Zorica Mršević

PEKINŠKA DEKLARACIJA – DUGOROČNA GLOBALNA FEMINISTIČKA AGENDA

 

Sve je ustvari počelo davne četrdeset i pete, kada je Eleonora Ruzvelt postala članica američke delegacije u Ujedinjenim nacijama. Svet je tek prošao kroz pakao Drugog svetskog rata, i nova nada u budućnost čovečanstva nazirala se u ideji ljudskih prava. Eleonora Ruzvelt je tu, još nejasno ocrtanu viziju, nastojala da oživotvori kroz zvanična, UN dokumenta. Posle iscrpljujućeg dvogodišnjeg predsedavanja UN Komisijom za ljudska prava, uspela je da ostvari ono za šta se zalagala, i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima je doneta, kao rezultat velike pobede ideje da su ljudska prava važnija, da su ispred i iznad prava država i vlada i da se nalaze iznad njihovog suvereniteta. Jasno je upućena poruka da više nijedna država u svojim granicama, svojim zakonima i putem svojih organa i institucija, ne može da krši ljudska prava svojih državljana i da svetska zajednica ima pravo da interveniše u takvim slučajevima.

U senci artikulisanja te nove civilizacijske tekovine, bila je i jedna, naizgled mala, ženska pobeda. A da celim procesom uspostavljanja ljudskih prava na globalnom nivou nije tako snažno dominirala jedna žena, pitanje je kakva bi odluka tada bila doneta. Naime, kako su u mnogim jezicima pojmovi "muškarac i čovek", "ljudsko i muško" sinonimi, predsedavajućoj su delegati afričkih zemalja postavili ozbiljno pitanje, da li se pod pojmom "men’s rights" podrazumevaju samo prava muškaraca, što je njima bilo logičnije s obzirom na sopstvenu tradiciju, ili se tu ipak radi o pravima svih ljudskih bića, muškaraca kao i žena. To što nama danas to pitanje zvuči neozbiljno, rezultat je između ostalog i dugog puta unapređivanja ljudskih i ženskih ljudskih prava od tada do danas. Tadašnja predsedavajuća, je javno i nedvosmisleno podvukla činjenicu da se radi o pravima svih ljudskih bića. Ne treba zaboraviti ni njenu hitnu interveniciju da se radni termin "men’s rights" promeni u današnji, univerzalni, "human rights", tek toliko da više ne bude zabuna (iako je u nekim jezicima, npr. nemačkom, ostao pojam "Menschenrechte").

Decenije koje su protekle od opredeljenja da su ljudska prava i ženska prava, do danas, bile su put jačanja ideje o opštim ljudskim pravima i otkrivanja ideje o postojanju posebnih, ženskih ljudskih prava, kojima tek predstoji puna afrimaciju i primena. A na Četvrtoj svetskoj konferenciji o ženama koja je održana u Pekingu od 4 do 15 septembra 1995.g. izglasana je kao završni dokumenat, tzv. Pekinška deklaracija.1 Integralni deo Pekinške deklaracije je program aktivnosti namenjen raznim, globalno sagledanim društvenim subjektima, radi ostvarivanja programski zacrtanih ciljeva u ostvarivanju ženskih ljudskih prava. Te aktivnosti sadržane su u Akcionoj platformi, kojom se zahteva da se odmah preduzmu konkretne radnje u stvaranju mirnog, pravednog i humanog sveta, koji se bazira na poštovanju osnovnih sloboda, uključujući načelo jednakosti za sve ljude.

U postizanju ciljeva predviđenih Akcionom platformom, nužno je koordinisano angažovanje više subjekata, od kojih se na prvom mestu pominju vlade kao odgovorne i ovlašćene. Posle njih prozvana je svetska zajednica sa svim svojim organima, organizacijama, agencijama i samim Ujedinjenim nacijama. Civilno društvo sa nevladinim organizacijama, privatnim sektorom i mas medijima, predstavlja takođe važan lokalni faktor ostvarivanja ciljeva pekinške Akcione platforme.

Identifikovani su kao glavni problemi vezani za ostvarivanje ženskih ljudskih prava, po prioritetnom redosledu:

1) prisustvo permanentnog ženskog siromaštva i ženskog siromaštva u porastu; 2) nejednakosti, neadekvatnosti i nejednaka pristupačnost obrazovanja i školovanja; 3) nejednakosti, neadekvatnosti i nejednaka pristupačnost službama zdravstvene zaštite; 4) nasilje nad ženama; 5) uticaji oružanih i drugih sukoba na žene, uključujući one koje žive pod inostranom okupacijom; 6) nejednakosti u ekonomskim strukturama i politikama u svim oblicima proizvodnih aktivnosti i pristupačnost resursa; 7) nejednakosti između muškaraca i žena u učestvovanju u donošenju odluka na svim nivoima; 8) na svim nivoima nedostatak mehanizama za unapređenje žena; 9) nedostatak uvažavanja i nejednaka primena i zaštita ženskih ljudskih prava; 10) stereotipno predstavljanje žena i nejednaka pristupačnost svih komunikacionih sistema, posebno medijima; 11) polna nejednakost u raspolaganju prirodnim resursima i u zaštiti prirodne okoline; 12) stalno prisustvo diskriminacije i kršenje prava ženske dece.

Akciona platforma: zadaci vezani za problem Ženskog siromaŠtva2

Više od jedne milijarde ljudi živi danas u svetu u uslovima neprihvatljivog siromaštva. Većina njih su žene. Siromaštvo je kompleksan multidimenzionalan problem čiji su uzroci nacionalnog i međunarodnog karaktera. Globalizacija privrednih tokova dovodi do ekonomskih problema i ekonomskog propadanja čitavih oblasti i regija. Oružani konflikti, raseljavanje stanovništva kao i ambijentalno pustošenje, predstavljaju posebne generatore bede i degradiranja životnih uslova. Disparitetno učešća žena u ekonomskoj moći i donošenju odluka, sa svoje strane takođe je uzrok njihove ekonomske diskriminacije. Jedan od stalnih pratilaca svih ekonomskih promena i transformacija je stalnost ženskog siromaštva, kao i trajan porast ženske bede. Siromaštvo se manifestuje na razne načine, kao što su nedostatnost dohotka i produktivnih izvora da se obezbede osnovni životni uslovi; glad i neuhranjenost, bolest, ograničen pristup obrazovanju i drugim suštinskim potrebama; porast lošeg zdravstvenog stanja i smrtnosti usled bolesti; beskućništvo i neadekvatni stambeni uslovi; nezdrav životni ambijent, društvena diskriminacija i izolacija.

Masovno siromaštvo u zemljama u razvoju i tzv. džepovi siromaštva u razvijenim zemljama, su pojave koje najviše pogađaju žensko stanovništvo. Poslednjih decenija, broj žena koje žive u siromaštvu neproporcionalno je porastao u odnosu na broj osiromašenih muškaraca. Žene snose neproporcionalan teret obezbeđivanja kućnih potreba, zbog polne podele radnih obaveza po kojima je teret kućnog dobrostanja namenjen ženama. Siromaštvo žena je u direktnoj vezi sa odsustvom ekonomskih mogućnosti i autonomnosti, sa nedostatkom pristupačnih privrednih izvora, uključujući kredite, vlasništvo nad zemljom i diskriminacije u nasleđivanju, sa nedostatkom u obrazovanju i minimalnom mogućnošću žena da učestvovanja u procesu donošenja odluka. U mnogim zemaljama sistem socijalne pomoći jednostavno nije adekvatan za specifične potrebe žena koje žive u siromaštvu. Rizik osiromašenja je za žene svuda mnogo veći no za muškarce, a za stare žene najveći, upravo usled nedostataka i neadekvatnosti službi socijalnog staranja. Osiromašenje je prateća pojava srednjih godina u kojima žene teško dolaze do radnog mesta ili bilo kakvog drugog izvora zarade, što se u starosti pretvara u potpunu bedu i nedostatak elementarnih potreba. I u zemljama u kojima je solidno obrazovanje žena i visoko učešće na tržištu rada, krizni privredni periodi dovode do masovnog otpuštanja žena i obezvređivanja ženskog rada i obrazovanja.

U pogledu siromaštva žena, Akciona platforma nalaže vladama da redefinišu svoje makroekonomske i društvene politike radi ostvarivanja ciljeva Akcione platforme. Potrebna je primena stabilne makroekonomske politike sa punim i podjednakim učešćem žena kao i podsticanje stalnog privrednog rasta usmerenog na ukidanje siromaštva i polno zasnovanih nejednakosti. Potrebno je restrukturiranje javnih davanja radi unapređenja ekonomskih mogućnosti žena, radi boljeg pristupa izvorima i da bi se zadovoljile osnovne društvene, obrazovne i zdravstvene potrebe žena, posebno onih koje trenutno žive u siromaštvu. Traži se unapređenje poljoprivrede i ribarstva, gde je neophodno kao prvo obezbediti sigurnost u pogledu dovoljnih količina hrane za domaćinstva, preusmeravanjem finansijskih, tehničkih i ljudskih resursa. Neophodno je postojanje mreža socijalne pomoći na državnom i opštinskom nivou, kroz koje bi se omogućilo ženama koje žive u siromaštvu da osiguraju neophodna sredstva za život, dohodak i prihode i u vremenima krize. Traži se razvitak takvih ekonomsko-političkih programa koje će imati pozitivan uticaj na zaposlenost žena i na prihode radnica, kako u formalnom tako i neformalnom sektoru, kroz unapređenje specifičnih mera kojima se rešava posebno pitanje dugotrajne nezaposlenosti. Neophodan je razvitak ekonomsko-političkih programa, privrednog, društvenog i poljoprivrednog karaktera, kojima se podržavaju domaćinstva na čijem čelu se nalaze žene. Traži se razvitak i primena programa protiv siromaštva sa merama za povećanje zaposlenosti, uz olakšan pristup hrani ženama koje žive u siromaštvu, kroz formiranje cena i određene distributivne metode.

Prema Akcionoj platformi, neophodna je puna realizacija prava svih emigrantkinja, kroz zaštitu od nasilja i eksploatacije. Neophodni su postupci usmereni ka punoj integraciji emigrantkinja kroz priznavanje njihovog inostranog obrazovanja, diploma, znanja i veština. Traže se mere za integraciju i reintegraciju žena koje žive sada u siromaštvu, u odnose produktivne zaposlenosti u glavnim privrednim tokovima. Interno raseljene žene treba da imaju puni pristup ekonomskim mogućnostima.

Treba da bude omogućeno ženama da imaju pristup pristojnim stambenim uslovima i vlasništvu nad zemljom, ukidanjem svih prepreka za njihovo sticanje, a posebno ženama koje žive u siromaštvu u domaćinstvima na čijem čelu se nalaze žene. Traži se stvaranje i primena takvih programa koji će ženama omogućiti lakši pristup poljoprivrednim i ribarskim proizvodima kroz finansijske, tehničke i tržišne usluge.

Neophodno je stvaranje sistema socijalnog osiguranja gde god ono ne postoji, koje bi bilo organizovano na osnovi jednakosti između žena i muškaraca. Traži se obezbeđenje jeftinih pravnih savetovališta kao i obezbeđenje pravnog opismenjavanja, naročito namenjenih siromašnim ženama. Potrebna je primena mera unapređenja i jačanja politika i programa za žene, radi omogućavanja punog učešća u društvenim tokovima uz poštovanje njihovih kulturnih različitosti, da bi one mogle da imaju mogućnost izbora razvojnih procesa i izlaska iz siromaštva.

Međunarodne finansijske institucije, kao što su Svetska banka i Međunarodni monetarni fond, treba da regionalne razvojne institucije i bilateralne i multilateralne programe razvijaju saglasno sa sledećim ciljevima: nalaženje novih i dodatnih finansijskih izvora radi iskorenjivanja siromaštva, uz posebno ciljanje siromaštva žena; sistematsko jačanje polne dimenzije u primeni programa vlasnišva nad zemljom; nalaženje trajnih i efektivnih rešenja problema dugova u smislu njihovog opraštanja, umanjivanja ili preusmerenja u nove programe i projekte usmerene na prioritetne ciljeve iz ove Akcione platforme; pozivanje međunarodnih finansijskih institucija da ublaže dužnička opterećenja siromašnim zemljama sa niskim nacionalnim prihodom; umanjivanje negativnih efekata ekonomskih programa na rast ekonomskog dispariteta, posebno kada su u pitanju ranjive kategorije kao i kategorije u lošijem položaju; ispitivanje uticaja strukturalnih programa na društveni razvitak kroz polno senzitivne metode da bi se obezbedilo da žene ne snose disproporcionalni teret troškova tranzicije; ostvarivanje ambijenta koji bi ženama omogućavao da izgrade i održe stabilne životne uslove.

Od strane nacionalnih i međunarodnih nevladinih organizacija se očekuje mobilisanje svih strana obuhvaćenih razvojnim procesom, uključujući akademske institucije, nevladine organizacije i druge grassroots i ženske grupe da bi se poboljšali efekti programa usmerenih na iskorenjivanje siromaštva najsiromašnije i najugroženije kategorije žena kao što su žene sa sela, žene na čelu domaćinstava, žene u godinama i mlade žene, izbeglice i migrantkinje, invalitkinje, uz prihvatanje da je primena socijalnih programa u primarnoj nadležnosti vlada. Neophodno je uključivanje u sprovođenje razvojnih programa žena kao i omladinskih organizacija. U saradnji sa vladama i privatnim sektorom, neophodan je razvoj službi koje obezbeđuju zdravstvenu zaštitu ženama i razvoj obrazovnih institucija, tako da se i siromašnim ženama i devojkama obezbedi potpun pristup tim institucijama i službama. U saradnji sa vladama, poslodavcima i drugim društvenim faktorima, potrebno je obezbediti ženama programe dokvalifikacije i sticanja raznih novih korisnih zanja i veština da bi im se omogućilo da zadovolje nove potrebe na tržištu rada. Neophodno je obezbediti punu primenu ženskog prava na jednak pristup ekonomskim resursima, uključujući pravo nasleđivanja i vlasništva nad zemljom i drugim predmetima svojine, kreditima i odgovarajućim tehnologijama.

Prema Akcionoj platformi zadatak je i revizija pravnih propisa i upravnih praksi u obezbeđivanju ženama jednakog pristupa ekonomskim resursima. S tim u vezi, potrebno je da vlade obezbede pristupačnost kreditima i bankarskim poslovima i institucijama. To je posebno potrebno ženama u teškim uslovima, zatim onima koje žive u ruralnim ili udaljenim krajevima, kao i gradskim ženama i preduzetnicama, kao mogućnost dobijanja kredita kroz posebnu kreditnu politiku, obuku u korišćenju kapitala i sl. Nužno je ohrabriti stvaranje povezanosti između kreditnih institucija i nevladinih organizacija koje bi mogle da organizuju tu obuku i službe dodele kredita ženama sa sela. Komercijalne banke, specijalizovane finansijske institucije i privatni sektor treba da omoguće kredite siromašnim ženama, uz razrađenu metodologiju smanjivanja rizika i racionalizacije trošenja. Treba da budu omogućene pozajmice mladim ženama kojima po tradiciji to nije pruženo. Nužno je pojednostaviti bankarske procedure i postupke za otvaranje bankarskih računa.

Potrebno je i učešće žena u zajedničkom vlasništvu i telima koje donose odluke o kreditima i finansijskim uslugama. Obraća se posebna pažnja na krediranje malog biznisa i niskoprofitabilnih poslovnih pothvata u formalnom i neformalnom sektoru, jer su to oblasti u kojima se angažuju siromašne žene sa preduzetničkim ambicijama. Međunarodne organizacije treba da povećaju fondove za projekte i programe koji će stvarati dohodak na stalnoj osnovi, namenjene siromašnim ženama. Neophodna su istraživanja o feminizaciji siromaštva.

Vlade, nevladine organizacije, akademske i istraživačke institucije kao i privatni sektor, treba da razviju metodološke postupke koji će obuhvatati polni aspekt u svim postupcima planiranja i prilagođavanja programa, da primenjuju te metodologije u analizama programa i politika sa polnog aspekta i šire rezultate istraživanja. Nacionalne i međunarodne statističke organizacije treba da sistematski skupljaju podatke pokazateljima polno baziranog siromaštva, da bi se žensko siromaštvo u punoj meri učinilo vidljivim i da bi se prepoznale dimenzije ženskog siromaštva i nepriznatog nevidljivog kućnog i drugog rada.

Akciona platforma: zadaci vezani za problem nasilja prema Ženama3

Nasilje ugrožava ili ukida mogućnost uživanja ljudskih prava ženama, kao i njihove osnovne ljudske slobode. Dugotrajno propuštanje država da zaštite žene od nasilja i promovišu njihova ljudska prava je problem koji se tiče svih država. U svim društvima u manjoj ili većoj meri, žene i devojke su izložene fizičkim, seksualnim i psihološkim nasilnim radnjama, koje su rasprostranjene bez obzira na imovinske, klasne ili kulturne razlike. Nizak društveni i ekonomski status žena se javlja i kao uzrok i kao posledica nasilja prema ženama.

Pojam "nasilje prema ženama" označava svaku radnju u javnom ili privatnom životu čija posledica su fizička, psihička ili psihološka oštećenja, ili patnje žena, a tim pojmom obuhvaćene su i pretnje nasiljem, pridnudno ili arbitrerno lišenje slobode.

Neke grupe žena su posebno ranjive i izložene mogućem nasilju, kao što su npr: pripadnice manjina, domorotkinje, izbeglice, emigrantkinje, migrantske radnice, siromašne žene koje žive u udaljenim ili seoskim sredinama, žene koje žive u bedi, institucionalizovane ili zatvorene žene, ženska deca, invalitkinje, starije, raseljene, repatrirane žene, žene koje žive u siromaštvu za vreme oružanih sukoba, strane okupacije, agresorskih i građanskih ratova, terorizma, uključujući uzimanje talaca.

Nasilne radnje ili pretnje da će se one preduzeti, bez obzira da li se to dešava u javnom ili privatnom životu, usađuju strah i nesigurnost u ženske živote, i pretstavljaju prepreku za postizanje jednakosti, razvoja i mira. Strah od nasilja je stalna prepreka ženskoj mobilnosti i ograničenje njihovom pristupu resursima i osnovnim aktivnostima. Nasilje je jedan od suštinskih društvenih mehanizama kojim muškarci vrše kontrolu nad ženama i drže ih u podređenom položaju. Do nasilja dolazi često u porodicama. Takvi slučajevi se retko prijavljuju a i tamo gde su prijavljeni, retko se kažnjava učinioc.

Prema Akcionoj platformi, prvi subjekti, prozvani i pozvani da intervenišu u slučajevima nasilja prema ženama, su vlade od kojih se očekuje da preduzmu integralne mere prevencije i eliminacije nasilja prema ženama. One pre svega treba da osude to nasilje i da ga ne opravdavaju pozivanjem na običaje, tradiciju ili religiju, da bi izbegle obaveze koje se odnose na eliminaciju nasilja prema ženama koje su predviđene u Deklaraciji o eliminaciji svih oblika nasilja prema ženama.

Potrebno je da se uzdržavaju od svih oblika nasilja prema ženama i da budu revnosne u prevenciji, istraživanju i u skladu sa domaćim zakonodavstvom, kažnjavanju nasilnih radnji prema ženama, bilo da su radnje izvršene od strane državnih organa ili privatnih lica.

Nužno je da ozakone ili osnaže postojeće kaznene, građanske radne i upravne sankcije u domaćem zakonodavstvu da bi se omogućilo kažnjavanje učinioca i nadoknada štete ženama i devojkama koje su bile podvrgnute bilo kom obliku nasilja, bilo kod kuće, na radnom mestu, u zajednici ili društvu. Potrebno je takođe da se aktivno angažuju radi usvajanja međunarodnih normi ljudskih prava i dokumenata koje se odnose na ženska ljudska prava a posebno ona koja su sadržana u: 1) Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, 2) Međunarodnoj konvenciji o građanskim i političkim pravima, 3) Međunarodnoj konvenciji o ekonomskim, društvenim i kulturnim pravima, 4) Konvenciji protiv mučenja i drugih surovih, nečovečnih i degradirajućih postupaka i tretmana.

Posebno se naglašava nužnost potpune primene Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije prema ženama. Traži se unošenje polne perspektive u glavni politički život radi osvetljavanja pravih uzroka, mehanizama i posledica nasilja. To je posebno upućeno onima koji treba da primenjuju zakonske mere protiv nasilnika, kao što su službenici policije, sudova, medicinski i socijalni radnici i sl. Neophodno je da se ženama koje su bile podvrgnute nasilju omogući pristup pravosudnim mehanizmima radi postizanja pravedne nadoknade. Traži se konkretno ozakonjenje zabrane vršenja nasilnih akata i kažnjavanje učinilaca koji su izvršili radnje genitalnog sakaćenja (obrezivanja), ubistva ženske dece, prenatalnog selekcionisanja, nasilja vezanog za miraz. Neophodno je formulisati i primeniti na svim odgovarajućim nivoima planove aktivnosti za eliminaciju nasilja prema ženama. Potrebno je preduzeti mere na obrazovnom planu da se modifikuju društveni i kulturni modeli ponašanja muškaraca i žena i da se eliminišu predrasude i običaji koji se baziraju na ideji superiornosti ili inferiornosti jednog pola u odnosu na drugi.

Traži se stvaranje mehanizama koji će ženama i devojkama omogućiti da prijave nasilne radnje, u atmosferi poverenja i bez straha od kazni ili osvete. Potrebno je obezbediti da invalitkinje imaju pristup informacijama i službama koje se bave nasiljem prema ženama. Potrebno je poboljšati, razviti i materijalno podržati programe obuke za medicinske, pravosudne, socijalne i obrazovne radnike sa ciljem da se izbegnu nasilne zloupotrebe žena, kroz senzibilisanje tog personala o pravoj prirodi polno baziranog nasilja. Traži se usvajanje takvih zakonskih odredaba koje bi regulisale kažnjavanje državnih službenika kada učine nasilne radnje prema ženama u vršenju svojih dužnosti. Neophodna je saradnja sa Specijalnom izveštačicom Komisije za ljudska prava Ujedinjenih nacija u pružanju svih neophodnih informacija vezanih za nasilje prema ženama kao i saradnja sa drugim posebnim izveštačima4 u pogledu nasilja prema ženama. Od država se traži da zahtevaju produženje mandata Specijalne izveštačice, kada on istekne 1997, radi obezbeđenja kontinuiteta njenog rada.

Neophodno je da vlade, lokalni organi uprave, opštine, nevladine organizacije, obrazovne institucije, javni i privatni sektor, preduzetništvo i mas mediji preduzmu mere radi: obezbeđenja dobro finansiranih skloništa, za žene i devojke koje su preživele nasilje, kao i obezbeđeno medicinsko, psihološko i drugo neophodno savetovanje i podrška u nalaženju nezavisnih izvora prihoda; formiranja jezički i kulturno prihvatljivih službi za emigrantkinje i migrantske radnice, žene i devojke, koje su žrtve polno baziranog nasilja; podržavanja aktivnosti i inicijative ženskih i nevladinih organizacija širom sveta radi podizanja svesti o problemima naslja prema ženama u cilju doprinosa njegovom eliminisanju; podržavanja i finansiranja obrazovnih programa na lokalnom nivou kojim bi se oživeli tradicionalni metodi postupanja sa polno baziranim nasiljem ali i pronalazili novi u istom cilju; organizovanja i finansiranja obrazovnih programa namenjenih devojkama i mladićima, ženama i muškarcima o mogućnostima nenasilnog komuniciranja i rešavanja konflikata.

Traži se širenje informacija o tome koje su službe na raspolaganju ženama žrtvama nasilja. Neophodno je formirati i finansirati specijalne rehabilitacione programe za učinioce nasilja da bi se sprečilo da oni nastave sa nasilnim ponašanjem. Neophodno je podizanje svesti i odgovornosti medija u promovisanju nestereotipnih prikaza žena i muškaraca, kao i eliminisanje nasilnog modela ponašanja.

Od vlada, sindikata, poslodavaca, omladinskih i nevladinih organizacija se traži da razviju programe i postupke eliminacije seksualne zloupotrebe i ucenjivanja u svim obrazovnim institucijama i na radnim mestima. Oni takođe treba da razvijaju obrazovne programe za podizanje svesti o postojanju nasilnih radnji koje predstavljaju krivična dela i kršenje ženskih ljudskih prava. Neophodno je njihovo učešće u razvijanju savetodavnih programa i programa oporavka za devojke i žene koje su živele u nasilnim vezama, domovima ili institucijama u kojima se nasilje dešavalo.

Generalni sekretar Ujedinjenih nacija ima zadatak da Posebnoj izveštačici Komisije za ljudska prava obezbedi potrebna sredstava i osoblje za samostalno obavljanje njenih dužnosti ili za saradnju sa drugim posebnim izveštačima, telima i komisijama Ujedinjenih nacija.

Prema Akcionoj platformi, vlade, regionalne organizacije, Ujedinjene nacije, istraživačke organizacije, ženske i omladinske organizacije, kao i nevladine organizacije imaju zadatak da unaprede istraživanja, prikupljanje podataka i statističku obradu, što se posebno odnosi na slučajeve domaćeg nasilja, utvrđivanje njihovih uzroka, prirode, ozbiljnosti posledica, kao i efekte mera primenjenih u preventivi i lečenju posledica nasilja prema ženama. Potrebno je podržati obavljanje istraživanja o uticaju pojedinih oblika nasilja, kao što je silovanje, na žene i devojke. Potrebno je podstaći medije da istraže uticaj rodnih stereotipa koji se lansiraju kroz reklame i spotove na pribegavanje nasilju, radi njihovog eliminisanja.

Vlade zemalja porekla, tranzita ili odredišta prometa ženama, kao i regionalne i međunarodne organizacije, imaju zadatak da pomažu žrtvama prometa ženama i nasilja koje ga prati. Pre svega, neophodna je ratifikacija međunarodnih dokumenata koje zabranjuju promet ljudima i ropstvo. U cilju eliminisanja prometa ženama, plaćenog seksa, prinudnih brakova, i drugih oblika komercijalizovanog seksa, potrebno je preduzeti odgovarajuće mere i zakonsku regulativu radi kažnjavanja učinilaca krivičnim i građanskim sankcijama. Potrebno je preduzeti saradnju i koncentrisanu akciju svih relevantnih prinudnih organa i institucija radi smanjenja prometa ženama na nacionalnom regionalnom i međunarodnom nivou. Neohodno je namenjivanje sredstava za organizovanje lečenja i rehabilitacije žrtava prometa ženama koje bi obuhvatale i profesionalnu obuku, pravnu pomoć, poverljivu zdravstvenu zaštitu, a sve to u saradnji sa nevladinim organizacijama, radi obezbeđenja specifične psihološke, medicinske i socijalne pomoći žrtvama prometa ženama. Nužno je u vidu prevencije razvijati mere protiv seks-turizma i prometa ženama, sa posebnim naglaskom na zaštiti mladih žena i devojaka.

 

NAPOMENE

1 Usvojena je na 16. plenarnom sastanku koji je održan 15. septembra.

2 Zadaci vezani za borbu protiv ženskog siromaštva sadržani su u odredbama članova 47-81 Pekinške deklaracije.

3 Zadaci vezani za borbu protiv nasilja prema ženama sadržani su u odredbama članova 112-131 Pekinške deklaracije.

4 O mučenju, vansudskim i arbitrarnim egzekucijama.