutar porodica kod kojih žive, a ne marginalizovano i izolovano. Domaćice i gošće dolaze zajedno na sastanke, zajedno rade, zajedno rade i hendikepirane i one druge. Ova vrsta solidarnosti pomaže ženama da polako prevazilaze ulogu žrtvi.

"U selu Magzit gde nije bilo sukoba, ima puno reseljenih, tamo smo pokušale da otvorimo ženski centar za podizanje svesti kao i za žensku radinost. Ali, policija zabranjuje rad novootvorenim ženskim centrima pod izgovorom da nisu registrovani. A naša grupa "Aureola" nema još odgovora iako smo podnele zahtev za registraciju nadležnim saveznim organima septembra '97". Ovih dana sam čula da im definitivno nije odobrena registracija.

"Zdravstveno prosvećivanje žena policija tretira kao pripremu za rat i kao pomoć OVK/UCK. Policija zabranjuje rad do dobijanja dozvole a nadležni organi ne daju dozvole", svedoče Sanije, Fehmija, Nazlie, Mihane, Hana i druge. Rano uveče povlačimo se u kuću jedne od prijateljica. Po celu noć pričamo. Nije zgodno biti vani. Žene nastavljaju aktivnosti. Politika malih koraka, pretvaranje brige o drugima u alternativne projekte, preskakanje etničkih zidova, politika prijateljstva i u ovim najtežim trenucima ulivaju nadu i snagu. Mi i simbolički i materijalno ulazimo jedne drugima u kuću. Bilo u Prištini, Prizrenu ili Beogradu. Održavamo oaze uzajamne podrške, nježnosti, brige i topline.

Krajem decembra '98. provela sam četiri dana u Prištini, Nora je došla u Beograd za Novu godinu, Marta je bila ovde prošle nedelje, sutra dolazi Mihane, Lepa ide uskoro u Prištinu, zovemo se stalno telefonom, poneka pošalje kratki e-mail, srećemo se na seminarima, i tako pletemo našu mrežu i politiku "malih koraka" u senci "velikih" dogovora i pregovora, pretnji vojnom intervencijom, i nadasve, usred tragične stvarnosti u kojoj se živi na Kosovu.

 

Beograd, 20. januara '99.