Svenka Savić
Sažetak
U
našoj svakidašnjici možemo prepoznati elemente mitskog i tradicijskog pojmovnog
sistema utkanog u naše iskustvo, svesno i podsvesno. Analizira se jedan segment
našeg savremenog života da se pokažu elementi takvog sistema u jezičkom sistemu
uslovljen kulturnim pogledom na polne razlike. Odabran je primer oznaka za
WC-prostorije u gradovima (Novi Sad, Beograd), evidentiranih tokom 1995/96.
godine. Detaljnije se analizira 30 različitih oznaka: verbalne (toilette, WC,
WC ženski/muški; M/Ž; H/D) uglavnom pisane latinicom na srpskom jeziku, zatim
neverbalne (slike, ideogrami sa ljudskom figurom, zatim različiti predmeti koji
imaju veze sa ljudima, te kombinacija ovih. Pokazuje se da je dominantna oznaka
donji deo tela, uglavnom se ženi pokazuju noge, ili cipele na štiklu.
Tradicijsko
i mitsko shvatanje žene umotano je u civilizacijski veo (suknja, štikla...).
Tražim
pakovanje za proizvod: teorijski okvir
Oblast
podsvesnog i mitskog bila je do sada rezervisana za druge discipline povezane
sa jezikom dok se lingvistika u užem smislu samo doticala takvih pitanja. Danas
istraživače jezika interesuje kako se analizom jezičkog znaka može pokazati ono
što je podsvesno, a utkano u kulturu i iskustvo jednog naroda. Pri tom se pod
pojmom jezik shvata ukupnost
verbalnih i neverbalnih znakova objedinjeni kontekstom i situacijom u datoj
kulturi i društvenoj tradiciji. Akcenat je čak više na vezi neverbanlnog sa
verbalnim i na kontekstu i situaciji nego na samoj jezičkoj strukturi. Ovaj
novi pravac u nauci o jeziku pomerio je i sam predmet njenog istraživanja ka
onome što su strukture (mreže) pojmova koje leže u osnovi jezičkog delovanja i
upotrebe. Takva vrsta teme jedna je od centralnih u kognitivnoj lingvistici, zainteresovanoj da objasni način na koji
se stvaraju i funkcionišu pojmovi u kognitivnoj strukturi (mreži) pojedinca,
uslovljeni iskustvom i tradicijom življenja u datoj kulturi, a preslikani i
očitovani u jeziku. Tema se istražuje na različitim primerima uz korišćenje kreativnih
metoda i tehnika (na primer, analiza termina za rodbinske odnose kao odraz
društvenog i kulturnog ustrojstva; zatim, analiza naziva za boje u različitim
jezicima sveta kao odraz različitog perceptivnog iskustva). Postepeno u fokus
istraživanja ulaze oni lepi primeri iz naše svakodnevice koji su do sada
ostajali po strani i, koji samo naizgled, ne zaslužuju naučnu pažnju.
Jedan
takav primer jesu oznake za prostorije koje ljudi svakodnevno koriste da bi u
njima obavili neke svoje potrebe – u ovom slučaju to su prostorije u našoj
sredini označene sa TOILETTE ili WC (u daljem tekstu WC-prostorije)1.
Danas je kod nas i u svetu ustaljen običaj (pre svega u gradovima) da se u
javnim objektima, kao i u privatnim kućama, obeležava prostorija za takvu
posebnu namenu. Ova civlizacijska potreba je nastala kao rezultat razvoja
društvenih odnosa, kada je čovek veći deo svoga dana počeo da provodi izvan
sopstvene kuće (na radnom mestu ili u različitim prostorima u gradu). U novoj
životnoj orijentaciji bilo je neophodno organizovati prostor, a u takvim
prostorima i prostorije, u kojima se mogu zadovoljiti svakodnevne potrebe (kao
što su, na primer, čekaonice, trepezarije ili restorani za obedovanje ili, u
našem slučaju, WC-prostorije).
Na
prvi pogled označavanje WC-prostorija nema ničeg osobenog, dok se krećemo u
sopstvenom okruženju. Međutim, svako ko je putovao po Evropi ili drugim
kontinentima uočava razliku u znakovima kojima se obeležava takva prostorija za
mušku i žensku osobu2.
Uporednom analizom ovakvih oznaka u našoj kulturi sa oznakama u drugim jezicima
i kulturama, možemo dobiti odgovor na pitanje šta je to zajedničko što povezuje pojmovnu mrežu onih koji ovakve prostorije
u svojim kulturama obeležavaju i prepoznaju kao takve, i šta je to specifično što jednu kulturu čini
drugačijom od drugih. U takvoj analizi tragamo za prototipičnim konceptualnim osobinama sopstvene kulture, dok ćemo o
zajedničkim moći znati više tek nakon opisa tih istih fenomena u drugim
sredinama i jezicima. Da li je u prototipičnom konceptu prusutna podela prema
polu: MUŠKO I ŽENSKO?
Pakovanje
je nađeno, proizvod čeka: cilj saopštenja
Cilj
mi je da pokažem kako je moguće prepoznati elemente mitologije u svakodnevnoj
znakovnosti naše kulture na primeru natpisa za WC-prostorije uvođenjem
pojmovnog aparata iz teorije prototipičnosti prema kojoj su naši osnovni
pojmovi za neke osnovne kategorije (kao što su veličina, vreme, prostor i sl.)
uslovljene našim iskustvom sa spoljnim svetom tj. u sopstvenoj kulturi. U takvom pristupu se nameće razmišljanje o
mitologiji prisutnoj u svakodnevici kao građi posebnog kvaliteta, ili kao nizu
prepoznatljivih mitskih elemenata.
Ovde
se samo otvara problem primerovan ograničenim uzorkom podataka sakupljenim
uglavnom u Novom Sadu i Beogradu tokom školske 1995-96. godine3.
Podaci treba da posluže za ilustraciju
problema, dok detaljniju analizu treba sačiniti poređenjem sa drugim
jezicima i kulturama, sličnim i različitim od srpske i balkanske.
Analiziram
nazive za WC-prostorije sa stanovišta stereotipnog prikazivanja muškarca i žene shodno tradicijskom shvatanju tela u južnoslovenskoj kulturi. Ono se
reflektuje i na produbljivanje i održavanje polnih razlika u savremenom životu
pojedinaca pripadnika takve kulture.
Ljubinko
Radenković (1991) u svom semiotičkom pristupu simbolici ljudskog tela u
južnoslovenskoj mitskoj tradiciji (na primerima bajalica) pokazuje da se radi o
osnovnoj podeli na telo i dušu. Funkcionisanje tela se može
opisati uvođenjem nekoliko osnovnih opozicija.
Pri
tom su pozitivno obeleženi oni delovi
ljudskog tela koji su gore, na desnoj strani i koji su centralni otuda ČISTI,
dok su negativno obeleženi oni delovi tela koji su dole, na levoj strani i
periferni (kao što su nokti ili kosa), pa su otuda i PRLJAVI. Kada je reč o
odeći koju nose muškarci i žene vidnu granicu između gornjeg i donjeg, prljavog
i čistog dela tela obeležava pojas.
Ovi
rezultati poznati iz etnolingvistike (Radenković, 1991) potvrđuju se u našem
materijalu kao prototipični sloj na osnovu koga svest funkcioniše o pojmu tela:
ljudsko telo vrši određene fiziološke radnje u WC-prostorijama što je u oznaci
takvih prostorija. Kao oznaka će se odabirati oni znaci koji su u vezi sa
prototipičnim shvatanjem funkcionisanja ljudskog tela4
po principu čisto/nečisto (Daglas, 1993)
Podaci?
Sakupila
sam veliki broj oznaka koje se nalaze na vratima WC-prostorija od kojih sam
odabrala 30 različitih kao ilustraciju za problem. Podelila sam sve znake u
nekoliko grupa prema kriterijumima međuzavisnosti konteksta i znaka: I
konteksta (užeg i šireg) i II znaka: verbalni i neverbalni (primeri za grupe i
podgrupe se daju u dodatku rada).
I Vrsta
konteksta:
1.
društveni kontekst institucije (državna ili privatna5)
2.
fizički kontekst: pozicija naziva na samim vratima WC-prostorije; udaljenosti WC-prostorije
od mesta u kojem se ljudi sabiraju6;
veličina naziva.
II Vrste
oznaka:
4.
verbalni
5.
neverbalni
Svaki
detalj znaka može se dovesti u vezu sa tipom konteksta7
jer svaki od njih ima svoj udeo u odluci za izbor znaka za WC-prostoriju8.
Verbalni
znakovi:
napisana
reč na našem ili stranom jeziku9,
inicijal
(latiničnim ili ćiriličnim slovima):
TOILETTE strana reč
MUŠKI/ŽENSKI samo pridevska domaća
GOSPODA/DAME
WC inicijali engleskog
izraza
H/D skraćenica iz nemačkog
H(erren)/D(amen)
M/Ž skraćenica latiničnim
slovima
M/Ž skraćenica ćiriličnim
slovima
Nikada
nismo našli oznake odomaćene u našem jeziku klozet (iz francuskog), nužnik.
Kombinacija
reči i inicijala:
WC MUŠKI / WC
ŽENSKI latinicom ili ćirilicom ili
kombinovano
Ove
su reči uglavnom crne boje (nekada pozlaćene) na bakelitnoj ploči koja je bele
ili neke druge boje.
Neverbalni
znakovi
su
neki prepoznatljivi ideogrami/slike:
celo
telo/figura muškarca i žene
delovi
tela/figure muškarca i žene
delovi
odeće ili obuće muškarca i žene
predmeti
koje muškarac i žena koriste
predmeti
sa kojima su muškarci i žene identifikovani (veštica na metli za ženski WC;
karte dama/pub)
boja
(plava za muškarce/roza za žene)
3.
Odustvo
bio kakvog znaka (0 ili 00):
4.
Kombinacija
verbalnog i neverbalnog:
5.
Ostali
znaci:
medicinski
znak za muško/žensko:
klozetska
šolja sa oba dela (donji i gornji, kotlić sa lancem za povlačenje vode)
Napomena:
– podela je uslovljena empirijskim materijalom koji smo u Novom Sadu pronašli,
a materijal iz drugih gradova i drugih država može zahtevati drugačiju
klasifikaciju.
Od
5 navedenih kategorija najčešće je na natpisima korišćen neverbalni znak –
ljudsko telo, bilo cela figura bilo njen deo, pa se detaljnije analiziraju
upravo ovi primeri.
Šta
smo dobili?
1.
Za verbalne
oznake možemo reći malo interesantnog. Budući da je najlakše čitati
(onima koji znaju) onda je takav natpis MUŠKI/ŽENSKI najinformativniji i
najmanje podložan nekoj drugoj interpretaciji. Ukoliko je natpis na stranom
jeziku (TOILETTE) osoba koja ne zna strani jezik (ili koja ne zna da čita) mora
naučiti da prepozna skup slova (šara) koji odgovara značenju tj. nameni
prostorije.
Važno
je naglasiti da nigde nisam našla naziv odomaćen u svakodnevnoj upotrebi kod
nas, kakvi su KLOZET ili NUŽNIK. On bi zapravo zvučao prosto i neadekvatno!
Podatak nam kaže nešto o našem shvatanju ove prostorije kao one u koju treba
ući i izaći čist, a naši nazivi to značenje ne impliciraju (?).
Inicijali
– početna slova srpske reči Ž(enski) i M(uški) ispisani ćiriličnim ili
latiničnim slovima podjednako je često dok su inicijali iz drugih jezika
H(erren) i D(damen) ređi (što izgleda
zavisi od toga gde su natpisi na pločicama kupljeni). Ovi inicijali zapravo
"naležu" na opštije znanje o značenju punog oblika reči (ženski/muški
WC) pa ih mi lako prepoznajemo (što strancu može biti teškoća u identifikovanju
prostorije).
U
kombinaciji sa inicijalima ponekad je i boja: Ž na roza podlozi i M na plavoj.
Tako u situaciji kada je sama oznaka dovoljno informativna i naizgled oslobođena
nečeg što je tradicijski kulturni nanos u svom jezičkom značenju,
"uvijen" je u stereotip podele na muško i žensko očitovan u boji.
2. Neverbalne oznake su
raznovrsnije od verbalnih. Mogu se podeliti na one na kojimaje prikazana:
cela
figura muškarca i žene
delovi
figure muškarca i žene
delovi
odeće i obuće koje nose muškarac i žena.
Cela
figura
ima osnovnu razliku za mušku i žensku WC-prostoriju u tome
što je SUKNJA oznaka za ženskost, a PANTALONE za muškost. Suknja može biti
različite dužine: duga, ispod kolena, nešto iznad kolena, uglavnom takva da su
ženske noge otkrivene. Suknja je
zapravo u liniji koju poznajemo kod boginje plodnosti nađene u Deronjama kod
Odžaka u Vojvodini (vidi fotografiju u dodatku): široki bokovi koje pokriva
suknja tj. "omot" civilizacijske naslage. Nigde nismo pronašli kao
znak golo telo muškarca i žene. Dakle, za WC-prostoriju je odabran onaj deo
ženskog tela koji je najautentičniji njoj u našoj predstavi o ženi i koji je
donji, dakle prljav, što mitsko povezuje sa savremenim.
Pantalone
kao obeležje za muški WC uvek su duge, da pokriju
muške noge (pogledati primere celih figura u dodatku rada).
Delovi
tela su gotovo najčešći znak. Uglavnom su DONJI
delovi tela, od pojasa nadole, što znači oni koji su PERIFERNI. Kao što smo
rekli, prema mitološkom shvatanju, donji deo ljudskog tela je NEČIST, a gornji
čist. U WC-prostorije ulazi osoba da
obavi jedan nečist čin smešten u donji deo tela. Zato je odgovarajući znak tela
na vratima takve prostorije zapravo znak za nečisto. To što je taj deo tela
obučen u suknju samo je naslaga civilizacijskog nivoa.
U
nekim privatnim objektima (u kafiću, piceriji) nalaze se i znaci za ženski WC
koji su drugi delovi tela, na primer, poluotvorena ženska usta sa cigaretom
među usnama, kojoj odgovaraju muški brkovi sa lulom), gotovo nikada glava (vidi
date skice u dodatku uz rad). Ženska usta mogu biti i simbol ženskog organa, a
brkovi su simbol muškog u srpskoj tradicijskoj kulturi (što lula takođe
potvrđuje).
Valja
obratiti pažnju na POZU u kojoj su donji delovi tela nacrtani. Poza u kojoj su
nacrtane ženske noge je "manekenska", ona stereotipna poza iz
savremenih ženskih modnih časopisa u kojima žene imaju ili prekrštene noge, ili
stisnuta kolena, što treba da signalizira čednost i skrivanje onog dela tela
koji je ženski prepoznatljiv znak. Drugim rečima, u oznaci donjeg dela ženskog
tela na kojem se vide noge i štikle, zapravo je igra mitskog i savremenog kao
odraza našeg pojmovnog prototipičnog sloja u svesti o ženi.
Obuća10 je upravo iz istih razloga
znak za takvu prostoriju – obuću nosimo na PERIFERNOM delu tela – stopalima
kojima idemo po nečistom, to je pod i sve što je na njemu. S druge strane,
obuća je savremeni znak razlikovanja muške i ženske osobe. Na oznakama za
WC-prostorije muške cipele su uvek klasične, nikada nismo pronašli opanke ili
neki drugi prepoznatljiv "naš" obuvni predmet, dok su ženske cipele
uvek na štiklu, višu ili nižu. Mada obuća govori o nečistom, ona je uvek
elegantna, i to na neki stranački način, što treba da svedoči o prevazilaženju
onog mitskog, opet potvrda da je sve "umotano" u civilizacioni sloj.
3.
Predmeti koji upućuju na WC-prostoriju su različiti i, verujemo, da je otvorena
lista mogućnosti, ali se gotovo sve mogu dovesti u bližu ili dalju vezu sa ovom
osnovnom tradicijskom podelom bilo da je telo nečisto, bilo da je u pitanju
ženski stereotip. Ovde navodim samo one primere koje sam pronašla u N. Sadu:
kišobran
(muški / ženski sa cvetovima)
šešir
(muški / ženski sa mašnom i cvetom)
karte
za igranje (dama herc i pub herc)
veštica
na metli (a za muškarce?).
Naizgled se ovi predmeti ne mogu dovesti u direktnu vezu
sa prostorijom i njenom namenom, ali se može dovesti u vezu sa stereotipnim
poimanjem pola: žensko nosi šešir, kišobran, a sama je veštica u mitološkom i
patrijarhalnom verovanju, što potvrđuje jedan drugi tip materijala, analiza
žene u poslovicama (Trebješanin, 1988).
Pogledajmo
sada međuzavisnost konteksta i znaka. Društveni kontekst nam kaže da se
stereotipi vrlo dobro održavaju: u DRŽAVNIM institucijama je dominantniji
stereotipni znak (donjeg dela tela ili cele figure) nego kod PRIVATNIKA, što
doprinosi potkrepljivanju stereotipa o polnim razlikama i mitskoj
prototipičnosti.
Fizički
kontekst nam takođe daje lepe razultate: Udaljenost WC-prostorije od sabirnog
mesta nije najčešće identična za muške i ženske osobe. Preliminarni podaci
pokazuju da je ženska prostorija udaljenija od sabirnog mesta od muške. Ako se
nalaze jedna iza druge u odnosu na
sabirnu prostoriju, onda je ženski posle muškog (Radio Pančevo; hotel
"Putnik" u N. Sadu, TV N. Sad). To znači da ženska osoba prelazi duži
put do prostorije i pri tom mora proći pored muške prostorije, što nije slučaj
i sa muškom osobom odlazeći u muški WC. Na pitanje zašto je ženski WC iza
muškog, osoba koja je svakodnevno koristi je odgovorila zato što "u
ženskoj ima bojler sa toplom vodom" (da tamo peru šoljice za kafu iz kojih
zajedno sa muškarcima piju ili kuvaju za direktorove goste). Podsetila sam je
da bojler ne radi "pa da, ali žene neće gledati dok prolaze pored
muškog", glasilo je dodatno obaveštenje. To znači da se računa na žensku
diskreciju u trenutku kada joj se određuje da prelazi duži put. Drugim rečima
muškarci su joj najpre namenili duži put, a na tom putu računaju na njenu
"urođenu" poslušnost i diskreciju da neće podlegnuti izazovu. Iza
ovakvog trivijalnog podatka kao što je udaljenost dveju prostorija od sabirnog
centra, sakriven je zapravo ceo muški način razmišljanja o ženi (jer su
građevinski inženjeri i oni koji odlučuju o ovakvim prostorijama uglavnom
muškarci).
Šta
činiti dalje
Kulturno
značenje jezičkih kodova duboko je utisnuto u podsvest pojedinca koji toj
kulturi pripada. Otuda se ono može registrovati i tamo gde ga ne bismo tako
očigledno očekivali. Odabrali smo oznake za WC-prostorije kao primer na kojem
pokazujemo ovakvu zavisnost znaka – jezičkog i slikovnog u našoj svakidašnjici:
oznaka za WC-prostorije mora biti dovoljno prepoznatljiva da je većina ili svi
pripadnici kulture mogu prepoznati. On se oslanja na ono prototipično pojmovno
jezgro zajedničko u datoj kulturi, što ga istovremeno čini čitljivim za sve
predstavnike kulture – pismene i nepismene.
Slika
ljudskog tela kao oznaka za prostoriju u kojoj se događa odlaganje/otuđivanje
onoga što je u čovečjem telu nečisto i prljavo nije slučajna. Ona upućuje na
donje, nečiste delove tela čoveka, ali s druge strane su ti delovi uvijeni u
fine i čiste delove čovekove odeće (ispeglane pantalone, uredne gospodske
cipele) da osoba koja izlazi iz prostorije nakon obavljenog posla postigne
identifikaciju sebe kao čistog i urednog. Tako je nečistost samo implicitna,
sakrivena u prototipu pojma o ljudskom telu, a umotana u novi civilizacioni
smer (pantalone, suknja, štikla). Nema oznake golog tela na kojem bi se videli
genitalni organi kao razlikovni za dve prostorije. Oni su obučeni ili u
metaforici (usta, brkovi).
Oznaka
za ženski WC čuva stereotip o ženi koja i u ovom znaku mora imati odlike koje u
tradicijskoj kulturi njoj (muškarci) namenjuju, a to je da su noge one koje su
simbol žene, koje istovremeno odražavaju i čednost, odnosno ostavljaju vidljivo
ono što muškarci vole na ženi da vide, potkolenicu, nekada i kolena (ah kolena
ženska!) u cipelama sa štiklom.11
Na
osnovu etiketa za obeležavanje muške i ženske WC-prostorije u gradu, možemo
doznati o stereotipnom shvatanju žene i muškarca u našoj svakodnevici. (Nadelje
je potrebno pokazati ko etikete stvara i kolika je frekvencija svakog posebnog
u gradu.)
Moguće
je odstraniti stereotipe vezane za polne razlike iz svakodnevice, pa i u natpisima
za WC-prostorije. Zato valja smisliti čitav niz novih znakova koji će brisati
polne razlike osvedočene u ženskom stereotipu i koji će zapravo pomoći da se i
u ovim detaljima menja stav prema ženi (na primer, muški šešir sa obeležjem
ŽENSKI WC; poznate slike iz umetnosti (Apolon za muški WC, boginja plodnosti iz
Vinče za ženski). Takva nova znakovnost može ići i u drugim smerovima –
dominacija pisane reči (kako je to u SAD) čime se izbegavaju različiti
tradicijski stereotipi.
Ustanovili
smo veliku raznovrsnost znakova za WC na našem malom prostoru na kojem žive
brojni narodi i jezici, uz visok stepen nepismenosti. Zato je, očigledno,
ideografski znak prikladniji za obeležavanje takvih prostorija od pisane reči.
Literatura
Coleman, Linda i Paul
Kay (1981), Prototype semantics: The English word lie, Language, 57/1, 26-44.
Daglas, Meri (1993), Čisto i opasno, XX vek, Beograd.
Kemptnon, Willett, M. (1997), Grading of category membership in the folk classification of ceramics,
Austin, Universituy od Texas, disertacija.
Kay, Paul i Chad K.
McDaniel (1978), The linguistic
significance of the meanings of basic color terms, Language, 54, 610-646.
Radenković, Ljubinko
(1991), Die Symbolik des menschlichen
Körpers in der südslawischen Zaubersprach-Tradition, Dagmar Burkhart (ed.),
Körper, Essen und Trinken im
Kulturstündnis der Balkanvölker: Beitrüge zur Tagung vom 19.-24. November
1989 im Hamburg, Balkanologische Veröffentlichungen, 19, Wiesbaden, 183-193.
Razdobudko, Larisa
(1994), Imenice koje označavaju delove
tela čoveka: pragmatična analiza značenja u srpskom i ruskom jeziku,
Filozofski fakultet, Novi Sad (odbranjena doktorska disertacija).
Savić, Svenka (1993), Diskurs analiza, Filozofski fakultet,
Novi Sad.
Trebješanin, Žarko
(1985), Predstave žene u srpskim narodnim
poslovicama, Psihologija, 28, Beograd, 87-101.
Wallace, Anthony, F. C.
i John R. Atkins (1960), The meaning of
kinship terms, American Antropologist, 62, 58-80.
FUSNOTE
1 Pre nego što se
WC-prostorija ustalila, u upotrebi je bila specijalna stolica načinjena za
takve potrebe, koja je imala otvor na sedištu i ispod njega posudu. Stolica je
bila mobilna, unosila se i iznosila iz
prostorija.
2 Na primer, u Finskoj
smo pronašli neke oznake kojih kod nas nismo, lik tj. glavu čoveka i žene.
Zatim, u Americi (država New Mexico) nema slika već se uglavnom piše reč MEN
(čovek, muški) / WOMEN (žena, ženski), za razliku od naše situacije u kojoj
nalazimo bogat inventar različitih znakova i ideograma kojima se pomoću slike,
tj. stilizirane slike muške ili ženske osobe daje informacija o nameni date
prostorije. Reč kao dominantni znak u američkoj kulturi, u ovom slučaju, treba
interpretirati u zavisnosti od šireg kulturnog konteksta ove zemlje: kao
prepoznatljiv znak dominantno pisane kulture u kojoj je znanje engleskog jezika obavezno za sve stanovnike SAD bez
obzira na poreklo i maternji jezik.
3 U okviru projekta
“Psiholingvistička istraživanja” (Odsek za srpski jezik i lingvistiku
Filozofskog fakulteta) studenti su u okviru seminarskih radova tokom školske
1995/96. godine, sakupili mnogo primera oznaka za WC-prostorije u različitim
gradovima: Novom Sadu, Somboru, Beogradu, Srbobranu i prigradskim mestima, ali
se ovde daju primeri za pojedinačne slučajeve bez detaljnije frekvencijske
analize koju posedujemo. Primeri su sakupljani u centru Novog Sada u državnim
institucijama (Srpsko narodno pozorište, Opštinski sud, Socijalno, Autobuska
stanica, Filozofski faluktet, Pokrajinska bolnica, TV studio, nekoliko banaka,
Matica srpska i u mnogim hotelima u centru grada), zatim u privatnim objektima
kakvi su kafići, picerije, disko klubovi, butici, kao i u drugim prostorima na
kojima se okupljaju uglavnom mlade osobe.
4 Sa telom su u vezi
grafiti koji se pišu po zidovima javnih WC-prostorija u kojima se najčešće
pominju delovi tela muškarca i žene, najčešće u psovkama i opscenim izrazima
rezervisanim za tu prostoriju.
5 Podela na državne i
privatne institucije i objekte ima veze sa osobom koja odlučuje o izboru znaka.
Naime, u privatnim kafićima, picerijama, modnim buticima najčešće sam
vlasnik/vlasnica odlučuje o znaku za WC (te se može naknadno tokom intevjua
dobiti podatak zašto je odabran takav znak za WC-prostoriju), dok u državnim
objektima odlučuje osoba zadužena za uređenje ili gradnju u okviru takve zgrade
i nije moguća njena identifikacija.
6 Istovremeno sam
analizirala i udaljenost WC-prostorije u odnosu na prostor u kojem se osobe
kreću ili bivaju, kao što su čekaonice, sala za sednje, uslužne prostorije, kao
što su šminkernica, garderoba ili bife na TV ili pozorištu). Ima čitav niz
mogućnosti, da pomenemo najčešće: muški WC na kraju hodnika s jedne strane, a
ženski sa druge strane (u osnovnim školama), ili na jednom spratu jedan, a na
drugom drugi); zatim, jedan pored drugog, oba su u jednoj posebnoj prostoriji ili
hodniku itd.
7 Crtež vrata i na njima
mesta na kojima se lepi znak: na sredini, u uglu i iznad vrata.
8 U instituciji kakve su
bolnice, škole, banke i sl. postoji podela na osoblje koje je zaposleno u njoj
i ono kojima ta institucija pruža usluge, pa su samo prolaznici. Podela na MI i
ONI se odražava i u nameni ovih prostorija. Na primer, u bolnici nije podela na
muški i ženski WC nego na:
WC WC
za osoblje za pacijente
i ispod njega dodatnu
informaciju: “zabranjen ulaz za pacijente” (ćiriličnim slovima). Isto je i u
školama:
WC WC
za nastavnike za
učenike
U školama i drugim
institucijama podela na muški i ženski WC je od uzrasta dece 7 godina.
U predškolskim
ustanovama nema podele na muški i ženski WC nego je podela na prostoriju za
vaspitačice i onu za decu. Otuda je podela na zasebne prostorije u vezi sa onim
što društvo smatra da je uzrast kada se polne razlike moraju evidentirati.
9 Novi Sad je, kao i
mnoga vojvođanska mesta, višenacionalna i višejezička sredina u kojoj pored
srpskog jezika stanovnici govore i mađarski, rusinski, rumunski, slovački
jezik. Međutim, svi su nazivi na srpskom jeziku, nijedan nismo našli na jeziku
manjina.
10 Nikada nisu nacrtane
tradicionalne obuće kakvi su opanci u srpskoj kulturi, već građanske, čak
salonske cipele koje upućuju onoga ko u prostoriju ulazi na čisto i finoću, što
nakon obavljenog posla u prostoriji svako treba da bude.
11 Larisa Razdobudko
(1994) je u svom radu pokazala da je veliki broj slobodnih asocijacija na noge
i kod muškaraca i kod žena i da je među najfrekventnijima asocijacija:
"lepe noge", "vitke noge",
"tanke noge". Nije li znak lepih ženskih nogu ustupak muškoj
kulturi u kojoj smo svi utopljeni danas.