Ingrid Fuken

DESET NAJVEĆIH ZAMKI U TRETMANU I PRUŽANJU PODRŠKE ŽRTVAMA JAKIH TRAUMA

 

1. PITANJE POVERENJA. Ne smatrajte da je žena koja je preživela veliku traumu u mogućnosti da vam veruje. Takva pretpostavka može da poremeti vaš kontakt sa njom. Sačekajte, koliko god joj je potrebno, da vam pruži neko poverenje, kao dar!

2. DISTANCA. Kad se terapeutkinja oseća odbačenom, može se desiti da se i sama distancira od žene neverbalnim odbacivanjem kroz svoje ponašanje. Veoma je važno održati kontakt i biti emotivno prisutna čak i kad je žena ljuta na tebe.

3. i 4. GRANICE I LIMITI. Pošto su seksualno i fizičko nasilje takođe nasilje nad fizičkim i emocionalnim granicama, važno je voditi računa o psihološkim granicama. To znači: uvek biti otvorena i poštena, biti prisutna kad obećaš da ćeš biti, ali isto tako održavati jasne granice dogovora. Ne dozvoli da se odnos pretvori u odnos dve prijateljice, a ako žena pokušava da menja uloge (ja bih mogla tebi da pomognem) budi svesna da bi se time ponovio jedan raniji odnos. Naročito deca koja su zlostavljana ne znaju šta mogu da očekuju od tebe i pokušaće da steknu moć nad tobom iz straha od nadmoći drugih nad njima. "Dosta dobra" terapeutkinja bolja je od savršene ili od one koja pokušava da bude savršena sve vreme u šta spada i da bude danju i noću na raspolaganju. Ako terapeutkinja koja vodi računa o nekome ne može da vodi računa o samoj sebi, kako može da bude dobar primer drugima. Ako neprestano veoma mnogo radi, ona sama postaje zavisna od svog posla. One koje toliko rade uglavnom su motivisane snažnim osećanjem krivice ili osećanjem da nikada nisu dovoljno uradile.

5. PITANJE ODGOVORNOSTI. Terapeutkinje uglavnom preuzimaju previše odgovornosti i rizikuju da kasnije budu okrivljene da nisu dovoljno učinile. Kao u igri žrtva/spasiteljka/ tužiteljka. Radeći po dogovoru u kojem su jasni cilj, mogućnosti i odgovornosti i terapeutkinje i žene koja je pretrpela teško nasilje, reguliše se odnos moći na pošten način.

6. PORICANJE žrtve da se nešto desilo, može da izazove istu takvu reakciju i kod terapeutkinje pošto je nasilje ponekad neverovatno i ekstremno. Poricanje služi i terapeutkinji kao samoodbrana.

7. PROJEKCIJA. Žena koja je preživela teško nasilje štiti se da ne bude preplavljena emocijama i nepodnošljivim iskustvom, sukobima i afektima, ako prekrši ćutanje. Projektovanje njenog gneva na druge može da stimuliše osećanje krivice kod terapeutkinje.

8. IDEALIZACIJA. Ženi koja je preživela teško nasilje potrebno je osećanje da nekome može da veruje i da ta može da vodi njen život, i ona će prekomerno idealizovati terapeutkinju. Ako znate da je to nužna faza terapije, pomoći će vam da relativizujete svoju važnost.

9. PITANJE MOTIVACIJE. Uvek imaj na umu da je ženi koja je preživela teško nasilje potrebna motivacija da primi pomoć i, ako je ona ne želi, ne možeš mnogo da učiniš. Tada treba da razgovarate o njenom izboru ne pokušavajući iz sve snage da pružiš pomoć. Istovremeno, važno je da žena koja je preživela nasilje odluči da živi. Ako se žena veoma plaši da prođe kroz ponovni bol od silovanja ili seksualnog nasilja, možeš da joj objasniš kako ćete zajedno kontrolisati proces ponavljanja, kako možeš da je podržiš i koji su neophodni uslovi da se počne proces oporavka.

10. GNEV koji žrtva oseća prema drugim ljudima može u njenom životu da izaziva zbrku, pitanja konkurencije i ljubomore.

22. avgust 95.