Suzan Faludi

"TRENDOVI" ANTIFEMINIZMA: MEDIJI I KONTRANAPAD

Prevela Aleksandra Vesić

 

 

Prva akcija novog ženskog pokreta za oslobađanje koja se pojavila na naslovnim stranama bio je protest protiv takmičenja za Mis Amerike. Prethodili su joj mnogi feministički protestni marševi za zapošljavanje žena, jednako vrednovanje rada i obrazovanja, ali nisu privukli nikakvu pažnju medija. Razlog zbog kog je ovaj događaj dobio toliko prostora: nekoliko žena je bacilo par iznošenih grudnjaka u kante za smeće. U suštini, niko nije spalio grudnjak tog dana kao što su reporteri ironično izveštavali. Zapravo, postoji vrlo malo dokaza o spaljivanju bilo kakvog donjeg veša na demonstracijama za ženska prava koje su se odvijale poslednje decenije. (Jedine dve slične akcije su organizovali muškarci, disk-džokej i arhitekta, koji su pokušali da ubede žene da zatvore svoje grudnjake u burad i puste ih da otplove rekom Čikago da bi to predstavili kao "medijski događaj". U tom poslu sa rekom učestvovale su samo tri žene – i to modeli koje je unajmio arhitekta.) Ipak, čitajući naslove iz tog vremena, stiče se utisak da su vatre feminizma praktično kremirale industriju ženskog donjeg veša.

Izdavači vodećih nacionalnih publikacija kasnih šezdesetih i početkom sedamdesetih, uglavnom uopšte nisu pokrivali ženski pokret. "Veliki blic štampe", kao što su neke feministkinje u šali nazvale izveštavanje o ženskom pokretu je trajao tri meseca; do 1971, štampa ga je već proglasila "hobijem", "dosadnim" i "mrtvim". Sve to "spaljivanje grudnjaka", kako je štampa nazivala mit koji je sama stvorila, bilo je strano američkim ženama. A publikacije čiji su urednici bili prinuđeni da primete postojanje ženskog pokreta – jer su bili pod unutrašnjim pritiskom jer su žene koje su se bavile ovim poslom stalno ulagale žalbe zbog polne diskriminacije – često su upućivali novinare da ga diskredituju. U Newsday-u, muški izdavač je uposlio novinarku Merlin Golstain (Marylin Goldstein) na priči o ženskom pokretu sa sledećim instrukcijama: "Idi i nađi mi nekog od autoriteta ko će reći da je sve ovo samo gomila gluposti." U Newsweek-u, priču o ženskom pokretu 1970-te, Lin Jang (Lynn Young) je ponovo pisala svake nedelje tokom dva meseca a koja je konačno bila odbačena. Naposletku, Newsweek je uzeo slobodnjaka za taj posao, ženu uticajnog urednika i profesionalnu antifeministkinju. (Ta taktika im se osvetila pošto je ona promenila mišljenje posle svog prvog intervjua i u potpunosti prihvatila pokret.)

Do sredine sedamdesetih, mediji i reklameri su bili na liniji koja je težila da u isto vreme i neutralizuje i komercijalizuje feminizam. Žene, odlučili su mas-mediji, su sada jednake i ne traže više nova prava – samo nove životne stilove. Žene su želele zadovoljstvo, a ne samoodređenje – vrstu ispunjenja koju najbolje pruža šoping. Ubrzo su časopisi, i naravno, njihove reklamne strane, uglačali imidž "samih, slobodnih devojaka", utegnutih u kupaće kostime, i bistrih MBA (udruženje magistara poslovnih škola) "superžena" koje su mahale kreditnim karticama na najmanju provokaciju. "Ona je slobodna. Ona ima karijeru. Ona je sigurna u sebe", objavljivale su, sa puno entuzijazma, reklame za Tandem nakit. Hanes je izbacio na tržište "poslednji modni krik ženskog oslobođenja" – novu vrstu gaćica – i zaposlio bivšu NOW (Nacionalna ženska organizacija) službenicu da ga promoviše. Kasnija modna predstava pod naslovom "Od revolucije do revolucije: skrivena priča" , bila je tema članka u New York Times-u. "Uspeh!" bio je naslov serije članaka u ženskim magazinima o ženskom statusu – kao da su sve barijere koje su ranije postojale odjednom nestale. "Konačno, na vrhu!" objavljivao je Business Week, u broju iz 1975. godine, ilustrovan slikom neudate podpredsednice General Electric – ustoličene u svojoj fotelji, ruku podignutih u trijumfu. "Veći broj žena nego ikada ranije je opasno blizu samom vrhu", objavljivao je časopis – iako je priznavao da "nema čvrstih dokaza za to".

Pseudofeminističko navijanje medija naglo je prestalo početkom osamdesetih – štampa je pevala opelo ženskom pokretu. "Feminizam je mrtav" objavljivali su uokvireni naslovi, ponovo i ponovo. "Ženski pokret je završen" počinjala je udarna reportaža u New York Times magazinu. Za slučaj da čitaoci nisu shvatili poentu, isti magazin je uskoro objavio drugu "umrlicu", u kojoj su najbolje studentkinje uskraćivale svoju podršku ženskom pokretu i uveravale čitaoce da one "nisu feministkinje", jer su to žene "koje su izgubile pravac" i nemaju "osećaj za stil".

U to vreme, mediji su učinili i više od priređivanja tihog pogreba feminističkom pokretu. Krenuli su u divljačko rušenje sopstvenih komercijalizovanih predstava "oslobođenih" žena, cepajući doterane portrete koje su sami uzdigli. Kao da su u pitanju grafiti, uništili su dve najpoznatije slike devojke sedamdesetih – docrtavajući tužan izraz i sasušene jajnike "Neudatoj devojci", i namrštene obrve i čir na stomaku  "Superženi". Ovi novi imidži nisu naravno bili realniji nego oni iz prošle decenije. Ali njihovi efekti na žene su mogli biti sasvim stvarni i uništavajući.

 

– – –

 

Štampa je predstavila kontranapad nacionalnoj publici – i učinila ga lako prijemčivim. Žurnalizam je zamenio "pro-porodične" kritike fundamentalističkih propovednika sa simpatičnijom i naizgled naprednijom retorikom. Doterali su mračno lice antifeminizma, dok su istovremeno zatamnili oči feminizma. U tom procesu kontranapad je popularizovan preko svih očekivanja Nove desnice.

Štampa nije krenula sa ovom, ili bilo kojom sličnom idejom namerno; kao i kod svake druge velike institucije njeni pokreti nisu planirani ili isprogramirani, oni se neprimetno prilagođavaju preovlađujućim političkim strujama. Čak i tako, štampa je, nošena plimama koje je retko shvatala, delovala kao sila koja je pročistila publiku, moćno oblikujući način na koji bi ljudi trebalo da misle i govore o feminističkoj legitimnosti i pretpostavljenom , lošem uticaju feminizma na žene. Fabrikovala je izraze koje su zatim svi upotrebljavali: "manjak muškaraca", "biološki sat", "materinski kolosek", i "postfeminizam". Što je najvažnije, štampa je prva utvrdila i rešila paradoks u ženskim životima, paradoks koji je postao centralna tema kontranapada: žene koje su postigle tako mnogo, još uvek su bile nezadovoljne; dakle nije društveni otpor, već je feminizam ono što žene čini nesrećnim. Sedamdesetih, štampa je uzdigla sjajnu sliku uspešne žene i rekla "Vidite, ona je srećna. To je zato što je slobodna". Sada, usled obrnute logike kontranapada, štampa je nacrtala ženu koja se mršti i objavila "Vidite, ona se oseća jadno. To mora da je zato što je previše slobodna".

"Šta se desilo sa američkim ženama?" sa mnogo zabrinutosti je upitala mreža ABC u svom izveštaju 1986. godine. Gost šou-programa Piter Dženings (Peter Jennings) je smesta odgovorio "Dobitak za žene ponekad ide uz užasnu cenu". Newsweek je postavio isto pitanje u reportaži iz 1986. o "Novom problemu bez imena". I ponudio je istu dijagnozu: "Emocionalni ispad feminizma" je uništavao žene; "insistiranje na jednakosti" otelo im je njihova romantična i materinska prava i prisililo ih je da podnose "žrtve". Magazin je ukazivao: "Kada bogovi žele da nas kazne, oni usliše naše molitve – pisao je Oskar Vajld. Izgleda da je to bilo previše za žene koje su težile da 'imaju sve'". (Istu presudu je Newsweek dao  i kada je poslednji put istraživao žensko nezadovoljstvo – na vrhuncu kontranapada na feministički pokret. "Nesreća američkih žena je njihov uspeh u postizanju ženskih prava", izvestio je tada časopis.)

Štampa je mogla da potraži izvor ženskog nezadovoljstva i na drugim mestima. Mogla je da istraži i obelodani zakopane korene kontranapada koji je izazvala Nova desnica i mizogina Bela kuća, u hladnom poslovnom društvu i beskompromisnim društvenim i verskim institucijama. Ali štampa je izabrala da podrži kontranapad, radije nego da ga istraži.

Uloga medija kao saučesnika i portparola kontranapada nije nepoznata u američkoj istoriji. Prvi takav članak se nije pojavio osamdesetih godina, već početkom ovog veka. Feministkinje su, prema kasnoj viktorijanskoj štampi bile "horda histeričnih i iracionalnih revolucionarki", "napadni, bezobzirni fanatici", "vrištavi pagagaji" i "neoprostivo glupe". Feministkinje su prouzrokovale štetu američkim ženama; svaki znak ženskog nezadovoljstva bio je još jedan "fatalni simptom" feminističke bolesti, izveštavali su časopisi. "Zašto smo mi nesrećne?" pitao se Ladies' Home Journal, koji su izdavali muškarci, 1901. godine – i odgovarao da je pokret za ženska prava unazadio svoje sledbenice.

Kao što je studentkinja Sintija Kinard (Cynthia Kinnard) primetila u svojoj bibliografiji američke antifeminističke literature, novinarska kampanja protiv ženskih prava "pojačavala je intenzitet tokom kasnog devetnaestog veka, i bila na vrhuncu prilikom svake nove feminističke kampanje". Argumenti su uvek bili isti: jednako obrazovanje učiniće ih usedelicama, jednako zapošljavanje učiniće ih sterilnima, jednaka prava učiniće ih lošim majkama. Sa svakim novim istorijskim krugom, pretnje su se pojačavale i kristalizovale, a novi "eksperti" se pojavljivali. Tadašnja viktorijanska štampa okretala se sveštenstvu da joj pomogne u napadu na feminizam; osamdesetih godina ovog veka štampa se okreće psihijatrima.

Godine 1986. Newsweek je objavio članak "Kriza identiteta u feminizmu", citirajući mnoge stručnjake za žensko stanje – sociologe, političare, naučnike, psihologe – ali nijednu od mnogih žena koje su navodno patile od te krize. Umesto toga, dali su dva crteža mitske žrtve feminizma: prva slika prikazivala je strogu direktorku, neuredne kose kako užasnuto gleda u prazan okvir porodične fotografije, a druga istu ženu, ali kod kuće, kako čvrsto steže sat gledajući u kazaljke – postavljene na pet minuta do dvanaest.

Odsustvo stvarnih žena u novinama pokazuje da je prejudiciranje lajtmotiv novinarstva osamdesetih koje vodi kontranapad. Zapravo, kontranapad je serviran publici kroz seriju "trend priča", članaka koji su otkrivali razne uzroke ponašanja žene u društvu, istovremeno ne dajući nimalo dokaza koji bi išli u prilog njihovoj generalizaciji. Trend priče, koje se mogu okarakterisati kao glavni doprinos dvadesetog veka novinarskom zanatu, prisvajaju sebi zaslugu da nude "vesti" koje menjaju običaje, a ipak propisuju mnogo više no što zapažaju. Tvrde da oslikavaju osećanja javnosti, a njihove refleksije ljudskih pejzaža izgledaju čudno puste. Pretvarajući se da mere puls javnosti, pokazuju jedino otkucaje sopstvenog srca – i svojih stručnjaka za reklamu.

Trend-novinarstvo ne stiče autoritet pravim izveštavanjem, već preko moći konstantnog ponavljanja. Sve može ličiti na istinu, ako ga ponovimo dovoljan broj puta. Trend objavljen u jednom od izdanja izaziva lančanu reakciju; svi ostali će se polomiti da napišu istu priču. Brzina svetlosti kojom se šire ovakve poruke nema toliko veze sa istinom, koliko sa navikom novinara da se ponavljaju. A izbeći ponavljanja je postalo posebno teško osamdesetih, pošto je "nezavisna" štampa dospela u ruke nekoliko korporacija.

Strah je takođe pothranjivao potrebu medija da diktiraju trendove i određuju modele društvenog ponašanja osamdesetih, jer se publika uopšte, posebno ženska, okretala novim izvorima novosti i odbijanju reklama – koje su pale na najniži nivo za poslednjih dvadeset godina. Nervozno-zbunjene uprave koje su vodile medije, postale su preokupirane sprovođenjem istraživanja tržišta i "upravljanjem" čitateljima koje su gubili, sada preimenovanim u "mušterije", od strane takvih novinskih korporacija kao što je Knight-Ridder. Ta njihova preokupacija je konačno postala način na koji su mediji obavljali svoj posao. "Novinske organizacije kreću se istim terenom kao i političke institucije koje oblikuju javno mnjenje i teže da njime upravljaju", primetio je Bil Kovač (Bill Kovach), bivši izdavač Atlanta Journal-Constitution i član uprave Nojmanove fondacije. "Tako moćna alatka za oblikovanje u rukama novinara, naviklih da barataju činjenicama kao što dete barata skalpelom, može prouzrokovati mnogo štete."

Taj skalpel su novinari prvi put upotrebili na američkim ženama. Povremeno su se njihove priče bavile promenama u navikama muškaraca, raspravljajući o stvarima koje su u modi – pecanju, biperima i povratku bele košulje. Kada su u pitanju žene osamdesetih, naprotiv, teme su bile: neuspeh u nalaženju muževa, trudnoća ili uspostavljanje prave veze sa decom. NBC mreža, na primer, čitave večernje specijalne vesti posvećuje pseudotrendu "loših devojaka", potpuno ignorišući postojeći, stvaran trend loših momaka: nivo kriminala među dečacima je rastao dvaput brže nego kod devojaka. (U Njujorku, odmah ispred nosa dotične mreže, hapšenje mladića zbog silovanja se povećalo za oko dvesta procenata, za manje od dve godine.) Ženski trendovi, laskaviji, uglačaniji pojavljivali su se u ženskim magazinima i na stranicama časopisa Style, i proturali u novom i poboljšanom pakovanju stil povratak-precima: "nova apstinencija", "nova ženstvenost", "nova monogamija", "novi moral", "nove Madone", "povratak dobre devojke". Iako je zabrinutost zbog AIDS-a sigurno pomagala promociji ovih "novih" trendova, to nije cela priča. Jer, iako je osamdesetih AIDS harao uglavnom među muškarcima, sve ove preporuke su se odnosile na žene. U svakom slučaju, žene su podsećane da treba da prigrle "tradicionalnu" ulogu svog pola – ili da se pomire sa posledicama. Za žene, trend priče nisu bile saopštavanje novosti; već predavanja o moralu.

Trendovi za žene uvek dolaze u paru – trend kojim se žene savetuju da se suprotstave i trend kojim se žene savetuju da se prepuste. Iz tih razloga, upareni trendovi su obično kontradiktorni. Kao što je jedna spisateljica primetila u članku Advertising Age "mediji se dobro zabavljaju govoreći nam, sa jedne strane, da je brak 'in' , a sa druge da su nam male šanse da se udamo. Pa, možda je brak 'in' jer je tako teško udati se, kao što je i hodanje po užarenom ugljevlju bilo 'in' pre nekoliko godina". Ovi kontradiktorni trendovi koji uključuju posao, brak i materinstvo, stvorili su triptih medijskog kontranapada: "eksplozija" superžene protiv "začaurenja" novih tradicionalista; "bum usedelica" protiv "povratka braku", i "pad nataliteta" protiv "bejbi-buma".

Konačno, u ženskim trend pričama, činjenice i predviđanja su zamenili mesta. Ovi članci nisu beležili povlačenje među ženama; oni su ga iznuđivali. "Bračna panika", kao što smo videli, se nije pojavila dok štampa nije promovisala studiju Harvard – Jejla. Sredinom osamdesetih, štampa je preplavljivala čitaoce pričama o tome kako se majke plaše da ostavljaju decu u "opasnim" obdaništima. Godine 1988. ovaj "trend" je postao nacionalni trend: odjednom se gotovo četrdeset procenata majki tako izjašnjavalo o centrima za dnevnu brigu o deci; njihovo poverenje je palo na 64%, sa čitavih 76%, za ciglo godinu dana – to je prvi put da je ta cifra pala ispod 70%. Ili, 1986. godine štampa je objavila trend "novog celibata" – a tokom 1987. godine i ankete su pokazale da se broj neudatih žena koje misle da je predbračni seks uredu smanjuje za 6% godišnje; po prvi put u četiri godine, manje od polovine žena se izjasnilo za predbračni seks.

Najzad, tokom osamdesetih mediji su insistirali da žene napuštaju posao da bi se posvetile materinstvu. Ali tek je 1990. ovaj napor pokazao rezultat – doduše jako mali – jer se tada pokazalo da je procenat ženske radne snage opao za tankih 0.5%, što je bio prvi pad još od šezdesetih godina. U suštini, ovaj medijski izveštaj o ženskom egzodusu izaziva više krivice, nego konkretnih rezultata: 1990. godine anketa sprovedena među ženama pokazala je da skoro 30% veruje da je "želja za ulaganjem veće energije u domaćinstvo i porodicu" razlog napuštanja posla – što je jedanaest procenata više nego '89, i najveći procenat u poslednje dve decenije.

Trendovske priče nisu uvek tako obeležene, ali svakako imaju određene karakteristike: odsustvo činjenica i čvrstih brojki, tendencija navođenja svega tri ili četiri žene, koje su obično anonimne, da bi se utvrdilo postojanje trenda; upotreba bledih kvalifikacija kao što su "čini se", ili "sve više i više"; oslanjanje na naredbodavno buduće vreme ("Ubuduće, majke će češće ostajati u kući da bi provodile više vremena sa svojom porodicom"); i intervjuisanje "autoriteta" kao što su istraživači tržišta i psiholozi, koji često podržavaju njihove tvrdnje oslanjajući se na slične priče iz drugih časopisa.

Kao što su trend priče ove decenije pretendovale da navode činjenice ne nudeći ih uopšte, tako su služile i kao politički vodič, sugerišući ženama da ono što im se događa nema veze sa političkim događajima ili društvenim pritiscima. U trendovskim analizama osamdesetih, žena nije bila u konfliktu sa društvom i postojećom kulturom, već sa samom sobom. Neudate žene su se borile sa ličnim problemima; one su bile "konzistentno samo-destruktivne" ili "preterano izbirljive".

Jedina spoljašnja borba koju je štampa prepoznavala bila je između samih žena. "Neobjavljeni rat" bio je uočljivi naslov na prvoj strani San Francisco Examiner-a: "Raditi ili ne – dilema koja je podelila majke iz predgrađa". Magazin Child nudi "Rat među mamama", a Savvy "Žene na barikadama", obaveštavajući čitaoce da će "svet ubrzo biti podeljen na dve neprijateljske grupe koje će možda uskoro prestati da se ponašaju civilizovano jedna prema drugoj." Medijski obračun je ohrabrivao udate i neudate žene da se posmatraju kao suparnice – pa čak i da se međusobno suprotstavljaju u ringu Geraldo i Oprah (kontakt emisije). "Da li se on odvaja?" bio je naslov članka u Newsweek-u 1988. godine, koji je upozoravao udate žene na trend krađe muževa; nedostatak muškaraca doveo je neudate žene u situaciju da se "bestidno" nude i supruge su savetovane da preduzmu korake kojima će sačuvati muža.

Od novinara se tokom osamdesetih godina nije zahtevalo da prezentuju činjenice, iz istih razloga iz kojih se od ministara nije očekivalo da navode podatke u govorima. Reporteri su pisali komade o moralu, a ne vesti, u kojima su žene iz srednje klase igrale ulogu nevinih hrišćanki, zavedenih od strane feminističkih čudovišta. U završnoj sceni, žene su morale da plate – odustajući od svojih ambicija i "sebičnih" zahteva za jednakošću – da bi mogle ponovo da zahtevaju svoju čast i sreću. Trendovske priče bile su preplavljene osuđujućim govorima o ceni feminističkog greha. Tako je u reportaži ABC mreže o lošim efektima ženskog oslobađanja, ukazano na cenu jednakosti čak trinaest puta. Kao i svaka poučna priča, trend reportaže su nudile "izbor" koji je implicirao samo jedan tačan odgovor: Izaberi trnovit put sebične i usamljene nezavisnosti, ili dobro utabanu stazu ka domu i rasplamsanom ognjištu. Ne postoji treći put na mapi ženskog moralnog univerzuma, upućuju nas novinari.

 

 

ZAČAURENOST, NOVI TRADICIONALIZAM I
MATERINSKI KOLOSEK

 

"Mnoge mlade žene kažu da će porodicu pretpostaviti karijeri", objavljuje naslovna strana New York Times-a 1980. godine. Zapravo, "mnoge žene", je predstavljalo nekoliko tuceta studentkinja, koje su, uprkos svojim izjavama, kretale na medicinski fakultet. Priča je izazvala kratku turu sličnih nazad-u-kuću napisa u štampi. Ali, bez autoriteta koji bi blagoslovili trend, budućnost "povratka gnezdu" je izgledala sumnjivo. Zatim se sredinom decenije, spektakularno pojavio medijski ekspert. Njeno ime, koje je uskoro postalo odomaćena reč, bilo je Feit Popkorn (Faith Popcorn).

Bivša direktorka reklame, Popcorn se ponovo otkrila kao "vodeći autoritet potrošača", i uspostavila sopstveno tržište istraživačkih firmi, Brainreserve, koje je imalo svoju specijalnost: "identifikaciju trendova". Popcorn je čak osnovala i "Trend Bank" čije depozite je nudila klijentima po ceni od 75,000 do 600,000 dolara. Tvrdeći da je stopa njene preciznosti 95%, Popcorn je obećala da će identifikovati ne samo glavne nacionalne trendove današnjice, već i trendove u nastajanju.

Mnoge od informacija iz njene banke nisu baš odgovarale istini. Iako je imala grupu potrošača koju je anketirala, njena predviđanja su često poticala iz popularnih TV-emisija, bestselera i magazina. People je moja Biblija – izjavila je. Takođe je proveravala filmove i modu iz poslednjeg kontranapada, verujući teoriji da se stilovi ponavljaju svakih trideset godina. Uprkos ovim prilično elementarnim metodima za skupljanje podataka, uspela je da privuče na stotine korporacija, uključujući i neka od najvećih imena u proizvodnji hrane i robe za domaćinstvo – od Campbell Soup Company do Quaker Oats. Njeni klijenti, preplašeni neuspehom više od 80% svojih novih proizvoda, su se posebno zainteresovali za njeno obećanje "sjajnog povratka". Radije nego da izađu sa novim proizvodima koji bi odgovarali kupcima, oslanjali su se na njenu promociju retrotrendova, koja je trebalo da vrati njihove propale proizvode na police. Kao što je obećala, "Čak iako se ljudi ne sele u prirodu, kupovaće robu od L. L. Bean's-a".

Godine 1986. Popcorn je uspela da zadovolji i trend reportere i svoje korporacijske klijente istovremeno; skovala je reč "začauriti". "Reč mi je tek tako pala na pamet" izjavila je u sred intervjua u Wall Street Journal-u. "Bilo je to predviđanje... Nije se dogodilo." To je bio njen način sa medijima u to vreme.

Čaurenje je bio nacionalni trend osamdesetih, rekla je novinarima. "Postajemo nacija koja svija gnezda. Želimo da ostanemo u kući i začaurimo se. Mamina hrana, kao što su vekne mesa i pita od piletine su sada ono što želimo." Njeni klijenti koji su proizvodili hranu, bili su više nego zadovoljni što je u tome podržavaju. Jedan entuzijastički spouksmen iz Pillbury-ja izjavio je Newsweek-u: "Verujem u začaurivanje."

Štampa je, takođe, evidentno verovala u to. Tokom sledeće godine, o njoj i njenoj teoriji o čauri, pisali su, da pomenemo samo nakoliko publikacija, Newsweek (pet puta), The Wall Street Journal (četiri puta), USA Today (dvaput), Atlantic, U.S. News & World Report, Los Angeles Times, Boardroom Reports, Success! i naravno People. "Da li je Feit Popkorn glas naše ere", pitao se zabavljeni novinar u New Yorker-u. "Da li je ona inkarnirani glas naših duša?" Feit Popkorn je "najintervjuisanija žena na planeti", gunđao je Newsweek 1987, koji joj je, uprkos toj iritiranosti, posvetio još dve strane.

"Čaurenje" je Popkorn možda videla kao vrstu neutralnog koncepta. Ali štampa ga je načinila ženskim trendom, definišući ga ne kao povratak ljudi domovima, već kao žensko napuštanje kancelarija. Ostala njena predviđanja samo su pomogla štampi u stvaranju pogrešnih utisaka: "Manje žena će raditi. Provodiće više vremena u kući, koncentrišući se na svoje porodice." Štampa je išla čak i dalje, ne zaustavljajući se na samom čaurenju, već videvši ženu kao samu čauru. "Male kućne materice" bio je opis Los Angeles Times-a tih školjki u koje je žene trebalo da se povuku.

Žensko čaurenje se možda pojavilo na njenom trend-metru, ali još je trebalo da se odrazi na U.S statistikama rada. Žene su uporno povećavale svoj procenat u radnoj snazi osamdesetih od 51% do 57% ukupnog broja žena, i više od 70% žena između dvadeset pet i četrdeset četiri godine. A najveće povećanje je bilo upravo među zaposlenim majkama. Ankete takođe nisu podržavale ovaj trend: pokazale su da su odrasle žene još odlučnije da imaju i karijeru i porodicu (63 procenta naspram 52% samo deceniju ranije) i manje zainteresovane za porodicu bez karijere (26 procenata prema 38 procenata deceniju ranije). A 42 procenata žena koje nisu radile su tvrdile da bi to želele, samo kad bi u njihovom susedstvu bilo više centara za dnevnu brigu o deci.

Sama Popkorn nije model trenda koji je sa tolikim trudom promovisala. Iznad četrdesete, još uvek je srećno neudata i bez dece – i stavlja svoju karijeru na prvo mesto. "Luda sam za svojim poslom" priznaje, smejući se u intervjuu. Iako je bila sa mnogim muškarcima u životu, kaže, brak joj nikada nije bio interesantan: "Nisam želela da me neko poseduje." Žene u njenoj porodici, ponosno nas obaveštava, cenile su profesionalizam i finansijsku nezavisnost u poslednje tri generacije. Njena baka je upravljala dobrim delom Nujork Sitija, i proglašavala je brak "glupim" i "dosadnim". Njena majka, advokatkinja iz dvadesetih godina, koja je započela sopstvenu firmu, jer niko nije hteo da je zaposli, imala je sopstveni jednostavan pogled na tradicionalnu ženstvenost. "Bila je prava kaubojka, gruba i čvrsta", priznaje Popkorn sa poštovanjem. "Bila je sitna, svega metar i po, ali to se jednostavno nije primećivalo."

Uprkos njenom uveravanju da je kao trend, feminizam 'out', – "na njega se gleda kao na korak nazad" – Popkorn je sebe videla kao tipičnu feministkinju sedamdesetih. Objašnjava "Mislim da je pred nama dug put. Mislim da postoji mnogo predrasuda i mnogo diskriminacije. Mislim da nam je potrebna dobra organizacija." Zapravo, ona je započela samostalan posao, jer su predrasude usporavale njen napredak u reklamnoj agenciji koju su vodili muškarci. "Nije mi se dopadao način na koji su me tretirali... Želela sam da budem primećena, želela sam najvišu titulu, želela sam da priznaju moj rad kao što su priznavali muški rad."

Zašto je ona smatrala da je "čaurenje" trend? U štampi, ona je navodila sledeće pokazatelje: poboljšanje prodaje "mamine kuhinje", popularnost "velikih, udobnih fotelja", rejting "Cosby" programa, i jednu statistiku – trećina svih MBA žena se već vratilo kućama". Ali, povećanje prodaje "mamine hrane", bila je posledica a ne uzrok njene neumorne promocije tog trenda; da je bilo obrnuto, Campbell Soup korporaciji ne bi ni trebale njene usluge. A to što su ljudi voleli određenu seriju, teško da je bio početak ženskog povratka domu. Jedino poslednja statistika donekle ima veze sa pričom o aktuelnom ženskom ponašanju – a ona je, pokazalo se, krajnje sumnjiva.

 

– – –

 

Popkorn je pozajmila pomenutu cifru iz, tada popularnog, članka lista Fortune iz 1986, koji je bio naslovljen "Zašto žene odlaze?". Članak o poslovnim ženama koje su pohađale elitne škole, a koje su napuštale korporacije, inspirisao je seriju sličnih članaka u izdanjima kao što su Forbs, USA Today, i U.S,News & World Report.

Ova priča je ostavila posebno dubok i mučan utisak na mlade žene koje su želele poslovnu karijeru; na kraju krajeva članak je izgledao potkrepljen činjenicama. Godinu dana kasnije, na Stanfordu, žene su još uvek pričale o tom članku, i efektu koji je imao na njih. Filis Strong (Phyllis Strong), kandidatkinja za MBA na Stanfordu je rekla da će sada tražiti manje zahtevnu karijeru, pošto je pročitala da je "odricanje suviše veliko", i da se "izgubi osećaj za porodičnu bliskost" kada se prihvati izazovan posao. Marča Veli (Marcia Walley), još jedna kandidatkinja kaže da sada shvata da je "Nemoguće imati i uspešnu karijeru i dobar porodični život. Ne možete imati sve i morate napraviti neki izbor." Grupa žena na poslovnoj školi je čak napisala i stihove na tu temu. Otpevani uz muziku pesme Pola Sajmona "You Can Call Me Al" gorki stihovi su izazvali suze mladih žena u publici:

 

Kada sam bila u srednjoj školi, rekli su

Devojko, možeš imati sve. Ali ja

Nisam mislila da ću mnogo izgubiti.

Nisam želela duge časove usamljenosti.

Ko je mogao da zna da je moj dečko

samo naduvana lutka?

Gde su sad svi moji momci?

Svijaju gnezda

Nastavljaju svoj život, živeći sa ženama

Koje izlaze u pet.

 

Godinu dana pošto je lansiran trend "odlaženja", procenat žena koje su se prijavljivale na poslovne škole je počeo da se smanjuje – prvi put u toj deceniji.

Naslovna strana tog časopisa u 1986, prikazivala je Dženi Vitem (Janie Witham), bivšu sistem inženjerku IBM-a, kako sedi u svojoj kuhinji, držeći svoju dvogodišnju ćerkicu na krilu. Vitem je "srećnija kod kuće", objavljivali su naslovi. Sada ima vremena da "ispeče hleb". Ona je jedna od "mnogih žena, uključujući i one najobrazovanije i najmotivisanije", pisao je reporter, Aleks Tejlor III (Alex Taylor III), koje su učinile "jednostavan izbor" i dale otkaz. "Trebalo je da ove žene preuzmu vodeće poslove u korporacijama," piše on. "Ako MBA ne nalazi podršku među njima, može li se bilo koja žena osloniti na njih?"

Inače, ova priča je potekla iz ćaskanja na koktelu povodom neke od godišnjica mature, kojem je prisustvovao izdavač ovog časopisa. Dok je pričao sa školskim drugovima, Tejlorov izdavač je čuo nekoliko svojih prijateljica koje su završile tu istu školu kako kažu da će ostati kod kuće sa novorođenim bebama. Nagađajući da postoji trend, dodelio je priču Tejloru. "Imao je potvrdu u ovim anegdotama, ali nije bilo statistike," seća se Tejlor. Tako je reporter krenuo u lov na brojke.

Tejlor je pozvao Meri En Devani (Mary Ann Devannu), koja je koordinatorka istraživanja o razvoju karijera obrazovanih žena, na poslovnoj školi Columbia. Ona je pratila napredak MBA žena godinama i nije primetila nikakav sličan trend. "Rekla sam mu 'Ne verujem u te vaše anegdote'", priseća se, "'mi nemamo podataka da žene odlaze iz posla u većem broju' a on je odgovorio, 'Pa dobro, šta bi moglo da vas ubedi?'" Ona mu je predložila da časopis napravi sopstvenu studiju. "Međutim oni su mu odgovorili da bi to koštalo oko 36,000 dolara i da oni to neće učiniti, ali su ipak objavili tu priču", kaže ona.

Umesto studije, Tejlor je potražio izveštaje o maturantima iz 1976. godine, od sedamnaest najpoznatijih poslovnih škola. Ali oni takođe nisu podržavali ovaj trend: 1976. se proporcionalno isti broj muškaraca i žena zaposlio u korporacijama, i deset godina kasnije oni su još uvek radili kod istih poslodavaca.

U svojoj priči, međutim, Tejlor izjavljuje "Posle deset godina, znatno veći broj žena nego muškaraca je napustilo posao". Kao dokaz navodi sledeće brojke: "Skoro 30% od 1.039 žena iz generacije '76 su izjavile da imaju samostalan posao ili da su nezaposlene." Ovo bi izgledalo vredno vesti, da nije preskočen jedan drugi podatak: 21% muškaraca iz te iste generacije izjavilo je to isto. Tako se "trend" svodi na svega 9% razlike. S obzirom da zaposlene žene još uvek imaju najveću odgovornost za brigu o deci, i još uvek se suočavaju sa diskriminacijom na poslu, prava vest je da je razlika tako mala.

"Dokazi su prilično slabi", priznaje Tejlor kasnije. "Procenat muškaraca i žena koje odustaju je približno isti." Zašto je onda objavio da žene napuštaju posao u "zabrinjavajućem" broju? On zapravo nije razgovarao ni sa jednom ženom u tom članku. "Istraživači su obavljali sve intervjue", kaže, "ja sam razgovarao samo sa glavnim ljudima iz korporacija i sociolozima." Žena sa kojom je verovatno razgovarao, ali čiji primer nije naveo, je njegova sopstvena supruga. Ona je direktorka firme koja se bavi komunikacijama, i mada imaju dvoje dece, koja su u vreme pisanja članka imala tri godine i šest meseci, još uvek je radila. "Ona nije dala otkaz, to je tačno", kaže Tejlor. "Ali ja sam zatečen snagom njenih materinskih instikata."

Ovaj članak je lako prošao kraj političkih trendova obeshrabrivanja poslovnih žena u osamdesetim godinama, koji su podrazumevali da žene napuštaju posao jer bi "radije" ostale kod kuće. Tejlor kaže da on lično misli da je želja za materinstvom, a ne diskriminacija ono što preovlađuje kod žena koje napuštaju posao. Ipak, čak ni bivša inženjerka IBM-a, koja se pojavila na naslovnoj strani, nije dala otkaz zato što je želela da ostane u kući. Ona je ostavila IBM jer joj nisu dozvolili fleksibilno radno vreme da bi se brinula o svom detetu. "Želela bih da se stvari srede", izjavila je Vitem novinaru, "želela bih da se vratim."

Tri meseca kasnije Fortune se vratio sa još materijala o istoj temi. "Žena koja želi brak i decu", upozorava magazin, "shvata da se njen izbor da radi za Salomon Brothers svodi na to da odbaci i jedno i drugo. li urednici još uvek nisu mogli da nađu brojke koje bi potvrdile njihov trend ženskog povlačenja iz posla. U stvari, 1987. godine, kada su konačno obavili ispitivanje menadžerki koje su pretpostavile porodicu poslu, saznali su da se taj procenat smanjio za 6%, kao i da je za četiri procenta veći broj muškaraca koji su odbili da budu premešteni na drugi posao, jer bi to značilo da imaju manje vremena za porodicu. Nacionalne ankete takođe nisu bile od pomoći: nisu uopšte mogli da nađu razliku; 30% žena je izjavilo da bi dalo otkaz kad bi sebi to mogle da dopuste, i 30% muškaraca je izjavilo apsolutno istu stvar. I, nasuprot izjavama štampe o sagorevanju "najboljih i najbistrijih", žene koje su bile dobro obrazovane i dobro plaćene, ni najmanje nisu žudele da se vrate kućama. Štaviše, izveštaj iz 1989. iz poslovne škole u Stanfordu pokazuje da su, među parovima koji imaju titulu magistara i rade, muškarci ti koji pokazuju veću anksioznost.

Na kraju je Fortune okrenuo leđa nezahvalnim ženama koje se bave karijerom i posvetio svoje udarne priče trijumfima "trofejnih supruga," mladim i brižnim drugim ženama koje su "činile da se pedesetogodišnjaci i šezdesetogodišnjaci osećaju sposobnim za takmičenje" – nasuprot sebičnim prvim ženama koje nisu uspele da svoje muževe učine "žižom svojih života" i koje su "izgubile dodir sa njim i njegovim preokupacijama". Fortune nije bilo jedino izdanje koje je odabralo ovu strategiju. Esquire, časopis koji je dosta pažnje posvećivao napisima protiv savremenih žena, posvetilo je čitav junski broj 1990. godine temi "Američke žene", ali isključivo onom tradicionalnom tipu. Na jednoj od fotografija koje su zauzimale čitavu stranu, prikazan je model domaćice, koja kleči na kolenima srećno ribajući klozetsku šolju.

Iako su žene u poslovnom menadžmentu podnele najveći deo pritiska koji je vršen da bi napustile svoje karijere – jer je korporacijska uprava uglavnom za njih bila zatvorena – mediji su upravili svoj fleš povratka-gnezdu na sve zaposlene žene. "Raste broj žena koje su iskočile iz profesionalnih šina", objavio je Newsweek 1988, tvrdnja koja ponovo nije bila potvrđena federalnim radnim statistikama. Žene koje su se odrekle poslovnih ambicija su "mnogo srećnije", nudeći primere samo tri žene (od kojih su se dve zapravo žalile na probleme koje su imale, jer nisu radile puno radno vreme). Sve više žena sa karijerom "odabiralo" je "nešto o čemu nikada nisu razmišljale – da budu majke koje ostaju kod kuće", pisalo je u članku u New York Times-u. Manevrisali su sa nedostatkom podataka pišući da: "Niko ne zna koliko se žena svake godine odrekne karijere, da bi ostale sa svojom decom." A članak u Savvy pojavio se sa još neverovatnijim scenarijem: "Sve više žena okreće leđa napredovanju, titulama i visokim platama – jer su shvatile da je mnogo važnije imati uravnotežen život."

Godine 1986, pet meseci pre nego je magazin Fortune objavio trend napuštanja karijere među ženama, Newsweek je uputio znak za uzbunu "američkim majkama". Glavna priča majskog broja  bila je naslovljena: "Kako žene balansiraju između posla i dece". Ali ispostavlja se da je naslov ironičan; prateći članak upućuje svoju stvarnu poruku, da je uspostavljanje takve ravnoteže unapred osuđeno na propast. Podnaslov "Materinski izbor" još preciznije izražava ta osećanja. Izbor ponuđen američkim majkama je još uvek bio unapred određen – idite kući ili ćete biti slomljene.

Priča iz Newsweek-a počinjala je moralističkom bajkom:

Kolin Marfi Volter (Colleen Murphy Walter) je imala sve. Direktorka čikaške bolnice, zarađivala je preko 50.000 dolara godišnje, bila udata dvanaest godina i imala dva sina... Ali platila je cenu. Kasno noću, dok su ostali spavali, ona bi se budila, očajnički pokušavajući da nađe način da preživi "ovu životnu zbrku". Pre šest meseci ona je dala otkaz, da bi ostala kod kuće i mogla da odgaja svoju decu. "Pokušavati da budeš najbolja majka i najbolja radnica bio je emocionalni stres," kaže. "Želela sam da napredujem u poslu. Ali odjednom sam se umorila i shvatila da više ne mogu."

"Danas brzo iščezava mit o supermami – uništen osećanjem besa, krivice i iscrpljenosti", proklamovao je Newsweek. "Povećava se broj" majki koje rade kod kuće i "raste broj" majki koje su shvatile da "ne mogu imati sve." Što to Newsweek nije potkrepio brojkama, imalo je svoje razloge. Magazin je sproveo istraživanje koje je trebalo da dokaže njihove tvrdnje – ali je anketa pokazala da 71% majki koje su ostajale u svojim domovima zapravo žele da rade, a 75% zaposlenih majki je izjavilo da bi nastavile sa poslom čak i kada im ne bi bio potreban dodatni prihod.

To da bi žene imale manje problema "balansirajući", kad bi imale manje suđa i pelena u svojim rukama – a njihovi muškarci više – nije bila poenta na koju je Newsweek ciljao. "Očevi preuzimaju sve više dužnosti u kući i sa decom", insistirao je magazin. Izvukli su mnogo iz svog jedinog primera, "supertate" R. Brus Megija (R. Bruce Magee), koji prema računu Newsweek-a, promeni svaku drugu pelenu, skuva šezdeset posto obroka i opere polovinu ukupne odeće.

 

– – –

 

Mediji su ugrabili priliku kada se pojavila Felis Švarc (Felice Schwartz), osnivačica Catalyst-a, firme koja je savetovala korporacije o ženskim karijerama – i objavila da je "većina" žena "voljna da zameni napredak u karijeri i kompenzira ga oslobođenjem od konstantnog pritiska dugih radnih sati i vikenda." Ne samo da je bila bona fide stručnjakinja, već je sve to i objavila u cenjenom Harvard Business Review. Trend "materinskog koloseka", kako su ga mediji smesta nazvali, postao je vest za naslovne strane; Švarc je dala čak sedamdeset i pet intervjua prvog meseca, a njene reči su inspirisale preko hiljadu članaka. Nije bilo dramatično kao sa iskrcavanjem žena, sa posla, ali bilo je bolje nego ništa. "Širom zemlje, menadžerke i profesionalke sa mladim porodicama napuštaju poslovni kolosek, u zamenu za materinski kolosek", proklamovao je Bussiness Week u naslovnoj priči. Njihov broj se "umnožava". Nisu nudili nikakve cifre, samo nekoliko slika žena koje drže knjige o odgoju dece i plišane mede, i glasaju za četvoročasovno radno vreme. Žena na naslovnoj strani bila je zaposlena u Quaker Oats-u, klijentu Faith Popcorn. (Na unutrašnjoj fotografiji pozirala je sa nekoliko proizvoda te firme.)

Ako mediji nisu imali dokaza da se umnožava broj žena koje su se vratile materinstvu, nije ih imala ni Felis Švarc. Ona je jednostavno nagađala da bi većina žena, koje je nazvala "porodične žene sa karijerom", bilo "voljno" i "zadovoljno" odricanjem od veće plate i unapređenja. Korporacije bi nekako trebalo da odrede koje su to žene, i da ih tretiraju drugačije od onih kojima je karijera primarna, smanjujući im broj radnih sati, bonuse i uskraćujući im priliku za napredovanje. Da bi ovakav način rada povećao diskriminaciju, Švarcovoj nije padalo na pamet. Štaviše, na konferenciji sponzorisanoj od strane ženskih magazina, predložila je mladim ženama da ignorišu član 7 Zakona o ljudskim pravima i preispitaju svoje planove za odgajanje dece i perspektivna zaposlenja; žene moraju da budu iznad "insistiranja na dostignutim ženskim pravima u eri u kojoj nisu dovoljno cenjene", izjavila je svojoj publici.

Žene koje su pristale na ovo postavljanje na kolosek materinstva, su uglavnom bile u manjini na radnim mestima: 1984. Newsweek-ovo istraživanje o zaposlenim ženama je pokazalo da, na primer, više od 70% ispitivanih žena tvrde da bi rado podnele veći pritisak na poslovima koji omogućuju napredak. Godinu dana posle objavljivanja članka Švarcove, kada je sprovedeno specijalno ispitivanje žena na temu "materinskog koloseka", sedamdeset procenata žena ga je nazvalo diskriminatorskim i "još jednim opravdanjem što su žene manje plaćene od muškaraca".

Korporacije su, kako je izjavila Švarc, imale razloga da budu nestrpljive sa zaposlenim ženama; prva rečenica u njenom članku glasi: "Cena zapošljavanja žene u mendžmentu je veća od cene muškarca na istom poslu." Kao dokaz, navodila je podatke iz dve studije, od kojih nijedna nije bila objavljena, a koje su napravile korporacije koje je odbila da imenuje. Jedna od njih, "multinacionalna korporacija", došla je do podatka da je stopa žena koje nisu mogle da odgovore dužnostima dva i po puta veća od stope muškaraca. To je kompanija koju je Švarc kasnije identifikovala kao Mobil Corporation – a njeni ženski menadžeri su odlazili ne zbog povratka na materinski kolosek, već zato što "sve do poslednjih nekoliko godina nije bila odgovorna prema ženama". Tek 1989. su u toj kompaniji došli do ideje da promene svoju politiku i dozvole svojim zaposlenima privremeno skraćeno radno vreme da bi mogli da se brinu o bolesnoj deci ili starim roditeljima, kako je rekao Derek Harvi koji je zadužen za politiku zapošljavanja ove kompanije. Ali, ukazao je, Mobil je veoma prihvatljiv za žene: "Mi smo veoma očinski nastrojena kompanija."

"Ja nisam pisala o istraživanju", branila se Švarc. "Pisala sam kao stručnjakinja za to polje." Ali kao stručnjakinja, trebalo je makar da se upozna sa istraživanjima. Federalne statistike koje su poredile cenu zaposlenih muškaraca i žena, pokazale su da nema uočljive razlike među polovima; muškarci i žene koristili su otprilike isti broj slobodnih dana i bolovanja. Kasnije je i Švarc došla do istog zaključka. U članku koji je bio isto onoliko ignorisan koliko je prethodni bio slavljen od strane štampe, dala je izjavu na čitavih deset strana kojom je poricala da je ikada bila pristalica "povratka materinstvu". Njeno pokajanje nije registrovano, čak su se u Harvard Bussiness Review-u bavili odbranom njenog prvobitnog stava. "Ona govori tonom autoriteta," izjavio je odgovorni urednik Review-a Timoti Blodžet (Timothy Blodgett) u intervjuu magazinu Ms. "To se vidi." Kasnije tog proleća, glavni urednik istog časopisa napisao je tekst za New York Times, u kojem je objašnjavao zašto je tako rado objavio članak sa takvom porukom. U svom eseju nazvanom: "Da li je došao kraj američkom načinu života?" Veber krši ruke nad "zamiranjem" materinskih osećanja i optužuje kritičare njenog članka, da su suviše usmereni na ženska prava, a da pritom ne brinu o budućnosti američkih majki. Strah od smanjenja ženskih reproduktivnih sposobnosti, a ne uzdizanje povratka na staro, bio je povod koji mu je ležao na srcu.

 

– – –

 

Ako zastrašivanje žena neprospavanim noćima i "emocionalnim stresovima" nije nagnalo žene da se odreknu punog radnog vremena, možda ih laskanje može oterati u egzodus. Izgledalo je da je to osnovna premisa koja je stajala iza ogromne kampanje koju je pokrenuo Good Housekeeping's nazvane "Novi tradicionalizam", koja je lansirana 1988. godine u tucetu nacionalnih publikacija. Nova tradicionalna žena nije imala veze sa stvarnim stanjem, ali je pokrenula novu rundu trendovskih članaka, sličnih u svim izdanjima, od New York Timesa do Country Living-a, i rasprodaje kod trgovaca kao što je Ralf Larin (Ralph Lauren) pa sve do Wedgwood-a. New York Times je čak ustoličio Barbaru Buš kao primer trenda novog tradicionalizma, koja je slučaj stvarne žene koja živi po lažnim standardima.

Reklame Novog tradicionalizma prezentovale su fotografije bivših žena od karijere, u njihovim renoviranim Cape Codder domovima, okružene obožavanom i dobro zbrinutom decom. Prateći tekst je garnirao predvidljiva laskanja ženskih magazina o vrlinama i "duboko ukorenjenim vrednostima" svake žene koja je "pronašla sebe " služeći domu, mužu i deci. Ali ovaj omaž ženskoj pasivnosti bio je pažljivo zapakovan u jezik aktivizma, strategija koja je istovremeno priznavala žensku želju za nezavisnošću i kooptirala je. Nova tradicionalistkinja, govorila je reklama, bila je smostalna žena koja je "napravila sopstveni izbor" i "započela revoluciju". Čitaoci su uveravani: "Ona ne sledi trend. Ona je trend... Zapravo istraživači tržišta proglašavaju ovaj pokret najvećom društvenom promenom još od šezdesetih."

Uzdizanje žena zbog njihovog "izbora" nije bila namera ove reklamne kampanje. Kao što je napomenuo izdavač Good Housekeeping-a Alen Vaksenberg (Alan Waxenberg), ženama danas "nisu potrebne sve te mogućnosti". "Društveni pokret " koji je ovaj časopis imao na umu pokrenuvši ovu kampanju, nije vodio samo u domove, već i u pretplatničko odeljenje časopisa. "Amerika se vraća kući i Good Housekeeping-u", bila je završna sentenca reklame, odrednica koja je, međutim, bila samo pusta želja. Osamdesetih godina, promet tradicionalnih ženskih magazina opao je na oko dva miliona čitateljki; dobitak od reklama opao je u skoro svim časopisima. A Good Housekeeping je bio najgori; broj reklamnih stranica opao je preko 13% u godini pre lansiranja novog tradicionalizma. Ali Vaksenberg se nadao da će se taj pravac ukoreniti i rasti među stalnim reklamerima. "Dobro stojeće firme biće veliki prodavci u budućnosti, čim se retro-trend ustoliči" smatrao je.

Da bi povećao svoj profit, Good housekeeping je mogao da proba i neke očiglednije strategije. Recimo, mogli su da jednostavno uoče da se žena promenila, i da se oni promene zajedno sa njom. Ova taktika je imala spektakularne rezultate sa časopisom Working Women, jedinim ženskim magazinom koji se koncentrisao na poslovne potrebe žena od karijere. Promet im se desetostruko povećao, od 1980. do 1989. stigli su do broja od milion pretplatnica, napravivši svoj časopis najpopularnijim poslovnim magazinom u zemlji – koji se više čitao čak i od Bussines Week ili Fortune. Njihov dohodak od reklama (više od polovine su bili poslovni proizvod i finansijske usluge) se takođe proporcionalno povećao, preko šezdeset puta, dostižući vrtoglavih 25 miliona dolara.

Zapravo, 1987. godine uprava Good Housekeeping-a je razmatrala promene u tom pravcu. Možda, predlagali su neki od glavnih direktora, magazin treba da odgovara zaposlenoj ženi. Na kraju krajeva, čak 65% stalnih čitateljki su zaposlene. Ali, onda se uprava obratila za pomoć reklamnoj agenciji, a ona ih je na brzinu odvratila od takvog neuobičajenog rešenja. "Problem, kako su ga oni videli, je što ih smatraju staromodnim i mislili su da treba da budu savremeniji", seća se Malkom Mekdugal (Malcolm MacDougall) stručnjak za reklamu, unajmljen da popravi imidž časopisa. Mekdugal, podpredsednik firme Jordan, McGrath, Case&Taylot, im je rekao da razmisle ponovo; "neotradicionalizam" dolazi, i bolje da budu spremni za njega. Njegovi dokazi: saveti Feit Popkorn i činjenica da raste prodaja cerealija koje su proizvodili Quaker Oats. (Dokaz malo bliži domu nije bio tako ubedljiv: Mekdugalova supruga radi i, priznaje on, smatra da su neke od reklama za novi tradicionalizam, na neki način, seksističke.) Mekdugal je posebno akcentovao prodaju žitarica. "Dve godine ranije, niko nije mislio da će se one prodavati. Ali Quaker Oats je izašao sa sloganom 'Tako treba' i bukvalno promenio američki doručak!" (Ova reklama je takođe njegova. Zapravo, u jednoj od reklama za novi tradicionalizam pominje se "doručak od žitarica".)

Ali prodaja takve hrane, za koju verovatno treba zahvaliti maniji smanjenja holesterola koja je vladala osamdesetih godina, ima malo veze sa povratkom žena "tradicionalnim" vrednostima i životnim stilovima. Bez obzira na to Mekdugal je ukazao na još jedan ključni dokaz "neotradicionalizma" – koji je dobio studijom firme Yankelovich Monitor koja je anketirala 2.500 Amerikanki. Neke od reklama su pominjale tu studiju u fusnotama, dodajući tako pseudonaučni prizvuk. "Kada sam video to istraživanje, brojke su prosto skočile na mene. To je prilično dramatičan preokret. To je trend koji traje pet godina, vrlo je stvaran i treba da bude podržan. Zato sam otišao u Good Housekeeping i rekao, ovo nije problem, ovo je fantastična prilika", izjavio je Mekdugal.

Ali u kompaniji Yankelovich istraživači još uvek pokušavaju da shvate koje su to brojke skočile na njega. "Ja odgovorno odričem našu vezu sa ovim reklamama" kaže Suzan Hejvord (Susan Hayward), viša potpredsednica firme. "Good Housekeeping su naši klijenti. Tražili su našu studiju, i mi smo im je dali. Ali oni su rešili da je pogrešno interpretiraju." Studija ne pokazuje da postoje bilo kakvi znaci da žene napuštaju posao, pa čak ni da o tome razmišljaju. Procenat žena koje žele da sarađuju sa Yankelovich kompanijom je isti kao i uvek. A procenat žena koje misle da je materinstvo "iskustvo koje svaka žena treba da ima" stoji na 53%; 1974. godine, kada tradicionalizam nije bio u modi, taj procenat je bio 54%.

Ali sumnje u postojanje neotradicionalističkih trendova se ne dotiču Mekdugala. "Možemo raspravljati u beskonačnost, da li su ljudi takvi ili ne, ali to jednostavno neće upaliti, jer oni jesu takvi", kaže. Pritisnut da ponudi nešto konkretnije, postaje malo nervozan: "Ja prodajem časopis zasnovan na porodičnim vrednostima. Ovo je biznis. Svakako ne nameravam da se dodvoravam nekolicini ljutitih žena."

 

 

BUM USEDELICA: TUGA I SAŽALJENJE

 

"Mlade, neudate Amerikanke se, u svakom pogledu, drže još bolje nego prošle godine", zabeležio je New York Times 1974. godine. Neudate žene su "samopouzdanije, poverljivije, sigurnije". Članak se završava zaključkom: "Ženski pokret je, očito, uhvatio korene."

Takvi stavovi medija o neudatim ženama su svakako uhvatili koren sedamdesetih godina. Newsweek je na brzinu preveo vest o srećno neudatim ženama u trend. "Za samo osam godina, samački život je postao ritualizovan i cenjen stil američkog života," pisao je magazin u naslovnoj priči. "Konačno je postalo moguće biti sama i biti potpuna." Zapravo, prema Newsweek-u, samački život žene bio je više nego cenjen; bio je senzacija tog vremena. Naslovna fotografija prikazivala je sjajnu plavušu u bikiniju, koja se sunča na ivici svog skupog bazena. Na unutrašnjim stranama, bilo je više samica koje su izgledale kao da su pravo sa sunčanih paluba uleteli u ples na mesečini. "Možda ću se udati, a možda i neću", izjavila je stjuardesa, koja je svoj samački status opisala kao "život na koji se sasvim navikla". "Ali, ako to uradim, biće to kad ja to hoću, i pod mojim uslovima... Ne vidim ništa loše u tome da ostanem sama onoliko dugo koliko to želim." Pa čak je i Newsweek-ov reporter, iako odajući zebnju zbog takvih izjava, na kraju aplaudirao ovim novim samcima koji "ne prihvataju neke stare šablone".

Toliko mnogo prikaza veselih neudatih žena, ostavljalo je utisak da se te neudate dame retko odvajaju od peškira za plažu. Stereotip je postao tako glup, da je jedan neženja gunđao u New York Times-ovom članku iz 1974. godine da "čitajući štampu pomislite da svaka devojka ima mere 92-50-92... a svaki momak visi na bazenu i čeka predivnu plavušu da dođe i divi se njegovim mišićima."

Bračni život, s druge strane, imao je lošu i klaustrofobičnu reputaciju u štampi iz ranih sedamdesetih. "Raste broj žena koje napuštaju muževe", objavio je New York Times 1973. godine, objašnjavajući da povorke jadnih supruga napuštaju prazne brakove u potrazi za "ispunjenijim" životom. Times-ov portret bračnog života bio je do krajnosti crn: prikazivao je muževe koji varaju, kritikuju i ne žele komunikaciju sa svojim suprugama, i žene koje opsesivno piju i gutaju pilule. Prema Newsweek-u bračni parovi nisu bili samo u lošem stanju, oni jednostavno više nisu bili u modi: "Jedan sociolog je otišao toliko daleko da je predvideo da će 'već venčani parovi odjednom otkriti da žive u društvu koje je orijentisano ka samcima.' "

Dvanaest godina kasnije, ista ova izdanja su slala sasvim drugačije signale. Newsweek je sada bio zauzet ogovarajući neudate žene da odbijaju da se "smire" sa partnerima koji nisu u svemu idealni, a New York Times je izveštavao da su neudate žene "suviše rigidne za veze", i da pate od "jedne vrste bolesti". Neudate žene više nisu bile zabavne devojke za štampu; dodirom medijskog čarobnog štapića pretvorile su se u mrke kuhinjske služavke, koje nisu mogle da odu na bal. "Prekasno za šarmantnog princa?" nabacivao je zlobni naslov iz Newsweek-a, iznad crteža neudate žene skupljene u usamljeničkom maniru, sa plišanim medom kao jedinim društvom. Časopisi su sada nudili jedino porugu i neiskreno sažaljenje za žene kojima su zalupljena vrata bračnih spavaćih soba koje je štampa zavila u nebeski i stilizovan erotski sjaj. Na naslovnoj strani New York Times-a, neudata žena je postavljena u praznu ulicu kao da je obolela od tifusa; iako "blistava i ispunjena", ona se boji "nailaska noći, kada tama obavija grad i pale se svetla u toplim kuhinjama". Sasvim je jasno zašto se ona boji mraka: prema štampi osamdesetih, noćne more su jedini drugovi usamljenih žena u krevetu. Naslovna priča časopisa New York o neudatoj ženi počinje sledećim navodima iz dnevnika "Meri Rodžers" za koju je časopis napomenuo da to nije njeno pravo ime: "Prošle noći sam sanjala užasan san. Sva težina sveta ležala je na mojim leđima, i pritiskala me na tlo. Vrištala sam za pomoć, ali niko nije došao. Nije bilo muža. Nije bilo dece. Samo ja."

"Meri" je bila direktorka u firmi koja se bavila odećom. Kao i većina neudatih žena koje je štampa izabrala da bi ih pribila na stub srama, i ona je bila uspeh pokreta za ženska prava, da bi tek sada postala svesna grešaka svog nezavisnog života. Bila je neudata, kao što je naslov objašnjavao, jer je bila od onih žena koje su "isuviše očekivale".

Kampanja za ženska prava još jednom je identifikovana kao zatvoreništvo; oslobođenje je unazadilo neudate žene. "Bez ljubavi, bez muškarca: visoka cena nezavisnosti," jedan je od naslova iz ženskih časopisa. "Feminizam je postao novi oblik odbrambenog stava", koji je oterao muškarce, objašnjavali su 1987. godine u Harper's Bazaar-u, naslovljen sa "Da li odbijate muškarce? Očajna i zahtevna." Priča u New York-u o sleđenom licu neudate žene, koju je ispričala psihoterapeutkinja Ava Zigler (Ava Siegler), kaže da ženski pokret treba kriviti za "neuspeh u određivanju ženskih prioriteta." Zigler je optuživala: "Nisu nam ukazale na posledice. Niko nam nije rekao 'Dok se penješ lestvicama karijere, ne zaboravi da pokupiš muža i decu.' "

Specijalna emisija ABC mreže, "Posle seksualne revolucije", takođe je savetovala neudate žene da feminizam smatraju odgovornim za svoj bračni status. Ženski uspeh je dobijen "po cenu veza", izjavio je Ričard Trelkeld (Richard Threlkeld), jedan od gostiju. Čak su i udate žene u opasnosti, upozoravao je: "Što više postignete u karijeri, veće su vam šanse za razvod." Druga gošća, Betsi Aron (Betsy Aaron), mu se pridružila: "Feministkinje nisu računale da će platiti cenu revolucije; sloboda i nezavisnost pretvorile su se u usamljenost i krizu." To nije bilo njeno iskustvo: imala je i uspešnu karijeru i muža, i to pomenutog Trelkelda.

Medijska preokupacija nesrećom neudatih žena se pojavila tek sredinom osamdesetih. Od 1980. do 1982. godine bilo je svega pet članaka o neudatim ženama. U periodu od 1983. do 1986, časopisi su pokrenuli čak pedeset i tri priče – skoro sve su bile ili kritički nastrojene ili sažaljive. (U isto vreme napisano je svega sedam članaka o neženjama.) Naslovi su upućivali na "tužnu sudbinu neudatih žena" i "šok neudatih". Ne biti u braku, a biti žena, je značilo da patite od bolesti koju je lečio samo jedan poznati lek, a to je udaja.

Štampa je pomagala slabljenju položaja neudatih žena, onoliko koliko je o njemu izveštavala, definišući njihov nizak društveni status kao lični nedostatak. Mediji su zlobno govorili o "rastućoj izolaciji" neudatih žena – mada je trendovsko novinarstvo imalo veliki udeo u stvaranju i jačanju te izolacije. Sedamdesetih, mediji su davali jednu sliku neudatih žena. Osamdesetih, nudili su crteže fiktivne neudate žene i bajke o "anonimnim" neudatim ženama, koje su uvek slikane same, kako grle jastuk natopljen suzama, ili blude pogledom kroz sivi prozor. McCall je opisao prototip na sledeći način: "Ona je radoholičarka, koja možda uživa u povremenoj večeri sa prijateljima, ali radije provodi veći deo slobodnog vremena sama u svom stanu, ubeđujući sebe da je sama svoj najbolji prijatelj."

Isto kao što je zanemarivala društvene nejednakosti koje su prouzrokovale "pregorevanje" žena posvećenih karijeri, štampa je depolitizovala situaciju neudatih žena. Ona je osamdesetih godina ukazivala, uz podršku popularnih psihologa, da su neudate žene same sebi stvorile probleme. Kao što je jedna psihoterapeutkinja izjavila u članku New York Times-a o neudatim ženama, "Žene su u ovoj situaciji zbog neurotičnih konflikata." Ona je tu tvrdnju proširila i na sebe; rekla je da je krenula na "intenzivnu analizu" da bi sebe izlečila od nesređenog samačkog života.

Medijska prezentacija neudatih žena kao mentalnih bolesnica je dobro poznata tradicija kontranapada. U kasnoj viktorijanskoj štampi, neudate žene su proglašavane žrtvama "manije od muškaraca" i "straha od braka". Posle kratke rehabilitacije neudatih kao "devojaka bećara" negde oko 1900. godine, štampa ih je ponovo optužila za mentalnu nesređenost tokom depresije (ekonomske krize). Tridesetih godina Good Housekeeping je pokrenuo ispitivanje neudatih žena koje su se posvetile karijeri, tražeći znake psihičkog nezadovoljstva. Kada su sve one izjavile da su zadovoljne svojim životom, magazin je beznadežno zaključivao, "Možda neke od njih i nemaju skrivenu čežnju, koja boli kao rana... da se nagnu nad kolevku i osluškuju ritmično disanje koje dolazi sa ružičastih ustašca?" I ponovo pedesetih, parada psihoanalitičara koju su predvodili Merinia Fernhem (Marynia Farnham) i Ferdinand Landberg (Ferdinand Lundberg), autori vodećeg uputstva 1947. godine, "Moderna žena: izgubljeni pol", koja je marširala kroz ženske časopise, obeležavajući neudate žene kao "defeminizirane" i "duboko bolesne."

Kada kontranapad štampe nije objavljivao mentalnu neprilagođenost neudatih žena, bio je zauzet prebrojavanjem tela. Ne samo da su one bolesne, upozoravali su mediji, one su i previše brojne – poruka koja je samo podizala temperaturu. Kasna viktorijanska štampa bila je opsednuta izračunavanjem tačnog broja "ekscesnih" i "suvišnih" neudatih žena; nacionalna izdanja štampala su grafikone i tabele koji su dokazivali preovladavajući broj ovakvih žena. "Zašto samački život postaje uobičajeniji?" zapitao se The Nation 1868, beležeći da ova tema "brzo ulazi u kategoriju predmeta za univerzalnu diskusiju." Podaci su bili tako loši da je Harper's Bazaar objavio 1874. godine da muškarci mogu dobiti "žene na rasprodaji", i da se "po osam melanholičnih devojaka" kači o ruku jednog neženje na zabavama. "Opšti krik je 'Bez muževa! Bez muževa!'" (Naravno, brzo su dodali da su feminističke ideje krive za ovu "užasnu" situaciju: "mnoge 'napredne žene' zaboravljaju da je njihov napredak moguć samo uz saradnju, a ne suprotstavljanje, muškarcima.")

Sredinom osamdesetih, mediji su još jednom bili zauzeti prebrojavanjem glava u bazenu neudatih i objavljivanjem tabela koje je trebalo da posluže za dokazivanje porasta broja neudatih, koji je štampa sada nazivala "bumom usedelica" i "hiperdevojaštvom". Najlegendarniji od svih tih članaka bio je objavljen u Newsweek-u. "Ako ste neudati, evo vaših šansi za udaju," bio je naslov 2.06. 1986. godine. Prateći grafikon, sličan severnoj strani Materhorna, njegove boja su se menjale od vruće crvene do frigidno plave iza tridesete – i zatim u slobodni pad Stare Devojke. "Traumatske vesti leže u demografskim studijama", počinjala je Newsweek-ova priča, pod nevinim naslovom, "Bračni šabloni u Sjedinjenim Državama." Ali suva statistika potvrđivala je ono što su svi već odavno sumnjali: da mnoge žene koje izgledaju kao da imaju sve – dobar izgled i dobar posao, visoka zvanja i velike plate – nikada neće imati bračne drugove.

Newsweek je iskoristio neobjavljenu studiju Harvard-Jejla o braku i doneo joj slavu priče sa naslovne strane. Nekoliko meseci kasnije, magazin je primio mnogo razumniju studiju o braku urađenu od strane američkog biroa za popise i podelio je u dva paragrafa zakopana u rubrici vesti. Zašto? Eloiz Salholc (Eloise Salholz), vodeća reporterka Newsweek-a za bračne studije je kasnije ovako objašnjavala slučaj studije Harvard-Jejla: "Svi smo znali šta se dešavalo pre nego je ona objavljena. Studija je samo sumirala utiske koje smo ranije stekli."

New York Times je preuzeo i produžio ovu priču. Ali, kada je došlo vreme da druga studija zauzme naslovne strane, nisu gubili previše vremena; iskoristili su je za kratku pričicu i zakopali je. A gotovo godinu dana pošto su demografi diskreditovali studiju Harvard-Jejla, New York Times je izbacio naslovnu priču o ženama koje pate zbog nedostatka muškaraca, koristeći upravo nju kao dokaz. Upitana kasnije da to objasni, autorka priče, Džejn Gros (Jane Gross), je izjavila: "Bilo je to nepravovremeno, priznajem." Ali reportaža je bila dodeljena njoj, pa je napravila najbolje što je mogla. Članak je baratao činjenicom da je studija bila odbačena zbog "ogorčene reakcije feministkinja".

Neke od izjava u štampi o braku i ženama su bile krajnje zaostale. Članak o neudatim ženama u Newsweek-u je objavio da one "više vole da ih ubiju teroristi, nego da se udaju". Možda su oni samo pokušavali da se izraze metaforički, ali se ta sentenca pojavljivala u mnogim časopisima za žene, TV emisijama i savetodavnim knjigama. "Da li znate da... četrdesetogodišnjakinje više vole da uh ubiju teroristi, nego da nađu muževe?" objavljivala je Trejsi Kebot (Tracy Cabot) u knjizi Kako da naterate muškarca da se zaljubi u vas. Bivša redakcija Newsweek-a koja je objavila ovu priču je kasnije objašnjavala kako je do toga uopšte došlo: "Ono što se desilo je da je jedan od naših novinara to prepričavao kao vic i sledeća stvar koju smo videli je da je jedan od njujorških pisaca shvatio to ozbiljno, i to je završilo u štampi."

Newsweek-ova priča o "bračnoj krizi", kao i njihova priča o "materinskom izboru" bila je parabola maskirana kao izveštaj zasnovan na brojkama. Predstavljala je "manjak muškaraca" kao moralnu kaznu za nezavisne žene koje su očekivale suviše. Newsweek-ovi propovednici su neudate žene proglasili krivim zbog najmanje tri smrtna greha: pohlepe – stavile su svoje dobro plaćene poslove ispred potrage za mužem. Ponosa – u njihovim ormarima nije bilo mesta ni za šta manje nego za gospodina savršenog. I lenjosti – nisu zaista zagrizle, "čak i ako kažu da žele da se udaju, možda to ne žele dovoljno."

Sada je došao sudnji dan. "Mnogim ekonomski nezavisnim ženama postale su jasne posledice njihovog ranijeg ponašanja", intonirao je Newsweek. "Godinama su se bistre mlade žene posvećivale karijeri, smatrajući da će se, kada dođe vreme za brak, muževi pojaviti sami od sebe. Nisu bile u pravu." Newsweek je upućivao mlade žene da se uče na greškama svojih starijih feminističkih sestara: "Posvećene trci za jednakošću, možda bi trebalo da ranije, bolje nego kasnije, razmotre pitanje braka."

Za dalju edukaciju mladih, Newsweek je objavljivao ispovesti zabludelih usedelica i pažljivo beležio njihova žaljenja: "Suzan Koen (Susan Cohen) bi volela da može da vidi svoj put do oltara. 'I ne obraćajući pažnju' odbila je nekoliko bračnih ponuda kada je bila mlada." Pedijatarka Ketrin Kejzi (Caterine Casey) je priznala inkvizitorima iz časopisa: "Nikada nisam sumnjala da ću se udati, ali nisam bila spremna u dvadeset drugoj. Više me je interesovala škola... Sad moj sat otkucava ponoć."

Paradiranje žalopojkama neudatih postala je regularna zabava medija, a melodrama je dostigla svoje vrhunce na TV mrežama. "CBS jutarnje vesti" su posvetile petodnevnu specijalnu emisiju žaljenjima neudatih žena. Kao i u slučaju priče iz Newsweek-a, šou je pušten u program u elegantno izabranom junu, mesecu rezervisanom za venčanja. "Mislile smo da ćemo za dvadeset pet godina još uvek imati sastanke," jecala je jedna žena. "Sedećemo na istom mestu i kad budemo imale četrdeset, a naš biološki sat će se zaustaviti", vajkala se druga. CBS-ova voditeljka se ponašala kao da vodi grupnu terapiju. "Da li ste uvek bile ovakve?" navaljivala je na svoje pacijente. "Čega se plašite?" "Da li ste bile jako vezane za svoje očeve?" "Da li ste učile da govorite kao deca?"

ABC mreža je unapredila televizijsku psihijatriju za čitav korak u tročasovnoj specijalnoj emisiji 1986. godine. Ne samo da su unajmili psihijatra koji će služiti kao stručni konsultant iza scene, već su jednog upotrebili da bi dobili direktan prenos nervnog sloma. Lora Slacki (Laura Slutsky), koja ima trideset sedam godina i vodi sopstvenu firmu, neudata, pokušala je da objasni da, iako je samački život "težak izazov", ona istrajava u nameri da ga vodi. "Ja ću to učiniti", rekla je, "povremeno se osećam jako dobro zbog toga." Ali voditelj nije to želeo da čuje i nastavljao je da vrši pritisak na nju. Konačno:

 

Voditelj: Suočite se sa tim strahom na trenutak, zbog mene.

Slacki: Čekajte malo, to nije tako lako (počinje da plače). Strah od usamljenosti nije – ne volim ga. Ipak sam sama. Zašto ja plačem? Ne znam zašto plačem... Ovo su teška pitanja... Ali ja ću to učiniti. Ja ću to učiniti. Ne želim da uradim to. Ne želim da uradim to.

 

Očigledno, još nezadovoljna ABC pušta u program još jednu takvu emisiju, koja je ovog puta trajala četiri dana, pod naslovom "Samci u Americi." Voditeljka Ketlin Saliven (Kathleen Sullivan) je utvrdila ton još u uvodu: "Kada sam čula da ćemo raditi ovu emisiju, rekla sam "Pa šta? Hoću da kažem, koga je briga za samice? Nemaju porodičnih obaveza. Njih motiviše samo karijera." Ali, dodala je velikodušno, naučila je da ih sažaljeva. "U početku ih nisam žalila, ali sada da."

Sažaljenje je izgledalo kao jedina prikladna reakcija, kao što je njen izveštaj pokazao, jer je život neudatih žena galerija horora:

 

Dan prvi – "Samice moraju da idu da rade da bi našle načina da upoznaju ljude."

Dan drugi: "Danas ćemo istraživati odnos neudatih prema seksu, i kako je fatalni AIDS uticao na promenu njihovog mišljenja." (Ide insert iz filma Tražeći gospodina Gudbara sa njenim glasom u pozadini: "Nepažnja prilikom sastanka može biti opasna. U ovom slučaju, ona ubija.")

Dan treći – "Samostalne majke mogu imati seksualni život, ali... razmislite dobro, ako ne želite da vam deca spavaju sa svakim kada odrastu."

Dan četvrti – "Danas ćemo pokazati malo svetliju stranu vašeg života..." Sledi: "Ali javljaju se brige koje preovlađuju. Jedna je ekonomska. Nije tako lako za samce da steknu dom. I, takođe, veliki razlog za zabrinutost, a to je HIV virus, i činjenica da ova smrtonosna bolest menja seksualne navike usamljenika."

Kada je sve bilo rečeno i urađeno, Saliven je našla jednu jedinu pozitivnu stvar u životu neudatih žena: sada se mogu prijaviti kao "samoregistrovane" u Blumingsdejlu – kao i neveste. Ali, čak i tu, upao je njen gost Čarls Gibson (Charles Gibson) sa opaskom "Nisam siguran ko će vam kupovati poklone ako se ne udate."

Uprkos naslovu "Samci u Americi", program se nikada nije obratio neoženjenim muškarcima. Omaška je bila tipična. Promotivni list za ABC-ovu emisiju "Posle seksualne revolucije" je zapravo obećao da će se diskutovati o muškarcima. Ali nije. Upitan za objašnjenje, jedan od domaćina Ričard Trelkeld je odgovorio: "Nije bilo vremena. Imali smo samo tri sata."

Kada je štampa konačno uključila neoženjene muškarce u svoj prezauzeti raspored, to nije bilo da bi im izrazila saučešće. Na naslovnoj strani New York Times-a, leškario je muškarac na svom dobro ugođenom jastučetu neženje. Naslonjen na svoj drveni pod, sa električnom gitarom na dohvat, "slučajno" je čitao knjigu i uživao (nema sumnje na veliku radost reklamera cigareta) u pušenju. "Zašto se ženiti?" bio je naslov. Na unutrašnjim stranama autor priče Trip Gabriel (Trip Gabriel) je pokroviteljski naglabao o "brigama armije neudatih tridesetogodišnjih žena." O neoženjenim muškarcima je, međutim, imao da kaže sledeće: "Bio sam impresioniran muškarcima sa kojima sam razgovarao" i "Zaključio sam da je biti neoženjen muškarac sasvim prihvatljiv izbor." Čak i muškarci koji su izbegavali žene zasluživali su njegovo poštovanje. Na primer, mislio je da je sve u redu sa tridesetogodišnjim muškarcem koji je izbegavao sastanke subotom uveče, jer je nedelja njegov dan za sport. Niti se čudio tridesetpetogodišnjem sportskom fotografu koji mu je rekao: "Mene su veze uvek gušile." Umesto toga, Gabriel je to proglasio "zrelim razmišljanjem".

Dovodeći neudate žene u stanje bračne panike, štampa je krenula da ispravlja tu nesreću bračnim tonikom. To je preraslo u enormnu dozu besplatnog publiciteta za bračnu industriju, dok su mediji nudili čudesna izlečenja mentalno i statistički hendikepiranim ženama – po ceni od 1.000 dolara za savete tipa "kako se udati za muškarca koga ste izabrali", 4.600 dolara je koštala agencija za druženje koja garantuje brak u roku od 3 godine, i 25.000 dolara za bračno savetovalište. "Samcima vreme ističe" pisao je reporter San Francisco Chronicle-a (koji je već godinama neženja), a onda prepustio svoju rubriku vlasnici agencije za druženje koja je brižno krenula u reklamu svog biznisa: "Upravo se odvija neverovatna otimačina" upozoravala je neudate žene, "i za dve godine niko neće preostati. Neće biti ovako velikih količina starijih momaka." Mediji su čak ponudili sopstvenu pomoć u savetovanju. New York je lansirao inspirativnu ulogu – neudatu ženu koja je uspela da se uda posle četrdesete. "Kada se zaista odluče da uhvate muškarca," objavljivao je članak pod naslovom Konačno neveste, "onda to zaista i urade". U redakciji USA Today su izigravali lekare, nudeći specijalnu liniju za samce u nevolji – sa psiholozima koji su odgovarali na pozive. Oni su međutim priznali da su ih rezultati zaprepastili: ljubavi željni muškarci bili su čak dvaput brojniji nego žene.

Ženski magazini su gladno prihvatili sjajnu priliku. Udavače su, na kraju krajeva, njihova specijalnost. Tema februarskog broja Cosmopolitan-a iz 1989. nudila je uputstvo na jedanaest strana o  postavljanju zamki za muževe, sa naslovom nalik na biznis "Kako da zaključite posao." Magazin ih je učio: "Statistike su vam poznate: svuda je više žena nego muškaraca... morate se pribrati od ovog trenutka." Njihovi saveti tipa udajte-se-brzo kao da su prepisani iz poslednje knjige o kontranapadu. Između ostalog: pretvarajte se da imate manje seksualnog iskustva nego što zaista imate, vežbajte pletenje i kuvanje, dozvolite da on vodi reč, i budite "krajnje prijemčive". U časopisu Mademoiselle bile su na dnevnom redu slične mudre reči: časopis je promovisao "povratak teško-uhvatljivih", i savetovao žene da čuvaju svoju reputaciju, podsećajući ih da "pametne žene nikad ne zovu telefonom prve". A naslovna priča New Woman-a koju je pisala dr Džojs Braders (Joyce Brothers) ponudila je neke od starih saveta za lov na muževe, pod naslovom: "Zašto se ne smete useliti kod svog ljubavnika".

Dok je štampa bila zauzeta gurajući neudate žene u brak, istovremeno je upućivala već udate da ostanu mirne. Efektivna akcija: širenje straha od života posle razvoda. Godine 1986, NBC je dala specijalni izveštaj fokusiran na "negativne posledice razvoda". Cosmopolitan je ponudio članak na četiri strane kompletno posvećen spašavanju braka. "Samački život izgleda izazovno u gorkim svađama. Ali budite dalekovidi: sve više stručnjaka za brak upozorava na zabrinjavajuće posledice razvoda." Za žene, uporno je ponavljala štampa, razvod vodi u tešku depresiju, usamljenički život i prazan bankovni račun.

Da bi sprečili razvode, mediji su još jednom pritekli u pomoć prijateljskim savetima i predavanjima o moralu. CBS je oživela "Može li ovaj brak biti spašen?" – stari članak iz Ladies' Home Journal – kao nacionalnu debatu nudeći terapije uživo za parove sa lošim odnosima. "Kako ostati u braku", bila je ponuda Newsweek-a – članak sa naslovne strane iz 1987. koji je navodio slučajeve preporođenih parova koji su "bili na ivici" pre nego što su "našli spasenje" intervencijom terapeuta. Nekoliko bračnih savetnika koji su se promovisali na ovim stranicama nudili su šesnaestonedeljni program za očuvanje braka – za tek venčane parove.

"Kako su se vremena promenila!" pisao je Newsweek. "Amerikanci shvataju brak mnogo ozbiljnije." Časopis nije imao dokaze da postoji trend bračnog buma. Sve što su uspeli da proizvedu je bila bleda statistika: zanemarljiv pad stope razvoda od 0.2%.

BOLEST NEPLODNOSTI I GROZNICA ZA DECOM

 

"Da li je trend neplodnosti bolest japija osamdesetih?" upitala se voditeljka Marija Šiver (Maria Shriver) u specijalnom izveštaju 1987. Može li biti, brinula se, okrećući se svojim stručnjacima, da su sterilne materice postale "osobina žena koje se bave karijerom?" Njeni stručnjaci, lekari koji su se bavili sterilitetom, jedva su dočekali da se slože sa njom. Do sada, trendovski novinari su sasvim shvatili kako se to radi, nisu im bili potrebni stručnjaci da bi ukazali na neprijatelja. Ako je u pitanju bio ženski problem, smesta im je bilo jasno da treba kriviti ženske zahteve za nezavisnošću i jednakošću. U slučaju "osobine žena koje se bave karijerom", veštica koja je bacila čini nosila je sopstveni novčanik, u kome se, bez sumnje, nalazi NOW članska kartica. Naslovi su smesta razjasnili zašto žene imaju problem: "Imati sve: odlaganje materinstva ima svoju cenu" i "Tihi bol steriliteta: gorka pilula za uspešne žene". Kao što ističe reporter New York Times-a neplodne žene današnjice su "hodajući kliše" feminističke generacije, "žene na pragu četrdesetih, koje su posao stavile ispred materinstva".

Newsweek je posvetio dve udarne priče "trendu nerađanja dece". Među fotografijama usamljenih žena u uglovima kancelarija, i praznih kolevki sa plišanim medama, Newsweek upozorava da će skoro 20% žena ranih tridesetih godina završiti bez sopstvene dece – i, "tvrde stručnjaci, taj procenat će se sve više povećavati kada su u pitanju žene usmerene na karijeru". Ekspert koga je Newsweek iskoristio da podrži ovu tvrdnju je niko drugi do harvardski ekonomista Dejvid Blum (David Bloom), ko-autor čuvene Harvard-Jejl studije. Sada je tvrdio da će 30% menadžerki ostati bez dece.

Da ne bi zapostavio ovu temu, Life je uradio sopstveni specijalni izveštaj "Bebe zahtevaju", u kome je istaknuto da će "milioni" žena sa karijerom "skupo platiti čekanje". Dali su i dokaz u vidu fotografije: Meri Čejs (Mary Chase), četrdesetdvogodišnja producentkinja i književnica, koja pokajnički gleda u praznu kolevku. U daljim fotografijama Meri je prikazana na ispitivanju kod specijaliste za neplodnost, ogoljenih leđa na akupunkturi kako pokušava da "poveća energiju", na savetovanju sa muškim spiritualistom koji je tvrdio da može pomoći kod steriliteta, kako dubi na glavi u donjem vešu posle seksa i na kraju širom otvorenih usta pred svojim mužem koji pokušava da utvrdi "da li ona ima ranih trauma koje možda blokiraju njenu sposobnost da začne". Par nije znao ko od njih dvoje ima problem sa sterilitetom, te je bilo sasvim mogućno da su u pitanju rane traume njenog muža. Međutim priča u Life-u se nijednom nije dotakla te mogućnosti.

Kao i kod svih trendovskih priča, podaci koji bi podržali sve te priče o neplodnosti jednostavno nisu postojali, te su časopisi bili prinuđeni da ih izmisle. "Teško je reći, ali izgleda da je neplodnost u porastu", tvrdi Newsweek. "Postoji nekoliko statističkih pokazatelja da neplodnost prevladava u našim životima", tvrdi Life. Naravno, postojalo je mnogo statističkih pokazatelja; ali oni nisu podržavali priču o "karakteristikama žena sa karijerom." Neki magazini su nedostatak dokaza prevazilazili prostim prelaskom u buduće vreme. Mademoiselle, na primer, nudi predviđanje – "Nailazi epidemija neplodnosti". A članak iz 1982. u New York Times-u uništava skeptike. Žene u tridesetim godinama koje ne veruju u neplodnost sigurno pate "od potrebe za poricanjem nalaza" na visoko "emocionalnom nivou".

Te nedelje kada se pojavio članak u New York Times-u, žene koje su bile pretplaćene na njega i na časopis Time, mora da su bile zbunjene. Dok je Times kukao nad praznim matericama žena tridesetih godina i starijim, – pokrenuo je dve takve priče iste nedelje – Time je brbljao o onima koje su popunjene. Nedeljne novine su gurale drugu polovinu para trendova: bejbi bum, "Žene sa karijerom biraju trudnoću, i rade to sa stilom", slavio je magazin u naslovnoj priči "Novi procvat beba." Ponovo, statistike nisu dokazivale takav trend; stopa rađanja se nije promenila u poslednjih deset godina. Ali to uopšte nije bilo važno. Bejbi bum trend bio je šargarepa na štapu epidemije neplodnosti. Time je to sasvim jasno pokazao popunjavajući ovu priču sa upozoravajućim uokvirenim člankom "Medicinski rizici čekanja".

Da bi zaobišli nedostatak podataka, u Time-u su se koristili standardnim eufemizmima: "Sve više i više žena", tvrdili su, "bira trudnoću, pre nego što sat otkuca poslednji čas". A onda su skrenuli pažnju čitateljki na gomilu trudnih filmskih zvezda i medijskih idola. Bivša zvezda "Čarlijevih anđela", glumica Džeklin Smit i princeza Dajana očekuju bebe, prema tome, to mora biti nacionalni fenomen.

Time nije bio jedini list koje je nekoliko starleta smatralo velikim brojem. McCall je blistao sa "Holivudskim kasno procvetalim majkama". Vogue se pojavio sa pričom o još jednoj majci iz "Čarlijevih anđela" : "Materinstvo je obuzelo Faru Fosit. Jedina tema o kojoj želi da govori je dojenje beba." Posežući još dalje u potrazi za dokazima bejbi manije, štampa je donela obaveštenje iz zoo-vrta: "Gorila Koko govori čuvaru da bi želela da ima bebu." I, pošto je završila sa neudatim ženama, štampa je želela da žene primora na  trudnoću, savetovanjem i čak nagrađivanjem. Radio stanice u Ajovi i na Floridi su sponzorisale "Roditeljski kup", takmičenje – 1.000 dolara nagrade, šestomesečno pakovanje pelena i kolevka prvom paru koji začne.

Mitski procvat beba inspirisao je još veći procvat atributa na stranicama štampe. San Francisco Chronicle je zvučao elokventno:

 

Moramo da primetimo da smo u privatnom životu zabeležili apsolutni procvat i brakova i porođaja mnogih žena koje su, ne tako davno, odavale utisak da su potpuno posvećene svojim karijerama. Lepo je ponovo čuti zvuk svadbenih zvona i gugutanje zadovoljnih beba u rukama svojih majki.

 

Manje nakićenim rečima, New York Times je izražavao ista osećanja:

 

Neke od bivših maturantkinja su odgovorile na upitnik (povodom dvadesetpetogodišnjice mature), sa osećanjem krivice da su "samo" supruge i majke. Ne tako davno, i druge žene su otkrile da uspeh u poslu koji je tradicionalno pripadao muškarcima ne pruža automatski ispunjen život. Materinstvo se polako vraća u modu.

 

Ako ovi članci nisu povećali stopu rađanja, svakako su povećali žensku anksioznost i osećanje krivice. "Ne možete uzeti časopis, a da ne pročitate o još jednoj mogla-je-da-bude-majka sa problemom neplodnosti koji bi možda bio manje komplikovan da je samo pokušala ranije", pisala je mlada žena u "odgovorima čitalaca" u New York Times-u pod naslovom "Materinstvo je bolje ako je pre tridesete". Bila je uznemirena, ali ne zato što mediji terorišu žene. Bila je ljuta na starije žene koje su izgleda mislile da je sigurnije čekati. "Verujem da je moje pravo da sledim biološki reproduktivni red, šmrknula je, zvučeći suviše kao MBA ispod te zaogrnutosti materinstvom.

Jednostavna sposobnost da prepozna medijski napad postavila je mladu ženu ispred mnogih drugih žena koje su se odjednom osećale očajno, bezvredno, i kao da ih treba kriviti što se nisu reprodukovale onda kad su mediji to zahtevali, "shvativši" odjednom da signali dolaze isključivo iz njihovih tela, a ne iz njihovih novina. "Nisam ni razmišljala o rađanju, a onda najednom, kada sam imala trideset četiri godine, zgrabilo me je kao kandžama", poveravala se žena u Vogue-u. "Ja nisam imala ništa sa tim, bili su to moji pobesneli hormoni koji su govorili, 'uradi ono što treba da uradiš, a to je reprodukcija'. Bilo je to više fizičko nego mentalno osećanje."

Konačno, evo najvećeg medijskog doprinosa kontranapadu: to nije samo diktiranje osećanja, već ubeđenje koje su preneli ženama da je lajavi glas koji im izdaje naređenja, glas njihovog sopstvenog uterusa.

 

 

ISTINITA PRIČA O Ms.-u

 

Dok su mediji promovisali kontranapad, ko je na napad odgovarao? Visokotiražna štampa nije obavljala dobar posao. Nekadašnja kvazi-feministička "njena" rubrika u New York Times-u je sada objavljivala priče o angažovanim političkim temama kao što su: kakav je osećaj predaje, zašto žene zaista žele veliki verenički prsten i koja su najbolja sredstva za pročišćavanje vodovodnih cevi. Mnogi feministički časopisi manjih tiraža su ‘zatvorili radnju’; čak i u zalivu San Franciska, koji je nekad bio mêka feminističke štampe se mnogo časopisa ugasilo do 1989. godine.

Naravno, žene su još uvek mogle da se okrenu časopisu Ms., koji je bio vodeći feministički časopis, radi odgovora na kontranapad. Međutim, kako su napredovale osamdesete, tako su čitateljke tog časopisa otkrivale da se on menja skoro istom brzinom kojom se menjala kultura oko njega.

"Dobile ste dozvolu da imate fino očupane obrve", cvrkutao je Ms. u oktobru 1989. godine, u članku koji je govorio o negovanju, i to na tri strane. Takođe je uredu, objavio je časopis, trajna depilacija, vrlo bolan elektrolitički tretman, i primena Accutane-a, sredstva za uklanjanje akni, za koje se inače sumnjalo da ima kancerogeno dejstvo. I sve smo to dobile od časopisa koji je svojevremeno kritikovao industriju lepote.

Iako je magazin još uvek istraživao slučajeve seksualnog ugrožavanja, porodičnog nasilja, i tretman žene u zemljama trećeg sveta, nova redakcija Ms.-a je kasnih osamdesetih uspostavila trajnu modnu rubriku, izveštavala o holivudskim zvezdama na četvrtini prostora i objavila zaista izvanrednu novost – biseri su ponovo u modi. Prvi magazin koji je na naslovnoj strani objavio unakaženo lice isprebijane žene je sada povukao fotografiju Hede Nusbaum (Hedde Nussbaum), maltretirane žene, sa svoje naslovne strane, da ne bi uznemirio one koji su se reklamirali u časopisu. (Fotografiju Hede Nusbaum zamenio je meki snimak nage žene.)

Ono što je najinteresantnije u tom naglom povećanju prostora za slavne u Ms.-u, je da je sve počelo kada se magazin odrekao svog statusa novina koje nisu donosile profit – pravac koji su izdavači zauzeli da bi mogli da se ‘više bave politikom’. Ako bude profitabilno izdanje, Ms. može uticati na kandidate, rekla je osnivačica  Glorija Stajnem (Gloria Steinem) štampi prilikom te promene. I zaista  su se bavili politikom. Izveštačica iz Vašingtona, En Samers (Anne Summers) je počela da pokriva nacionalnu politiku, i poslala veliki broj članaka koji su se bavili izborom predsednika 1988. godine.

Kada je Samers preuzela vođstvo od Glorje Stajnem, odlučila je, kao svojevremeno izdavači Good Huusekeeper-a, da imidž Ms.-a zahteva "poboljšanje". To je očito značilo da postane magazin koji čitaju viši slojevi društva, strategija koju je već započela prethodna uprava sredinom osamdesetih. Sada, kada je Ms. bio profitabilna firma, pre svega su ih interesovale čitateljke sa visokim prihodima. Ovaj cilj je jasno potvrđen promotivnom literaturom koja je poslata svim potencijalnim oglašivačima, koja je na primer obećavala da će obezbediti čitateljke koje se snabdevaju isključivo u delikatesnim radnjama – ilustrovana fotografijom žene koja skače po krevetu dok joj kreditne kartice i drugi znaci bogatstva ispadaju iz džepova. (Zanimljivo je da je istu fotografiju koristio Conoisseur, u priči o skupocenom rublju.)

Da bi se proširilo tržište u višoj klasi, Samers je angažovala firmu za istraživanje tržišta koja će pratiti ponašanje potrošača širom zemlje. Bile su anketirane isključivo žene u čijim domaćinstvima je godišnji prihod prelazio 30,000 dolara godišnje. Istraživači su ih zamolili da ocene ženske časopise koji su postojali na tržištu. "Žalile su se da su časopisi ponašaju pokroviteljski i s visine. Bilo im je dosta čitanja o slavnim ličnostima. Želele su časopis koji će činiti da se osećaju dobro, koji će ih ceniti, poštovati", seća se En Samers. Sudeći po sledećim naslovnim stranama, magazin je obratio veću pažnju osećanju čitateljki u vezi sa slavnim ličnostima. U prvih pet naslovnih strana Samers je eksperimentisala sa različitim temama. Tiraž je dramatično pao. U šestom broju, slavni su počeli da se vraćaju. Ali izdavači su uzeli vrlo ozbiljno jedan od ženskih komentara. "Jedna od stvari koja je isplivala – posebno kod mlađih žena – je taj neverovatan otpor prema reči "feministkinja", kaže Samers. Pravi cilj Ms.-a je zapravo trebalo da bude borba protiv tog otpora, da pokaže ženama da je to reč koju treba prihvatiti, a ne bojati se nje, da objasni da je američka kultura demonizovala tu reč baš zato što je ta reč mogla da ponudi toliku moć ženama. Zapravo, časopis se mogao suprotstaviti kontranapadu razotkrivanjem njegovih premisa, i objašnjenjem da feminizam jednostavno znači podržavanje ženskih prava i slobodnog izbora. Uostalom, to su ispitivane žene jednoglasno podržavale; svaka anketirana žena je tvrdila da ne želi da bude u situaciji da mora da bira između karijere i porodice.

Ali umesto oživljavanja te reči, Samers ju je odbacila. "Mislim da treba biti vrlo pažljiv sa upotrebom tog termina", rekla je 1988. godine. "Često možemo upotrebiti reč ‘žena’ umesto feministkinja i izraziti ono što želimo." Ali, kao što je kasnija tematika Ms.-a savršeno jasno pokazala, ‘žena’ i ‘feministkinja’ nisu reči koje se upotrebljavaju u istom smislu. Iako je još uvek pokrivao tradicionalne feminističke teme, ponuđena zamena se nije mogla upotrebiti u mnogim reportažama koje je časopis sada objavljivao. Kako pričati o feminizmu u člancima o "kuvaru o kome ste maštali", ili u priči o "svežem rublju" u kojem se govori o uklanjanju mrlja?

U stvari, na kraju decenije, čitateljke Ms.-a, su na stranicama časopisa nailazile na ista ona osećanja i moralne sudove koji su vladali u medijima koji su vodili kontranapad. U udarnoj priči o gresima Bes Majerson (Bess Myerson), bivše Mis Amerika, autor Šana Alegzander (Shana Alexander) je informisala svoju publiku:

 

A što se tiče ženskog pokreta, često mislim da smo otvorile Pandorinu kutiju. Želele smo da budemo jednake. Insistirale smo na tome. I dobile smo što smo tražile... Zaboravile smo da smo različite od muškaraca; mi smo drugačije; imamo raličit senzibilitet. Danas mlade žene plaćaju naše greške.

 

Ni Newsweek to ne bi bolje rekao.

Žene čiju je pažnju časopis želeo da privuče su se žalile i na fenomen kontranapada. "Glavni naš zaključak je da je ženama teško u muškom svetu", rekla je Samers, "i mi moramo pokazati više saosećanja". Žena prosto poželi da njen časopis bude malo manje saosećajan, a više analitički. Pošto je Vrhovni sud stavio na dnevni red pitanje abortusa, Ms. se zaista pokrenuo i objavio "To je rat!" na naslovnoj strani u avgustovskom broju 1989. godine. Međutim, neki od oglašivača, koji su ionako tražili neko ‘mekše’ tržište, su smatrali da je takva naslovna strana suviše ispolitizovana. U međuvremenu, izdavači su ionako gubili reklame u svom drugom izdanju, Sassy, koji je godinu dana ranije postao meta fundamentalističke kampanje protestnih pisama, jer je objavio neke iskrene priče o tinejdžerskoj seksualnosti. Konačno, zbog tog reklamerskog egzodusa, koji je pretio da gurne oba izdanja u finansijski kolaps, kontrolu nad Ms.-om je preuzeo muški izdavač Dejl Long, u oktobru 1989. godine. Samers je ostala da bi se borila za svoje ideje, ali ju je u decembru Lang sklonio sa mesta glavne urednice. Zatim ga je ugasio na osam meseci, usmerio čitateljstvo na druga svoja izdanja, i konačno ponovo pokrenuo Ms. kao dvomesečni žurnal bez reklama, sa slabom distributerskom mrežom i nemoguće visokom pretplatnom cenom, koja je prepolovila tiraž.

Sa vodećim feminističkim časopisom izbačenim iz igre, zar bi se neko od novih magazina usudio da uputi izazov kontranapadu? Svakako ne Men ili Men'’s Life, ili M.Inc ili bilo koji drugi muški časopis koji se bavio temama poput: zašto muškarci više vole plavuše, ili zašto nisu prihvaćeni ‘osetljivi muškarci’. Svakako ne ni Victoria, Herstov novi magazin čije su priče opisivale radosti vezenja i cvetne aranžmane. Pa ni Elle, okretni novi magazin o modi i lepoti: podržavao je ideju da mlade žene "nemaju potrebe da ispituju zašto i kako seksizma" i, uostalom, "svi ti ideali koji su se smatrali apsolutnim istinama – seksualno oslobađenje, ženski pokret, potpuna ravnopravnost – su se pokazali u pravoj svetlosti". Jedini novi magazin koji je pokazivao bled interes za stvarne ženske brige, bio je Lear’'s, namenjen ženama iznad četrdesete, i uostalom jedini koji su vodile žene. "Želimo da govorimo o stvarnim ženama, sa borama na licu", objavila je izdavačica Frensis Lir (Frances Lear) (iako nije prestala da objavljuje reklame na kojima su bile mlade žene duplo mlađe od njenih čitateljki). Ali, na kraju osamdesetih, i ona je počela da vodi politiku kontranapada. U govoru koji je održala 1988. godine na skupu Žene u komunikacijama, govorila je protiv "novih pragmatistkinja koje "razmišljaju materijalistički", i izjavila: "i osuđujem žene u pokretu... za feminističku preokupaciju da zadovolje sopstvene potrebe." Konačno, medijske liderke su našle načina da optuže komercijalizam koji su same inspirisale u ženskoj nezavisnosti.

 

(Iz: Susan Falludi, Backlash, The Undeclared War Against American Women, Crown Publishers, New York 1991)