Suzan Faludi
Prevela Aleksandra Vesić
Prva akcija novog ženskog pokreta za
oslobađanje koja se pojavila na naslovnim stranama bio je protest protiv
takmičenja za Mis Amerike. Prethodili su joj mnogi feministički protestni
marševi za zapošljavanje žena, jednako vrednovanje rada i obrazovanja, ali nisu
privukli nikakvu pažnju medija. Razlog zbog kog je ovaj događaj dobio toliko
prostora: nekoliko žena je bacilo par iznošenih grudnjaka u kante za smeće. U
suštini, niko nije spalio grudnjak tog dana kao što su reporteri ironično
izveštavali. Zapravo, postoji vrlo malo dokaza o spaljivanju bilo kakvog donjeg
veša na demonstracijama za ženska prava koje su se odvijale poslednje decenije.
(Jedine dve slične akcije su organizovali muškarci, disk-džokej i arhitekta,
koji su pokušali da ubede žene da zatvore svoje grudnjake u burad i puste ih da
otplove rekom Čikago da bi to predstavili kao "medijski događaj". U
tom poslu sa rekom učestvovale su samo tri žene – i to modeli koje je unajmio
arhitekta.) Ipak, čitajući naslove iz tog vremena, stiče se utisak da su vatre
feminizma praktično kremirale industriju ženskog donjeg veša.
Izdavači vodećih nacionalnih publikacija
kasnih šezdesetih i početkom sedamdesetih, uglavnom uopšte nisu pokrivali
ženski pokret. "Veliki blic štampe", kao što su neke feministkinje u
šali nazvale izveštavanje o ženskom pokretu je trajao tri meseca; do 1971,
štampa ga je već proglasila "hobijem", "dosadnim" i
"mrtvim". Sve to "spaljivanje grudnjaka", kako je štampa
nazivala mit koji je sama stvorila, bilo je strano američkim ženama. A
publikacije čiji su urednici bili prinuđeni da primete postojanje ženskog
pokreta – jer su bili pod unutrašnjim pritiskom jer su žene koje su se bavile
ovim poslom stalno ulagale žalbe zbog polne diskriminacije – često su upućivali
novinare da ga diskredituju. U Newsday-u,
muški izdavač je uposlio novinarku Merlin Golstain (Marylin Goldstein) na priči
o ženskom pokretu sa sledećim instrukcijama: "Idi i nađi mi nekog od autoriteta
ko će reći da je sve ovo samo gomila gluposti." U Newsweek-u, priču o ženskom pokretu 1970-te, Lin Jang (Lynn Young)
je ponovo pisala svake nedelje tokom dva meseca a koja je konačno bila
odbačena. Naposletku, Newsweek je
uzeo slobodnjaka za taj posao, ženu uticajnog urednika i profesionalnu
antifeministkinju. (Ta taktika im se osvetila pošto je ona promenila mišljenje
posle svog prvog intervjua i u potpunosti prihvatila pokret.)
Do sredine sedamdesetih, mediji i
reklameri su bili na liniji koja je težila da u isto vreme i neutralizuje i
komercijalizuje feminizam. Žene, odlučili su mas-mediji, su sada jednake i ne
traže više nova prava – samo nove životne stilove. Žene su želele zadovoljstvo,
a ne samoodređenje – vrstu ispunjenja koju najbolje pruža šoping. Ubrzo su
časopisi, i naravno, njihove reklamne strane, uglačali imidž "samih,
slobodnih devojaka", utegnutih u kupaće kostime, i bistrih MBA (udruženje
magistara poslovnih škola) "superžena" koje su mahale kreditnim
karticama na najmanju provokaciju. "Ona je slobodna. Ona ima karijeru. Ona
je sigurna u sebe", objavljivale su, sa puno entuzijazma, reklame za
Tandem nakit. Hanes je izbacio na
tržište "poslednji modni krik ženskog oslobođenja" – novu vrstu
gaćica – i zaposlio bivšu NOW (Nacionalna ženska organizacija) službenicu da ga
promoviše. Kasnija modna predstava pod naslovom "Od revolucije do
revolucije: skrivena priča" , bila je tema članka u New York Times-u. "Uspeh!" bio je naslov serije članaka u
ženskim magazinima o ženskom statusu – kao da su sve barijere koje su ranije
postojale odjednom nestale. "Konačno, na vrhu!" objavljivao je Business Week, u broju iz 1975. godine,
ilustrovan slikom neudate podpredsednice General
Electric – ustoličene u svojoj fotelji, ruku podignutih u trijumfu.
"Veći broj žena nego ikada ranije je opasno blizu samom vrhu",
objavljivao je časopis – iako je priznavao da "nema čvrstih dokaza za
to".
Pseudofeminističko navijanje medija naglo
je prestalo početkom osamdesetih – štampa je pevala opelo ženskom pokretu.
"Feminizam je mrtav" objavljivali su uokvireni naslovi, ponovo i
ponovo. "Ženski pokret je završen" počinjala je udarna reportaža u New York Times magazinu. Za slučaj da
čitaoci nisu shvatili poentu, isti magazin je uskoro objavio drugu
"umrlicu", u kojoj su najbolje studentkinje uskraćivale svoju podršku
ženskom pokretu i uveravale čitaoce da one "nisu feministkinje", jer
su to žene "koje su izgubile pravac" i nemaju "osećaj za
stil".
U to vreme, mediji su učinili i više od
priređivanja tihog pogreba feminističkom pokretu. Krenuli su u divljačko
rušenje sopstvenih komercijalizovanih predstava "oslobođenih" žena,
cepajući doterane portrete koje su sami uzdigli. Kao da su u pitanju grafiti,
uništili su dve najpoznatije slike devojke sedamdesetih – docrtavajući tužan
izraz i sasušene jajnike "Neudatoj devojci", i namrštene obrve i čir
na stomaku "Superženi". Ovi novi imidži nisu naravno bili
realniji nego oni iz prošle decenije. Ali njihovi efekti na žene su mogli biti
sasvim stvarni i uništavajući.
–
– –
Štampa je predstavila kontranapad
nacionalnoj publici – i učinila ga lako prijemčivim. Žurnalizam je zamenio
"pro-porodične" kritike fundamentalističkih propovednika sa
simpatičnijom i naizgled naprednijom retorikom. Doterali su mračno lice
antifeminizma, dok su istovremeno zatamnili oči feminizma. U tom procesu
kontranapad je popularizovan preko svih očekivanja Nove desnice.
Štampa nije krenula sa ovom, ili bilo
kojom sličnom idejom namerno; kao i kod svake druge velike institucije njeni
pokreti nisu planirani ili isprogramirani, oni se neprimetno prilagođavaju
preovlađujućim političkim strujama. Čak i tako, štampa je, nošena plimama koje
je retko shvatala, delovala kao sila koja je pročistila publiku, moćno
oblikujući način na koji bi ljudi trebalo da misle i govore o feminističkoj
legitimnosti i pretpostavljenom , lošem uticaju feminizma na žene. Fabrikovala
je izraze koje su zatim svi upotrebljavali: "manjak muškaraca",
"biološki sat", "materinski kolosek", i "postfeminizam".
Što je najvažnije, štampa je prva utvrdila i rešila paradoks u ženskim
životima, paradoks koji je postao centralna tema kontranapada: žene koje su
postigle tako mnogo, još uvek su bile nezadovoljne; dakle nije društveni otpor,
već je feminizam ono što žene čini nesrećnim. Sedamdesetih, štampa je uzdigla
sjajnu sliku uspešne žene i rekla "Vidite, ona je srećna. To je zato što
je slobodna". Sada, usled obrnute logike kontranapada, štampa je nacrtala
ženu koja se mršti i objavila "Vidite, ona se oseća jadno. To mora da je
zato što je previše slobodna".
"Šta se desilo sa američkim
ženama?" sa mnogo zabrinutosti je upitala mreža ABC u svom izveštaju 1986.
godine. Gost šou-programa Piter Dženings (Peter Jennings) je smesta odgovorio
"Dobitak za žene ponekad ide uz užasnu cenu". Newsweek je postavio isto pitanje u reportaži iz 1986. o
"Novom problemu bez imena". I ponudio je istu dijagnozu:
"Emocionalni ispad feminizma" je uništavao žene; "insistiranje
na jednakosti" otelo im je njihova romantična i materinska prava i prisililo
ih je da podnose "žrtve". Magazin je ukazivao: "Kada bogovi žele
da nas kazne, oni usliše naše molitve – pisao je Oskar Vajld. Izgleda da je to
bilo previše za žene koje su težile da 'imaju sve'". (Istu presudu je Newsweek dao i kada je poslednji
put istraživao žensko nezadovoljstvo – na vrhuncu kontranapada na feministički
pokret. "Nesreća američkih žena je njihov uspeh u postizanju ženskih
prava", izvestio je tada časopis.)
Štampa je mogla da potraži izvor ženskog
nezadovoljstva i na drugim mestima. Mogla je da istraži i obelodani zakopane
korene kontranapada koji je izazvala Nova desnica i mizogina Bela kuća, u
hladnom poslovnom društvu i beskompromisnim društvenim i verskim institucijama.
Ali štampa je izabrala da podrži kontranapad, radije nego da ga istraži.
Uloga medija kao saučesnika i portparola
kontranapada nije nepoznata u američkoj istoriji. Prvi takav članak se nije
pojavio osamdesetih godina, već početkom ovog veka. Feministkinje su, prema
kasnoj viktorijanskoj štampi bile "horda histeričnih i iracionalnih revolucionarki",
"napadni, bezobzirni fanatici", "vrištavi pagagaji" i
"neoprostivo glupe". Feministkinje su prouzrokovale štetu američkim
ženama; svaki znak ženskog nezadovoljstva bio je još jedan "fatalni
simptom" feminističke bolesti, izveštavali su časopisi. "Zašto smo mi
nesrećne?" pitao se Ladies' Home
Journal, koji su izdavali muškarci, 1901. godine – i odgovarao da je pokret
za ženska prava unazadio svoje sledbenice.
Kao što je studentkinja Sintija Kinard
(Cynthia Kinnard) primetila u svojoj bibliografiji američke antifeminističke
literature, novinarska kampanja protiv ženskih prava "pojačavala je
intenzitet tokom kasnog devetnaestog veka, i bila na vrhuncu prilikom svake
nove feminističke kampanje". Argumenti su uvek bili isti: jednako
obrazovanje učiniće ih usedelicama, jednako zapošljavanje učiniće ih
sterilnima, jednaka prava učiniće ih lošim majkama. Sa svakim novim istorijskim
krugom, pretnje su se pojačavale i kristalizovale, a novi "eksperti"
se pojavljivali. Tadašnja viktorijanska štampa okretala se sveštenstvu da joj
pomogne u napadu na feminizam; osamdesetih godina ovog veka štampa se okreće
psihijatrima.
Godine 1986. Newsweek je objavio članak "Kriza identiteta u
feminizmu", citirajući mnoge stručnjake za žensko stanje – sociologe,
političare, naučnike, psihologe – ali nijednu od mnogih žena koje su navodno
patile od te krize. Umesto toga, dali su dva crteža mitske žrtve feminizma:
prva slika prikazivala je strogu direktorku, neuredne kose kako užasnuto gleda
u prazan okvir porodične fotografije, a druga istu ženu, ali kod kuće, kako
čvrsto steže sat gledajući u kazaljke – postavljene na pet minuta do dvanaest.
Odsustvo stvarnih žena u novinama
pokazuje da je prejudiciranje lajtmotiv novinarstva osamdesetih koje vodi
kontranapad. Zapravo, kontranapad je serviran publici kroz seriju "trend
priča", članaka koji su otkrivali razne uzroke ponašanja žene u društvu,
istovremeno ne dajući nimalo dokaza koji bi išli u prilog njihovoj
generalizaciji. Trend priče, koje se mogu okarakterisati kao glavni doprinos dvadesetog
veka novinarskom zanatu, prisvajaju sebi zaslugu da nude "vesti" koje
menjaju običaje, a ipak propisuju mnogo više no što zapažaju. Tvrde da
oslikavaju osećanja javnosti, a njihove refleksije ljudskih pejzaža izgledaju
čudno puste. Pretvarajući se da mere puls javnosti, pokazuju jedino otkucaje
sopstvenog srca – i svojih stručnjaka za reklamu.
Trend-novinarstvo ne stiče autoritet
pravim izveštavanjem, već preko moći konstantnog ponavljanja. Sve može ličiti
na istinu, ako ga ponovimo dovoljan broj puta. Trend objavljen u jednom od
izdanja izaziva lančanu reakciju; svi ostali će se polomiti da napišu istu
priču. Brzina svetlosti kojom se šire ovakve poruke nema toliko veze sa
istinom, koliko sa navikom novinara da se ponavljaju. A izbeći ponavljanja je
postalo posebno teško osamdesetih, pošto je "nezavisna" štampa
dospela u ruke nekoliko korporacija.
Strah je takođe pothranjivao potrebu
medija da diktiraju trendove i određuju modele društvenog ponašanja
osamdesetih, jer se publika uopšte, posebno ženska, okretala novim izvorima
novosti i odbijanju reklama – koje su pale na najniži nivo za poslednjih
dvadeset godina. Nervozno-zbunjene uprave koje su vodile medije, postale su
preokupirane sprovođenjem istraživanja tržišta i "upravljanjem" čitateljima
koje su gubili, sada preimenovanim u "mušterije", od strane takvih
novinskih korporacija kao što je Knight-Ridder.
Ta njihova preokupacija je konačno postala način na koji su mediji obavljali
svoj posao. "Novinske organizacije kreću se istim terenom kao i političke
institucije koje oblikuju javno mnjenje i teže da njime upravljaju",
primetio je Bil Kovač (Bill Kovach), bivši izdavač Atlanta Journal-Constitution i član uprave Nojmanove fondacije.
"Tako moćna alatka za oblikovanje u rukama novinara, naviklih da barataju
činjenicama kao što dete barata skalpelom, može prouzrokovati mnogo
štete."
Taj skalpel su novinari prvi put
upotrebili na američkim ženama. Povremeno su se njihove priče bavile promenama
u navikama muškaraca, raspravljajući o stvarima koje su u modi – pecanju,
biperima i povratku bele košulje. Kada su u pitanju žene osamdesetih, naprotiv,
teme su bile: neuspeh u nalaženju muževa, trudnoća ili uspostavljanje prave
veze sa decom. NBC mreža, na primer, čitave večernje specijalne vesti posvećuje
pseudotrendu "loših devojaka", potpuno ignorišući postojeći, stvaran
trend loših momaka: nivo kriminala među dečacima je rastao dvaput brže nego kod
devojaka. (U Njujorku, odmah ispred nosa dotične mreže, hapšenje mladića zbog
silovanja se povećalo za oko dvesta procenata, za manje od dve godine.) Ženski
trendovi, laskaviji, uglačaniji pojavljivali su se u ženskim magazinima i na
stranicama časopisa Style, i
proturali u novom i poboljšanom pakovanju stil povratak-precima: "nova
apstinencija", "nova ženstvenost", "nova monogamija",
"novi moral", "nove Madone", "povratak dobre
devojke". Iako je zabrinutost zbog AIDS-a sigurno pomagala promociji ovih
"novih" trendova, to nije cela priča. Jer, iako je osamdesetih AIDS
harao uglavnom među muškarcima, sve ove preporuke su se odnosile na žene. U
svakom slučaju, žene su podsećane da treba da prigrle "tradicionalnu"
ulogu svog pola – ili da se pomire sa posledicama. Za žene, trend priče nisu
bile saopštavanje novosti; već predavanja o moralu.
Trendovi za žene uvek dolaze u paru –
trend kojim se žene savetuju da se suprotstave i trend kojim se žene savetuju
da se prepuste. Iz tih razloga, upareni trendovi su obično kontradiktorni. Kao
što je jedna spisateljica primetila u članku Advertising Age "mediji se dobro zabavljaju govoreći nam, sa
jedne strane, da je brak 'in' , a sa druge da su nam male šanse da se udamo.
Pa, možda je brak 'in' jer je tako teško udati se, kao što je i hodanje po
užarenom ugljevlju bilo 'in' pre nekoliko godina". Ovi kontradiktorni
trendovi koji uključuju posao, brak i materinstvo, stvorili su triptih
medijskog kontranapada: "eksplozija" superžene protiv
"začaurenja" novih tradicionalista; "bum usedelica" protiv
"povratka braku", i "pad nataliteta" protiv
"bejbi-buma".
Konačno, u ženskim trend pričama,
činjenice i predviđanja su zamenili mesta. Ovi članci nisu beležili povlačenje
među ženama; oni su ga iznuđivali. "Bračna panika", kao što smo
videli, se nije pojavila dok štampa nije promovisala studiju Harvard – Jejla.
Sredinom osamdesetih, štampa je preplavljivala čitaoce pričama o tome kako se
majke plaše da ostavljaju decu u "opasnim" obdaništima. Godine 1988.
ovaj "trend" je postao nacionalni trend: odjednom se gotovo četrdeset
procenata majki tako izjašnjavalo o centrima za dnevnu brigu o deci; njihovo
poverenje je palo na 64%, sa čitavih 76%, za ciglo godinu dana – to je prvi put
da je ta cifra pala ispod 70%. Ili, 1986. godine štampa je objavila trend
"novog celibata" – a tokom 1987. godine i ankete su pokazale da se
broj neudatih žena koje misle da je predbračni seks uredu smanjuje za 6%
godišnje; po prvi put u četiri godine, manje od polovine žena se izjasnilo za
predbračni seks.
Najzad, tokom osamdesetih mediji su
insistirali da žene napuštaju posao da bi se posvetile materinstvu. Ali tek je
1990. ovaj napor pokazao rezultat – doduše jako mali – jer se tada pokazalo da
je procenat ženske radne snage opao za tankih 0.5%, što je bio prvi pad još od
šezdesetih godina. U suštini, ovaj medijski izveštaj o ženskom egzodusu izaziva
više krivice, nego konkretnih rezultata: 1990. godine anketa sprovedena među
ženama pokazala je da skoro 30% veruje da je "želja za ulaganjem veće
energije u domaćinstvo i porodicu" razlog napuštanja posla – što je
jedanaest procenata više nego '89, i najveći procenat u poslednje dve decenije.
Trendovske priče nisu uvek tako
obeležene, ali svakako imaju određene karakteristike: odsustvo činjenica i
čvrstih brojki, tendencija navođenja svega tri ili četiri žene, koje su obično
anonimne, da bi se utvrdilo postojanje trenda; upotreba bledih kvalifikacija
kao što su "čini se", ili "sve više i više"; oslanjanje na
naredbodavno buduće vreme ("Ubuduće, majke će češće ostajati u kući da bi
provodile više vremena sa svojom porodicom"); i intervjuisanje "autoriteta"
kao što su istraživači tržišta i psiholozi, koji često podržavaju njihove
tvrdnje oslanjajući se na slične priče iz drugih časopisa.
Kao što su trend priče ove decenije
pretendovale da navode činjenice ne nudeći ih uopšte, tako su služile i kao
politički vodič, sugerišući ženama da ono što im se događa nema veze sa
političkim događajima ili društvenim pritiscima. U trendovskim analizama
osamdesetih, žena nije bila u konfliktu sa društvom i postojećom kulturom, već
sa samom sobom. Neudate žene su se borile sa ličnim problemima; one su bile
"konzistentno samo-destruktivne" ili "preterano
izbirljive".
Jedina spoljašnja borba koju je štampa
prepoznavala bila je između samih žena. "Neobjavljeni rat" bio je
uočljivi naslov na prvoj strani San
Francisco Examiner-a: "Raditi ili ne – dilema koja je podelila majke
iz predgrađa". Magazin Child
nudi "Rat među mamama", a Savvy
"Žene na barikadama", obaveštavajući čitaoce da će "svet ubrzo
biti podeljen na dve neprijateljske grupe koje će možda uskoro prestati da se
ponašaju civilizovano jedna prema drugoj." Medijski obračun je ohrabrivao
udate i neudate žene da se posmatraju kao suparnice – pa čak i da se međusobno
suprotstavljaju u ringu Geraldo i Oprah (kontakt emisije). "Da li se
on odvaja?" bio je naslov članka u Newsweek-u
1988. godine, koji je upozoravao udate žene na trend krađe muževa; nedostatak
muškaraca doveo je neudate žene u situaciju da se "bestidno" nude i
supruge su savetovane da preduzmu korake kojima će sačuvati muža.
Od novinara se tokom osamdesetih godina
nije zahtevalo da prezentuju činjenice, iz istih razloga iz kojih se od
ministara nije očekivalo da navode podatke u govorima. Reporteri su pisali
komade o moralu, a ne vesti, u kojima su žene iz srednje klase igrale ulogu
nevinih hrišćanki, zavedenih od strane feminističkih čudovišta. U završnoj
sceni, žene su morale da plate – odustajući od svojih ambicija i
"sebičnih" zahteva za jednakošću – da bi mogle ponovo da zahtevaju
svoju čast i sreću. Trendovske priče bile su preplavljene osuđujućim govorima o
ceni feminističkog greha. Tako je u reportaži ABC mreže o lošim efektima
ženskog oslobađanja, ukazano na cenu jednakosti čak trinaest puta. Kao i svaka
poučna priča, trend reportaže su nudile "izbor" koji je implicirao
samo jedan tačan odgovor: Izaberi trnovit put sebične i usamljene nezavisnosti,
ili dobro utabanu stazu ka domu i rasplamsanom ognjištu. Ne postoji treći put
na mapi ženskog moralnog univerzuma, upućuju nas novinari.
ZAČAURENOST, NOVI TRADICIONALIZAM I
MATERINSKI KOLOSEK
"Mnoge mlade žene kažu da će
porodicu pretpostaviti karijeri", objavljuje naslovna strana New York Times-a 1980. godine. Zapravo, "mnoge žene", je
predstavljalo nekoliko tuceta studentkinja, koje su, uprkos svojim izjavama,
kretale na medicinski fakultet. Priča je izazvala kratku turu sličnih nazad-u-kuću
napisa u štampi. Ali, bez autoriteta koji bi blagoslovili trend, budućnost
"povratka gnezdu" je izgledala sumnjivo. Zatim se sredinom decenije,
spektakularno pojavio medijski ekspert. Njeno ime, koje je uskoro postalo
odomaćena reč, bilo je Feit Popkorn (Faith Popcorn).
Bivša direktorka reklame, Popcorn se
ponovo otkrila kao "vodeći autoritet potrošača", i uspostavila
sopstveno tržište istraživačkih firmi, Brainreserve,
koje je imalo svoju specijalnost: "identifikaciju trendova". Popcorn
je čak osnovala i "Trend Bank" čije depozite je nudila klijentima po
ceni od 75,000 do 600,000 dolara. Tvrdeći da je stopa njene preciznosti 95%,
Popcorn je obećala da će identifikovati ne samo glavne nacionalne trendove
današnjice, već i trendove u nastajanju.
Mnoge od informacija iz njene banke nisu
baš odgovarale istini. Iako je imala grupu potrošača koju je anketirala, njena
predviđanja su često poticala iz popularnih TV-emisija, bestselera i magazina. People je moja Biblija – izjavila je.
Takođe je proveravala filmove i modu iz poslednjeg kontranapada, verujući
teoriji da se stilovi ponavljaju svakih trideset godina. Uprkos ovim prilično
elementarnim metodima za skupljanje podataka, uspela je da privuče na stotine
korporacija, uključujući i neka od najvećih imena u proizvodnji hrane i robe za
domaćinstvo – od Campbell Soup Company
do Quaker Oats. Njeni klijenti,
preplašeni neuspehom više od 80% svojih novih proizvoda, su se posebno
zainteresovali za njeno obećanje "sjajnog povratka". Radije nego da
izađu sa novim proizvodima koji bi odgovarali kupcima, oslanjali su se na njenu
promociju retrotrendova, koja je trebalo da vrati njihove propale proizvode na
police. Kao što je obećala, "Čak iako se ljudi ne sele u prirodu, kupovaće
robu od L. L. Bean's-a".
Godine 1986. Popcorn je uspela da
zadovolji i trend reportere i svoje korporacijske klijente istovremeno; skovala
je reč "začauriti". "Reč mi je tek tako pala na pamet"
izjavila je u sred intervjua u Wall
Street Journal-u. "Bilo je to predviđanje... Nije se dogodilo."
To je bio njen način sa medijima u to vreme.
Čaurenje je bio nacionalni trend
osamdesetih, rekla je novinarima. "Postajemo nacija koja svija gnezda.
Želimo da ostanemo u kući i začaurimo se. Mamina hrana, kao što su vekne mesa i
pita od piletine su sada ono što želimo." Njeni klijenti koji su
proizvodili hranu, bili su više nego zadovoljni što je u tome podržavaju. Jedan
entuzijastički spouksmen iz Pillbury-ja
izjavio je Newsweek-u: "Verujem
u začaurivanje."
Štampa je, takođe, evidentno verovala u
to. Tokom sledeće godine, o njoj i njenoj teoriji o čauri, pisali su, da
pomenemo samo nakoliko publikacija, Newsweek
(pet puta), The Wall Street Journal
(četiri puta), USA Today (dvaput), Atlantic, U.S. News & World Report, Los
Angeles Times, Boardroom Reports, Success! i naravno People. "Da li je Feit Popkorn glas naše ere", pitao se
zabavljeni novinar u New Yorker-u.
"Da li je ona inkarnirani glas naših duša?" Feit Popkorn je
"najintervjuisanija žena na planeti", gunđao je Newsweek 1987, koji joj je, uprkos toj iritiranosti, posvetio još
dve strane.
"Čaurenje" je Popkorn možda
videla kao vrstu neutralnog koncepta. Ali štampa ga je načinila ženskim
trendom, definišući ga ne kao povratak ljudi domovima, već kao žensko
napuštanje kancelarija. Ostala njena predviđanja samo su pomogla štampi u
stvaranju pogrešnih utisaka: "Manje žena će raditi. Provodiće više vremena
u kući, koncentrišući se na svoje porodice." Štampa je išla čak i dalje,
ne zaustavljajući se na samom čaurenju, već videvši ženu kao samu čauru.
"Male kućne materice" bio je opis Los
Angeles Times-a tih školjki u koje je žene trebalo da se povuku.
Žensko čaurenje se možda pojavilo na
njenom trend-metru, ali još je trebalo da se odrazi na U.S statistikama rada.
Žene su uporno povećavale svoj procenat u radnoj snazi osamdesetih od 51% do
57% ukupnog broja žena, i više od 70% žena između dvadeset pet i četrdeset
četiri godine. A najveće povećanje je bilo upravo među zaposlenim majkama.
Ankete takođe nisu podržavale ovaj trend: pokazale su da su odrasle žene još
odlučnije da imaju i karijeru i porodicu (63 procenta naspram 52% samo deceniju
ranije) i manje zainteresovane za porodicu bez karijere (26 procenata prema 38
procenata deceniju ranije). A 42 procenata žena koje nisu radile su tvrdile da
bi to želele, samo kad bi u njihovom susedstvu bilo više centara za dnevnu
brigu o deci.
Sama Popkorn nije model trenda koji je sa
tolikim trudom promovisala. Iznad četrdesete, još uvek je srećno neudata i bez
dece – i stavlja svoju karijeru na prvo mesto. "Luda sam za svojim
poslom" priznaje, smejući se u intervjuu. Iako je bila sa mnogim
muškarcima u životu, kaže, brak joj nikada nije bio interesantan: "Nisam
želela da me neko poseduje." Žene u njenoj porodici, ponosno nas
obaveštava, cenile su profesionalizam i finansijsku nezavisnost u poslednje tri
generacije. Njena baka je upravljala dobrim delom Nujork Sitija, i proglašavala
je brak "glupim" i "dosadnim". Njena majka, advokatkinja iz
dvadesetih godina, koja je započela sopstvenu firmu, jer niko nije hteo da je
zaposli, imala je sopstveni jednostavan pogled na tradicionalnu ženstvenost.
"Bila je prava kaubojka, gruba i čvrsta", priznaje Popkorn sa
poštovanjem. "Bila je sitna, svega metar i po, ali to se jednostavno nije
primećivalo."
Uprkos njenom uveravanju da je kao trend,
feminizam 'out', – "na njega se gleda kao na korak nazad" – Popkorn
je sebe videla kao tipičnu feministkinju sedamdesetih. Objašnjava "Mislim
da je pred nama dug put. Mislim da postoji mnogo predrasuda i mnogo
diskriminacije. Mislim da nam je potrebna dobra organizacija." Zapravo,
ona je započela samostalan posao, jer su predrasude usporavale njen napredak u
reklamnoj agenciji koju su vodili muškarci. "Nije mi se dopadao način na
koji su me tretirali... Želela sam da budem primećena, želela sam najvišu
titulu, želela sam da priznaju moj rad kao što su priznavali muški rad."
Zašto je ona smatrala da je
"čaurenje" trend? U štampi, ona je navodila sledeće pokazatelje:
poboljšanje prodaje "mamine kuhinje", popularnost "velikih,
udobnih fotelja", rejting "Cosby" programa, i jednu statistiku –
trećina svih MBA žena se već vratilo kućama". Ali, povećanje prodaje
"mamine hrane", bila je posledica a ne uzrok njene neumorne promocije
tog trenda; da je bilo obrnuto, Campbell
Soup korporaciji ne bi ni trebale njene usluge. A to što su ljudi voleli
određenu seriju, teško da je bio početak ženskog povratka domu. Jedino
poslednja statistika donekle ima veze sa pričom o aktuelnom ženskom ponašanju –
a ona je, pokazalo se, krajnje sumnjiva.
–
– –
Popkorn je pozajmila pomenutu cifru iz,
tada popularnog, članka lista Fortune
iz 1986, koji je bio naslovljen "Zašto žene odlaze?". Članak o
poslovnim ženama koje su pohađale elitne škole, a koje su napuštale
korporacije, inspirisao je seriju sličnih članaka u izdanjima kao što su Forbs, USA Today, i U.S,News &
World Report.
Ova priča je ostavila posebno dubok i
mučan utisak na mlade žene koje su želele poslovnu karijeru; na kraju krajeva
članak je izgledao potkrepljen činjenicama. Godinu dana kasnije, na Stanfordu,
žene su još uvek pričale o tom članku, i efektu koji je imao na njih. Filis
Strong (Phyllis Strong), kandidatkinja za MBA na Stanfordu je rekla da će sada
tražiti manje zahtevnu karijeru, pošto je pročitala da je "odricanje
suviše veliko", i da se "izgubi osećaj za porodičnu bliskost"
kada se prihvati izazovan posao. Marča Veli (Marcia Walley), još jedna
kandidatkinja kaže da sada shvata da je "Nemoguće imati i uspešnu karijeru
i dobar porodični život. Ne možete imati sve i morate napraviti neki izbor."
Grupa žena na poslovnoj školi je čak napisala i stihove na tu temu. Otpevani uz
muziku pesme Pola Sajmona "You Can Call Me Al" gorki stihovi su
izazvali suze mladih žena u publici:
Kada sam bila u srednjoj školi, rekli su
Devojko, možeš imati sve. Ali ja
Nisam mislila da ću mnogo izgubiti.
Nisam želela duge časove usamljenosti.
Ko je mogao da zna da je moj dečko
samo naduvana lutka?
Gde su sad svi moji momci?
Svijaju gnezda
Nastavljaju svoj život, živeći sa ženama
Koje izlaze u pet.
Godinu dana pošto je lansiran trend
"odlaženja", procenat žena koje su se prijavljivale na poslovne škole
je počeo da se smanjuje – prvi put u toj deceniji.
Naslovna strana tog časopisa u 1986,
prikazivala je Dženi Vitem (Janie Witham), bivšu sistem inženjerku IBM-a, kako
sedi u svojoj kuhinji, držeći svoju dvogodišnju ćerkicu na krilu. Vitem je
"srećnija kod kuće", objavljivali su naslovi. Sada ima vremena da
"ispeče hleb". Ona je jedna od "mnogih žena, uključujući i one
najobrazovanije i najmotivisanije", pisao je reporter, Aleks Tejlor III
(Alex Taylor III), koje su učinile "jednostavan izbor" i dale otkaz.
"Trebalo je da ove žene preuzmu vodeće poslove u korporacijama," piše
on. "Ako MBA ne nalazi podršku među njima, može li se bilo koja žena osloniti na njih?"
Inače, ova priča je potekla iz ćaskanja
na koktelu povodom neke od godišnjica mature, kojem je prisustvovao izdavač
ovog časopisa. Dok je pričao sa školskim drugovima, Tejlorov izdavač je čuo
nekoliko svojih prijateljica koje su završile tu istu školu kako kažu da će
ostati kod kuće sa novorođenim bebama. Nagađajući da postoji trend, dodelio je
priču Tejloru. "Imao je potvrdu u ovim anegdotama, ali nije bilo
statistike," seća se Tejlor. Tako je reporter krenuo u lov na brojke.
Tejlor je pozvao Meri En Devani (Mary Ann
Devannu), koja je koordinatorka istraživanja o razvoju karijera obrazovanih
žena, na poslovnoj školi Columbia.
Ona je pratila napredak MBA žena godinama i nije primetila nikakav sličan
trend. "Rekla sam mu 'Ne verujem u te vaše anegdote'", priseća se,
"'mi nemamo podataka da žene odlaze iz posla u većem broju' a on je
odgovorio, 'Pa dobro, šta bi moglo da vas ubedi?'" Ona mu je predložila da
časopis napravi sopstvenu studiju. "Međutim oni su mu odgovorili da bi to
koštalo oko 36,000 dolara i da oni to neće učiniti, ali su ipak objavili tu
priču", kaže ona.
Umesto studije, Tejlor je potražio
izveštaje o maturantima iz 1976. godine, od sedamnaest najpoznatijih poslovnih
škola. Ali oni takođe nisu podržavali ovaj trend: 1976. se proporcionalno isti
broj muškaraca i žena zaposlio u korporacijama, i deset godina kasnije oni su
još uvek radili kod istih poslodavaca.
U svojoj priči, međutim, Tejlor
izjavljuje "Posle deset godina, znatno veći broj žena nego muškaraca je
napustilo posao". Kao dokaz navodi sledeće brojke: "Skoro 30% od
1.039 žena iz generacije '76 su izjavile da imaju samostalan posao ili da su
nezaposlene." Ovo bi izgledalo vredno vesti, da nije preskočen jedan drugi
podatak: 21% muškaraca iz te iste generacije izjavilo je to isto. Tako se
"trend" svodi na svega 9% razlike. S obzirom da zaposlene žene još
uvek imaju najveću odgovornost za brigu o deci, i još uvek se suočavaju sa
diskriminacijom na poslu, prava vest je da je razlika tako mala.
"Dokazi su prilično slabi",
priznaje Tejlor kasnije. "Procenat muškaraca i žena koje odustaju je
približno isti." Zašto je onda objavio da žene napuštaju posao u
"zabrinjavajućem" broju? On zapravo nije razgovarao ni sa jednom
ženom u tom članku. "Istraživači su obavljali sve intervjue", kaže,
"ja sam razgovarao samo sa glavnim ljudima iz korporacija i
sociolozima." Žena sa kojom je verovatno razgovarao, ali čiji primer nije
naveo, je njegova sopstvena supruga. Ona je direktorka firme koja se bavi
komunikacijama, i mada imaju dvoje dece, koja su u vreme pisanja članka imala
tri godine i šest meseci, još uvek je radila. "Ona nije dala otkaz, to je
tačno", kaže Tejlor. "Ali ja sam zatečen snagom njenih materinskih
instikata."
Ovaj članak je lako prošao kraj
političkih trendova obeshrabrivanja poslovnih žena u osamdesetim godinama, koji
su podrazumevali da žene napuštaju posao jer bi "radije" ostale kod
kuće. Tejlor kaže da on lično misli da je želja za materinstvom, a ne
diskriminacija ono što preovlađuje kod žena koje napuštaju posao. Ipak, čak ni
bivša inženjerka IBM-a, koja se pojavila na naslovnoj strani, nije dala otkaz
zato što je želela da ostane u kući. Ona je ostavila IBM jer joj nisu dozvolili
fleksibilno radno vreme da bi se brinula o svom detetu. "Želela bih da se
stvari srede", izjavila je Vitem novinaru, "želela bih da se
vratim."
Tri meseca kasnije Fortune se vratio sa još materijala o istoj temi. "Žena koja
želi brak i decu", upozorava magazin, "shvata da se njen izbor da
radi za Salomon Brothers svodi na to
da odbaci i jedno i drugo. li urednici još uvek nisu mogli da nađu brojke koje
bi potvrdile njihov trend ženskog povlačenja iz posla. U stvari, 1987. godine,
kada su konačno obavili ispitivanje menadžerki koje su pretpostavile porodicu
poslu, saznali su da se taj procenat smanjio za 6%, kao i da je za četiri
procenta veći broj muškaraca koji su odbili da budu premešteni na drugi posao,
jer bi to značilo da imaju manje vremena za porodicu. Nacionalne ankete takođe
nisu bile od pomoći: nisu uopšte mogli da nađu razliku; 30% žena je izjavilo da
bi dalo otkaz kad bi sebi to mogle da dopuste, i 30% muškaraca je izjavilo
apsolutno istu stvar. I, nasuprot izjavama štampe o sagorevanju "najboljih
i najbistrijih", žene koje su bile dobro obrazovane i dobro plaćene, ni
najmanje nisu žudele da se vrate kućama. Štaviše, izveštaj iz 1989. iz poslovne
škole u Stanfordu pokazuje da su, među parovima koji imaju titulu magistara i
rade, muškarci ti koji pokazuju veću anksioznost.
Na kraju je Fortune okrenuo leđa nezahvalnim ženama koje se bave karijerom i
posvetio svoje udarne priče trijumfima "trofejnih supruga," mladim i
brižnim drugim ženama koje su "činile da se pedesetogodišnjaci i
šezdesetogodišnjaci osećaju sposobnim za takmičenje" – nasuprot sebičnim
prvim ženama koje nisu uspele da svoje muževe učine "žižom svojih
života" i koje su "izgubile dodir sa njim i njegovim
preokupacijama". Fortune nije
bilo jedino izdanje koje je odabralo ovu strategiju. Esquire, časopis koji je dosta pažnje posvećivao napisima protiv
savremenih žena, posvetilo je čitav junski broj 1990. godine temi "Američke
žene", ali isključivo onom tradicionalnom tipu. Na jednoj od fotografija
koje su zauzimale čitavu stranu, prikazan je model domaćice, koja kleči na
kolenima srećno ribajući klozetsku šolju.
Iako su žene u poslovnom menadžmentu
podnele najveći deo pritiska koji je vršen da bi napustile svoje karijere – jer
je korporacijska uprava uglavnom za njih bila zatvorena – mediji su upravili
svoj fleš povratka-gnezdu na sve zaposlene žene. "Raste broj žena koje su
iskočile iz profesionalnih šina", objavio je Newsweek 1988, tvrdnja koja ponovo nije bila potvrđena federalnim
radnim statistikama. Žene koje su se odrekle poslovnih ambicija su "mnogo
srećnije", nudeći primere samo tri žene (od kojih su se dve zapravo žalile
na probleme koje su imale, jer nisu radile puno radno vreme). Sve više žena sa
karijerom "odabiralo" je "nešto o čemu nikada nisu razmišljale –
da budu majke koje ostaju kod kuće", pisalo je u članku u New York Times-u. Manevrisali su sa
nedostatkom podataka pišući da: "Niko ne zna koliko se žena svake godine
odrekne karijere, da bi ostale sa svojom decom." A članak u Savvy pojavio se sa još neverovatnijim
scenarijem: "Sve više žena okreće leđa napredovanju, titulama i visokim
platama – jer su shvatile da je mnogo važnije imati uravnotežen život."
Godine 1986, pet meseci pre nego je
magazin Fortune objavio trend
napuštanja karijere među ženama, Newsweek
je uputio znak za uzbunu "američkim majkama". Glavna priča majskog
broja bila je naslovljena: "Kako žene balansiraju između posla i
dece". Ali ispostavlja se da je naslov ironičan; prateći članak upućuje
svoju stvarnu poruku, da je uspostavljanje takve ravnoteže unapred osuđeno na
propast. Podnaslov "Materinski izbor" još preciznije izražava ta
osećanja. Izbor ponuđen američkim majkama je još uvek bio unapred određen –
idite kući ili ćete biti slomljene.
Priča iz Newsweek-a počinjala je moralističkom bajkom:
Kolin Marfi Volter (Colleen Murphy
Walter) je imala sve. Direktorka čikaške bolnice, zarađivala je preko 50.000
dolara godišnje, bila udata dvanaest godina i imala dva sina... Ali platila je
cenu. Kasno noću, dok su ostali spavali, ona bi se budila, očajnički
pokušavajući da nađe način da preživi "ovu životnu zbrku". Pre šest
meseci ona je dala otkaz, da bi ostala kod kuće i mogla da odgaja svoju decu.
"Pokušavati da budeš najbolja majka i najbolja radnica bio je emocionalni
stres," kaže. "Želela sam da napredujem u poslu. Ali odjednom sam se
umorila i shvatila da više ne mogu."
"Danas brzo iščezava mit o supermami
– uništen osećanjem besa, krivice i iscrpljenosti", proklamovao je Newsweek. "Povećava se broj"
majki koje rade kod kuće i "raste broj" majki koje su shvatile da
"ne mogu imati sve." Što to Newsweek
nije potkrepio brojkama, imalo je svoje razloge. Magazin je sproveo
istraživanje koje je trebalo da dokaže njihove tvrdnje – ali je anketa pokazala
da 71% majki koje su ostajale u svojim domovima zapravo žele da rade, a 75%
zaposlenih majki je izjavilo da bi nastavile sa poslom čak i kada im ne bi bio
potreban dodatni prihod.
To da bi žene imale manje problema
"balansirajući", kad bi imale manje suđa i pelena u svojim rukama – a
njihovi muškarci više – nije bila poenta na koju je Newsweek ciljao. "Očevi preuzimaju sve više dužnosti u kući i
sa decom", insistirao je magazin. Izvukli su mnogo iz svog jedinog
primera, "supertate" R. Brus Megija (R. Bruce Magee), koji prema
računu Newsweek-a, promeni svaku
drugu pelenu, skuva šezdeset posto obroka i opere polovinu ukupne odeće.
–
– –
Mediji su ugrabili priliku kada se
pojavila Felis Švarc (Felice Schwartz), osnivačica Catalyst-a, firme koja je savetovala korporacije o ženskim
karijerama – i objavila da je "većina" žena "voljna da zameni
napredak u karijeri i kompenzira ga oslobođenjem od konstantnog pritiska dugih
radnih sati i vikenda." Ne samo da je bila bona fide stručnjakinja, već je sve to i objavila u cenjenom Harvard Business Review. Trend
"materinskog koloseka", kako su ga mediji smesta nazvali, postao je
vest za naslovne strane; Švarc je dala čak sedamdeset i pet intervjua prvog
meseca, a njene reči su inspirisale preko hiljadu članaka. Nije bilo dramatično
kao sa iskrcavanjem žena, sa posla,
ali bilo je bolje nego ništa. "Širom zemlje, menadžerke i profesionalke sa
mladim porodicama napuštaju poslovni kolosek, u zamenu za materinski
kolosek", proklamovao je Bussiness
Week u naslovnoj priči. Njihov broj se "umnožava". Nisu nudili
nikakve cifre, samo nekoliko slika žena koje drže knjige o odgoju dece i
plišane mede, i glasaju za četvoročasovno radno vreme. Žena na naslovnoj strani
bila je zaposlena u Quaker Oats-u,
klijentu Faith Popcorn. (Na
unutrašnjoj fotografiji pozirala je sa nekoliko proizvoda te firme.)
Ako mediji nisu imali dokaza da se
umnožava broj žena koje su se vratile materinstvu, nije ih imala ni Felis
Švarc. Ona je jednostavno nagađala da bi većina žena, koje je nazvala
"porodične žene sa karijerom", bilo "voljno" i
"zadovoljno" odricanjem od veće plate i unapređenja. Korporacije bi
nekako trebalo da odrede koje su to žene, i da ih tretiraju drugačije od onih
kojima je karijera primarna, smanjujući im broj radnih sati, bonuse i
uskraćujući im priliku za napredovanje. Da bi ovakav način rada povećao
diskriminaciju, Švarcovoj nije padalo na pamet. Štaviše, na konferenciji
sponzorisanoj od strane ženskih magazina, predložila je mladim ženama da
ignorišu član 7 Zakona o ljudskim pravima i preispitaju svoje planove za
odgajanje dece i perspektivna zaposlenja; žene moraju da budu iznad
"insistiranja na dostignutim ženskim pravima u eri u kojoj nisu dovoljno
cenjene", izjavila je svojoj publici.
Žene koje su pristale na ovo postavljanje
na kolosek materinstva, su uglavnom bile u manjini na radnim mestima: 1984. Newsweek-ovo istraživanje o zaposlenim
ženama je pokazalo da, na primer, više od 70% ispitivanih žena tvrde da bi rado
podnele veći pritisak na poslovima koji omogućuju napredak. Godinu dana posle
objavljivanja članka Švarcove, kada je sprovedeno specijalno ispitivanje žena
na temu "materinskog koloseka", sedamdeset procenata žena ga je
nazvalo diskriminatorskim i "još jednim opravdanjem što su žene manje
plaćene od muškaraca".
Korporacije su, kako je izjavila Švarc,
imale razloga da budu nestrpljive sa zaposlenim ženama; prva rečenica u njenom
članku glasi: "Cena zapošljavanja žene u mendžmentu je veća od cene
muškarca na istom poslu." Kao dokaz, navodila je podatke iz dve studije,
od kojih nijedna nije bila objavljena, a koje su napravile korporacije koje je
odbila da imenuje. Jedna od njih, "multinacionalna korporacija",
došla je do podatka da je stopa žena koje nisu mogle da odgovore dužnostima dva
i po puta veća od stope muškaraca. To je kompanija koju je Švarc kasnije
identifikovala kao Mobil Corporation
– a njeni ženski menadžeri su odlazili ne zbog povratka na materinski kolosek,
već zato što "sve do poslednjih nekoliko godina nije bila odgovorna prema
ženama". Tek 1989. su u toj kompaniji došli do ideje da promene svoju
politiku i dozvole svojim zaposlenima privremeno skraćeno radno vreme da bi
mogli da se brinu o bolesnoj deci ili starim roditeljima, kako je rekao Derek
Harvi koji je zadužen za politiku zapošljavanja ove kompanije. Ali, ukazao je, Mobil je veoma prihvatljiv za žene:
"Mi smo veoma očinski nastrojena kompanija."
"Ja nisam pisala o
istraživanju", branila se Švarc. "Pisala sam kao stručnjakinja za to
polje." Ali kao stručnjakinja, trebalo je makar da se upozna sa
istraživanjima. Federalne statistike koje su poredile cenu zaposlenih muškaraca
i žena, pokazale su da nema uočljive razlike među polovima; muškarci i žene
koristili su otprilike isti broj slobodnih dana i bolovanja. Kasnije je i Švarc
došla do istog zaključka. U članku koji je bio isto onoliko ignorisan koliko je
prethodni bio slavljen od strane štampe, dala je izjavu na čitavih deset strana
kojom je poricala da je ikada bila pristalica "povratka materinstvu".
Njeno pokajanje nije registrovano, čak su se u Harvard Bussiness Review-u bavili odbranom njenog prvobitnog stava.
"Ona govori tonom autoriteta," izjavio je odgovorni urednik Review-a Timoti Blodžet (Timothy
Blodgett) u intervjuu magazinu Ms.
"To se vidi." Kasnije tog proleća, glavni urednik istog časopisa
napisao je tekst za New York Times, u
kojem je objašnjavao zašto je tako rado objavio članak sa takvom porukom. U
svom eseju nazvanom: "Da li je došao kraj američkom načinu života?"
Veber krši ruke nad "zamiranjem" materinskih osećanja i optužuje
kritičare njenog članka, da su suviše usmereni na ženska prava, a da pritom ne
brinu o budućnosti američkih majki. Strah od smanjenja ženskih reproduktivnih
sposobnosti, a ne uzdizanje povratka na staro, bio je povod koji mu je ležao na
srcu.
–
– –
Ako zastrašivanje žena neprospavanim
noćima i "emocionalnim stresovima" nije nagnalo žene da se odreknu
punog radnog vremena, možda ih laskanje može oterati u egzodus. Izgledalo je da
je to osnovna premisa koja je stajala iza ogromne kampanje koju je pokrenuo Good Housekeeping's nazvane "Novi
tradicionalizam", koja je lansirana 1988. godine u tucetu nacionalnih
publikacija. Nova tradicionalna žena nije imala veze sa stvarnim stanjem, ali
je pokrenula novu rundu trendovskih članaka, sličnih u svim izdanjima, od New York Timesa do Country Living-a, i rasprodaje kod trgovaca kao što je Ralf Larin
(Ralph Lauren) pa sve do Wedgwood-a. New York Times je čak ustoličio Barbaru
Buš kao primer trenda novog tradicionalizma, koja je slučaj stvarne žene koja
živi po lažnim standardima.
Reklame Novog tradicionalizma
prezentovale su fotografije bivših žena od karijere, u njihovim renoviranim Cape Codder domovima, okružene
obožavanom i dobro zbrinutom decom. Prateći tekst je garnirao predvidljiva
laskanja ženskih magazina o vrlinama i "duboko ukorenjenim
vrednostima" svake žene koja je "pronašla sebe " služeći domu,
mužu i deci. Ali ovaj omaž ženskoj pasivnosti bio je pažljivo zapakovan u jezik
aktivizma, strategija koja je istovremeno priznavala žensku želju za
nezavisnošću i kooptirala je. Nova tradicionalistkinja, govorila je reklama,
bila je smostalna žena koja je "napravila sopstveni izbor" i
"započela revoluciju". Čitaoci su uveravani: "Ona ne sledi
trend. Ona je trend... Zapravo istraživači tržišta proglašavaju ovaj pokret
najvećom društvenom promenom još od šezdesetih."
Uzdizanje žena zbog njihovog
"izbora" nije bila namera ove reklamne kampanje. Kao što je napomenuo
izdavač Good Housekeeping-a Alen
Vaksenberg (Alan Waxenberg), ženama danas "nisu potrebne sve te
mogućnosti". "Društveni pokret " koji je ovaj časopis imao na
umu pokrenuvši ovu kampanju, nije vodio samo u domove, već i u pretplatničko
odeljenje časopisa. "Amerika se vraća kući i Good Housekeeping-u",
bila je završna sentenca reklame, odrednica koja je, međutim, bila samo pusta
želja. Osamdesetih godina, promet tradicionalnih ženskih magazina opao je na
oko dva miliona čitateljki; dobitak od reklama opao je u skoro svim časopisima.
A Good Housekeeping je bio najgori;
broj reklamnih stranica opao je preko 13% u godini pre lansiranja novog
tradicionalizma. Ali Vaksenberg se nadao da će se taj pravac ukoreniti i rasti
među stalnim reklamerima. "Dobro stojeće firme biće veliki prodavci u
budućnosti, čim se retro-trend ustoliči" smatrao je.
Da bi povećao svoj profit, Good housekeeping je mogao da proba i
neke očiglednije strategije. Recimo, mogli su da jednostavno uoče da se žena
promenila, i da se oni promene zajedno sa njom. Ova taktika je imala
spektakularne rezultate sa časopisom Working
Women, jedinim ženskim magazinom koji se koncentrisao na poslovne potrebe
žena od karijere. Promet im se desetostruko povećao, od 1980. do 1989. stigli
su do broja od milion pretplatnica, napravivši svoj časopis najpopularnijim
poslovnim magazinom u zemlji – koji se više čitao čak i od Bussines Week ili Fortune.
Njihov dohodak od reklama (više od polovine su bili poslovni proizvod i
finansijske usluge) se takođe proporcionalno povećao, preko šezdeset puta,
dostižući vrtoglavih 25 miliona dolara.
Zapravo, 1987. godine uprava Good Housekeeping-a je razmatrala
promene u tom pravcu. Možda, predlagali su neki od glavnih direktora, magazin
treba da odgovara zaposlenoj ženi. Na kraju krajeva, čak 65% stalnih čitateljki
su zaposlene. Ali, onda se uprava obratila za pomoć reklamnoj agenciji, a ona
ih je na brzinu odvratila od takvog neuobičajenog rešenja. "Problem, kako
su ga oni videli, je što ih smatraju staromodnim i mislili su da treba da budu
savremeniji", seća se Malkom Mekdugal (Malcolm MacDougall) stručnjak za
reklamu, unajmljen da popravi imidž časopisa. Mekdugal, podpredsednik firme Jordan, McGrath, Case&Taylot, im je
rekao da razmisle ponovo; "neotradicionalizam" dolazi, i bolje da
budu spremni za njega. Njegovi dokazi: saveti Feit Popkorn i činjenica da raste
prodaja cerealija koje su proizvodili Quaker
Oats. (Dokaz malo bliži domu nije bio tako ubedljiv: Mekdugalova supruga
radi i, priznaje on, smatra da su neke od reklama za novi tradicionalizam, na
neki način, seksističke.) Mekdugal je posebno akcentovao prodaju žitarica.
"Dve godine ranije, niko nije mislio da će se one prodavati. Ali Quaker Oats je izašao sa sloganom 'Tako
treba' i bukvalno promenio američki doručak!" (Ova reklama je takođe
njegova. Zapravo, u jednoj od reklama za novi tradicionalizam pominje se
"doručak od žitarica".)
Ali prodaja takve hrane, za koju
verovatno treba zahvaliti maniji smanjenja holesterola koja je vladala
osamdesetih godina, ima malo veze sa povratkom žena "tradicionalnim"
vrednostima i životnim stilovima. Bez obzira na to Mekdugal je ukazao na još
jedan ključni dokaz "neotradicionalizma" – koji je dobio studijom
firme Yankelovich Monitor koja je
anketirala 2.500 Amerikanki. Neke od reklama su pominjale tu studiju u
fusnotama, dodajući tako pseudonaučni prizvuk. "Kada sam video to
istraživanje, brojke su prosto skočile na mene. To je prilično dramatičan
preokret. To je trend koji traje pet godina, vrlo je stvaran i treba da bude
podržan. Zato sam otišao u Good
Housekeeping i rekao, ovo nije problem, ovo je fantastična prilika",
izjavio je Mekdugal.
Ali u kompaniji Yankelovich istraživači još uvek pokušavaju da shvate koje su to
brojke skočile na njega. "Ja odgovorno odričem našu vezu sa ovim
reklamama" kaže Suzan Hejvord (Susan Hayward), viša potpredsednica firme.
"Good Housekeeping su naši
klijenti. Tražili su našu studiju, i mi smo im je dali. Ali oni su rešili da je
pogrešno interpretiraju." Studija ne pokazuje da postoje bilo kakvi znaci
da žene napuštaju posao, pa čak ni da o tome razmišljaju. Procenat žena koje
žele da sarađuju sa Yankelovich
kompanijom je isti kao i uvek. A procenat žena koje misle da je materinstvo
"iskustvo koje svaka žena treba da ima" stoji na 53%; 1974. godine,
kada tradicionalizam nije bio u modi, taj procenat je bio 54%.
Ali sumnje u postojanje
neotradicionalističkih trendova se ne dotiču Mekdugala. "Možemo
raspravljati u beskonačnost, da li su ljudi takvi ili ne, ali to jednostavno
neće upaliti, jer oni jesu takvi", kaže. Pritisnut da ponudi nešto
konkretnije, postaje malo nervozan: "Ja prodajem časopis zasnovan na
porodičnim vrednostima. Ovo je biznis. Svakako ne nameravam da se dodvoravam
nekolicini ljutitih žena."
BUM USEDELICA: TUGA I SAŽALJENJE
"Mlade, neudate Amerikanke se, u
svakom pogledu, drže još bolje nego prošle godine", zabeležio je New York Times 1974. godine. Neudate
žene su "samopouzdanije, poverljivije, sigurnije". Članak se završava
zaključkom: "Ženski pokret je, očito, uhvatio korene."
Takvi stavovi medija o neudatim ženama su
svakako uhvatili koren sedamdesetih godina. Newsweek
je na brzinu preveo vest o srećno neudatim ženama u trend. "Za samo osam
godina, samački život je postao ritualizovan i cenjen stil američkog
života," pisao je magazin u naslovnoj priči. "Konačno je postalo
moguće biti sama i biti potpuna." Zapravo, prema Newsweek-u, samački život žene bio je više nego cenjen; bio je
senzacija tog vremena. Naslovna fotografija prikazivala je sjajnu plavušu u
bikiniju, koja se sunča na ivici svog skupog bazena. Na unutrašnjim stranama,
bilo je više samica koje su izgledale kao da su pravo sa sunčanih paluba
uleteli u ples na mesečini. "Možda ću se udati, a možda i neću",
izjavila je stjuardesa, koja je svoj samački status opisala kao "život na
koji se sasvim navikla". "Ali, ako to uradim, biće to kad ja to hoću,
i pod mojim uslovima... Ne vidim ništa loše u tome da ostanem sama onoliko dugo
koliko to želim." Pa čak je i
Newsweek-ov reporter, iako odajući zebnju zbog takvih izjava, na kraju
aplaudirao ovim novim samcima koji "ne prihvataju neke stare
šablone".
Toliko mnogo prikaza veselih neudatih
žena, ostavljalo je utisak da se te neudate dame retko odvajaju od peškira za
plažu. Stereotip je postao tako glup, da je jedan neženja gunđao u New York
Times-ovom članku iz 1974. godine da "čitajući štampu pomislite da
svaka devojka ima mere 92-50-92... a svaki momak visi na bazenu i čeka predivnu
plavušu da dođe i divi se njegovim mišićima."
Bračni život, s druge strane, imao je
lošu i klaustrofobičnu reputaciju u štampi iz ranih sedamdesetih. "Raste
broj žena koje napuštaju muževe", objavio je New York Times 1973. godine, objašnjavajući da povorke jadnih
supruga napuštaju prazne brakove u potrazi za "ispunjenijim" životom.
Times-ov portret bračnog života bio
je do krajnosti crn: prikazivao je muževe koji varaju, kritikuju i ne žele
komunikaciju sa svojim suprugama, i žene koje opsesivno piju i gutaju pilule.
Prema Newsweek-u bračni parovi nisu
bili samo u lošem stanju, oni jednostavno više nisu bili u modi: "Jedan
sociolog je otišao toliko daleko da je predvideo da će 'već venčani parovi
odjednom otkriti da žive u društvu koje je orijentisano ka samcima.' "
Dvanaest godina kasnije, ista ova izdanja
su slala sasvim drugačije signale. Newsweek
je sada bio zauzet ogovarajući neudate žene da odbijaju da se
"smire" sa partnerima koji nisu u svemu idealni, a New York Times je izveštavao da su
neudate žene "suviše rigidne za veze", i da pate od "jedne vrste
bolesti". Neudate žene više nisu bile zabavne devojke za štampu; dodirom
medijskog čarobnog štapića pretvorile su se u mrke kuhinjske služavke, koje
nisu mogle da odu na bal. "Prekasno za šarmantnog princa?" nabacivao
je zlobni naslov iz Newsweek-a, iznad
crteža neudate žene skupljene u usamljeničkom maniru, sa plišanim medom kao
jedinim društvom. Časopisi su sada nudili jedino porugu i neiskreno sažaljenje
za žene kojima su zalupljena vrata bračnih spavaćih soba koje je štampa zavila
u nebeski i stilizovan erotski sjaj. Na naslovnoj strani New York Times-a, neudata žena je postavljena u praznu ulicu kao da
je obolela od tifusa; iako "blistava i ispunjena", ona se boji
"nailaska noći, kada tama obavija grad i pale se svetla u toplim
kuhinjama". Sasvim je jasno zašto se ona boji mraka: prema štampi
osamdesetih, noćne more su jedini drugovi usamljenih žena u krevetu. Naslovna priča
časopisa New York o neudatoj ženi
počinje sledećim navodima iz dnevnika "Meri Rodžers" za koju je
časopis napomenuo da to nije njeno pravo ime: "Prošle noći sam sanjala
užasan san. Sva težina sveta ležala je na mojim leđima, i pritiskala me na tlo.
Vrištala sam za pomoć, ali niko nije došao. Nije bilo muža. Nije bilo dece.
Samo ja."
"Meri" je bila direktorka u
firmi koja se bavila odećom. Kao i većina neudatih žena koje je štampa izabrala
da bi ih pribila na stub srama, i ona je bila uspeh pokreta za ženska prava, da
bi tek sada postala svesna grešaka svog nezavisnog života. Bila je neudata, kao
što je naslov objašnjavao, jer je bila od onih žena koje su "isuviše
očekivale".
Kampanja za ženska prava još jednom je
identifikovana kao zatvoreništvo; oslobođenje je unazadilo neudate žene.
"Bez ljubavi, bez muškarca: visoka cena nezavisnosti," jedan je od
naslova iz ženskih časopisa. "Feminizam je postao novi oblik odbrambenog
stava", koji je oterao muškarce, objašnjavali su 1987. godine u Harper's Bazaar-u, naslovljen sa
"Da li odbijate muškarce? Očajna i zahtevna." Priča u New York-u o sleđenom licu neudate žene,
koju je ispričala psihoterapeutkinja Ava Zigler (Ava Siegler), kaže da ženski
pokret treba kriviti za "neuspeh u određivanju ženskih prioriteta." Zigler
je optuživala: "Nisu nam ukazale na posledice. Niko nam nije rekao 'Dok se
penješ lestvicama karijere, ne zaboravi da pokupiš muža i decu.' "
Specijalna emisija ABC mreže, "Posle
seksualne revolucije", takođe je savetovala neudate žene da feminizam smatraju
odgovornim za svoj bračni status. Ženski uspeh je dobijen "po cenu
veza", izjavio je Ričard Trelkeld (Richard Threlkeld), jedan od gostiju.
Čak su i udate žene u opasnosti, upozoravao je: "Što više postignete u
karijeri, veće su vam šanse za razvod." Druga gošća, Betsi Aron (Betsy
Aaron), mu se pridružila: "Feministkinje nisu računale da će platiti cenu
revolucije; sloboda i nezavisnost pretvorile su se u usamljenost i krizu."
To nije bilo njeno iskustvo: imala je i uspešnu karijeru i muža, i to pomenutog
Trelkelda.
Medijska preokupacija nesrećom neudatih
žena se pojavila tek sredinom osamdesetih. Od 1980. do 1982. godine bilo je
svega pet članaka o neudatim ženama. U periodu od 1983. do 1986, časopisi su
pokrenuli čak pedeset i tri priče – skoro sve su bile ili kritički nastrojene
ili sažaljive. (U isto vreme napisano je svega sedam članaka o neženjama.)
Naslovi su upućivali na "tužnu sudbinu neudatih žena" i "šok
neudatih". Ne biti u braku, a biti žena, je značilo da patite od bolesti
koju je lečio samo jedan poznati lek, a to je udaja.
Štampa je pomagala
slabljenju položaja neudatih žena, onoliko koliko je o njemu izveštavala,
definišući njihov nizak društveni status kao lični nedostatak. Mediji su zlobno
govorili o "rastućoj izolaciji" neudatih žena – mada je trendovsko
novinarstvo imalo veliki udeo u stvaranju i jačanju te izolacije. Sedamdesetih,
mediji su davali jednu sliku neudatih žena. Osamdesetih, nudili su crteže
fiktivne neudate žene i bajke o "anonimnim" neudatim ženama, koje su
uvek slikane same, kako grle jastuk natopljen suzama, ili blude pogledom kroz
sivi prozor. McCall je opisao
prototip na sledeći način: "Ona je radoholičarka, koja možda uživa u
povremenoj večeri sa prijateljima, ali radije provodi veći deo slobodnog
vremena sama u svom stanu, ubeđujući sebe da je sama svoj najbolji
prijatelj."
Isto kao što je zanemarivala društvene
nejednakosti koje su prouzrokovale "pregorevanje" žena posvećenih
karijeri, štampa je depolitizovala situaciju neudatih žena. Ona je osamdesetih
godina ukazivala, uz podršku popularnih psihologa, da su neudate žene same sebi
stvorile probleme. Kao što je jedna psihoterapeutkinja izjavila u članku New York Times-a o neudatim ženama,
"Žene su u ovoj situaciji zbog neurotičnih konflikata." Ona je tu
tvrdnju proširila i na sebe; rekla je da je krenula na "intenzivnu
analizu" da bi sebe izlečila od nesređenog samačkog života.
Medijska prezentacija neudatih žena kao
mentalnih bolesnica je dobro poznata tradicija kontranapada. U kasnoj
viktorijanskoj štampi, neudate žene su proglašavane žrtvama "manije od
muškaraca" i "straha od braka". Posle kratke rehabilitacije
neudatih kao "devojaka bećara" negde oko 1900. godine, štampa ih je
ponovo optužila za mentalnu nesređenost tokom depresije (ekonomske krize).
Tridesetih godina Good Housekeeping
je pokrenuo ispitivanje neudatih žena koje su se posvetile karijeri, tražeći
znake psihičkog nezadovoljstva. Kada su sve one izjavile da su zadovoljne
svojim životom, magazin je beznadežno zaključivao, "Možda neke od njih i
nemaju skrivenu čežnju, koja boli kao rana... da se nagnu nad kolevku i
osluškuju ritmično disanje koje dolazi sa ružičastih ustašca?" I ponovo
pedesetih, parada psihoanalitičara koju su predvodili Merinia Fernhem (Marynia
Farnham) i Ferdinand Landberg (Ferdinand Lundberg), autori vodećeg uputstva
1947. godine, "Moderna žena: izgubljeni pol", koja je marširala kroz
ženske časopise, obeležavajući neudate žene kao "defeminizirane" i
"duboko bolesne."
Kada kontranapad štampe nije objavljivao
mentalnu neprilagođenost neudatih žena, bio je zauzet prebrojavanjem tela. Ne
samo da su one bolesne, upozoravali su mediji, one su i previše brojne – poruka
koja je samo podizala temperaturu. Kasna viktorijanska štampa bila je opsednuta
izračunavanjem tačnog broja "ekscesnih" i "suvišnih"
neudatih žena; nacionalna izdanja štampala su grafikone i tabele koji su
dokazivali preovladavajući broj ovakvih žena. "Zašto samački život postaje
uobičajeniji?" zapitao se The Nation
1868, beležeći da ova tema "brzo ulazi u kategoriju predmeta za
univerzalnu diskusiju." Podaci su bili tako loši da je Harper's Bazaar objavio 1874. godine da
muškarci mogu dobiti "žene na rasprodaji", i da se "po osam
melanholičnih devojaka" kači o ruku jednog neženje na zabavama.
"Opšti krik je 'Bez muževa! Bez muževa!'" (Naravno, brzo su dodali da
su feminističke ideje krive za ovu "užasnu" situaciju: "mnoge
'napredne žene' zaboravljaju da je njihov napredak moguć samo uz saradnju, a ne
suprotstavljanje, muškarcima.")
Sredinom osamdesetih, mediji su još
jednom bili zauzeti prebrojavanjem glava u bazenu neudatih i objavljivanjem
tabela koje je trebalo da posluže za dokazivanje porasta broja neudatih, koji
je štampa sada nazivala "bumom usedelica" i
"hiperdevojaštvom". Najlegendarniji od svih tih članaka bio je objavljen
u Newsweek-u. "Ako ste neudati,
evo vaših šansi za udaju," bio je naslov 2.06. 1986. godine. Prateći
grafikon, sličan severnoj strani Materhorna, njegove boja su se menjale od
vruće crvene do frigidno plave iza tridesete – i zatim u slobodni pad Stare
Devojke. "Traumatske vesti leže u demografskim studijama", počinjala
je Newsweek-ova priča, pod nevinim
naslovom, "Bračni šabloni u Sjedinjenim Državama." Ali suva
statistika potvrđivala je ono što su svi već odavno sumnjali: da mnoge žene
koje izgledaju kao da imaju sve – dobar izgled i dobar posao, visoka zvanja i
velike plate – nikada neće imati bračne drugove.
Newsweek
je iskoristio
neobjavljenu studiju Harvard-Jejla o braku i doneo joj slavu priče sa naslovne
strane. Nekoliko meseci kasnije, magazin je primio mnogo razumniju studiju o
braku urađenu od strane američkog biroa za popise i podelio je u dva paragrafa
zakopana u rubrici vesti. Zašto? Eloiz Salholc (Eloise Salholz), vodeća
reporterka Newsweek-a za bračne
studije je kasnije ovako objašnjavala slučaj studije Harvard-Jejla: "Svi
smo znali šta se dešavalo pre nego je ona objavljena. Studija je samo sumirala
utiske koje smo ranije stekli."
New
York Times je preuzeo i
produžio ovu priču. Ali, kada je došlo vreme da druga studija zauzme naslovne
strane, nisu gubili previše vremena; iskoristili su je za kratku pričicu i
zakopali je. A gotovo godinu dana pošto su demografi diskreditovali studiju
Harvard-Jejla, New York Times je
izbacio naslovnu priču o ženama koje pate zbog nedostatka muškaraca, koristeći
upravo nju kao dokaz. Upitana kasnije da to objasni, autorka priče, Džejn Gros
(Jane Gross), je izjavila: "Bilo je to nepravovremeno, priznajem."
Ali reportaža je bila dodeljena njoj, pa je napravila najbolje što je mogla.
Članak je baratao činjenicom da je studija bila odbačena zbog "ogorčene
reakcije feministkinja".
Neke od izjava u štampi o braku i ženama
su bile krajnje zaostale. Članak o neudatim ženama u Newsweek-u je objavio da one "više vole da ih ubiju teroristi,
nego da se udaju". Možda su oni samo pokušavali da se izraze metaforički,
ali se ta sentenca pojavljivala u mnogim časopisima za žene, TV emisijama i
savetodavnim knjigama. "Da li znate da... četrdesetogodišnjakinje više
vole da uh ubiju teroristi, nego da nađu muževe?" objavljivala je Trejsi
Kebot (Tracy Cabot) u knjizi Kako da
naterate muškarca da se zaljubi u vas. Bivša redakcija Newsweek-a koja je objavila ovu priču je kasnije objašnjavala kako
je do toga uopšte došlo: "Ono što se desilo je da je jedan od naših
novinara to prepričavao kao vic i sledeća stvar koju smo videli je da je jedan
od njujorških pisaca shvatio to ozbiljno, i to je završilo u štampi."
Newsweek-ova priča o "bračnoj krizi",
kao i njihova priča o "materinskom izboru" bila je parabola maskirana
kao izveštaj zasnovan na brojkama. Predstavljala je "manjak
muškaraca" kao moralnu kaznu za nezavisne žene koje su očekivale suviše. Newsweek-ovi propovednici su neudate
žene proglasili krivim zbog najmanje tri smrtna greha: pohlepe – stavile su
svoje dobro plaćene poslove ispred potrage za mužem. Ponosa – u njihovim
ormarima nije bilo mesta ni za šta manje nego za gospodina savršenog. I
lenjosti – nisu zaista zagrizle, "čak i ako kažu da žele da se udaju,
možda to ne žele dovoljno."
Sada je došao sudnji dan. "Mnogim
ekonomski nezavisnim ženama postale su jasne posledice njihovog ranijeg
ponašanja", intonirao je Newsweek.
"Godinama su se bistre mlade žene posvećivale karijeri, smatrajući da će
se, kada dođe vreme za brak, muževi pojaviti sami od sebe. Nisu bile u
pravu." Newsweek je upućivao
mlade žene da se uče na greškama svojih starijih feminističkih sestara:
"Posvećene trci za jednakošću, možda bi trebalo da ranije, bolje nego
kasnije, razmotre pitanje braka."
Za dalju edukaciju mladih, Newsweek je objavljivao ispovesti zabludelih
usedelica i pažljivo beležio njihova žaljenja: "Suzan Koen (Susan Cohen)
bi volela da može da vidi svoj put do oltara. 'I ne obraćajući pažnju' odbila
je nekoliko bračnih ponuda kada je bila mlada." Pedijatarka Ketrin Kejzi
(Caterine Casey) je priznala inkvizitorima iz časopisa: "Nikada nisam
sumnjala da ću se udati, ali nisam bila spremna u dvadeset drugoj. Više me je
interesovala škola... Sad moj sat otkucava ponoć."
Paradiranje žalopojkama neudatih postala
je regularna zabava medija, a melodrama je dostigla svoje vrhunce na TV
mrežama. "CBS jutarnje vesti" su posvetile petodnevnu specijalnu
emisiju žaljenjima neudatih žena. Kao i u slučaju priče iz Newsweek-a, šou je pušten u program u elegantno izabranom junu,
mesecu rezervisanom za venčanja. "Mislile smo da ćemo za dvadeset pet
godina još uvek imati sastanke," jecala je jedna žena. "Sedećemo na
istom mestu i kad budemo imale četrdeset, a naš biološki sat će se
zaustaviti", vajkala se druga. CBS-ova voditeljka se ponašala kao da vodi
grupnu terapiju. "Da li ste uvek bile ovakve?" navaljivala je na
svoje pacijente. "Čega se plašite?" "Da li ste bile jako vezane
za svoje očeve?" "Da li ste učile da govorite kao deca?"
ABC mreža je unapredila televizijsku
psihijatriju za čitav korak u tročasovnoj specijalnoj emisiji 1986. godine. Ne
samo da su unajmili psihijatra koji će služiti kao stručni konsultant iza
scene, već su jednog upotrebili da bi dobili direktan prenos nervnog sloma.
Lora Slacki (Laura Slutsky), koja ima trideset sedam godina i vodi sopstvenu
firmu, neudata, pokušala je da objasni da, iako je samački život "težak
izazov", ona istrajava u nameri da ga vodi. "Ja ću to učiniti",
rekla je, "povremeno se osećam jako dobro zbog toga." Ali voditelj
nije to želeo da čuje i nastavljao je da vrši pritisak na nju. Konačno:
Voditelj: Suočite se sa tim strahom na trenutak,
zbog mene.
Slacki: Čekajte malo, to nije tako lako (počinje
da plače). Strah od usamljenosti nije – ne volim ga. Ipak sam sama. Zašto ja
plačem? Ne znam zašto plačem... Ovo su teška pitanja... Ali ja ću to učiniti.
Ja ću to učiniti. Ne želim da uradim to. Ne želim da uradim to.
Očigledno, još nezadovoljna ABC pušta u
program još jednu takvu emisiju, koja je ovog puta trajala četiri dana, pod
naslovom "Samci u Americi." Voditeljka Ketlin Saliven (Kathleen
Sullivan) je utvrdila ton još u uvodu: "Kada sam čula da ćemo raditi ovu
emisiju, rekla sam "Pa šta? Hoću da kažem, koga je briga za samice? Nemaju
porodičnih obaveza. Njih motiviše samo karijera." Ali, dodala je velikodušno,
naučila je da ih sažaljeva. "U početku ih nisam žalila, ali sada da."
Sažaljenje je izgledalo kao jedina
prikladna reakcija, kao što je njen izveštaj pokazao, jer je život neudatih
žena galerija horora:
Dan
prvi – "Samice
moraju da idu da rade da bi našle načina da upoznaju ljude."
Dan
drugi: "Danas ćemo
istraživati odnos neudatih prema seksu, i kako je fatalni AIDS uticao na
promenu njihovog mišljenja." (Ide insert iz filma Tražeći gospodina Gudbara sa njenim glasom u pozadini:
"Nepažnja prilikom sastanka može biti opasna. U ovom slučaju, ona
ubija.")
Dan
treći – "Samostalne
majke mogu imati seksualni život, ali... razmislite dobro, ako ne želite da vam
deca spavaju sa svakim kada odrastu."
Dan
četvrti – "Danas
ćemo pokazati malo svetliju stranu vašeg života..." Sledi: "Ali
javljaju se brige koje preovlađuju. Jedna je ekonomska. Nije tako lako za samce
da steknu dom. I, takođe, veliki razlog za zabrinutost, a to je HIV virus, i
činjenica da ova smrtonosna bolest menja seksualne navike usamljenika."
Kada je sve bilo rečeno i urađeno,
Saliven je našla jednu jedinu pozitivnu stvar u životu neudatih žena: sada se
mogu prijaviti kao "samoregistrovane" u Blumingsdejlu – kao i
neveste. Ali, čak i tu, upao je njen gost Čarls Gibson (Charles Gibson) sa
opaskom "Nisam siguran ko će vam kupovati poklone ako se ne udate."
Uprkos naslovu "Samci u
Americi", program se nikada nije obratio neoženjenim muškarcima. Omaška je
bila tipična. Promotivni list za ABC-ovu emisiju "Posle seksualne
revolucije" je zapravo obećao da će se diskutovati o muškarcima. Ali nije.
Upitan za objašnjenje, jedan od domaćina Ričard Trelkeld je odgovorio:
"Nije bilo vremena. Imali smo samo tri sata."
Kada je štampa konačno uključila
neoženjene muškarce u svoj prezauzeti raspored, to nije bilo da bi im izrazila saučešće.
Na naslovnoj strani New York Times-a,
leškario je muškarac na svom dobro ugođenom jastučetu neženje. Naslonjen na
svoj drveni pod, sa električnom gitarom na dohvat, "slučajno" je
čitao knjigu i uživao (nema sumnje na veliku radost reklamera cigareta) u
pušenju. "Zašto se ženiti?" bio je naslov. Na unutrašnjim stranama
autor priče Trip Gabriel (Trip Gabriel) je pokroviteljski naglabao o
"brigama armije neudatih tridesetogodišnjih žena." O neoženjenim
muškarcima je, međutim, imao da kaže sledeće: "Bio sam impresioniran
muškarcima sa kojima sam razgovarao" i "Zaključio sam da je biti
neoženjen muškarac sasvim prihvatljiv izbor." Čak i muškarci koji su
izbegavali žene zasluživali su njegovo poštovanje. Na primer, mislio je da je
sve u redu sa tridesetogodišnjim muškarcem koji je izbegavao sastanke subotom
uveče, jer je nedelja njegov dan za sport. Niti se čudio tridesetpetogodišnjem
sportskom fotografu koji mu je rekao: "Mene su veze uvek gušile."
Umesto toga, Gabriel je to proglasio "zrelim razmišljanjem".
Dovodeći neudate žene u stanje bračne
panike, štampa je krenula da ispravlja tu nesreću bračnim tonikom. To je
preraslo u enormnu dozu besplatnog publiciteta za bračnu industriju, dok su
mediji nudili čudesna izlečenja mentalno i statistički hendikepiranim ženama –
po ceni od 1.000 dolara za savete tipa "kako se udati za muškarca koga ste
izabrali", 4.600 dolara je koštala agencija za druženje koja garantuje
brak u roku od 3 godine, i 25.000 dolara za bračno savetovalište. "Samcima
vreme ističe" pisao je reporter San
Francisco Chronicle-a (koji je već godinama neženja), a onda prepustio
svoju rubriku vlasnici agencije za druženje koja je brižno krenula u reklamu
svog biznisa: "Upravo se odvija neverovatna otimačina" upozoravala je
neudate žene, "i za dve godine niko neće preostati. Neće biti ovako
velikih količina starijih momaka." Mediji su čak ponudili sopstvenu pomoć
u savetovanju. New York je lansirao
inspirativnu ulogu – neudatu ženu koja je uspela da se uda posle četrdesete.
"Kada se zaista odluče da uhvate muškarca," objavljivao je članak pod
naslovom Konačno neveste, "onda to zaista i urade". U redakciji USA Today su izigravali lekare, nudeći
specijalnu liniju za samce u nevolji – sa psiholozima koji su odgovarali na
pozive. Oni su međutim priznali da su ih rezultati zaprepastili: ljubavi željni
muškarci bili su čak dvaput brojniji nego žene.
Ženski magazini su gladno prihvatili
sjajnu priliku. Udavače su, na kraju krajeva, njihova specijalnost. Tema
februarskog broja Cosmopolitan-a iz
1989. nudila je uputstvo na jedanaest strana o postavljanju zamki za
muževe, sa naslovom nalik na biznis "Kako da zaključite posao."
Magazin ih je učio: "Statistike su vam poznate: svuda je više žena nego
muškaraca... morate se pribrati od ovog
trenutka." Njihovi saveti tipa udajte-se-brzo kao da su prepisani iz
poslednje knjige o kontranapadu. Između ostalog: pretvarajte se da imate manje
seksualnog iskustva nego što zaista imate, vežbajte pletenje i kuvanje,
dozvolite da on vodi reč, i budite "krajnje prijemčive". U časopisu Mademoiselle bile su na dnevnom redu
slične mudre reči: časopis je promovisao "povratak
teško-uhvatljivih", i savetovao žene da čuvaju svoju reputaciju,
podsećajući ih da "pametne žene nikad ne zovu telefonom prve". A
naslovna priča New Woman-a koju je
pisala dr Džojs Braders (Joyce Brothers) ponudila je neke od starih saveta za
lov na muževe, pod naslovom: "Zašto se ne smete useliti kod svog
ljubavnika".
Dok je štampa bila zauzeta gurajući
neudate žene u brak, istovremeno je upućivala već udate da ostanu mirne.
Efektivna akcija: širenje straha od života posle razvoda. Godine 1986, NBC je
dala specijalni izveštaj fokusiran na "negativne posledice razvoda". Cosmopolitan je ponudio članak na četiri
strane kompletno posvećen spašavanju braka. "Samački život izgleda
izazovno u gorkim svađama. Ali budite dalekovidi: sve više stručnjaka za brak
upozorava na zabrinjavajuće posledice razvoda." Za žene, uporno je
ponavljala štampa, razvod vodi u tešku depresiju, usamljenički život i prazan
bankovni račun.
Da bi sprečili razvode, mediji su još
jednom pritekli u pomoć prijateljskim savetima i predavanjima o moralu. CBS je
oživela "Može li ovaj brak biti spašen?" – stari članak iz Ladies' Home Journal – kao nacionalnu
debatu nudeći terapije uživo za parove sa lošim odnosima. "Kako ostati u
braku", bila je ponuda Newsweek-a
– članak sa naslovne strane iz 1987. koji je navodio slučajeve preporođenih
parova koji su "bili na ivici" pre nego što su "našli
spasenje" intervencijom terapeuta. Nekoliko bračnih savetnika koji su se
promovisali na ovim stranicama nudili su šesnaestonedeljni program za očuvanje
braka – za tek venčane parove.
"Kako su se vremena promenila!"
pisao je Newsweek. "Amerikanci
shvataju brak mnogo ozbiljnije." Časopis nije imao dokaze da postoji trend
bračnog buma. Sve što su uspeli da proizvedu je bila bleda statistika:
zanemarljiv pad stope razvoda od 0.2%.
BOLEST NEPLODNOSTI I GROZNICA ZA DECOM
"Da li je trend neplodnosti bolest
japija osamdesetih?" upitala se voditeljka Marija Šiver (Maria Shriver) u
specijalnom izveštaju 1987. Može li biti, brinula se, okrećući se svojim
stručnjacima, da su sterilne materice postale "osobina žena koje se bave
karijerom?" Njeni stručnjaci, lekari koji su se bavili sterilitetom, jedva
su dočekali da se slože sa njom. Do sada, trendovski novinari su sasvim
shvatili kako se to radi, nisu im bili potrebni stručnjaci da bi ukazali na
neprijatelja. Ako je u pitanju bio ženski problem, smesta im je bilo jasno da
treba kriviti ženske zahteve za nezavisnošću i jednakošću. U slučaju
"osobine žena koje se bave karijerom", veštica koja je bacila čini
nosila je sopstveni novčanik, u kome se, bez sumnje, nalazi NOW članska
kartica. Naslovi su smesta razjasnili zašto žene imaju problem: "Imati
sve: odlaganje materinstva ima svoju cenu" i "Tihi bol steriliteta:
gorka pilula za uspešne žene". Kao što ističe reporter New York Times-a neplodne žene
današnjice su "hodajući kliše" feminističke generacije, "žene na
pragu četrdesetih, koje su posao stavile ispred materinstva".
Newsweek je posvetio dve udarne priče
"trendu nerađanja dece". Među fotografijama usamljenih žena u
uglovima kancelarija, i praznih kolevki sa plišanim medama, Newsweek upozorava da će skoro 20% žena
ranih tridesetih godina završiti bez sopstvene dece – i, "tvrde stručnjaci,
taj procenat će se sve više povećavati kada su u pitanju žene usmerene na
karijeru". Ekspert koga je Newsweek iskoristio
da podrži ovu tvrdnju je niko drugi do harvardski ekonomista Dejvid Blum (David
Bloom), ko-autor čuvene Harvard-Jejl studije. Sada je tvrdio da će 30%
menadžerki ostati bez dece.
Da ne bi zapostavio ovu temu, Life je uradio sopstveni specijalni
izveštaj "Bebe zahtevaju", u kome je istaknuto da će
"milioni" žena sa karijerom "skupo platiti čekanje". Dali
su i dokaz u vidu fotografije: Meri Čejs (Mary Chase), četrdesetdvogodišnja
producentkinja i književnica, koja pokajnički gleda u praznu kolevku. U daljim
fotografijama Meri je prikazana na ispitivanju kod specijaliste za neplodnost,
ogoljenih leđa na akupunkturi kako pokušava da "poveća energiju", na
savetovanju sa muškim spiritualistom koji je tvrdio da može pomoći kod
steriliteta, kako dubi na glavi u donjem vešu posle seksa i na kraju širom
otvorenih usta pred svojim mužem koji pokušava da utvrdi "da li ona ima
ranih trauma koje možda blokiraju njenu sposobnost da začne". Par nije
znao ko od njih dvoje ima problem sa sterilitetom, te je bilo sasvim mogućno da
su u pitanju rane traume njenog muža. Međutim priča u Life-u se nijednom nije dotakla te mogućnosti.
Kao i kod svih trendovskih priča, podaci
koji bi podržali sve te priče o neplodnosti jednostavno nisu postojali, te su
časopisi bili prinuđeni da ih izmisle. "Teško je reći, ali izgleda da je
neplodnost u porastu", tvrdi Newsweek.
"Postoji nekoliko statističkih pokazatelja da neplodnost prevladava u
našim životima", tvrdi Life.
Naravno, postojalo je mnogo statističkih pokazatelja; ali oni nisu podržavali
priču o "karakteristikama žena sa karijerom." Neki magazini su
nedostatak dokaza prevazilazili prostim prelaskom u buduće vreme. Mademoiselle, na primer, nudi
predviđanje – "Nailazi epidemija
neplodnosti". A članak iz 1982. u New York Times-u uništava skeptike. Žene u tridesetim godinama koje
ne veruju u neplodnost sigurno pate "od potrebe za poricanjem nalaza"
na visoko "emocionalnom nivou".
Te nedelje kada se pojavio članak u New York Times-u, žene koje su bile
pretplaćene na njega i na časopis Time,
mora da su bile zbunjene. Dok je Times
kukao nad praznim matericama žena tridesetih godina i starijim, – pokrenuo je
dve takve priče iste nedelje – Time
je brbljao o onima koje su popunjene. Nedeljne novine su gurale drugu polovinu
para trendova: bejbi bum, "Žene sa karijerom biraju trudnoću, i rade to sa
stilom", slavio je magazin u naslovnoj priči "Novi procvat
beba." Ponovo, statistike nisu dokazivale takav trend; stopa rađanja se
nije promenila u poslednjih deset godina. Ali to uopšte nije bilo važno. Bejbi
bum trend bio je šargarepa na štapu epidemije neplodnosti. Time je to sasvim jasno pokazao popunjavajući ovu priču sa upozoravajućim
uokvirenim člankom "Medicinski rizici čekanja".
Da bi zaobišli
nedostatak podataka, u Time-u su se
koristili standardnim
eufemizmima: "Sve više i više žena", tvrdili su, "bira trudnoću,
pre nego što sat otkuca poslednji čas". A onda su skrenuli pažnju
čitateljki na gomilu trudnih filmskih zvezda i medijskih idola. Bivša zvezda
"Čarlijevih anđela", glumica Džeklin Smit i princeza Dajana očekuju
bebe, prema tome, to mora biti nacionalni fenomen.
Time
nije bio jedini list
koje je nekoliko starleta smatralo velikim brojem. McCall je blistao sa "Holivudskim kasno procvetalim
majkama". Vogue se pojavio sa
pričom o još jednoj majci iz "Čarlijevih anđela" : "Materinstvo
je obuzelo Faru Fosit. Jedina tema o kojoj želi da govori je dojenje
beba." Posežući još dalje u potrazi za dokazima bejbi manije, štampa je
donela obaveštenje iz zoo-vrta: "Gorila Koko govori čuvaru da bi želela da
ima bebu." I, pošto je završila sa neudatim ženama, štampa je želela da
žene primora na trudnoću, savetovanjem i čak nagrađivanjem. Radio stanice
u Ajovi i na Floridi su sponzorisale "Roditeljski kup", takmičenje –
1.000 dolara nagrade, šestomesečno pakovanje pelena i kolevka prvom paru koji
začne.
Mitski procvat beba inspirisao je još
veći procvat atributa na stranicama štampe. San
Francisco Chronicle je zvučao
elokventno:
Moramo da primetimo da smo u privatnom
životu zabeležili apsolutni procvat i brakova i porođaja mnogih žena koje su,
ne tako davno, odavale utisak da su potpuno posvećene svojim karijerama. Lepo
je ponovo čuti zvuk svadbenih zvona i gugutanje zadovoljnih beba u rukama
svojih majki.
Manje nakićenim rečima, New York Times je izražavao ista
osećanja:
Neke od bivših maturantkinja su
odgovorile na upitnik (povodom dvadesetpetogodišnjice mature), sa osećanjem
krivice da su "samo" supruge i majke. Ne tako davno, i druge žene su
otkrile da uspeh u poslu koji je tradicionalno pripadao muškarcima ne pruža
automatski ispunjen život. Materinstvo se polako vraća u modu.
Ako ovi članci nisu povećali stopu
rađanja, svakako su povećali žensku anksioznost i osećanje krivice. "Ne
možete uzeti časopis, a da ne pročitate o još jednoj mogla-je-da-bude-majka sa
problemom neplodnosti koji bi možda bio manje komplikovan da je samo pokušala
ranije", pisala je mlada žena u "odgovorima čitalaca" u New York Times-u pod naslovom
"Materinstvo je bolje ako je pre tridesete". Bila je uznemirena, ali
ne zato što mediji terorišu žene. Bila je ljuta na starije žene koje su izgleda
mislile da je sigurnije čekati. "Verujem da je moje pravo da sledim
biološki reproduktivni red, šmrknula je, zvučeći suviše kao MBA ispod te
zaogrnutosti materinstvom.
Jednostavna sposobnost da prepozna
medijski napad postavila je mladu ženu ispred mnogih drugih žena koje su se
odjednom osećale očajno, bezvredno, i kao da ih treba kriviti što se nisu
reprodukovale onda kad su mediji to zahtevali, "shvativši" odjednom
da signali dolaze isključivo iz njihovih tela, a ne iz njihovih novina.
"Nisam ni razmišljala o rađanju, a onda najednom, kada sam imala trideset
četiri godine, zgrabilo me je kao kandžama", poveravala se žena u Vogue-u. "Ja nisam imala ništa sa
tim, bili su to moji pobesneli hormoni koji su govorili, 'uradi ono što treba
da uradiš, a to je reprodukcija'. Bilo je to više fizičko nego mentalno
osećanje."
Konačno, evo najvećeg medijskog doprinosa
kontranapadu: to nije samo diktiranje osećanja, već ubeđenje koje su preneli
ženama da je lajavi glas koji im izdaje naređenja, glas njihovog sopstvenog
uterusa.
ISTINITA PRIČA O Ms.-u
Dok su mediji promovisali kontranapad, ko
je na napad odgovarao? Visokotiražna štampa nije obavljala dobar posao.
Nekadašnja kvazi-feministička "njena" rubrika u New York Times-u je sada objavljivala priče o angažovanim
političkim temama kao što su: kakav je osećaj predaje, zašto žene zaista žele
veliki verenički prsten i koja su najbolja sredstva za pročišćavanje vodovodnih
cevi. Mnogi feministički časopisi manjih tiraža su ‘zatvorili radnju’; čak i u
zalivu San Franciska, koji je nekad bio mêka feminističke štampe se mnogo
časopisa ugasilo do 1989. godine.
Naravno, žene su još uvek mogle da se
okrenu časopisu Ms., koji je bio
vodeći feministički časopis, radi odgovora na kontranapad. Međutim, kako su
napredovale osamdesete, tako su čitateljke tog časopisa otkrivale da se on
menja skoro istom brzinom kojom se menjala kultura oko njega.
"Dobile ste dozvolu da imate fino
očupane obrve", cvrkutao je Ms.
u oktobru 1989. godine, u članku koji je govorio o negovanju, i to na tri
strane. Takođe je uredu, objavio je časopis, trajna depilacija, vrlo bolan
elektrolitički tretman, i primena Accutane-a,
sredstva za uklanjanje akni, za koje se inače sumnjalo da ima kancerogeno
dejstvo. I sve smo to dobile od časopisa koji je svojevremeno kritikovao
industriju lepote.
Iako je magazin još uvek istraživao slučajeve
seksualnog ugrožavanja, porodičnog nasilja, i tretman žene u zemljama trećeg
sveta, nova redakcija Ms.-a je kasnih
osamdesetih uspostavila trajnu modnu rubriku, izveštavala o holivudskim
zvezdama na četvrtini prostora i objavila zaista izvanrednu novost – biseri su
ponovo u modi. Prvi magazin koji je na naslovnoj strani objavio unakaženo lice
isprebijane žene je sada povukao fotografiju Hede Nusbaum (Hedde Nussbaum),
maltretirane žene, sa svoje naslovne strane, da ne bi uznemirio one koji su se reklamirali
u časopisu. (Fotografiju Hede Nusbaum zamenio je meki snimak nage žene.)
Ono što je najinteresantnije u tom naglom
povećanju prostora za slavne u Ms.-u,
je da je sve počelo kada se magazin odrekao svog statusa novina koje nisu
donosile profit – pravac koji su izdavači zauzeli da bi mogli da se ‘više bave
politikom’. Ako bude profitabilno izdanje, Ms.
može uticati na kandidate, rekla je osnivačica
Glorija Stajnem (Gloria Steinem) štampi prilikom te promene. I zaista
su se bavili politikom. Izveštačica iz Vašingtona, En Samers (Anne
Summers) je počela da pokriva nacionalnu politiku, i poslala veliki broj
članaka koji su se bavili izborom predsednika 1988. godine.
Kada je Samers preuzela vođstvo od Glorje
Stajnem, odlučila je, kao svojevremeno izdavači Good Huusekeeper-a, da imidž Ms.-a
zahteva "poboljšanje". To je očito značilo da postane magazin koji
čitaju viši slojevi društva, strategija koju je već započela prethodna uprava
sredinom osamdesetih. Sada, kada je Ms.
bio profitabilna firma, pre svega su ih interesovale čitateljke sa visokim
prihodima. Ovaj cilj je jasno potvrđen promotivnom literaturom koja je poslata
svim potencijalnim oglašivačima, koja je na primer obećavala da će obezbediti
čitateljke koje se snabdevaju isključivo u delikatesnim radnjama – ilustrovana
fotografijom žene koja skače po krevetu dok joj kreditne kartice i drugi znaci
bogatstva ispadaju iz džepova. (Zanimljivo je da je istu fotografiju koristio Conoisseur, u priči o skupocenom
rublju.)
Da bi se proširilo tržište u višoj klasi,
Samers je angažovala firmu za istraživanje tržišta koja će pratiti ponašanje
potrošača širom zemlje. Bile su anketirane isključivo žene u čijim
domaćinstvima je godišnji prihod prelazio 30,000 dolara godišnje. Istraživači
su ih zamolili da ocene ženske časopise koji su postojali na tržištu.
"Žalile su se da su časopisi ponašaju pokroviteljski i s visine. Bilo im
je dosta čitanja o slavnim ličnostima. Želele su časopis koji će činiti da se
osećaju dobro, koji će ih ceniti, poštovati", seća se En Samers. Sudeći po
sledećim naslovnim stranama, magazin je obratio veću pažnju osećanju čitateljki
u vezi sa slavnim ličnostima. U prvih pet naslovnih strana Samers je
eksperimentisala sa različitim temama. Tiraž je dramatično pao. U šestom broju,
slavni su počeli da se vraćaju. Ali izdavači su uzeli vrlo ozbiljno jedan od
ženskih komentara. "Jedna od stvari koja je isplivala – posebno kod mlađih
žena – je taj neverovatan otpor prema reči "feministkinja", kaže
Samers. Pravi cilj Ms.-a je zapravo
trebalo da bude borba protiv tog otpora, da pokaže ženama da je to reč koju
treba prihvatiti, a ne bojati se nje, da objasni da je američka kultura
demonizovala tu reč baš zato što je ta reč mogla da ponudi toliku moć ženama.
Zapravo, časopis se mogao suprotstaviti kontranapadu razotkrivanjem njegovih
premisa, i objašnjenjem da feminizam jednostavno znači podržavanje ženskih
prava i slobodnog izbora. Uostalom, to su ispitivane žene jednoglasno
podržavale; svaka anketirana žena je tvrdila da ne želi da bude u situaciji da
mora da bira između karijere i porodice.
Ali umesto oživljavanja te reči, Samers
ju je odbacila. "Mislim da treba biti vrlo pažljiv sa upotrebom tog
termina", rekla je 1988. godine. "Često možemo upotrebiti reč ‘žena’
umesto feministkinja i izraziti ono što želimo." Ali, kao što je kasnija
tematika Ms.-a savršeno jasno
pokazala, ‘žena’ i ‘feministkinja’ nisu reči koje se upotrebljavaju u istom
smislu. Iako je još uvek pokrivao tradicionalne feminističke teme, ponuđena
zamena se nije mogla upotrebiti u mnogim reportažama koje je časopis sada
objavljivao. Kako pričati o feminizmu u člancima o "kuvaru o kome ste
maštali", ili u priči o "svežem rublju" u kojem se govori o
uklanjanju mrlja?
U stvari, na kraju decenije, čitateljke Ms.-a, su na stranicama časopisa nailazile
na ista ona osećanja i moralne sudove koji su vladali u medijima koji su vodili
kontranapad. U udarnoj priči o gresima Bes Majerson (Bess Myerson), bivše Mis
Amerika, autor Šana Alegzander (Shana Alexander) je informisala svoju publiku:
A što se tiče ženskog pokreta, često
mislim da smo otvorile Pandorinu kutiju. Želele smo da budemo jednake.
Insistirale smo na tome. I dobile smo što smo tražile... Zaboravile smo da smo
različite od muškaraca; mi smo drugačije; imamo raličit senzibilitet. Danas mlade
žene plaćaju naše greške.
Ni Newsweek
to ne bi bolje rekao.
Žene čiju je pažnju časopis želeo da
privuče su se žalile i na fenomen kontranapada. "Glavni naš zaključak je
da je ženama teško u muškom svetu", rekla je Samers, "i mi moramo
pokazati više saosećanja". Žena prosto poželi da njen časopis bude malo
manje saosećajan, a više analitički. Pošto je Vrhovni sud stavio na dnevni red
pitanje abortusa, Ms. se zaista
pokrenuo i objavio "To je rat!" na naslovnoj strani u avgustovskom
broju 1989. godine. Međutim, neki od oglašivača, koji su ionako tražili neko
‘mekše’ tržište, su smatrali da je takva naslovna strana suviše ispolitizovana.
U međuvremenu, izdavači su ionako gubili reklame u svom drugom izdanju, Sassy, koji je godinu dana ranije postao
meta fundamentalističke kampanje protestnih pisama, jer je objavio neke iskrene
priče o tinejdžerskoj seksualnosti. Konačno, zbog tog reklamerskog egzodusa,
koji je pretio da gurne oba izdanja u finansijski kolaps, kontrolu nad Ms.-om je preuzeo muški izdavač Dejl
Long, u oktobru 1989. godine. Samers je ostala da bi se borila za svoje ideje,
ali ju je u decembru Lang sklonio sa mesta glavne urednice. Zatim ga je ugasio
na osam meseci, usmerio čitateljstvo na druga svoja izdanja, i konačno ponovo
pokrenuo Ms. kao dvomesečni žurnal
bez reklama, sa slabom distributerskom mrežom i nemoguće visokom pretplatnom
cenom, koja je prepolovila tiraž.
Sa vodećim feminističkim časopisom
izbačenim iz igre, zar bi se neko od novih magazina usudio da uputi izazov
kontranapadu? Svakako ne Men ili Men'’s Life, ili M.Inc ili bilo koji drugi muški časopis koji se bavio temama poput:
zašto muškarci više vole plavuše, ili zašto nisu prihvaćeni ‘osetljivi
muškarci’. Svakako ne ni Victoria,
Herstov novi magazin čije su priče opisivale radosti vezenja i cvetne
aranžmane. Pa ni Elle, okretni novi
magazin o modi i lepoti: podržavao je ideju da mlade žene "nemaju potrebe
da ispituju zašto i kako seksizma" i, uostalom, "svi ti ideali koji
su se smatrali apsolutnim istinama – seksualno oslobađenje, ženski pokret,
potpuna ravnopravnost – su se pokazali u pravoj svetlosti". Jedini novi
magazin koji je pokazivao bled interes za stvarne ženske brige, bio je Lear’'s, namenjen ženama iznad
četrdesete, i uostalom jedini koji su vodile žene. "Želimo da govorimo o
stvarnim ženama, sa borama na licu", objavila je izdavačica Frensis Lir
(Frances Lear) (iako nije prestala da objavljuje reklame na kojima su bile
mlade žene duplo mlađe od njenih čitateljki). Ali, na kraju osamdesetih, i ona
je počela da vodi politiku kontranapada. U govoru koji je održala 1988. godine
na skupu Žene u komunikacijama, govorila je protiv "novih pragmatistkinja
koje "razmišljaju materijalistički", i izjavila: "i osuđujem
žene u pokretu... za feminističku preokupaciju da zadovolje sopstvene
potrebe." Konačno, medijske liderke su našle načina da optuže
komercijalizam koji su same inspirisale u ženskoj nezavisnosti.
(Iz: Susan Falludi, Backlash, The Undeclared War Against American Women, Crown
Publishers, New York 1991)