Rada Borić

MOJE PRVE ŽENSKE RADIONICE

 

Riječ radionica oduvijek je za mene značila sliku mjesta u kojemu se nešto popravlja. Uglavnom muško mjesto, pomalo masno od ulja strojeva. Kad je u modu došla riječ workshop, zvučala mi je tek kao sofisticirano ime za uobičajene seminare.

Došavši u Centar, riječ radionica otvorila se odjednom za mene kao kutija puna darova. Ženska radionica. I taj ju je pridjev u trenu učinio svijetlom, bliskom. Radionica u kojoj grupa žena stvara. S povjerenjem, otvorenošću, ženskim zajedništvom i smijehom.

Dosadašnje nas je školovanje učilo gotovim receptima primanja znanja. Primaj i ne propituj. Spoznaja se događala izvana. I odjednom se traži od tebe da iz sebe izvučeš svoje iskustvo, da ga podijeliš i da na osnovu njega i iskustva drugih žena pokušaš napraviti sustav novih znanja. Sjećam se svoje prve radionice s Jackie i Vy. Sladak osjećaj napora. Polagano otvaranje. Treba steći sigurnost da je to bezbolno, da su druge žene tu za i uz tebe. Zadovoljstvo u prepoznavanju u iskustvima drugih. Dijeljenje emocija. Po prvi puta govorim o sebi kroz druge. Naše se "zmije" isprepliću, djetinjstva se smiju jedno drugom, trenuci povrede liječe se dodirom, suzama. Osjećam harmonično disanje. Lagana provjera pogledom. Povjerenje koje se gradi povjerenjem. Učim slušati (zašto me to nisu učili ranije?), raditi u paru, osluškivati u riječima druge žene bolno mjesto. Biti tu za nju.

Radionica nije tek dodatna edukacija. Uz ono što dobivamo vođene vještim voditeljicama, dajemo jedna drugoj. Stvaraju se novi prstenovi bliskosti. Jackie i Vy nesebično daju sebe. Jackie je sva u rukama i pokretu, Vy osvaja stabilnošću. Kad odlaze osjećam da gubim bliske prijateljice.

S Gabi i Mechthlid, novo iskustvo. Svijest da radionica troši, donosi nemir pa i umor, izvlači iz tebe emocije koje težiš prikriti. U grupi se uravnotežuje iskustvo boli. U našim igrama uloga briše se tanka crta između igre i stvarnosti, osjećam strepnju, strah. Igra li tek žena iz moje grupe suicidalnu osobu? Postajem li ja žena izbjeglica iz Bosne igrajući je? Prazne se emocije. Nemir. Tražimo i od voditeljica dodatni napor. U strahu da nećemo znati uvijek dati što se od nas očekuje, tražimo moguće odgovore za najnemogućnije situacije. Pretjerujemo, jer kako zadovoljiti potrebe drugih (tko nam je taj teški teret nametnuo?) kada smo jednako ranjive. Gdje su granice naših mogućnosti? Kako se zaštiti? Odlazim s radionice kao stup na koji su se nalijepile školjke priljepci. Noću se odmotavaju tuđe priče. No, nema tog umora koji bi me spriječio da jutrom odem na svoju radionicu. Ona je sad moja i žene s kojima sam moje su. Nije mi ni dodatni napor prevoditi. I kad prevodim za grupu u kojoj nisam članica, često zaboravim da sam samo prevoditeljica (i Neva T. bi mogla to posvjedočiti). Gabi i Mechthild ostavljaju gorske kristale. Kao zalog druženja. U džepu osjećam hladan narandžasti kamen kojemu sam pripisala moć osnaženja..

Debbie ne donosi sa sobom samo želju da nam pomogne da spoznamo više o stresu i razrješenju ljutnje, Debbie nam donosi mirise aromatičnih ulja, malene bočice pune tajni i svoju srdačnu predanost i toplinu. Učim se nositi sa stresom koji kao da ne želim prepoznati. Dišem. Disati. Disati. Bilo bi lijepo udisati samo dobre mirise. Ponekad prevariti nadbubrežnu žljijezdu čokoladom i nije loše, govori Debbie, "potkupljujući" nas. Kako bih voljela naučiti ispoljiti ljutnju. Vrisnuti kada je potrebno. Zašto osjećaj ljutnje ne bi bio jednako dobar kao i onaj ljubavi? Bojim se povrijediti. Bojim se biti povrijeđena. Trebam se osnažiti.

Opraštamo se od naših instruktorica kao od sestara. Lijep osjećaj da se još uvijek bliskost ostvaruje ukoliko se daje prirodnost. Opraštamo se uz male darove, pjesmu i ples. Zahvalne da su tu bile za nas. I da smo davale. I da je opraštanje tek fizička činjenica. One u stvari dolaze da ostanu.