Svetlana Slapšak

AMERIČKE BELEŠKE

 

ŽENSKA PRIČA

U jednome od svojih intervjua, Spajk Li, režiser filma "Malkolm X", izjavljuje da nikad ne bi spavao sa belom ženom. Kad se oduzme umetnikov odgovor na kolonijalni stereotip crnog nasilja nad belom ženom, ostaje uglavnom stav po kojem je žena vlasništvo muškarca, kako telesno, tako i na području kolektivnih simbola: nasiljenad ženom je "simboličko" nasilje nad drugim muškarcem, njenim vlasnikom, bilo da je reč o ocu, mužu ili kolektivnom vlasniku. Jedino se kao eho ovoga stava može razumeti neverovatna "kolektivizacija" slučaja Bobit. U mesecu februaru, koji je u Americi mesec afro-američke kulture i istorije, pitanje rase "kolonizuje" pitanje pola (i rase) na radikalan način. Glavni propovednik u "Naciji Islama", dakle u nekome smislu naslednik Malkolma X, Luis Farakan, dao je u posednje vreme čitav niz izjava o Jevrejima i belcima koje se ne mogu shvatiti drugačije nego kao rasizam. Jedan od njegovih propovednika, Kalid Abdul Mohamed, verno je sledio novi trend, te tako sad beli rasisti, ali i mnogi drugi, mogu da se zgražavaju nad stereotipom da Jevreji sišu krv (američkoj ekonomiji), i da sve belce u Južnoj Africi treba pobiti, a grobove već mrtvih rasturiti. U domovini ovakve izjave ne bi trebalo nikoga da skandalizuju – i bez nasilnog odvođenja, uništavanja kulture, jezika i pravog ropstva od dvesta godina, o pravome rasizmu da i ne govorimo, uspelo se da se prevaziđu i crni i beli rasizam. A sve na osnovu metaforičkog "robovanja" Turcima, srbima, katolicima, komunistima i šire, u mixedmedia projektu iz čitanki za osnovne škole i akademijskih tekstova. Farakan i Mohamed bar ostaju u profesiji koja ovde ima izvesnu slobodu, ili bar naviku iznošenja ekstremnih stavova, a to je propovedništvo. Propovedništvo se od racionalnog diskursa razlikuje vrlo jednostavno – to je područje gde caruje istina. Ko traži istinu, celu i večitu, odlazi propovednicima; ko istražuje znanje, odlazi na univerzitete, pa se u okviru znanja bavi i pojmom istine. Da bi se na univerzitetima dobilo znanje o "istini", pozivaju se povremeno propovednici, pa studenti mogu lično da se opredele. Problem balkanske iskompleksiranosti i vladajuće lestvice prestiža upravo je u tome što nadareni propovednici sa čvrstim poverenjem u "istinu" smatraju da treba da budu na univerzitetima i akademijama, da pišu književnost ili bar medijske tekstove, umesto da strpljivo, požrtvovano i polako napreduju kroz crkvenu hijerarhiju. Farakan i Filaret, Mohamed i Amfilohije imaju zajedničku istoriju prolaska kroz osnovnu disciplinu i retorička pravila strogo utvrđenih tekstova: to što svaki od njih izdaje osnovna humanistička načela svoje religije, sasvim je druga stvar. Militantnost u crkvi i ekstremizam pojedinaca nikada nisu nedostajali. Bivši njujorški lekar Goldstin upravo je u Hebronu pokazao kakva je snaga istine i savremene automatizovane balistike, kad se sa reči pređe na dela. Farakan i Mohamed igraju na granici prvog amandmana američkog ustava (o slobodi izražavanja), Goldstin je granicu simbolički prešao iseljavanjem iz Amerike. Mohamed je upravo u mome komšiluku, na univerzitetu u Trentonu, gde strogo pregledanoj publici priča o otkrivanju crnog identiteta. Vesti o predavanju na malome univerzitetu prenose svi američki mediji, čak pre vesti o povratku zlih i dobrih heroina sa Olimpijskih igara. Guvernerka Nju Džersija organizovala je niz javnih sastanaka i predavanja u "nedelji tolerancije" povodom ovog događaja. Između ostalog, besplatno gledanje Spilbergove "Šindlerove liste". Mali problem u ovome zaista američkom didaktičkom aktivizmu jeste upravo to što je evropski genocid nad Jevrejima "bela" paradigma, a veliki problem je status umetničkog dela u didaktičkom aktivizmu. Pre predavanja, Mohamed je sa telohraniteljima odgledao film u lokalnom bioskopu, i pri izlasku je izjavio da je bio potresen ljudskom patnjom, koja ga je podsetila na genocid šest stotina miliona afričkih crnaca u poslednjih dve hiljade godina. Ni Farakan, u svome TV nastupu u šou Arsenia Hola, ni Mohamed u Trentonu, nisu povukli svoje prethodne izjave, niti su davali nove, izazivačke. Tipična politika propovednika, sa odgovarajućim zavlačenjem, mizernim izvlačenjem iz mrtvog ugla, krpljenjem i zakukuljavanjem, parabola umesto direktnog odgovora, prizivanje kolektiva umesto lične odgovornosti. Tehnika propovednika je tehnika zavođenja bez realizacije, stalnog izazivanja želje. Retki propovednici pri tome svesno žrtvuju sebe: Martin Luter King, za ljudska prava i protiv rasizma, Malkolm X, za samosvest i separaciju rasa. Farakan i Mohamed, između ostalog, oštro napadaju Malkolma X, čiji sledbenici u intervjuima deluju razumno i hrabro, i nastupaju kao izraziti individualci. Gde je granica? Gde izjave Malkolma X jesu rasizam, i gde Goldstin, sa druge strane, uzima automatsku pušku? Zašto nijedan od slučajeva ne može biti sveden na drugi, i svi zajedno na jedan model? Zašto je svođenje u domovini tako lako i jednostavno?

Komunizam je u bivšoj Jugoslaviji uništavao svaku pojavu propovedništva, što je položaj propovednika posle pada komunizma privilegovao; multietnički princip je uništen time što nije bio privilegovan u javnom diskursu; potencijal privilegovanja multietnizma i multikulturalizma koji su nudili nesvrstani, nikad nije iskorišćen. Samrtno dosadni komunistički zavodnik zamenjen je jednostavno samrtnim zavodnikom, često u istoj ličnosti. Pre nego što padnem u stereotip da je muško zavođenje (ne polno, već u diskursu, da ne izuzmemo Biljanu Plavšić i srpske fašistkinje) po definiciji povezano sa smrću, obraćam se osvežavajućem primeru ženskog zavođenja diskursom. U okviru kursa o romantičnom i realističkom u popularnoj književnoj proizvodnji žena-za-žene na Ratgers univerzitetu, nastupila je autorka "Ljubića" Barbara Breton. Vidno uplašena na početku, g-đa Breton je uspela da iskreno i precizno opiše neke od aspekta zavođenja diskursom: odbir pozitivnih emocija, dakle ideologije nenasilja i neizazivanja konflikta; poštovanje različitosti uz novu multikulturnu inovativnost; poštovanje socijalnih grupa i socijalnih rizika (seniorska ljubav, bolesti, siromaštvo, recesija); strogo poštovanje realizacije osnovne fantazme -ljubavi. Propovednica Breton izbegava svaku retoričku problematičnost, i u savršenoj kandidnosti otklanja svaki intelektualni izazov. U blistavom trenutku nehotične refleksije, ona izjavljuje da je ne zanima istina, već emotivna potreba za prijatnim snom, te da prema tome nema nikakve potrebe da javno nastupa: njena terapija ima strogo omeđeno područje, vreme i mesto. Što ne znači da će ona, ili njene čitateljke, biti pošteđene ako neki Goldstin uleti u slučajno odabranu crkvu/šoping centar. U svakome slučaju, gđa Breton, koja i izgleda kao da piše ljubiće, dokazuje ubedljivo da je ljubav samo u kulturi, a ne u "prirodi", i da izvan kulture, na području univerzalnosti, istine i pravog tumačenja, najčešće caruje smrt.

 

CRNI INDIJANCI, I OBRNUTO

Koncept "političke korektnosti", koji u Americi zastrašuje i ljuti intelektualce, a kod nas bi možda baš dobro došao, doveo je do terminološke kanonizacije, koja liberalnoj crnkinji iz Nju Orleansa dozvoljava da kaže kako nije "Afroamerikanka". Stvari postaju osetljivije što se više napreduje prema istoku, severu ili zapadu. Na nekome severnom univerzitetu, gde se sneg otapa u maju, problem za profesora može biti i to što misli loše o knjizi Martina Barnala Crna Atina (izašao tom 2, autor na Kornelu upravo piše tom 3): knjiga je neka vrsta Biblije Afroamerikanaca, jer dokazuje prvenstvo afričkih kultura nad belim sredozemnim. Barnal je osuđen da olako prihvata oštre kritike koje dobija, a čitateljstvo će se na kraju izmoriti ogromnim količinama istog. Sa druge strane, ima nečega izrazito pozitivnog u tome što ljudi znaju da je nova terminologija stvar dogovora a ne maglovite "drevnosti", i što ležernost prema istorijskim pravima dopušta onaj aspekt koji će kod nas ostati zaboravljen decenijama: zabavu. U Nju Orleansu, koji savršeno zna šta je rasizam ali nije upoznao segregaciju, međusobna invencija etničkih i rasnih grupa rađa daleko najbolju zabavu. Poznavaoci će vam reći da je Mesojeđe pred Uskrs dobro, ali suviše belo. Pravi, u tajnosti držani u mnogo zabavniji karneval, priređuju crnci koji se maskiraju u Indijance. Politički korektno tumačenje je da su crnci i Indijanci, zajedno ugroženi belom dominacijom, ustanovili veze solidarnosti i bratstva, te su crnci, poistovećujući se sa pojedinim indijanskim plemenima, primili nešto od čarobne perjane kostimografije, i započeli karneval sa dubokim rasnim i socijalnim značenjem. Druga teorija, koja ne umanjuje duboko rasno i socijalno značenje, kaže da je početkom stoleća cirkus Bufalo Bila gostovao u gradu, i ostavio jak utisak, posebno fantastičnim indijanskim kostimima i igrama (nesumnjivo "obogaćenim" za cirkuske potrebe). Druga teorija zvuči ubedljivije, jer razotkriva mehanizme invencije drugoga. Crni karneval je organizovan po plemenima, koja su izmišljena, a plemena pevaju pesme na takođe izmišljenom (improvizovanom) indijanskom jeziku. Plemena se razlikuju po bojama perjanih kostima: od dostojanstvenog plemena crnog perja, do frivolnih roza, tirkiznih, nebesno plavih, narandžastih i svetloljubičastih plemena. Kostim je zapravo evropski, prsluk sa pantalonama, izvezen šljokicama i perlama, a zatim se postrance prišivaju pera. Izrada jednog kostima traje otprilike godinu dana, celo "pleme" se brine oko sredstava i izvedbe, a posle karnevala se kostim, vredan i po nekoliko hiljada dolara, uništava sa ritualnih razloga. Uz kostim spada simbolička puška, izvezena, i štap okićen perjem. Belcima se preporučuje da karneval gledaju pre zalaska sunca, na strogo određenom prostoru parka Luisa Armstronga, nekadašnjeg Kongo-skvera, sastajališta crnih robova i sluga. Lokalna legenda kaže da je Volt Vitmen boravio u Nju Orleansu, da je slušao muziku na tome mestu, i da se posle svoga boravka više nije predstavljao kao "novinar", nego kao "pesnik". Karnevalska igra i pesma je nedvosmisleno nabijena samosvešću i duhom pobune. Posredno se može čitati sa lica belih posmatrača, dobro filtrirane grupe koja je preko leđa prevalila policijske batine šezdesetih, cveće sedamdesetih, pohlepu osamdesetih i samrtni strah devedesetih. Da navike ostaju iste, primećujem koji sat docnije, kad se bar deset istih lica prepozna u Snag Harbor-u, gde se sluša neturistički džez. Program naizmenično pokrivaju dve velike porodice crnih muzičara, od kojih jedni neguju akademski, a drugi fanki džez. Akademski džez ("hladni", "suvi", "apstraktni", kako već hoćete) izvode deca: nijedan član kvarteta (dva crnca, dva belca) nema više od dvadeset i pet godina. Za njih je profano tržište jeftine muzike, druga planeta. Njihove improvizacije su zapravo disertacije. Njihovo uživanje je izrazito kognitivne naravi, uživanje u znanju i perfekciji. Publika mazohistički uživa u tome što joj se niko ne obraća, i što je prisustvo neposvećenih potpuno suvišno u uživanju izvođača. Starci koji izduvavaju pluća između turista i bubašvaba u tržišnom delu grada, lažu i sebe i turiste (i bubašvabe) o veselom i performativnom karakteru crne muzike: ona je ili revolucionarna ili filosofska. Kako se revolucionarna relativno brzo iscrpljuje zbog siromaštva motiva i nedostatka improvizacije, ostaje jedino filosofska, savršena metafora o nužnosti veze između osećanja i znanja, karnevala i akademije. Pri izlasku u rano jutro, uz odgovarajuće pun mesec i maglu sa delte, postaje jasno kako su neodgovorni pisci, muzičari i profesori manipulisali misterijama oko Nju Orleansa: poruka o nužnom mešanju sa drugim u cilju saznavanja i uživanja suviše je jasna i subverzivna. Zato u Nju Orleansu živi gospođa spisateljka čiji su romani puni požudnih vampira, zato lokalni istoričari tvrde da je čuveni gusar Žan Lafit "nestao", umesto da istraže njegov susret sa mladim Marksom u Londonu, zato su filmovi o ovome gradu puni mističnih prostitutki, demonskih životinja i zombija. Sve, bilo koja bela fantazma, samo da bi se izbegla pouka o mešanju, o crncima koji mogu da izmisle Indijance i novi jezik. Endi Horton, koji je pisao scenarija i u Beogradu, završava scenario o Bosancima u Nju Orleansu. Grad je primio najveći broj ranjenika i izbeglica iz Bosne u celoj Americi. Endi se bori da dobije novac za jednog sarajevskog studenta na svojoj katedri. Sa malo sreće, doći će jedan koji će u blagotvornom šarenilu naučiti da izmišlja drugo. Čak i ono drugo što ga je umalo ubilo.

 

 

 

TRI EVINA LIKA

Umrla je Marija Gimbutas, arheolog i antropolog, verovatno najzaslužniji naučnik za konstrukciju nove žene. Njene knjige o evropskim boginjama i bogovima, dobro ilustrovane i argumentovane, pokušavaju da dokažu univerzalnost matrijarhalnog principa, žensku kulturu kao osnovnu praistorijsku kulturu, sveženskost kao osnovu civilizacije. Njena uspešna akademska karijera poklopila se sa feminističkom kulturom koja je upravo bila izgubila politički napon, negde sedamdesetih godina. Sve je drugačije izgledalo na Istočnoj obali. Na Zapadnoj, međutim, gde je Marija Gimbutas, poreklom Litvanka, provela najveći deo svoga života, njene teorije su nezasluženo dobile čudne pratiteljke. "Boginja" je postala trend, žalosni konzervativni simbol žena koje više nisu htele da misle kao građanke. Od dela priznatih vajarki, istoričarki umetnosti koje su ih tumačile, pa sve do šoljica za kafu sa logom "zaštićeno boginjom" za emancipovane sekretarice, boginje su se namnožile i razmilele po potrošačkom svetu kao mali utešni lažnjak. Osamdesetih, svaka priznata galerija u Kaliforniji morala je imati poneku boginju predimenzioniranih sekundarnih polnih odlika, dvo – ili trodimenzionalnu. Boginje na malim predmetima obnovile su popularnu tradiciju "dobre vile", što verovatno potlačenog ženskog korisnika kulta stavlja u posebno ponižavajući položaj nesposobne tupoglavosti. Najgori efekat kulta boginja ipak je bio taj što su u feminističkom diskursu njihove zastupnice predstavljale tiransko, zatupelo, nezavodljivo materinstvo i zatiranje kćeri. Poslednja faza kulta boginja i nije tako strašna: to su "kćeri Zemlje", čija šljampavost, odsustvo neuroze u pogledu vitkosti i sklonost ka cvetnim dezenima u komotnoj obući, još uvek čine gradove prijatno raznolikim. Kada vas na ulici u jednome satu desetak mršavih poslovnih neurotičarki mune koštunjavim laktovima, kolenima ili okovanim akten-tašnama, znaćete da cenite meki i polagani korak prilike koja sa obazrivošću pronosi svoje suvišne kilograme, nonšalantno uređenu kosu, nikad lakirane nokte, i koja rasejano liže sladoled od tri hiljade kalorija. Njeno stidljivo samopouzdanje izgradila je i Marija Gimbutas, naučnica čiji su tekstovi oblikovali tela.

Katrin Mak Kinon je kanadska advokatica koja je silovanja u jugoslovenskim ratovima upotrebila za brzu samopromociju. Nažalost, neguje i akademsku karijeru. U verziji Mak Kinonove, koja je u nekim tačkama bolno uverljiva, manjka osnovni akademski kvalitet pouzdanosti podataka: tako su četnici u prošlome ratu imali logore za Jevreje, "još više nego ustaše", silovane žene su besne na hrvatske "veštice" jer nisu patriotkinje – kao da nisu podatke o njihovom nepatriotizmu dobile od "patriotskih" medija, sukobi Hrvta i Muslimana su izmišljeni. Ketrin Mak Kinon možda bolje piše. Na konferenciji na Jejlskom univerzitetu, krajem aprila, ona započinje svoje izlaganje deplasiranim hvalisanjem da su "Kanađani uvek prvi", a završava zapenušanim napadom na "takozvane feministkinje". Priznajem da je probudila nostalgično sećanje na modni otadžbinski stav prema feminizmu. Pseudogotski lukovi Jejla su mi svedoci da je moja intervencija bila učtiva i skoro umiljata; no Mak Kinonova odmah prepoznaje prijateljicu hrvatskih veštica, i to joj je dovoljno da uništi svoj kredibilitet, i da ugrozi žrtve koje bi trebalo da štiti, i to u stvari u kojoj Amerikanci jednodušno reaguju – u ljudskim pravima. Ugrožavanje slobodnog mišljenja, isterivanje sa posla, prinudna emigracija, sve je to za Mak Kinonovu nevažno (a za publiku skandalozno) u poređenju sa "ključnim" podatkom (za publiku još skandaloznije) da se jedna od napadnutih hrvatskih spisateljica udala. Uistinu, Slavenka Drakulić se udala prošloga leta, i reportaža o venčanju u crkvi, sa mnogo fotografija, donela je Slavenki dodatnu popularnost u Sloveniji, i možda malo popuštanje mržnje u Hrvatskoj. Katrin Mak Kinon, koja je dosta zaslužna za uvođenje pojma "seksualno ugrožavanje" i za duboke promene koje zakonska i socijalna primena pojma izaziva, naprosto dolazi iz arhaičnog prostora/vremena nedodirnutog istorijskim diskusijama feminizma, obeležena neznanjem i promotivnom strašću, savršeno neupoznata sa tradicionalnim ženskim društvima koja bi trebalo da brani. Ona ne zna ni za solidarnost muslimanskih žena, ni za prepoznavanje diskursa urbane individualistkinje. Kao da su je upravo pustili iz nekog strašnog manastira u divljoj klimi, kao da je upravo došla iz neuređene, neosvešćene, do juče totalitarne a od juče kriminalne države fiktivnog socijalizma; i u jednom i u drugom slučaju, naučena da lične frustracije treba zamotati u patetična univerzalna pitanja, i da je kulpabilizacija drugih najbolji način za sticanje vlasti nad njima. U svakome slučaju, dobar primer da agresivni antifeminizam nije samo istočnoevropski greh.

Pet Šreder je senatorka iz Demokratske partije, zapažena po razumnim stavovima o pravima žena i o ratu u Bosni. No upitni Evin duh ju je naveo da uspešno potkopa jedan krajnje nespretno skrpljen američki politički mit, onaj o pokojnom predsedniku Niksonu. Povodom Niksonove smrti, glavni mediji su se stali utrkivati u prikazivanju ozbiljnih lica koja su uzdizala Niksonovu spoljnopolitičku mudrost, njegove ekonomske vizije, njegove zasluge oko okončavanja rata u Vijetnamu, njegovu duboku religioznost, potpunu predanost porodici, omiljenost među susedima, i, ponegde, njegovu "nesreću" sa Votergejtom i činjenicu da je bio jedini američki predsednik koji je morao da odstupi. Više kao predsednik nego kao Nikson, pokojnik je oplakan sa mnogo saosećanja, a da niko nije pomenuo nadimak iz sedamdesetih, "Triki Diki". Pet Šreder, u svome podsećanju, nije bila ni negativna ni otrovna. U neobaveznom ("ženskom") prisećanju na Niksona kada se prvi put zaposlila u Beloj kući, istakla je samo tri slike: da se po travnjaku nije moglo hodati od pripadnika Nacionalne garde, koji su tu noću i spavali; da je predsednik uporno nosio šminku jake narandžaste boje; da je možda dobro razumeo spoljnu politiku, ali da izvesno nije dobro razumeo, i nije ozbiljno uzimao, američki Ustav. Senatorkina narativna strategija je savršena: pokojnik je bio sklon primeni nasilja, bio je smešno sujetan i nije obratio pažnju na tekst koji Amerikanci od malih nogu uče i smatraju ga osnovnim regulativom. Pet Šreder je podsetila na pravo značenje Niksonovog povlačenja: nekoliko generacija ljudi koji su marili za građanska prava živo se uverilo da političar može ugroziti svoju karijeru ako laže. Paradoksalno, senatorka je istakla ono što će ostati plamičak nade za sve koji ne vole nasilje, sujetu i nepoštovanje ustava: mogućnost da prekršioci budu prinuđeni da odu. Niksonovo ime ostaje vezano za svetlu i usamljenu primenu principa.

(1994)