Lepa Mlađenović

GLEDATI SVET OČIMA ŽENA

ČETVRTA SVETSKA KONFERENCIJA UJEDINJENIH NACIJA O ŽENAMA
PEKING, SEPTEMBAR 1995.

 

Najveći međunarodni sastanak u istoriji civilizacije bio je ženski, i dogodio se u Pekingu i Hairou septembra 1995. u organizaciji Ujedinjenih nacija. Oko 50.000 žena se okupilo sa raznih strana sveta. Radilo se dve nedelje na dva različita plana, vladinom i nevladinom, i rezultati se već upisuju u istoriju. Da bismo jasno shvatile šta se zapravo dogodilo u Pekingu 1995, ovaj tekst je podeljen u četiri dela: prvi, kratak istorijat angažovanja Ujedinjenih nacija na pitanju položaja žena u svetu; drugi, o organizaciji svetskih konferencija UN; treći, o istorijatu prethodnih svetskih konferencija Ujedinjenih nacija o ženama; i četvrti, o samoj Četvrtoj svetskoj konferenciji UN o ženama u Pekingu i Hairou.

Ujedinjene nacije: istorijat i angažovanje na pitanju položaja žena u svetu

Ime ‘Ujedinjene nacije’ upotrebili su prvi put predstavnici zemalja Saveznika u II Svetskom ratu, vlade SSSR, SAD, Velike Britanije i Kine, a kasnije i Francuske, sa ciljem da se zajedničkim angažmanom okonča II Svetski rat. Suprotstavljeni takozvanim Snagama osovine: vladama Nemačke, Japana i Italije, Sveznici su rešili da sačine dokument koji će obavezivati države da poštuju jedne druge. Tako je januara 1942. nastala ‘Deklaracija protiv rata’ koju su sačinile posebne komisije vlada zemalja Saveznika koje se od tada i pojavljuju pod imenom ‘Ujedinjene nacije’. Ovaj dokument su dalje diskutovali Ruzvelt, Čerčil i Staljin u Vašingtonu i na Jalti 1944. Ekipe eksperata dorađivale su "Deklaraciju" i na osnivačkoj koferenciji Ujedinjenih nacija, 24. oktobra 1945. u San Francisku, "Deklaracija" je usvojena kao "Povelja Ujedinjenih nacija". Povelju Ujedinjenih nacija na ovoj osnivačkoj konferenciji potpisale su delegacije 51 zemlje kao osnivačice UN. Među njima nalazila se i Jugoslavija.

Prvi čin Povelje Ujedinjenih nacija kaže da je primarni cilj ove organizacije, "održavanje mira i sigurnosti". Povelja isto tako određuje da su Ujedinjene nacije posvećene razvoju prijateljskih odnosa između zemalja na osnovi principa jednakih prava i prava na samoopredeljenje naroda. Tada su određene i najvažnije institucije Ujedinjenih nacija: Savet bezbednosti, Ekonomski i socijalni savet, Međunarodni sud pravde, zatim organizacije zadužene za izbeglice i ljudska prava. Na prvom zasedanju Generalne skupštine UN odlučeno je da Eleonora Ruzvelt bude predsednica Komisije za izradu nacrta Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, pored toga odlučeno je da se oformi Komisija za status žena. Godinu dana kasnije, 1946. osnovana je UN Komisija za Status žena sa mandatom da izučava status žena i Generalnoj skupštini UN daje predloge iz oblasti "ljudskih prava koje se posebno tiču žena". Dve godine kasnije, 1948. prihvaćena je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, u kojoj, u Članu 1, piše da je cilj Ujedinjenih nacija da "...podstiče ljudska prava i fundamentalne slobode svih bez obzira na rasu, pol, jezik...".

Komisija za status žena je u sledećih dvadeset godina radila na donošenju različitih konvencija da bi se regulisala posebna prava žena i devojčica. To su bile konvencije koje određuju prava žena u prostituciji, u braku, politička prava žena, zabranu trgovine ženama i dr. (Spisak konvencija i deklaracija u dodatku teksta.) Onda je 1970. Komisija napravila Međunarodni program akcije za unapređenje položaja žena, što je iniciralo ideju o većoj međunarodnoj akciji žena: na zasedanju Generalne skupštine UN u Ženevi 1972. Komisija je zahtevala da se 1975. godina proglasi Međunarodnom godinom žena, i da se pokrene međunarodna koferencija na kojoj će se raspravljati o položaju žena svih zemalja članica Ujedinjenih nacija. Ovakva svetska konferencija je bila zamišljena po ugledu na druge konferencije UN koje su se bavile posebnim problemima. Na primer, 1968. u Ankari je već bila održana Prva UN Svetska konferencija o ljudskim pravima. Tako je 1975. bila godina prekretnica u angažovanje UN po pitanju statusa žena. Posle toga, najveći deo rada odnosio se na pripremanje dokumenata za svetske konferencije UN o ženama i dokumenata drugih UN konferencija u koje je trebalo uključiti žensku perspektivu.

 

Organizacija UN svetskih konferencija

Svetske konferencije Ujedinjenih nacija organizovane su iz dva dela: 1) Konferencija, ili, Vladina konferencija sa vladinim delegacijama zemalja UN, i 2) NGO Forum. (NGO je engleska skraćenica za ne-vladinu organizaciju, non-governemental organization). Ujedinjene nacije imaju dva posebna tela za organizovanje ova dva odvojena dela konferencije.

NGO Forum je skup na kome mogu prisustvovati bilo koje ne-vladine grupe/organizacije/udruženja/inicijative koje rade na pitanju kojim se konferencija bavi. Grupe ne moraju biti registrovane, što praktično znači da je NGO Forum otvoren za sve. Svaka grupa unapred prijavljuje prisustvo svojih članica/članova i u isto vreme može da prijavi temu koju želi da organizuje u vidu radionice, panel diskusije ili kulturne manifestacije u okviru NGO Foruma. Sve prijave se prihvataju. Učestvovanje nekad finansira UN ili, češće, posebne organizacije za finansiranje. Znači, propusnice za učestvovanje na NGO Forumu može dobiti svaka prijavljena žena/muškarac neke nevladine organizacije, bez obzira da li je iz zemlje članice UN ili nije.

Konferencija okuplja predstavnice/predstavnike vladinih delegacija i na njoj se ratifikuje dokument Konferencije. Na Konferenciju se mogu prijaviti delegacije zemalja članica UN. Postoji i poseban status posmatrača, koji je, na primer, ove godine u Pekingu imala delegacija Palestine, koja još uvek nije zvanično članica UN. Zvanični dokument se priprema unapred: pre svega nacrt dokumenta priprema Komisija za status žena, onda se organizuje pripremna konferencija na kojoj se materijal dorađuje tako što svaka zemlja predlaže važne dopune ili isključenja iz teksta, a ostale zemlje treba sa tim da se slože po principu konsensusa. Kada nema konsensusa, onda se delegacija koja se najekstremnije ne slaže sa određenom formulacijom izdvoji sa delegacijom koja insistira na toj formulaciji i one nakon diskusije u posebnoj sobi daju predlog "srednjeg rešenja". Sve dok se ne nađe formulacija sa kojom su sve članice zemalja UN saglasne, takva formulacija ne može biti deo zvaničnog dokumenta. Zasedanja Konferencije zato nekad traju do dugo u noć. Delovi koji su sporni onda ostaju u  Šsrednjim zagradamaĆ sve dok je dokument u procesu rada, vrlo često i po nekoliko godina.

Vladine Konferencije održavaju se u donjoj sali i za nju propusnice imaju samo članice/članovi vladinih delegacija i UN institucija. Propusnice za balkon sale u kojoj se održavaju vladine Konferencije mogu dobiti svi novinari i ne-vladine organizacije koje učestvuju u NGO Forumu a koji traže propusnicu za praćenje Konferencije. Balkon ima poseban ulaz i sa njega se ne može ući u donju salu. Obično sve novinarke i sve organizacije koje se na vreme prijave dobiju ovu specijalnu propusnicu.

Zasedanje konferencije teče tako što svaka zemlja članica UN ima svoj termin kada daje predloge i komentare na dokument. Takođe postoje termini za određene svetske institucije od posebnog značaja za konferenciju, na primer za Svetsku banku, Međunarodnu federaciju Crvenog krsta i sl. Poslednjih dana obično postoje termini za jedan broj nevladinih organizacija koje dobiju po 2-3 minuta da izlože svoje zahteve vladinim delegacijama na Konferenciji. Na kraju se na osnovu komentara vladinih delegacija zaključuje šta će biti sa dokumentom. Na primer, u Najrobiju, dokument "Strategije za razvoj žena do 2000. godine" je prihvaćen konsensusom od strane svih delegacija. Prošle godine u Pekingu, oko 40 zemalja su izrazile svoje neslaganje sa određenim tačkama dokumenta "Platforma za akciju": to znači da su te tačke drugačije tumačili, ili ih zbog svojih ustava nisu mogle prihvatiti, ali nisu želele da bojkotuju rad, nego su u dokumentu ostavile određenu formulaciju koja na kraju nije prihvaćena.

Važno je pitanje kako su ova dva dela konferencije prostorno i vremenski određena. Najčešće se insistira da prve nedelje bude NGO Forum a nakon toga vladina Konferencija. To obično nije sporno, ali sporno pitanje jeste da li će se NGO Forum i Konferencija održavati na istom mestu, blizu jedna drugoj ili pak dosta daleko jedna od druge. Na primer, na Drugoj Konferenciji UN o Ljudskim pravima u Beču, 1993. godine, i NGO Forum i Konferencija bili su organizovani u istoj zgradi Ujedinjenih nacija. To je olakšavalo rad predstavnica/predstavnika ne-vladinih organizacija u lobiranju svojih zvaničnih predstavnica i predstavnika.

Jedan od ciljeva predstavnica/predstavnika ne-vladinih organizacija na ovim konferencijama je da utiče na svoje delegatkinje/delegate vladinih organizacija kako bi država promenila stav i pravne propise u odnosu na određeno pitanje. Upravo da bi taj uticaj bio manji, na UN Svetskoj konferenciji o populaciji i razvoju koja je 1994. u Kairu okupila veliki broj ženskih NGO organizacija, NGO Forum se održavao daleko od Konferencije, što je bio slučaj i sa Konferencijom u Pekingu.

Svetske konferencije o određenom pitanju se svaki put održavaju na nekom drugom kontinentu. Na zasedanjima Generalne skupštine UN zemlje članice se same prijavljuju za organizaciju konferencije. Svaka UN Svetska konferencija ima svog Generalnog sekretara.

 

UN svetske konferencije o Ženamaistorijat

Prva svetska konferencija o ženama održana je u Meksiko Sitiju 1975. godine. NGO Forum je prvi put u istoriji na jednoj svetskoj konferenciji okupio više žena nego muškaraca i prvi put, na vladinoj Konferenciji bilo je više žena nego muškaraca u svojstvu zvaničnih predstavnica svojih vlada. Na Konferenciji je odlučeno da će se period od 1975-1985 nazvati "Dekada žena", a 1975. je proglašena za Međunarodnu godinu žena. Vladine delegacije prihvatile su dokument "Svetski plan za akciju" koji je imao 48 strana i čiji je glavni cilj bio usmeravanje ka "JEDNAKOSTI, RAZVOJU I MIRU". Ovaj zvanični dokument je između ostalog tražio povećanje broja žena u procesima odlučivanja, kako u državama članicama tako i u samoj organizaciji UN u kojoj je tada bilo samo 8% žena. Pored toga, dokument je govorio o povećanju nepismenosti žena i nevrednovanju ženskog rada u kući. Na NGO Forumu su se razmenjivala iskustva ruralnih žena u oko 200 radionica, podsticao se mali ženski biznis i mnoge druge ženske inicijative.

Ujedinjene nacije su povodom Dekade žena osnovale Međunarodni institut za obučavanje i napredak žena (INSTRAW) i Fond za razvoj žena pri Ujedinjenim nacijama (UNIFEM). UNIFEM, na primer, podržava ženske projekte koji imaju za cilj veće učešće žena u procesu odlučivanja kao i brzi ekonomski razvoj žena. Vlade Norveške, Holandije, Kanade i SAD finansiraju UNIFEM. (Informacija o UNIFEM-u je u dodatku).

Godine 1979. objavljena je Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije protiv žena (CEDAW – Convention of the Elimination of all forms of Discrimination Against Women; Prevod u SOS Biltenu 6-7/93).). Povelju je ratifikovalo 139 zemalja članica, uključujući i bivšu Jugoslaviju. Ova Konvencija je jedan od najvažnijih UN dokumenata o ženama, tako da je iste godine oformljen i Komitet (pod istom skraćenicom CEDAW) koji prati primenu Konvencije u zemljama koje su Konvenciju potpisale.

Druga Svetska konferencija UN o ženama organizovana je 1980. u Kopenhagenu. Vladine delegacije podnosile su izveštaje o tome šta su u prvih pet godina Dekade uradile na pitanjima iz Meksičkog dokumenta. Tada su pored ciljeva identifikovanih na prvoj konferenciji, dodata još tri: "Zapošljavanje, zdravlje i obrazovanje za žene". Na NGO Forumu u Kopenhagenu bilo je puno feministkinja pa se pokreće povezivanje žena i sve češće se pominje reč ‘mreža’. Pored pomenutih tema, prvi put se razgovaralo o feminističkoj etici ženskog aktivizma i nasilju nad ženama.

Treća Svetska konferencija UN o ženama organizovana je u Najrobiju, u Keniji 1985. NGO Forum je okupio preko 15.000 žena koje su razgovarale na oko 1.200 radionica, a većina njih se odigravala na travnjacima oko Najrobijskog univerziteta. Ovaj NGO Forum u Najrobiju se najčešće smatra rodnim mestom globalnog feminizma, najviše zbog povezivanja žena sa velikim brojem učesnica iz Afrike. SESTRINSTVO JE GLOBALNO bio je jedan od slogana ovog sastanka koji je ostavio veliki emotivni utisak na mnoge žene. Sada je mnogo više tema iz života žena bilo pokriveno; pojavile su se i snimateljke, umetnice, feminističke pravnice, teoretičarke lezbejskog feminizma i druge aktivistkinje. Ali, te 1985, zemlje Istočne Evrope još uvek nisu imale ne-vladine ženske organizacije pa ni svoje predstavnice u Najrobiju, sem jedne aktivistkinje iz "Poljske feminističke asocijacije" iz Varšave. Na tom NGO Forumu su znači nedostajale žene iz jednog ogromnog dela sveta: Kine, SSSR-a i Istočne Evrope, pored slabog učešća žena iz nekih arapskih zemalja.

Vladina delegacija tadašnje Jugoslavije uključivala je dve žene iz Savezne Konferencije za društvenu aktivnost žena iz Beograda, i jednog muškarca koji je bio ambasador Jugoslavije u Keniji. Dokument koji su u Najrobiju ratifikovale vladine delegacije na Konferenciji zvao se "Strategije za napredak žena do 2000 godine". Ovaj dokument je potvrđivao i razrađivao moguće ženske akcije za ‘Jednakost, razvoj i mir’. Po završetku konferencije, Vanda Krajinović i Lepa Mlađenović, aktivistkinje tadašnje feminističke grupe "Žene i društvo" intervjuisale su jednu od članica delegacije. Suština njene izjave u vezi sa III Svetskom konferencijom žena bio da su "polovi u našoj zemlji potpuno izjednačeni i da više nema nikakvog razloga da Konferencija za društvenu aktivnost žena kao takva postoji, pa će se ubuduće u njoj zapošljavati i muškarci." Na pitanje o aktivnostima žena na NGO Forumu, naša predstavnica ništa nije odgovorila. Što se tiče vladine Konferencije, važan komentar predstavnice Jugoslavije bio je da je ‘naša delegacija podržala palestinsku delegaciju u sukobu sa izraelskom’. Ovaj intervju sa našom predstavnicom u Najrobiju, ženski časopis BAZAR je odbio da štampa sa obrazloženjem da "tu nema ništa o ženama".

Još jedan datum važan je u istoriji UN po pitanju statusa žena: Druga UN svetska konferencija ljudskih prava u Beču, 1993. Tu su ne-vladine ženske organizacije, odlično povezane pri NGO Forumu, nastupile sa sloganom "ženska prava su ljudska prava". Termin "ženska ljudska prava" je od tada počeo svakodnevno da se koristi. NGO organizacije su imale tri važna cilja zbog kojih su lobirale svoje vladine predstavnice. Prvi, da vladina Konferencija prihvati da je nasilje nad ženama u porodici kršenje ljudskih prava, što do tada nije postojalo u glavnom dokumentu o ljudskim pravima. Drugi, da Konferencija izglasa uspostavljanje mesta Specijalne izveštačice za nasilje nad ženama, i treće, da prihvati upravo formulisanu UN Deklaraciju o eliminaciji nasilja nad ženama (Feminističke sveske 1/94). Sva tri zahteva su prihvaćena. Sa mandatom od četiri godine, za Specijalnu izveštačicu UN za nasilje nad ženama marta 1994. izabrana je Radika Komarasvami, feministička advokatkinja i sutkinja sa Cejlona. Dokument o ženskim ljudskim pravima je već bio elaboriran za Konferenciju u Beču, a taj dokument će se kasnije još obrađivati unutar "Platforme za akciju" Pekinškog dokumenta.

Na Konferenciji u Beču bile su prisutne zvanične delegacije Hrvatske i Makedonije. Jugoslavija je već bila suspendovana iz UN, a pošto je Sarajevo tada bilo pod stalnim bombardovanjem, vladinih delegata iz Bosne i Hercegovine nije bilo.

Na ovom NGO Forumu bile su prisutne predstavnice iz Bosne i Hercegovine (koje rade u Hrvatskoj ili drugim zemljama), Hrvatske, Slovenije, Sandžaka, Kosova i Srbije. To je bio prvi UN NGO Forum gde su se susrele aktivistkinje iz ženskih grupa iz država bivše Jugoslavije. Većina prisutnih žena je radila sa ženama žrtvama rata, izbeglicama i ženama koje su preživele muško nasilje. (Tri priloga u Biltenu SOS-a 6-7/93.) Jedna od važnih tema bilo je silovanje u ratu. Nekoliko žena svedočile su o tome kako su preživele logor u Manjači, a na mnogim radionicama koje su organizovale aktivistkinje iz drugih zemalja radilo se na budućem povezivanju žena za rad sa ženama traumiranim ratnim nasiljem.

Nešto pre ove konferencije, a nakon dokumentacije o masovnim silovanjima u Bosni i Hercegovini i novih dokumentacija o masovnom silovanju u Nemačkoj 1945, Savet bezbednosti je 18. decembra 1992. doneo Rezoluciju 798 po kojoj je silovanje u ratu dobilo status ratnog zločina.

 

Četvrta konferencija UN o ŽenamaVladina konferencija u Pekingu, i NGO Forum u Hairou, septembra 1995.

1. Važni događaji pre IV Svetske konferencije žena

– Nakon početka rata, i napada JNA, rukovođene srpskim liderima, na Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, Savet bezbednosti, 19. septembra 1992, donosi Rezoluciju 977, koju Generalna skupština UN istog dana prihvata, o suspenziji Jugoslavije kao člana UN.

– Ova rezolucija je značila da vladine predstavnice novonastale Jugoslavije ne mogu da učestvuju na Pekinškoj vladinoj Konferenciji. Dve ministarke SRJ su pred Konferenciju nagoveštavale svoj odlazak "da bi vršile pritisak na UN i neke prijateljske vladine delegacije kako bi se ukinule sankcije Jugoslaviji". Na kraju, naša delegacija je izjavila da je u Kini bila gost Jugoslovenske ambasade u Pekingu.

– Rezolucijom od maja 1993. Savet bezbednosti donosi odluku o formiranju Međunarodnog suda za ratne zločine u Jugoslaviji i Ruandi. Ovo je treći ratni sud od osnivanja UN – prvi, suđenje u Nirnbergu ‘45/’46, ratnim zločincima Nemačke iz Drugog svetskog rata; drugi, suđenje u Tokiju ‘46-’48, ratnim zločincima iz petnaestogodišnjeg japanskog rata. Prva dva Međunarodna ratna suda ni jednom rečenicom nisu spominjala silovanje u ratu. Tek ovaj treći sud u Hagu ima za mandat između ostalog i suđenje za "masovno, organizovano i sistematsko zatvaranje i silovanje žena".

– Za razliku od prethodnih Svetskih Konferencija o ženama, za ovu konferenciju postojala su i četiri pripremna regionalna sastanka. Na pripremnim sastancima se obrađivao dokument "Platforma za akciju": ne-vladine organizacije diskutovale su određene segmente i davale predlog Komisiji za status žena kako da glase ti članovi dokumenta. Vladine delegacije su raspravljale o članovima dokumenta iz zagrada kako bi što veći deo iz zagrada bio prihvaćen i izdiskutovan. Mi pripadamo regionu Evrope i Severne Amerike sa Australijom, a taj Pripremni sastanak održan je u Beču, maja 1994.

– U Kairu je 1994. održana UN Međunarodna konferencija o populaciji i razvoju koja je okupila veliki broj NGO ženskih organizacija. Veliki sukob je nastao oko reproduktivnih prava žena, a posebno po pitanju abortusa: s jedne strane bile su islamske zemlje, Vatikan i mnoge zemlje Latinske Amerike koje su stavljale zabranu na pravo žene da prekine trudnoću. S druge strane bile su liberalnije vlade zemalja Evropske zajednice i USA. Nije moglo biti dijaloga, konzervativne snage su bile mnogo jače, tako da u Kairskom dokumentu stoji "da ni u jednom slučaju abortus ne sme biti promovisan kao metod planiranja porodice". Mali pomak je bio paragraf "da nesiguran, ilegalni abortus treba da bude jedno od najvažnijih briga zdravstvenog sistema". U svakom slučaju, znalo se da više od ovog o abortusu neće moći da se postigne, tako da u Pekingu nije bio očekivan veliki sukob oko abortusa.

2. NGO Forum – Hairo (27. avgust – 8. septembar 1995.)

NGO Forum Četvrte svetske konferencije UN o ženama održavao se u malom letovalištu Hairou, 60 kilometara od Pekinga. Kineska vlada je pet meseci pre početka konferencije izmestila održavanja NGO Foruma iz Pekinga u ovaj gradić, verovatno da bi marginalizovala i ograničila uticaj ne-vladinih organizacija na kinesku javnost. Mnoge organizacije imale su u planu ulične demonstracije, ali one su se mogle održavati samo u ograničenom prostoru NGO Foruma. (Pored toga, kružile su priče kako se spremaju demonstracije golih žena, i da su zbog toga kineski policajci dobili ćebad u zaštitu; po jednoj verziji da u tom slučaju pokriju sebe, a po drugoj verziji da pokriju žene!)

GLEDATI SVET OČIMA ŽENA je radni naslov ovog NGO Foruma. Pripreme su počele dve godine unapred: u Njujorku su se obavljali svi poslovi registracije i informisanja, u Pekingu je Organizacioni kineski komitet obavljao poslove logistike (smeštaja/prostora/dnevnog reda). Činjenica je da mnoge žene u svetu nisu unapred znale za ovaj sastanak, ali su ženske organizacije u raznim zemljama bile zadužene za okupljanje i pripremanje žena. Jedna od akcija finansiranja žena zvala se "Pošalji sestru u Peking", a i mnoge druge fondacije za podršku žena finansirale su put i boravak. Različite organizacije su organizovale prevoz, tako su tri voza puna učesnica konferencije putovala prema Pekingu, ‘mirovni voz’, ‘ženski voz’ i ‘Peking ekspres’. Ogroman deo posla je na tim putovanjima obavljen (razmena znanja, radionice, itd).

Dva su cilja NGO Foruma: jedan je da se okupe aktivistkinje i ekspertkinje nevladinih organizacija kako bi organizovano lobirale delegatkinje svoje vlade. Namera ovog, takozvanog, političkog pritiska je da se delegatkinjama da podrška i argumentacija za odeđene formulacije u zagradama iz dokumenta, kako bi delegatkinje glasale za prelazak tog teksta iz zagrada u Dokument. Prvih pet dana NGO Foruma, a pre početka vladine Konferencije, NGO radne grupe koje su se bavile sa 12 tematika Dokumenta svaki dan su se sastajale da bi radile na tekstu. Predstavnice iz raznih zemalja zajedno su se dogovarale koje su kritične teme i koja od njih će sa kojom od delegatkinja Konferencije da razgovara, šta da joj kaže i na koji način će da je ubeđuje.

Drugi cilj NGO Foruma je zapravo bio sve ostalo što su žene mogle među hiljadama žena da nauče, vide, čuju, kažu, dožive, razmene, učestvuju, dogovaraju se, zapišu, slikaju, jedu... Činjenica da u svakom ćošku sveta ima potrebe sa ženskim grupama i aktivnostima bila je jasna. Osećanje da je život žena na svetu uglavnom težak, isto tako. S druge strane, hiljade radionica i aktivnosti žena u Pekingu govorilo je da se više žena radi na poboljšanju uslova za život žena i da sve više žena shvata potrebu da radi za žene, da budu solidarne sa drugim ženama, uprkos činjenici da ih države, zakoni, kulturni i verski običaji i muškarci u tome sprečavaju.

NGO Forum je okupio 40.000 žena, ovog puta iz svih delova sveta, uključujući i oko 5.000 predstavnica iz Kine. NGO Forum i Konferencija otvoreni su velikim sletom (spektaklom poznatim ženama iz naših krajeva) na kome je nakon uvodnog govora Generalne Sekretarke Konferencije, Gertrud Mongele, političarke iz Tanzanije, na stadion izašlo 6.000 devojčica koje su pustile 20.000 golubova u nebo. U jednom momentu, hiljade žena zajedno pevale su "Herioku" uz kineski hor i prvi Ženski kineski orkestar kojim je dirigovala najpoznatija kineska dirigentkinja Zeng Ksijaing.

Oraganizacija NGO Foruma je omogućila mnoštvo paralelnih događaja: održano je oko 4.000 radionica, panel diskusija i kulturnih manifestacija. Verovatno nije bilo pitanje iz života žena koje nije bilo diskutovano, a stotine sastanaka spontano su zakazani. Radionice su bile podeljene na sledeće tematike: ljudska prava, mir, obrazovanje, politika, ekonomija, zdravlje, umetnost i kultura, rasa i etnicitet, okolina, nauka i tehnologija, mediji, duhovnost i religija, mlade žene.

NGO delegacija iz Srbije brojala je 9 učesnica koje su vodile pet radionica. Tri radionice organizovane su zajedno sa aktivistkinjama iz Hrvatske, Makedonije i Bosne i Hercegovine, a bavile su se pitanjima rada sa ženama žrtvama rata i ženske mirovne kulture. Radionicu "Žene kao žrtve, one koje su preživele i one koje transformišu rat" smo zajedno pripremale nekoliko meseci ranije. Druge dve radionice bile su o lezbejskim pravima u Istočnoj Evropi, i o muškom nasilju nad ženama.

Dogovor između naših aktivistkinja bio je da svakog dana u 3 popodne bude vreme za susrete žena iz bivše Jugoslavije sa radnim naslovom "Sestre bivše Jugoslavije ujedinite se". Najčešće smo se susretale žene iz grupa: Medica – Zenica, Bosfam – Tuzla, Infoteka – Zagreb, Centar za žene žrtve rata -Zagreb, BaBe – Zagreb, Autonomni ženski centar protiv seksualnog nasilja – Beograd, Beogradski ženski lobi, Ženski zdravstveni centar – Priština, Unija žena Makedonije -Skoplje. Najvažniji cilj ovih susreta bio je naše bolje upoznavanje i prevazilaženje mogućih međunacionalnih problema među nama. Za mnoge od nas, i pored stotina drugih događaja čudnih boja i zvukova i novih utisaka, susreti sa sestrama iz bivše domovine bili su najdirljiviji i najlepši. Prosto se nismo mogle razdvojiti pa smo se viđale ne samo u 3 popodne nego i svake večeri.

Pored radionica koje smo pokrenule, žene iz naše NGO delegacije učestvovale su u nizu drugih radionica: o edukaciji o ženskim ljudskim pravima, o nasilju nad ženama, fundamentalizmu i nacionalizmu u Aziji i arapskim zemljama, o lezbejskim ljudskim pravima, reproduktivnim pravima, o organizovanju žena u Sudanu, o ženskom seksualnom ropstvu na Filipinima i u Koreji, o mirovnim akcijama žena iz Palestine i Izraela. Naše aktivistkinje su isto tako pratile dva Ženska tribunala o nasilju nad ženama na kojima su žene govorile o sopstvenom životu i mučenju kojem su bile izložene. Svaki od Tribunala trajao je po ceo dan – to su bili teški utisci koji stvaraju bol, ali pokreću na akciju. A žene su svedočile o: silovanju u ratu (Koreja, Liban), ratnim zločinima (Ruanda, Bosna i Hercegovina), ratnom ucenjivanju (Palestina, Cejlon, San Salvador), nasilju od strane muža (Irska, Indija, Sudan), odsecanju klitorisa (Egipat) izrabljivanju žena u fabrikama (Meksiko, Tajvan), izbeglištvau (Bosna i Hercegovina, Vijetnam), homofobiji psihijatrijskih institucija (SAD), ratnom seksualnom ropstvu (Filipini), seksualnom ucenjivanju na poslu (Uganda), fundamentalističkom nasilju protiv žena (Alžir, Maroko), seksizmu u medicinskim institucijama (Brazil) i dr.

Organizacija NGO Foruma podrazumevala je organizovanje takozvanih šatora, kao što su šator mladih, šator izbeglica, mirovni šator, lezbejski šator, globalni šator (reč ‘globalna’ se sve češće koristi umesto reči ‘međunarodna’: na primer, ‘globalni ženski sastanak’ znači da je to skup žena iz raznih zemalja koje tu dolaze pre svega kao žene, a ne kao predstavnice nacija). Ove godine poseban šator imale su žene koje koriste kolica. Ideja organizatorki je bila da podstakne žene sa hendikepom da se pridruže konferenciji. Tako da je oko 300 žena sa kolicima prisustvovalo NGO Forumu, što je u mnogome doprinelo konkretizovanju feminističke politike da se bori protiv svih vrsta diskriminacija. Pored toga, svaki kontinent je imao svoj šator u kome se okupljala radna grupa tog kontinenta. U Evropskom šatoru su bile dve radne grupe, Istočna i Zapadna. Za razliku od Najrobija radna grupa Istočne Evrope imala je puno feministkinja iz Rusije, Ukrajine, Poljske, Mađarske i drugih zemalja.

Pored radionica i panel diskusija imale smo prilike da vidimo ženski cirkus, afričke, azijske i latinoamreričke folk igre, koncerte ženskih rok grupa, ulično žensko pozorište, izložbu ženskih knjiga na kineskom jeziku, međunarodni hor od 100 ženskih glasova, i mnogo još. Dalje, održano je dvadestak ženksih demonstracija, poslato je 62.000 e-mail poruka i 100.000 poruka na internetu, svakog dana su izlazile novine o aktuelnim NGO događajima, itd.

Bio je to jedinstven ženski događaj.

3. Vladina konferencija, Peking (4-15 septembar 1995)

Četvrta UN Svetska konferencija o ženama okupila je delegacije iz 189 zemalja članica UN. Mesto posmatračica imale su Palestina i šest regionalnih delegacija, kao na primer Porto Riko i Makao, zatim UN i druge međunarodne i međuvladine institucije kojih je bilo oko 60. Propusnice za posmatranje Konferencije sa balkona imalo je 4000 aktivistkinja ne-vladinih delegacija i 3.200 novinarki. Ukupno, na Konferenciji je bilo 16.900 učesnica, posmatračica i novinarki. Konferencija je imala dva radna cilja: jedan, da se čuju izveštaji zemalja članica o implementaciji Najrobijskog dokumenta "Strategije za razvoj žena do 2000 godine", i drugi, da se finalizira dokument "Platforma za akciju" i da se usaglase ona mesta koja su još uvek ostala sporna posle Pripremnih regionalnih konferencija, tj. da se diskutuje ‘jezik iz zagrada’ (na engleskom se ‘tekst dokumenta’, ili ‘formulacija dokumenta’ kaže ‘lenguage of the document’), i da se na osnovu konsensusa tekst iz zagrada prihvati za tekst Dokumenta.

Na Konferenciji su govorile mnoge žene iz međunarodne politike: Gro Harlem Brutland predsednica vlade Norveške, Benazir Buto predsednica vlade Pakistana, Vigdis Finobogadotir predsenica Islanda, Begum Kaleda Zia ministarka vlade Bangladeša, Nguen Ti Bin potpredsednica Vietnama, Cen Muhua potredsednca Narodnog kongresa Kine i predsednica Svekineske ženske federacije. Pored njih bile su princeze (Jordan, Butan, Kambodža, Svazilend, itd), kraljice (Tongo, Belgija) i takozvane "Prve dame" (Liban, Bolivija, El Salvador, Suriname, Nigerija, Kazahstan, SAD...)

4. "Platforma za akciju"

Proces kreiranja "Platforme za akciju" trajao je više od dve godine. Dokument sadrži 130 strana, ima 352 člana u dvanaest kitičkih tema vezanih za žene: siromaštvo, obrazovanje, zdravstvo, nasilje nad ženama, posledice konflikata, prilaz ekonomskim strukturama, raspodela moći i proces odlučivanja, mehanizmi za promociju napretka žena, ljudska prava, mas mediji, prirodni izvori i okolina, devojke. Nacrt Dokumenta je sastavila Komisija za status žena, a nakon toga četiri regiona su priložila svoje regionalne nacrte dokumenta, koji su diskutovani na regionalnim pripremnim sastancima i na završnom pripremnom sastanku u maju 1995. u Njujorku, kada je 2/3 dokumenta bilo prihvaćeno.

Na Konferenciji u Pekingu se o spornim tačkama dokumenta (preostaloj 1/3) diskutovalo 100 sati i mnogi predlozi nisu usvojeni a nađena su neka srednja rešenja. Izdvojićemo šest važnih tačaka Dokumenta:

– prvi put se u Dokumentu javlja pravo devojčica na informaciju, privatnost, poverljivost i poštovanje koje treba da im obezbede roditelji. Ovaj član reguliše potrebe i prava devojčica u adolescenciji na informacije i diskreciju u odnosu na pitanja seksualnosti i u isto vreme balansira prava i obaveze roditelja da decu informišu o temama iz reproduktivnog zdravlja;

– potvrđuje se "osnovno pravo parova i individua da autonomno odlučuju o broju dece, mestu i vremenu kada će ih rađati", da imaju pravo na informacije i na najviši standard seksualnog i reproduktiavnog zdravlja. U ovom članu ne postoji sloboda žene da odluči o abortusu, ali postoji rečenica koja predlaže da "zemlje ponovo preispitaju zakone koji kažnjavaju žene koje su se podvrgle ilegalnom abortusu";

– silovanje je definisano kao zločin i instrument rata. "Silovanje u oružanim sukobima je ratni zločin i u određenim uslovima je zločin protiv čovečnosti". To je prvi put da u ženskom UN dokumentu silovanje u ratu bude protumačeno kao ratno sredstvo u svim ratovima i kao oblik kršenja ljudskih prava. Ovaj član obavezuje vlade da kazne počinioce silovanja i seksualnog nasilja u situacijama oružanog sukoba;

– dokument potavrđuje "jednako pravo na imovinu", ali nije prihvaćena formulacija "pravo na jednako nasledstvo" koju su odbile islamske zemlje. To zapravo znači da iako žene imaju pravo na nasledstvo, muškarci i dalje mogu da naslede sve. Pitanje je da li je ovaj član uspeh za status žena;

– dokument obavezuje vlade da učine sve što mogu kako bi garantovale ljudska prava devojčica, posebno u obrazovanju i zdravstvu. "Obrazovanje je pravo", pa prema tome, religiozni i kulturni običaji i socioekonomski status ne smeju biti opravdanje za nejednako obrazovanje devojčica;

– termin ‘lezbejka’ nije postojao ni kao mogućnost u zagradama, umesto toga u zagradama je stajala ‘seksualna orijentacija’. Nakon istorijska četiri sata u toku kojih je više od 30 zemalja uzelo reč da bi podržalo termin ‘seksualna orijentacija’ na kraju je i taj termin morao da izostane iz finalnog dokumenta. Jedino mesto u Dokumentu koje bi moglo eventualno da sadrži pravo na drugačiju seksualnu orijentaciju je član da "ljudska prava žena podrazumevaju njihovo pravo da imaju kontrolu, slobodno odlučuju i imaju odgovornost u odnosu na sve što je vezano za njihovu seksualnsot, uključujući seksualno i reproduktivano zdravlje."

Četrdeset i četiri zemlje su iskazale svoje rezerve u odnosu na neke kontraverzne članove Platforme, ali postignut je izuzetan uspeh jer se većina zemalja konsensusom složila sa svim članovima Dokumenta koji pokrivaju veliki spektar odluka a tiču se napredka ženskih prava.

Uspeh ove konferencije ima više dimenzija: pre svega, dokument sadrži većinu najvažnijih pitanja za život žena, od kojih mnoga nikada ranije nisu bila imenovana u dokumentima UN, niti su neke vlade ikada o tim pitanjima raspravljale. Ovaj put su vladine delegacije makar bile prisiljene da o određenim temama razmišljaju, daju svoje mišljenje i ulaze u sukobe sa drugim delegacijama uprkos tome što o tim pitanjima nijedna reč u njihovim vladama nije smela da se izgovori. Dokument "Platforma za akciju" je, dalje, uspeh globalnog ženskog pokreta jer su aktivistkinje u poslednjih deset godina razradile mnoga polja svojih delovanja i artikulisale, veoma dobro, šta su potrebe žena u najraznovrsnijim životnim situacijama. Neka od tih saznanja sada su postala legitimna i priznata od vlada celog sveta i vlade više ne mogu da tvrde "da su žene u njihovoj državi ravnopravne". Iako su neke formulacije Dokumenta blage, većine država zapravo treba godinama i decenijama da menja svoje zakone i običaje da bi se približila zahtevima ovog Dokumenta.

Na Konferenciji kao i na NGO Forumu bila je očigledna velika razlika između shvatanja o tome šta su zahtevi žena. Evo dva detalja: Islamske fundamentalistkinje su organizovale mirne demonstracije na kojima su žene bile pokrivene crnim čadorima preko glave i lica. Nosile su natpise koji su osuđivali abortus, ljude koji nisu u heteroseksualnim porodicama i one koje ne čitaju Kuran. Videti njih kako hodaju bez lika, sa rečima koje ukidaju slobode, bio je vrlo snažan i težak doživljaj.

Drugi događaj organizovan je na balkonu vladine Konferencije. Aktivistkinje iz lezbejskih organizacija su u jednom trenutku za vreme zasedanja iznele natpis dug četiri metra "lezbejska prava su ljudska prava" i prebacile ga preko balkona. Oko pedesetak žena koje su sedele na balkonu su u isto vreme digle papire sa istim natpisom na tri jezika. To je sve trajalo tri do pet minuta dok nisu došli policajci. Lezbejske aktivistkinje su u svojoj drevnoj tradiciji Zoroe (žensko ime za poznatog delioca pravde, Zoroa) tako na momenat prekinule zasedanje i objavile nekoliko svojih slobodnih reči.

5. Šta dalje posle Pekinga?

Ne-vladine organizacije postoje, između ostalog, da bi bile savest i pokretačka snaga vladinih organizacija, da bi im ukazivale, neprestano i argumentovano, kako žive žene i šta treba uraditi da bi se status žena poboljšao. Ostaje na ne-vladinim ženskim organizacijama i grupama da neprekidno pokušavaju da uspostave mostove i veze sa vladinim institucijama kako bi ove menjale svoje zakone, pravila i prakse. Dokument "Platforma za akciju" može da služi kao instrument za akcije prosvećivanja žena o njihovim pravima i senzibiliziranje institucija o tome šta za ženska prava treba još da urade.

Konferencija u Pekingu podstakla je da se položaj žena u svetu shvati ozbiljno. Jedna od učesnica Konferencija, Bela Abzug, dugogodišnja feministkinja za prava žena u celom svetu rekla je: "Nekada smo bile jako srećne kada su nas Ujedinjene nacije puštale da sedimo na njihovim zasedanjima i slušamo. Sada više ne samo da sedimo i slušamo sada ustajemo i govorimo. Sada više ne samo da čitamo njihove dokumente, već učestvujemo u njihovom pisanju. Insistiramo da feminističke i ženske perspektive budu uključene u svakom pojedinačnom dokumentu i na svakoj međunarodnoj konferenciji Ujedinjenih nacija. Feministički pokret je pogonska snaga društvenih promena. I to se neće zaustaviti jer su se žene pokrenule i počele da se organizuju i reenergiziraju na način koji ja nikada do sada nisam videla u mojih 75 godina."

Na primer, nakon Pekinške konferencije vlada SAD je osnovala jednu kancelariju (Međuagencijski savet o ženama, vidi u dodatku) koja ima za cilj da ne-vladine organizacije izveštava šta je vlada SAD uradila po pitanju dokumenta "Platforma za akciju". S druge strane, ne-vladine organizacije kroz tu kancelariju i kroz sve ostale insitucije treba da vrše pozitivne pritiske i ukazuju na zakone koje treba menjati, da predlažu koje službe treba da se formiraju, koje da se rasformiraju, u cilju afirmacije svih ženskih ljudskih prava, da bi žene imale uslova da žive život bez nasilja, siromaštva i poniženja. I ne samo u SAD.

Hrvatska vlada je prema Platformi za akciju iz Beijinga donela odluku da osnuje Vladinu komisiju za jednakost. Izjava je pročitana na okruglom stolu koji je Komisija organizovala 22. maja 96, u prisustvu evropskih parlamentaraca i predstavnica ženskih nevladinih organizacija iz Hrvatske.

Zakonske grupe u Hrvatskoj su u više navrata formirale koaliciju, kao prilikom potpisivanja peticije za zakonit i bezbedan abortus u Hrvatskoj (maj 1995) i "Ženska izborna platforma" (oktobar 1995). Autonomne ženske grupe su podržale osnivanje komisije i dodale mnoge primedbe, naglašavajući potrebu da Vlada bolje definiše rad polje rada Komisije, da finansijski podrži ženske projekte i da oformi savetodavno telo Komisije u koju treba uključiti predstavnice nevladinih organizacija.

Ženske grupe su odlučile da nastave zajedno da rade u pravcu korišćenja nove mogućnosti koju ova Komisija pruža, sa svešću da ne dozvole da Komisija postane novi birokratski alibi Hrvatskoj Vladi.

Nisu sve vlade u službi svojih građanki, niti sve države imaju makar i delimičnu funkciju servisa koji zadovoljava potrebe svojih građanki i građana. Do sada su na statusu žena najviše uradile Holandija, Kanada, Australija, Švedska (ima 43% žena u parlamentu), Norveška, i delimično SAD.

Dokument "Platforma za akciju" postavlja osnovne principe utvrđivanja statusa žena. Iako je SR Jugoslavija trenutno suspendovana iz Ujedinjenih nacija, to ne bi smelo da koči njenu vladu da uzima u obzir dokumente UN, i da u odnosu na odluke i članove dokumenata promeni svoj zakonodavni sistem i institucije, i time poboljša opštu životnu situaciju žena. Da li će SR Jugoslavija slediti progresivne promene zakonodavstava nekih drugih zemalja koje se tiču statusa žena? Do pre desetak godina to jeste činila, makar delimično. Međutim, poslednjih godina nije unapređeno nijedno žensko ljudsko pravo. Trenutno ima puno zahteva ženskih ne-vladinih grupa pred srpskim i jugoslovenskim parlamentom koji se tiču promene zakona u odnosu na incest, silovanje u braku, muško nasilje nad ženama u braku i van braka, seksualnu trgovinu ženama, automatsko isplaćivanje alimentacije i još mnogo drugih u vezi sa efikasnošću zakonskih odredbi i izvršnom procedurom (vidi dodatak). Kako će i da li će država u kojoj živimo poštovati dokumente Ujedinjenih nacija i koliko će raditi na unapređivanju ženskih ljudskih prava kroz svoje institucije je važno pitanje svake od nas, svake žene, i svake aktivistkinje za ljudska prava. Ovaj tekst upravo je zato napisan.

 

Dodatak 1:

Dokument "Platforma za akciju" svaka aktivistkinja ili organizacija može da traži na:

Patrice Rabineau

Women and Developement Office, ECE, Palais des Nations

Geneva, Switzerland

ili na fax:

41.22.917.0123

Dodatak 2:

Osam tačaka sa kojima se vlada Sjedinjenih Američkih Država obavezala u odnosu na "Platformu za akciju"

1. Bela Kuća je ustanovila kancelariju koja se zove Presednički interagencijski savet o ženama, čiji cilj je implementacija "Platforme za akciju".

2. Minsitarstvo pravde će dobiti 1.6 biliona dolara da bi pokrenulo senzibilisanje institucija i zakona po pitanju nasilja u porodici i drugih zločina protiv žena.

3. Minsitarstvo za zdravstvo će imati za zadatak da obrati posebnu pažnju na pitanje opšteg zdravlja žena kao i njihovog reproduktivnog zdravlja.

4. Ministarstvo za rad ima zadatak da se posebno usmeri na poboljšanje radnih uslova za žene, na pitanje jednakih plata i alternativnih rešenja problema u balansiranju porodice i rada.

5. Ministarstvo za obrazovanje će se usredsrediti na otklanjanju svih prepreka za obrazovanje devojčica i žena.

6. Ministarstvo za finansije će se usredsrediti za obezbeđivanje kredita za ženske projekte i ekonomsko ojačavanje žena.

7. Vlada će podsticati obrazovanje, razvoj i političku participaciju žena na međunarodnom planu.

8. Vlada se obavezuje da kroz svoje institucije prihvati da su ženska prava ljudska prava.

 

Dodatak 3:

Međunarodni instrumenti UN

A. Opšti instrumenti:

– Povelja Ujedinjenih nacija, 1945;

– Univerzalna Deklaracija o ljudskim pravima 1948;

– Međunarodna Konvencija o ekonomskim, društvenim i kulturnim pravima, 1966;

– Međunarodna Konvencija o građanskim i političkim pravima i Opcioni protokol, 1996;

– Dodatna Konvencija o ukidanju ropstva, trgovine robljem, i institucija sličnih ropstvu, 1956;

– Međunarodna Konvencija o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije, 1965;

– Deklaracija o društvenom napretku i razvoju, 1969;

– Svetski Plan populacione akcije, 1974;

– Program akcije za uspostavljanje novog međunarodnog ekonomskog poretka, 1974;

– Povelja o ekonomskim pravima i dužnostima država, 1974;

– Međunarodna razvojna strategija za treću dekadu razvoja Ujedinjenih nacija, 1980;

– Međunarodna Deklaracija o strategiji za četvrtu dekadu razvoja Ujedinjenih nacija, 1990.

B. Instrumenti koji se posebno odnose na status žena

– Konvencija o suzbijanju trgovine ljudima i eksploataciji prostitucije i drugih oblika eksploatacija, 1949;

– Konvencija o političkim pravima žena, 1952;

– Konvencija o državljanstvu udatih žena, 1957;

– Konvencija i preporuka o pristanku na brak, minimalnom uzrastu za brak i registraciji braka, 1962. i 1965;

– Deklaracija o eliminaciji diskriminacije prema ženama, 1967;

– Program konkretizovane međunarodne aktivnosti za unapređenje žena, 1970;

– Meksička deklaracija: Svetski plan aktivnosti, 1975;

– Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije prema ženama, 1979;

– Strategije uoči Najrobija za unapređenje žena, 1985.

 

Dodatak 4:

Spisak odseka i specijalizovanih agencija UN

Centre for Human Rights

– Centar za ljudska prava

United Nations Division for the Advancement for Women

– Osek Ujedinjenih Nacija za unapređenje žena

DPI: Department of Public Information

– Odsek za javno informisanje

ECA: UN Economic Commission for Africa

– Ekonomska komisja za Afriku pri UN-u

FAO: Food and Agricultural Organization of the UN

– Organizacija za hranu i poljoprivredu pri UN-u

HABITAT: UN Centre for Human Settlements

– Centar za ljudska naselja pri UN-u

IFAD: International Fund for Agricultural Development

– Međunarodni fond za razvoj poljoprivrede

ILO: International Labor Organization

– Međunarodna organizacija rada

INSTRAW: UN Research and Training Institute for Advancement of Women

– Institut UN za istraživanja i obuku za unapređenje žena

NGLS: UN Non-Govemmental Liason Service

– UN služba za veze sa nevladinim organizacijama

UNDHA: UN Department of Humanitarian Affairs

– Odsek UN za humanitarna pitanja

UNPD: UN Development Programme

– UN program za razvoj

UNEP: UN Environment Programme

– UN program za životnu sredinu

UNESKO: UN Educational, Scientific and Cultural Organization

– Organizacija za obrazovanje, nauku i kulturu pri UN-u

UNFPA: UN Population Fund

– UN fond za populaciju

UNHCR: UN High Commissioner for Refugees

– Visoki komesarijat Ujedinjenih nacija za izbeglice

UNICEF: UN Children’s Fund

– UN fond za decu

UNIDO: UN Industrial Development Organization

– Organizacija za razvoj industrije

UNIFEM: UN Development Fund for Women

– UN razvojni fond za žene

UNRISD: UN Research Institute for Social Development

– Istraživački institut Ujedinjenih nacija za drušveni razvoj

WPF: World Food Programme

– Svetski program hrane

WHO: World Health Organization

– Svetska zdravstvena organizacija

Vorld Bank

– Svetska banka

samostalna organizacija koja po ugovaoru radi za UN:

IOM: International Organization for Migration

– Međunarodna organizacija za migracije

Dodatak 5:

UNIFEM Razvojni fond za žene pri Ujedinjenim nacijama

adresa: UNIFEM / 304 East 45th Street, 6th Floor

New York, NY 10017 / Tel: (212)906-6400 Fax: (212)906-6705

UNIFEM je počeo sa radom 1976. godine kao Dobrovoljni fond dekade žena pri Ujedinjenim nacijama. Osnovala ga je Generalna skupština u cilju pružanja direktne podrške ženskim projektima i promovisanja uključivanja žena u procesima odlučivanja o pitanjima aktuelnih programa razvoja. Pod nazivom UNIFEM postoji od 1985. godine. UNIFEM trenutno finansira oko 130 projekata u Aziji, Africi, Južnoj Americi i Karibima.

UNIFEM ima dva opšta cilja:

1. Da značajno doprinese razvojnim inicijativama žena i njihovih porodica u zemljama u razvoju na sledeće načine:

– identifikovanjem ključnih instanci gde UNIFEM-ova podrška može značajno uticati u smislu omogućavanja ženama da odaberu i sprovedu svoje ekonomske i građanske aktivnosti i da učestvuju u odlučivanju i raspodeli sredstava opštih programa razvoja;

– saradnjom sa ženama iz zemalja u razvoju i drugim partnerima u planiranju, realizaciji i proceni strategijskih programa, projekata i aktivnosti u ovim ključnim sferama;

2. Da izgradi i održi UNIFEM kao efikasan instrument za promociju i akciju koji služi ženama iz zemalja u razvoju.

U realizaciji ovih ciljeva UNIFEM koncentriše svoje napore na praktične projekte koji ostvaruju zaradu (income generating projects). Uz rad na poboljšanju pristupačnosti kreditiranja i tehnologije za žene, UNIFEM se fokusira na tri prioritetne oblasti:

1. poljoprivredi, pomažući ženama zemljoradnicama da povećaju proizvodnju i efikasnost;

2. trgovini i industriji;

3. razvoju odgovarajuće makro-politike.

UNIFEM sarađuje sa lokalnim i nacionalnim organima za planiranje i razvojnu politiku da bi obezbedio uspeh ovakvih programa. Cilj programa koje UNIFEM podržava je da se ženama pomogne da steknu sposobnost povezivanja na svim nivoima tako da same postanu najefikasnije aktivistkinje za promociju svojih akcija i svojih prava, unutar i izvan vlade.

(Izvor dodataka 3, 4 i 5 "Guide to Women – Specific Policies and Programmes Within UN Departments and Specialized Agencies", Quaker UN Office New York, 1994.)