Edrien Rič
Prevele Milica Minić i Nataša Milenković
(Ove
beleške se bave odnosima između žena. Kada kažem "lični odnos" mislim
na odnos između dve žene. U tekstu će biti jasno kad govorim o ženskim odnosima
sa muškarcima.)
Stara, muška ideja časti. "Reč"
koju je dovoljno da muškarac dâ drugim muškarcima – bez pokrića.
"Za našu slobodnu zemlju, za naše
poštene muškarce, za naše plodne žene" – popularna kolonijalna zdravica u
Americi.
Muška čast je takođe povezana sa ubijanjem:
Ne bih mogao da te toliko volim draga/ Da
Čast ne volim više ("Za Lukastu, na odlasku u ratove"). Muška čast
kao nešto za šta se sveti: dakle, dvoboj.
Ženska čast nešto potpuno drugačije:
devičanstvo, čednost, vernost mužu. Čast kod žena nije se smatrala važnom.
Opisane smo kao našem polu svojstveno ćudljive, sklone prevari, prepredene,
kolebljive i optuživane smo za laganje.
Od muškaraca se očekivalo da kažu istinu
o činjenicama, ne o osećanjima. Od njih se nije očekivalo da uopšte govore o
osećanjima.
A čak su i o činjenicama stalno lagali.
Mi pretpostavljamo da su političari bez
časti. Čitamo njihove izjave pokušavajući da ih dešifrujemo. Skandali njihove
politike: ne to što muškarci na visokim položajima lažu, već što to čine sa
takvom ravnodušnošću, tako beskrajno a još uvek očekujući da im se poveruje. Mi
smo naviknute na prezir svojstven političkoj laži.
***
Međutim, otkriti da te neka lagala u
ličnom odnosu, vodi tome da se osećaš pomalo suludo.
***
Laže se rečima, a i ćutanjem.
Žena koja laže u svojim ličnim odnosima
može ali i ne mora da planira ili izmišlja svoje laži. Ona čak ni ne mora da
proračunato misli o onome što čini.
Pokrenuta je tema koju žena koja laže
želi da izbegne. Ona mora hitno da ode da ne bi platila kaznu za parkiranje.
Ili treba da telefonira, što je trebalo da učini još pre jedan sat.
Postavljeno joj je, direktno, pitanje
koje može da odvede u bolan razgovor: "Kako se osećaš zbog onoga što se
događa između nas?" Umesto pokušaja da opiše svoja protivrečna i konfuzna
osećanja, ona pita: "Kako se ti osećaš?" Ona druga, zato što pokušava
da stvori osnovu za otvorenost i poverenje, počinje da opisuje svoja osećanja.
Shodno tome, žena koja laže sazna više nego što sama ispriča.
Ona takođe može i sebe da laže: kako se
više brine o osećanjima one druge nego o sopstvenim.
Ali žena koja laže brine za sopstvena
osećanja.
Žena koja laže živi u strahu od gubljenja
kontrole. Ona čak ne može ni da želi odnos bez manipulacije jer biti ranjiva u
odnosu na drugu osobu za nju znači gubitak kontrole.
Žena koja laže ima mnogo prijatelja/ica.
Ali živi u velikoj usamljenosti.
***
Žena koja laže pati od amnezije. Amnezija
je ćutanje nesvesnog.
Lagati iz navike, kao način života, znači
izgubiti kontakt sa nesvesnim. To je kao uzimati tablete za spavanje, one
omogućavaju san ali zamračuju snove. Nesvesno želi istinu. Ono prestaje da
govori onima koji nešto drugo žele više od istine.
Pričajući o lažima neizbežno stižemo do
problema istine. Ne postoji ništa jednostavno ili lako u vezi sa ovom idejom. Ne
postoji "apsolutna istina", "pojedinačna istina" – istina
nije jedna stvar, čak ni sistem, ona je kompleksnost koja se uvećava. Šema šara
na tepihu je površina. Kada se bliže zagledamo, ili kada postanemo tkalje,
saznamo za mnogobrojne male niti koje se ne vide u celovitoj šari, za čvorove
na donjoj strani tepiha.
Zato je napor da se govori pošteno tako
značajan. Laži su obično pokušaji da se stvari učine jednostavnijim – za osobu
koja laže – nego što u stvari jesu, ili treba da budu.
U laganju drugih završimo time sto lažemo
sebe. Poričemo značaj nekog događaja, ili osobe i time sebe lišavamo dela svog
života. Ili koristimo jedan deo prošlosti ili sadašnjosti da zaklonimo neki
drugi. Time gubimo veru čak i u sopstveni život.
Nesvesno želi
istinu, kao i telo. Složenost i plodnost snova dolazi od složenosti i plodnosti
nesvesnog koje se bori da ispuni tu želju (potrebu, čežnju). Složenost i
plodnost poezije su proizvod iste borbe.
***
Jedan častan ljudski odnos – to jest onaj
u kojem mi imamo pravo da koristimo reč "ljubav" – je proces,
delikatan, žestok, često zastrašujući za obe uključene osobe, proces
pročišćavanja istina koje možemo da razmenimo.
Ovo je važno raditi zato što razbija
ljudsko samoobmanjivanje i izolaciju.
Ovo je važno raditi zato što čineći to
činimo pravdu sopstvenoj složenosti.
Ovo je važno raditi zato što možemo
računati na toliko malo ljudi koji će sa nama krenuti ovim teškim pravcem.
***
Vraćam se na pitanje ženske časti.
Istinoljubivost se nije smatrala važnom za žene, sve dok bi ostajale fizički
verne muškarcu, ili čedne.
Od nas se očekivalo da lažemo telima; da
budemo blede, rumene, da ispravljamo ili kovrdžamo kosu, čupamo obrve, brijemo
pazuha, nosimo umetke na raznim mestima, ili da se oblačimo u čipku, sitno
koračamo, lakiramo nokte na nogama i rukama, nosimo odeću koja naglašava našu
bespomoćnost.
Od nas se tražilo da govorimo različite
laži, u zavisnosti od toga šta je muškarac tog vremena trebalo da čuje.
Viktorijanska supruga ili bela južnjačka dama, od kojih se očekivalo da nemaju
senzualnost, da "mirno leže", "slobodna" žena dvadesetog
veka od koje se očekuje da glumi orgazme.
Od nas se istina o našim telima krila ili
iskrivljavala; držane smo u neznanju o svojim najintimnijim mestima. Naši
instinkti su bivali kažnjeni: kliterodektomija za "pohotne"
kaluđerice, ili za "teške" supruge. Bilo je takođe teško razlikovati
laži našeg saučesništva od onih kojima smo verovale.
Laži o "srećnom braku", o
ljubavi prema domu – u kojima smo bile saučesnice, kreirale su fikciju o dobro
proživljenom životu, sve do dana kada budemo svedočile na sudu o silovanjima,
prebijanjima, psihičkim maltretiranjima, javnim i privatnim ponižavanjima.
Patrijarhalne laži su manipulisale ženama
kako svojom netačnošću, tako i ćutanjem. Činjenice koje su nam bile potrebne,
bile su nam nedostupne. Lažni svedok je upotrebljen protiv nas.
I tako, moramo uzeti za ozbiljno pitanje
istinoljubivosti žena i istinoljubivosti među ženama. Kako prestajemo da lažemo
svojim telima, kako prestajemo da uzimamo zdravo za gotovo ono što su muškarci
rekli o nama, ne nastaje li tako istinski ženska ideja o časti?
***
Žene su bile prisiljavane da lažu
muškarce da bi opstale. Kako da se žene oduče laganja među sobom?
"Žene su uvek lagale jedna
drugu."
"Žene su uvek šaputale istinu jedna
drugoj."
Oba aksioma su istinita.
"Žene su uvek bile podeljene jedne
protiv drugih."
"Žene su uvek bile u tajnom
dosluhu."
Oba aksioma su istinita.
U borbi za opstanak reći ćemo laži.
Šefovima, čuvarima zatvora, policiji, muškarcima koji imaju moć nad nama, koji
zakonski poseduju nas i našu decu, ljubavnicima kojima smo potrebne kao dokaz
njihove muškosti.
Postoji opasnost kod ljudi bez moći: da
zaboravljamo da mi lažemo, ili da laganje postaje oružje koje potom prenosimo u
odnose sa ljudima koji nad nama nemaju moć.
***
Želim da ponovim da kada pričamo o ženama
i časti, ili o ženama i laganju, pričamo u kontekstu muškog laganja, laži
moćnih, laži kao veštačkog izvora moći.
Žene moraju da promisle, da li želimo, u
našim međusobnim odnosima, onu vrstu moći koja se stiče kroz laganje.
Žene su zaluđivane, izluđivane,
ućutkivane vekovima, time što nam se odricao doživljaj i naši instinkti u
kulturi koja vrednuje samo muške doživljaje. Istina o našim telima i umovima
bila nam je mistifikovana. Prema tome, naša primarna obaveza jedne prema drugoj
je: ne potkopavati osećaj realnosti zarad celishodnosti; da ne ućutkujemo jedna
drugu.
Žene se često osećaju ludima kada su
razdvojene od istine svog doživljaja. Naša budućnost zavisi od duševnog zdravlja
svake od nas, i imamo dubok interes, van granica ličnog, da radimo na
opisivanju naše stvarnosti onoliko otvoreno i potpuno, koliko možemo jedna
drugoj.
***
Postoje fraze koje nam pomažu da ne
priznamo sebi da lažemo: "moja privatnost", "sopstvena posla".
Izbori koji su u osnovi ovih fraza zaista mogu biti opravdani; ali bi trebalo
da mislimo o punom značenju i posledicama takvog jezika.
Ženska ljubav prema ženama je bila
predstavljena gotovo potpuno ćutnjom i laganjem. Institucija heteroseksualnosti
je prisilila lezbejku da se pretvara, da bude etiketirana kao perverzna,
kriminalka, bolesna ili opasna žena itd. Lezbejka je, tada, često bila
prisiljena da laže, kao i prostitutka ili udata žena.
Da li život u ćutanju o lezbejskoj
egzistenciji – laganje o sebi, možda neophodno, šefovima, stanodavcima,
klijentima, kolegama/inicama, porodici zato što su zakon i javno mnjenje
zasnovani na laži – da li ovo može da se proširi i u privatni život, tako da
laganje (opisano kao diskrecija) postane lak način da se izbegnu konflikti ili
komplikacije. Može li strategija postati toliko ukorenjena da se koristi i među
bliskim prijateljima i ljubavnicama?
Heteroseksualnost kao institucija je
takođe utopila u ćutnju erotska osećanja između žena. Ja sam proživela pola veka
u laži tog poricanja. Ta ćutnja nas sve čini do nekog stepena varalicama.
Kada žena kaže istinu, stvara mogućnost
za više istine oko sebe.
***
Žena koja laže vodi život neizrecive
usamljenosti.
Žena koja laže je usamljena.
Ali mi smo sve usamljene; bez straha mi
postajemo manične, ohole, samodestruktivne. Koji je to poseban strah koji
opseda ženu koja laže?
Ona se plaši da njene sopstvene istine
nisu dovoljno dobre.
Ona se plaši, ne toliko zatvorskih čuvara
ili šefova, već nečeg neimenovanog u njoj.
Žena koja laže boji se praznine.
Praznina nije nešto što je stvorio
patrijarhat, ili rasizam, ili kapitalizam. Neće izbledeti sa njihovim
nestankom. Ona je deo svake žene.
Virdžinija Vulf ga je imenovala kao
"tamno jezgro", pišući o svojoj majci. Tamno jezgro. Ono je iza
ličnosti, iza onog ko nas voli i ko nas mrzi.
Mi krećemo od lišenosti, od tame i
praznine. To je deo ciklusa koji razumeju samo paganske religije, a koju
materijalizam poriče. Iz smrti, ponovno rođenje; ni iz čega, nešto.
Praznina je creatrix, materica. Ona nije samo šupljina i anarhija. Kod žena ona
je izjednačena sa nedostatkom ljubavi, neplodnošću, sterilnošću. Terane smo da
popunimo svoju "prazninu" decom. Od nas se ne očekuje da se spustimo
u tamu jezgra.
Ipak, ukoliko možemo da podnesemo tako
nešto, ono što se rodi iz ništavila je početak naše istine.
Žena koja laže u svom strahu želi da
ispuni prazninu, bilo čime. Njene laži su poricanje njenih osećanja, način da
se održi kontrola.
****
Zašto se osećamo pomalo lude kada
shvatimo da su nas u nekoj vezi lagale?
Toliko mnogo stvari na svetu uzimamo
zdravo za gotovo. Ti mi kažeš: "1950. sam živela na severnoj strani ulice
Bikon u Somervilu." Ti mi kažeš: "Ona i ja smo bile ljubavnice ali
smo sada već mesecima samo dobre prijateljice." Ti mi kažeš: "Napolju
je 70 stepeni farenhajta i sunce sija." Zato što te volim, zato što ne
postoji čak ni pitanje laganja među nama, sve ove činjenice uzimam na
poverenje: tvoju adresu od pre 25 godina, tvoju vezu sa nekim koga znam samo iz
viđenja, jutrošnje vreme. Bacam nesvesne udice verovanja, kao tanke zelene
niti, izjavama kao što su ove, izjavama koje su tako nedvosmisleno date, bez
tona ili senke ispitivanja. Ugrađujem ih u mozaik svog sveta. Dopuštam svom
svetu da se promeni u minuti, na značajne načine, na osnovu stvari koje si mi
rekla, na osnovu mog poverenja u tebe.
Takođe imam poverenja u tebe da mi
govoriš stvari koje bi trebalo da znam; da ne kriješ činjenice od mene trudeći
se da poštediš mene, ili sebe bola.
Ili u najmanju ruku, da ćes reći,
"Postoje stvari koje ti ne govorim."
Kada otkrijemo da nekome kome smo
verovali više ne možemo da verujemo, prisiljene smo da ponovo ispitamo svoj
svet, da preispitamo ceo instinkt i koncept verovanja. Neko vreme potisnute smo
na istu ogoljenu, izbočenu ivicu, u mraku kroz koji prodiru plamenovi vatre,
ugašene nanosima kiše, u svetu pre nego što srodnost, imenovanje, ili nežnost
nastanu; približavamo se bezobličju.
***
Žena koja laže može se opirati
suočavanju, poričući da je lagala. Ili može da koristi drugi jezik:
zaboravnosti, privatnosti, nečije zaštite. Ili hrabro može da se proglasi
kukavicom. Ovo joj dozvoljava da nastavi sa laganjem, jer je to ono što
kukavice čine. Ona ne kaže, bila sam
uplašena, jer bi ovo otvorilo pitanje čega se zapravo plaši.
Mogla bi da kaže, nisam htela da prouzrokujem bol. Ono što ona u stvari nije htela,
je da se nosi sa bolom drugih. Laž je prečica kroz tuđu ličnost.
***
Istinoljubivost, čast, nije nešto što u
plamenovima izranja sama iz sebe; ona mora da nastane između ljudi.
To je tačno u političkim situacijama.
Kvalitet i dubina politike koja nastaje od grupe ljudi velikim delom zavisi od
njihovog razumevanja časti.
Veći deo onoga što je usko definisano kao
"politika" izgleda da počiva na čežnji za izvesnošću čak i po cenu
poštenja, jer analize koje su jednom uspostavljene ne moraju više biti
preispitivane. Takav je ćorsokak – za žene – marksizam našeg vremena.
Istinoljubivost
svuda znači povećanu složenost. Ali to je pokret u evoluciji. Žene tek počinju
da otkrivaju sopstvene istine; mnoge od nas bi bile zahvalne za malo odmora u
toj borbi, bilo bi nam drago da legnemo sa krhotinama koje smo tako bolno
otkrile, i budemo time zadovoljne. To često osećam kao iscrpljenost u
sopstvenom telu.
Politike koje vredi imati, veze koje
vredi imati zahtevaju da kopamo još dublje.
***
Mogućnosti koje postoje između dvoje
ljudi, ili u grupi ljudi, su neka vrsta alhemije. One su najinteresantnije
stvari u životu. Osoba koja laže neprekidno gubi iz vida ove mogućnosti.
Kada su veze određene manipulacijom,
potrebom za kontrolom, one mogu da poseduju tužnu, svađalačku dramatičnost, ali
prestaju da budu interesantne. One se neprekidno ponavljaju; udar ljudske
mogućnosti prestaje da odjekuje kroz njih.
Kada mi neko kaže deo istine koja mi je
bila prećutana, a koja mi je bila potrebna da bih videla svoj život jasnije, to
može doneti akutni bol, ali takođe i hladnu, oštru plimu olakšanja. Često
ovakve istine dolaze slučajno, ili od stranaca.
Ne zato što, da bih imala časnu vezu sa
tobom, moram da razumem sve, ili da ti kažem sve odjednom, ili moram unapred da
znam sve što treba da ti kažem.
To znači da veći deo vremena ja čekam,
čeznem za mogućnošću da ti kažem. Da ove mogućnosti mogu da mi izgledaju
zastrašujuće, ali ne i destruktivne. Da se osećam dovoljno jakom da čujem tvoje
ispitivačke i oprezne reči. Da obe znamo da sve vreme pokušavamo da proširimo
mogućnosti istine među nama.
Mogućnosti života među nama.
(Iz: Adrienne Rich: Women and Honor: notes on lying,
Duxford Press, 1978)