Jasmina Tešanović
Stajala je na simsu krova u Njegoševoj
ulici, broj sedamnaest.
Nije mogla da se seti nijednog opšteg
mesta. Veče jeste bilo mirno, sneg beo i krhk, mesečina srebrna a opšta
praznična atmosfera vesela. Ali, i da je htela, nije imala zašta da se uhvati u
slučaju da izgubi ravnotežu. A bila je uravnotežena više nego ikad, u svakom
slučaju više nego nekoliko sati ranije dok je stajala na prozoru svog stana u
Njegoševoj ulici broj sedamnaest. Bože, možda je ona bila ptica u pređašnjem životu!
Oduševljen pogled prelete joj žicom od
bandere na drugi kraj grada, i letela je letela zaista, pogledom, mislima i
česticama. Kreštavi zvuk pištaljke preseče je. I ona izvadi pištaljku iz džepa
i jako zazvižda nepoznatoj osobi u neodređenom pravcu. Bilo je to novogodišnje
veče januara 97: odmah posle ponoći, kada su ljudi raštrkani celim belim gradom
zviždali, trubili, na nogama, kao da su svi sišli iz nekog vasionskog broda u
kojem su putovali milenijumima, stigavši na predodređeno mesto gde će večno
živeti. A ona je konačno sve shvatila, da s obzirom da je ptica može i bez
pištaljke da zviždi: "Žene po simsovima, zviždite i bez pištaljke!"
Iako ništa nije čula od sopstvenog
unutarnjeg mira, znala je da je pošao za njom. Da li je pošao za njom u smrt,
ili želi samo da utvrdi da je smrt zaista nastupila?
"Žene zviždite kad vas napadnu, i u
rođenim krevetima!"
Izvadila je opet pištaljku i jako
zazviždala: iz celog grada uzvratile su joj pištaljke, i ptice. Njihov zvuk
postajao je sve jači i bliži.
Ne okrećući se, rekla je: "Ne
prilazi mi" i shvatila je da mu je tog trenutka, na simsu zgrade 17 u
ulici Njegoševoj u Beogradu prvi put to rekla. I da je on zaista i stao. Nije
očigledno imao nameru da joj priđe mimo njene želje. Da li to znači da je svih
ovih godina kad joj je krišom dolazio u krevet mislio da ona to želi? I onda
kad je imala dvanaest godina, i trinaest, i četrnaest, i petnaest? Kao sada kad
ima šesnaest i stoji kao ptica zviždeći na simsu? Opet je uhvati osećanje
sumnje i žestoke krivice: možda nije umela da mu kaže "ne" zato što
nije htela da mu kaže ne?
Iako nije htela da skoči sa simsa,
poljuljala se od umora i težine te svoje misli. Jer zaista nikad, ama baš nikad
nije sve to želela, i bolelo ju je i bilo ju je sramota i nije znala šta da misli
ni šta da radi, ni kome to da kaže, ni da li ostali to rade i šta misle i kako
majku da ne povredi, ali zaista... Zaista je potpuno sigurna da mu ipak
nijedanput nije rekla "da".
Opet je krenuo ka njoj dok se ljuljala
kao ptica ustreljena rođenom krivicom. Kao neka ptica grabljivica koja ne može
da poleti zbog težine svog plena. A on je krenuo...
Nemoj da me gurneš, vrisnula je.
I on je stao. Ipak je on bio njen otac i
želeo je njoj sve najbolje, da živi i takva kakva je, makar sa stidom lude
žene. Zauvek lude, zauvek žene.
Da li bi to bilo isto i da je bila muško?
pomisli ali brzo odbaci teoriju koja pomaže samo kad je praksa ne stavi pred
svršen čin: što se nje tiče, bila muško ili žensko, desilo se. Uostalom, nije
se osećala naročito muško niti žensko dok je jednu stvar znala sigurno. Nije
bila žrtva. Nikad, ni onda, ni sada na krovu dok ne razmišlja više ni o čemu
osim da izbegne dodir muškarca kome godinama nije umela da kaže ne, nije imala
jezik niti slike žrtve. To je bio njen život i njena priča, možda neobičniji od
ostalih, u svakom slučaju komplikovaniji, ali baš zato porozan samo za njene
reči, za njen doživljaj.
Stop nasilju, pisalo je na jednom letku
koji je leteo sa susednog krova. Kao da je nasilje auto a prestanak crveno
svetlo na semaforu. Ili možda i jeste, možda je upravo pojednostavljen jezik
pojednostavljivao i stvarnost. Imenovati zločin, znači udahnuti mu život.
Povrativši ravnotežu, opet je posumnjala:
možda nikad nije trebalo shvatiti ono što na vreme nije bilo shvaćeno, šta će mi
znanje kad nemam telo!
Njen otac je drhtao na krovu: izašao je
bez kaputa, bez znanja majke, možda i bez sopstvenog znanja. Nije bilo nijedne
reči kojom bi mogla da ga obuhvati: videla je samo njegove delove na minus 8
kako otpadaju dole na vesele građane grada u kome ona neće živeti kao svi
stali, slaveći Novu godinu, pijući vino, jedući torte, rađajući decu, vodeći ih
u školu, u nov svet. Ona nikad neće živeti nijedno opšte mesto kao posebno,
možda uopšte neće ni živeti ali, rekla mu je strogo, da ne posumnja u
ozbiljnost njene namere:
– Ako mi priđeš, gurnuću te. Od tebe neće
ostati ni reč.
Sa njegovog tela kao da su otpadali na
vesele građani njegov smrznut nos, uši, kapci, palčevi...
Zar nisu mogli drugačije da se oproste?
rekla bi njena majka da je ovu scenu mogla da vidi. Verovatno bi se privila uz
oca, i blagim pokretima ruke mahala svojoj ćerki jedinici koja se ljulja na
ivici simsa. Odavno je ona već izgubila tu borbu sa stvarnošću. Stvarnost je
nju kontrolisala a ne ona stvarnost, a što se tiče tuđih života, oni su bili
kao na filmu, u koje je ona ponekad ulazila a ponekad i ne. Majka je zaista
poznavala emotivnu tragediju ljudskog bića, i čvrsto se tog saznanja držala.
Scena je za nijansu predugo trajala. Ne
okrećući se, viknula je:
– I samo da znaš : nisi me ti gurnuo!
I skočila je, bez straha da će pokušati
da joj oduzme i taj njen poslednji doživljaj. Čak je i pomislila da nije tačno
to njeno predosećanje da ona nikad svoju decu neće imati.
Kad je njen lik nestao sa simsa, sa
njegove tačke gledišta, priča je bila gotova. Nije otrčao do simsa, nije se ni
ukočio. Krenuo je običnim, obazrivim hodom po klizavom krovu natrag u stan gde
ga je čekala njegova verna žena koja ništa nije znala ali je ipak sve njihove
stvari znala. Reći će joj nešto, bilo šta, da prođe tih nekoliko minuta dok im
neko spolja ne zakuca na vrata i definitvno te praznične večeri naruši bedeme
intime. Šta je osećao, ni tada ni ranije nikad nije izlazilo izvan svojih
smirenih pokreta i opet onih istih čuvanih bedema intime.
Kažu da kad umreš nema više života, kažu
takođe da ti se u poslednjim trenucima pred smrt ceo život odmota brzinom
svetlosti ispred tvoje još žive pa ipak umiruće svesti. Kod Maje se to ovako
odigralo:
Letela je i letela i letela, duže nego
što je zapravo letela. I bilo joj je odmah žao, u trenutku u kome je izgubila
tlo pod nogama, što dovodi svoj život u opasnost. Nije htela da je više nema,
iako već odavno nije imala telo, nije jela nije pila nije pušila, nije se
dodirivala, niti je osećala da je bilo ko dodiruje. Sada je osetila neki vetar
kako joj struji celom kožom i kako podrhtava kao neki avion ili ptica. Počela
je instinktivno da maše rukama i nogama, da se odupre tom jednosmernom
strujanju i da uhvati bolji pravac. I gle, tako i bi: kako je samo sve to bilo
teško. Ni sanjala nije kako je život ptica neduhovan i naporan fizički rad.
Izgledaju tako uzvišeno dok se jadne bore za go pravac, kao neki rudari u tami
ili mornari u buri.
Letela je iznad drveća u pravcu Slavije i
izgledala je kao neka kokoška koja leti. Reši da popravi stil i pomisli: dobro
što nije obukla suknju i što je stavila babin šešir na glavu. A metla? Možda bi
joj i metla dobro došla, sad kad svi mitovi funkcionišu.
Uskladila je noge i ruke, usporila mahnit
let i pokušala da se seti još nekih mitova, jer jedno je shvatila: od njenog
tela ostala je samo njena misao a ona je postajala telo u svakom trenutku kad
bi se pomislila. Setila se žena koje lete, polu ptica polu žena zvanih sirene
koje lete, setila se svoje babe, Njegove majke koja se ubila pre no što se ona
još bila rodila, obesivši se, setila se na brzinu lepog lica svoje majke kako
plače noću zato što ona kao beba plače, a ona kao beba ne zna da joj pomogne da
joj kaže da ona plače jer ne ume da govori, da plače zato što je voli, da želi
da joj to lepo lice priđe i da oseti njen miris, njene suze, da je se ne
plaši...
Ali pošto je mogla samo da plače i njena
majka je samo plakala, i to plakanje je sada imala ritam letenja.
Na trgu Republike ljudi su se tiskali i
vrištali: svi na zemlji. Neki omanji rastom delovali su kao da svakog trenutka
mogu da se uguše od velikih koji su strujali kroz masu nasumice. Niko nije imao
pravac, ali su svi imali nagon da se stisnu i da stisnuti pište cupkaju, bilo
šta...i zvuk koji su kao masa koja duva u jednu pištaljku ispuštali bilo je
jedno razorno "ne", prvi put posle toliko vremena, koje je leteća
devojka vrlo glasno čula jer je u njenom telu kao po praznoj metalnoj kofi taj
slog dobovao.
Maja je letela iznad Trga sa svojim
babljim šeširićem s obodom preko nosa: pod uslovom da je još uvek imala nos.
Nije smela da proba da pipne svoje telo, šta ako postoji i šta ako počne opet
da leti naniže? Jednom je večeras već poginula, sasvim dovoljno za jedan život.
Ovo što se sad odvijalo, bio je Nov i Drugi život. Da li posle ili pre smrti,
to nije znala iz ličnog iskustva da kaže, uglavnom očigledno neki ljudi,
naročito neke žene, osvoje pravo na taj nov život u kome leteća nevidljivost
postaje njihova filozofija i telo.
Letela je letela sad već u krug nad
uzburkanom masom raznih boja i zvukova. Mahala je rukama i nogama kao da igra
bestežinski kosmički balet i smejala se bez zvuka, bez misli. Lebdela je duboko
duboko u noć, sve dok je u zoru jedan oblak, onako umornu i srećnu nije poneo u
nepoznatom pravcu.
Njenom ocu Lazaru i njenoj majci Mariji
niko nikad ni te večeri niti ikad kasnije nije zazvonio na vrata da im saopšti
da je njihova ćerka Maja skočila sa krova i da je... Niko ni tada, ni pre, niti
kasnije, nije narušio bedeme intime jedne građanske beogradske porodice koja
pod suncem nepravde i zla već godinama krši jedan od osnovnih civilizacijskih tabua.
Ko zna koliko je još takvih bedema, ko zna koliko još ima krovova, ko zna
koliko novogodišnjih i božićnih euforija. Ko zna šta sve još što oni izvan tih
bedema intime i ne slute. Zar postoji ono što ne vidimo, zar postoji ono što ne
doživimo, zar postoji bilo šta što ne može da se ispriča, zar postoji išta
izvan Priče?
E
pa postoji, kažem ja koja vam pričam ovu Priču samo zato što sam je čula,
izmislila, zamislila. Postoji kaže vam Maja koja leti i dalje ko zna gde.
Postoji, kaže Lazar koji još uvek ne ume da izađe iz senke svojih zabranjenih
strasti i da ostane živ kao muškarac. Postoji kaže Marija koja će kad tad
poleteti kao Maja ali čeka četu osvetnica da prethodno završe stvar sa ovim
muškim svetom takvim kakvim jeste. I postoji pre svega Priča koja ispred života
životu daje oblik, simsu daje visinu, snegu specifičnu težina. Kao Istina, kao
Pravda. I bez obzira što je nesigurno na njima zasnivati život, kao na
verovanju da letiš kad skočiš sa simsa, one ipak postoje. Kad postanu, satru
kao plamen, kao oštrica dijamanta okvire Istinite i Pravedne Priče, i onda nam
nekako svima, i njima i nama, zaista ali zaista zbog svega toga bude lakše.