NEVIDLJIVA HRONIKA

 

Otvaramo još jedno poglavlje Feminističkih svezaka. Pisaćemo šta smo preživele u konfliktima sa državom. Beleške su informacije o represiji države koje su se dogodile našim aktivistkinjama, a koje nisu mogle da se pročitaju ni u jednim novinama. U svakom od ovih događaja prekršena su neka od elementarnih ženskih ljudskih prava. Tu su činovi sasvim različitih vrsta diskriminacija, a sasvim slične logike i politike, zabeleženi hronološkim redosledom. Zbog zaštite žena, ispuštena su imena ili mesta događaja.

NEPRIMENJIVANJE ZAKONA:

NEPRIZNAVANJE SEKSUALNE TRGOVINE ŽENAMA ZA KRIVIČNI ZLOČIN, maj 1994.

Dve aktivistkinje za ženska ljudska prava iz Beograda, koje su se angažovale oko životne situacije dve devojke koje su u Italiji bile žrtve seksualne trgovine ženama, imale su nameru da ovo krivično delo prijave sudu. U Prvom opštinskom javnom tužilaštvu nadležni su im odgovorili da ‘tu nema krivičnog dela’. Kada je jedna aktivistkinja pokazala član ‘podvođenja’ Republičkog krivičnog zakona, odgovor je bio ‘to je bagatelno delo, to se više ne goni’. Kada je ukazano na član 155 KZ SFRJ "Zasnivanje ropskog odnosa i prevoz lica u ropskom odnosu", odgovor je bio da SFRJ više ne postoji. Istina je bila da su dve mlade žene na prevaru (da će raditi u trgovinskim i uslužnim delatnostima u Italiji) otkupljene, prevedene u Bolonju, a kad su tamo stigle, naređeno im je da rade u javnoj kući, koja je bila deo međunarodnog lanca ženskog seksualnog ropstva.

NARUŠAVANJE TELESNOG INTEGRITETA ŽENA NA DEMONSTRACIJAMA 8. mart 1995.

Povodom Međunarodnog dana borbe za ženska prava, 8. marta 1995, na Trgu republike, Žene u crnom protiv rata organizovale su ženske mirne demonstracije koje su regularno prijavljene u SUP-u. Žene su stajale sa raznim transparentima. U jednom trenutku par muškaraca se pojavilo i počelo da nasrće na aktivistkinje, posebno na one koje su držale natpis ALBANKE SU NAŠE SESTRE. Udarili su aktivistkinje koje su držale ovaj natpis i oštetili taj plakat. Nasrnuli su i na nekoliko aktivistkinja i aktivista iz Italije i Švedske. Izgovarali su reči kao: "Ustaškinje", "Muslimanske kurve"... itd. Policija koja je bila nešto dalje nije se mešala, tek kada je napad završen, par policajaca je došlo da pita šta se dogodilo.

OMETANJE MEĐUNARODNE SARADNJE ŽENSKIH MIROVNIH GRUPA:

SKUP ‘ŽENE U CRNOM: ŽENSKA SOLIDARNOST PROTIV RATA’, Trešnjevac, Vojvodina, avgust 1995, prisutno oko 140 žena iz 12 zemalja.

– Jugoslovenska ambasada u Madridu odbila je da izda vize za 22 mirovne aktivistkinje iz različitih mirovnih gupa u Španiji koje su htele da prisustvuju skupu.

– Jugoslovenska policija na granici sa Mađarskom zabranila je ulazak italijanskom autobusu sa 15 mirovnih aktivistkinja koje su pošle na ovaj skup.

– Jugoslovenska policija na granici Horgoš, sa Mađarskom, isleđivala je tri aktivistkinje Žena u crnom koje su se za vreme ovog skupa susrele sa italijanskim aktivistkinjama koje nisu puštene u zemlju.

– Lokalna policija je pre početka ovog skupa pritisla lokalnu izviđačku grupu da ne podrži skup iznajmljivanjem šatora i ležaja za učesnice skupa.

ONEMOGUĆENJE PRAVA NA PUTNU ISPRAVU:

ODBIJENO IZDAVANJE PASOŠA DVEMA AKTIVISTKINJAMA ZA LJUDSKA PRAVA ALBANKI NA KOSOVU, avgust 1995.

Dve aktivistkinje za ljudska prava u Prištini nisu mogle da učestvuju na Četvrtoj svetskoj konferenciji UN o ženama u Pekingu, avgusta 1995, jer im MUP Prištine nije izdao pasoše. Jednoj aktivistkinji odlažu izdavanje pasoša već godinu dana, a drugoj 14 godina.

INTERVENCIJA MILICIJE NA LEZBEJSKIM STUDIJAMA, Beograd, 15. januar 1996. Lezbejske studije su te večeri održavale predavanje "Pravni aspekti lezbejske i gej egzistencije" koje je vodila Ria Convents, feministička lezbejska advokatkinja iz Belgije. Nakon pola sata od početka predavanja na vratima su se pojavila dva policajca. Dežurna aktivistkinja grupe Labris nije htela da ih pusti unutra bez naloga, koji oni nisu imali. Posle par minuta nagađanja, aktivistkinja ih je pustila unutra jer je policajcima bilo hladno da stoje u hodniku. Policajci su rekli da je jedna žena te večeri, pola sata ranije, došla u policijsku stanicu u ulici Majke Jevrosime kod dežurnog službe i prijavila mu da se na adresi lezbejskih studija odigravaju ‘orgije, buka i galama sve do ulice’. Policajci su legitimisali dežurnu koordinatorku Labrisa i raspitivali se o svemu u vezi sa grupom, registracijom, stanom itd, nakon čega su otišli.

DISKRIMINACIJA NA NACIONALNOJ OSNOVI:

DVE ŽENE SA MUSLIMANSKIM IMENIMA IZBAČENE IZ AUTOBUSA ZA SARAJEVO, mart 1996.

Dejtonski sporazum reguliše slobodno kretanje lica iz Federacije Bosne i Hercegovine u Republiku Srpsku i obrnuto. Računajući na taj dogovor, dve žene sa muslimanskim imenima našle su se u autobusu Beograd-Sarajevo. Na prvoj granici između SR Jugoslavije i Republike Srpske, putnici autobusa nisu imali probleme sa policijom. Na drugoj strani granice, posle prelaska Drine kod Zvornika, u autobus je ušao policajac Republike Srpske zbog rutinskog pregleda ličnih karti. Iznenađen što su se dve žene sa muslimanskim imenima usudile da uđu u njihovu državu, izbačene su iz autobusa, bez objašnjenja.

ONEMOGUĆAVANJE SARADNJE NEVLADINIH ORGANIZACIJA SA VLADOM:

ZAHTEVI MINISTARSTVA ZA LJUDSKA PRAVA, mart 1996.

Nakon Četvrte svetske konferencije UN o ženama u Pekingu, na kojoj su između ostalog vladine delegacije istakle važnost saradnje sa nevladinim organizacijama, nekoliko autonomnih ženskih grupa su nakon debata ZA i PROTIV odlučile da povodom 8. marta 1996. zakažu sastanak sa Ministarkom za ljudska prava, Margit Savović. Sastanak je trebalo da ima za cilj upoznavanje Ministarstva za ljudska prava sa radom ženskih nevladinih organizacija i stanjem ženskih ljudskih prava kod nas. Šefovica Kabineta Ministarstva je pitala da li su grupe registrovane, a ako jesu da pre svega na uvid Ministarstvu pošalju: statute svojih organizacija, kopiju rešenja o registraciji, ciljeve i program organizacija.

Nakon ovog odgovora, aktivistkinje su odlučile da dalje ne insistiraju na saradnji.

APARTHAJD U VOZU, april 1996.

U vozu iz Budimpešte, u jednom kupeu sedele su poznanice, dve sa albanskim imenima jedna sa mađarskim imenom i dve sa srpskim imenima. Na granici kod Subotice u kupe su ušla dva policajca radi pasoške kontrole. Kada su pregledali pasoše pet žena koje su sedele zajedno, iznenađeni činjenicom da tu ima žena sa albanskim imenima, tražili su strogim glasom da dve žene sa albanskim imenima smesta pokupe svoje stvari i pređu u drugi, prazan kupe. Kada su ih pitale zašto, policajci nisu hteli da odgovore. Ton naredbe je bio takav da su žene odlučile da bi insistiranje na solidarnosti proizvelo još veće probleme. Kada su dve žene sa albanskim imenima prešle u drugi kupe, policajci su počeli da ih preslišavaju, kako se poznanice zovu, gde su ih upoznale, odakle idu, kuda su krenule.

MANIPULACIJA DISKRECIONIM PRAVOM DRŽAVE:

NEIZDAVANJE VIZA AKTIVISTKINJAMA STRANIH ŽENSKIH ORGANIZACIJA KOJE JE TREBALO DA DOĐU U POSETU ŽENSKIM ORGANIZACIJAMA U SR JUGOSLAVIJI.

Aprila 1996, jedna aktivistkinja iz Ugande i jedna aktivistkinja iz Filipina, članice organizacija za ženska ljudska prava u svojim zemljama, nisu dobile vize za boravak u SR Jugoslaviji, iako je ženska organizacija ISIS International iz Švajcarske koja je organizovala ovu posetu, poslala program rada svoje organizacije Jugoslovenskoj ambasadi u Bernu. Ovo se dogodilo nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, i skidanja embarga na SR Jugoslaviju.

PREKORAČENJE DISKRECIONOG PRAVA:

ODBIJANJE MINISTARSTAVA ZA PROSVETU I NAUKU DA OSLOBODE KNJIGU O ŽENSKIM LJUDSKIM PRAVIMA POREZA NA ŠUND, april 1996.

Početkom 1996. izašla je knjiga Mirjane Wagner i Zorice Mršević "Ženska prava – pravna vodičica za zlostavljanu ženu" u izdanju Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja, Beograd 1996, a u okviru projekta Ženskog advokatskog centra, finansirana od SOROS Fonda Jugoslavije. Knjiga je pisana jezikom dostupnim svakoj ženi i ilustrovana je crtežima. Kada su autorke podnele zahtev Ministarstvu za prosvetu i Ministarstvu za nauku i tehniku kako bi knjigu oslobodile od poreza za šund, odgovor je bio negativan i bez obrazloženja.

USKRAĆIVANJE PRAVA NA POLITIČKU
ODGOVORNOST:

Nedavno sam sedela u poznatoj beogradskoj kafani sa jednom prijateljicom i dva prijatelja. Bilo je to vreme kraja rata, pre no što su srpski milicioneri dobili posprdne uniforme da se ne osile. Izgledali su zaista silno i moderno kad su ušli u kafanu, idući od stola do stola i legitimišući... Kad su prišli za naš sto konstatovala sam da nemaju preko dvadeset godina. Pogledali su u moje prijatelje muškarce i tražili im isprave. Ovi su nerado izvukli papire, a ja sam čekala da na nas dve dođe red. Međutim, milicioneri su vratili dokumente i krenuli za sledeći sto. Zapanjeno sam ih zaustavila s pitanjem: šta je ovo bilo. Kontrola, kaže jedan. Zašto onda i mene ne legitimišete, pitam ja. Zato što oni odgovaraju za vas. Niko ne odgovara za mene, ja sam punoletna. Milicioneri se već podsmešljivo smejulje i oklevaju da mi kažu nešto što je u tom trenutku svima očigledno, dok se muškarci za našim stolom nelagodno vrpolje. Ali vi ste žene, konačno mi saopštavaju. Pa šta ako smo žene, možda ipak imamo bombu u džepu. Nisu mi poverovali i otišli su ironično zabavljeni. Muškarci za mojim stolom su me optužili da sam takvim nastupom mogla na njih da navučem gnev, da budu pretreseni, mobilisani, jer kao što je svima opšte poznate, bilo koji slučajni partner odgovara za svaku ženu, pod uslovom da je ... muškarac.