Sintija Kokburn

KA JEDNAKOSTI

Prevela Aleksandra Vesić

 

 

Aktivistkinje za ravnopravnost polova u svim vrstama organizacija su se danas povukle i procenjuju rezultate napora iz osamdesetih. Oni sa kojima sam razgovarala u cilju istraživanja koja su predstavljena u ovoj knjizi1 su jedinstveni i potpuno složni u razočaranju dostignućima "principa podjednakih šansi". Zakon je, kažu, previše slab i težak za primenu. Organizacije koje preduzimaju neke pozitivne akcije su malobrojne a njihovi ciljevi i metodi previše ograničeni. Organizacije biraju visok profil (stručnjaka), mere koje ništa ne koštaju i izbegavaju promene koje zahtevaju više sredstava a mogle bi da poboljšaju stanje stvari za veći broj žena. Usvojene politike se retko zaista primenjuju. Primenjivanje se ne kontroliše. Neprimena se ne kažnjava, a primena ne nagrađuje. Sem toga, postoji široko rašireno uverenje među onima koji se bave ravnopravnošću polova da problemi nisu samo produkt istorije. Postoji aktivni otpor među muškarcima. Oni stvaraju institucionalne prepreke da bi zaustavili ženski napredak u organizacijama. A na kulturnom nivou oni gaje solidarnost među muškarcima i seksualizuju, prete, marginalizuju, kontrolišu i dele žene.

 

Jednake šanse: dugoročni i kratkoročni program

 

U prethodnim poglavljima pratili smo pokušaje u četiri organizacije da se izjednače položaji žena i muškaraca. Akcija o kojoj se radi je uključivala i jednake mere za crne ljude, homoseksualce i hendikepirane ljude. Proučavajući nameru i sadržaj akcije korak po korak, u svakom od ovih slučajeva postale su vidljive razlike u planovima. Postojale su kratke liste, odnosno ona minimalna pozicija podržana od uprave bez koje nikakva politika sprovođenja jednakosti ne bi mogla ni da započne. Takođe je postojala i duža lista promena koja je uključivala više stvarnih vrsta promena, kao i zvanične i nezvanične ciljeve onih koji se bore za ravnopravnost. Ženski sindikati ili žene menadžeri su davali svoju podršku nekim od predloga sa te duže liste dok su na neke ostajali ravnodušni ili imali čak i negativnu reakciju. Većina muškaraca se međutim nepogrešivo uključivala u "vežbe podrivanja i ograničavanja", pokušavajući da postizanje podjednakih šansi svede na najmanju moguću meru.

U slučaju angažovanja, obučavanja i promocije žena (2. poglavlje) vidimo da uprava danas može biti voljna da kako iz pragmatičnih, tako i moralnih razloga pokuša da ukloni diskriminaciju po polnoj osnovi u treninzima za menadžment, da se otvori za ženske karijere u upravi, profesionalnom i tehničkom polju. Postoje, međutim i konfliktni interesi među muškarcima u organizacijama. Relativno moćni muškarci, podržavajući aktivizam jednakosti, su često obavezni da ugroze interese svog pola – manje moćnih muškaraca. Manje moćni muškarci nalaze da je jako teško, posle dvadeset godina antirasističkih i antiseksističkih pokreta, naći ubedljive razloge za nastavljanje diskriminacije. I pored svega, oni manevriraju, obično uspešno, da bi odbranili mušku hijerarhiju. Oni koriste sva sredstva u organizaciji koja su im dostupna. Čine sve što mogu koristeći ono što je u kulturi, da onemoguće žene (posebno crne žene) da dođu na visoke položaje, ili ako su već tamo, da na njima uspeju. Teže da zadrže žensku lojalnost muškarcu i da održe status quo, da spreče bilo kakvu organizaciju ili pokret među ženama i posebno da obeshrabre žene koje su uspele da se identifikuju sa ženama sa dna hijerarhije.

Mnoge žene, međutim, imaju različite ideje. One ne žele da budu simbolično priznate; one žele potpuno i fer priznanje žena na muškim poslovima. One se nadaju da će žene te uloge igrati drugačije nego muškarci. One ne žele da budu one koje se prilagođavaju, već žele da aktivno učestvuju u transformaciji same organizacije. Paradoksalno, postoje žene kojima se ne dopadaju aspekti kratkoročnog programa, ali nisu oduševljene ni dužim. Pozitivna diskriminacija u korist individualnih žena je nepopularna među ženama, koje instinktivno osećaju da je to samo još jedna nepravda u nepravednoj organizaciji. Ipak one pozdravljaju ideju transformacije koja može poboljšati stvari, veruju i za žene i za muškarce. Što se tiče muškaraca, pa čak i onih u upravama, koji iniciraju pozitivnu akciju za žene, oni ulažu energiju u ograničavanje bilo kog proširenja tog plana, otvaranje novih puteva, i iznad svega dodatno obučavanje žena.

Drugi aspekt politike ravnopravnosti polova bilo je poboljšanje mera kako bi se ženama omogućilo da uklope posao sa odgovornošću za domaćinstvo (3. poglavlje). Ovde vidimo kako su neki od muškaraca koji su na vrhu, bili voljni da prošire plaćeno li neplaćeno porodiljsko, da obezbede dečiji dodatak i da učine uslove za zapošljavanje žena fleksibilnijim, bilo zato što generalno podržavaju jednakost za žene ili zato što su potpuno svesni imperativa takmičenja ženske radne snage na tržištu rada koje se sužava. Ovakve "materinske privilegije" predstavljaju kontradiktornost za menadžere. One obezbeđuju žensku radnu snagu, ali donose nove troškove i nove administrativne teškoće. One su takođe sumnjiv blagoslov za žene. Omogućavaju im da održavaju karijeru, bar na neki način, ali ih istovremeno potvrđuju kao pol koji se bavi domaćinstvom. Zato bi dugoročni program bio, za neke žene, da zapravo vide muškarce kako koriste neke od tih beneficija umesto žena, da vide muškarce kako žrtvuju nešto od svog vremena i nešto od sopstvene karijere da bi podelili brigu o deci i neke druge obaveze u domaćinstvu. Samo nekoliko muškaraca sledi žene tako daleko. Muškarci se opiru jednostavnim odbijanjem da promene praksu. Kadrovski menadžeri ne čine ništa da bi ohrabrili muškarce da povežu posao i kuću na način na koji su žene to primorane da urade.

Priznavanje prave vrednosti ženskom tradicionalnom radu (4. poglavlje) i veštinama retko uspeva u programu uprave. Ponovno procenjivanje ženskih nisko plaćenih poslova (u kojima su maksimalno zastupljene crne žene), u kojima su one degradirane, vrednovanje adekvatno vrednovanju tradicionalnih muških poslova, to su ženski zahtevi koji su u velikoj meri u sukobu sa "muškim ciljevima" većine organizacija i njihovih uprava. Profit ima primat u biznisu; kada je u pitanju država, troškovi. Zahtev za jednakim vrednovanjem je u kontradikciji sa funkcionisanjem tržišta rada, u kome je slaba pregovorna moć žena koje su vezane za domaćinstvo jak adut poslodavaca. To takođe izaziva protivljenje muškaraca nižeg stepena obrazovanja koji svoj društveni status i uopšte osećaj identiteta vide usko povezan sa položajem žena koje im mogu biti podređene, eventualno jednake, ali nikada iznad njih.

Postoje međutim još nedostižniji ciljevi koji su sa ovim u vezi: restruktuiranje u organizaciji da bi se redukovale statusne razlike, i demokratizacija organizacije koja će omogućiti veće učešće svih, posebno onih koji su na na nižem stepenu obrazovanja, a to su uglavnom žene i obojeni. Neki zaposleni muškarci su zapostavljeni u hijerarhiji, i njihovi sindikati koji ih predstavljaju podržavaju sledeću interpretaciju "jednakosti": "to je jednakost i za muškarce". Bolji status i priznanje nižih stepena obrazovanja ne mora neophodno značiti više moći za žene. Radnička klasa muškaraca nam pokazuje da su muškarci ti koji uglavnom dobijaju. U većini organizacija, u svakom slučaju, struktuiranje hijerarhije i proces donošenja odluka se dobro čuva daleko od domašaja običnih zaposlenih. Sve to ostaje u rukama starijih menadžera, koji su većinom muškarci i većinom beli.

Politika "jednakih šansi" obično izaziva raspravu na nekoj tački, kao što je recimo pitanje seksističkog izražavanja ili izražavanja prilikom obraćanja, ili napadnih postera na zidu (5. poglavlje). Žene često idu i dalje i potežu pitanja seksualnog uznemiravanja na poslu. Program uvođenja jednakosti retko je proširen uključivanjem obuke muškaraca koja bi moglo pomoći da nauče obrasce ponašanja koji se od njih zahtevaju, kao što ne uključuje ni striktan zahtev da oni te obrasce poštuju. Menadžeri su retko voljni da, kada zaista dođe do testa, disciplinuju one koji su okrivljeni za napad na drugi pol ili rasu. Muškarci (kao i beli ljudi oba pola) u krajnjoj instanci vrlo često štite jedni druge. Među pojedincima, čak i oni muškarci kojima se ne dopada seksističko ponašanje, retko, ako ikada, stanu protiv svojih muških kolega kada se tako ponašaju. (Isto se može reći za bele ljude u slučajevima rasističkog ponašanja.)

Širok program uvođenja jednakosti uključuje međutim i više od toga. Organizacije, kao što smo videli, rutinski eksploatišu ženske (i muške) emocije i seksualnost. Organizacijski režim uključuje zvanično sankcionisano a istinski podržavano ponašanje na polnoj osnovi (polno stereotipne poslove i zaduženja, određenu odeću), i nezvanično, heteroseksualnu kulturu. Muškarci nagrađuju žene za seksualne razlike ukoliko se one drže svog mesta, a kažnjavaju ih za stupanje na mušku teritoriju. To su sredstva kojima muškarci kontrolišu žene. Oni forsiraju muževnu kulturnu hegemoniju u kojoj nije uobičajeno da će žene voljno odbaciti muško odobravanje, i da će se identifikovati jedna sa drugom odnosno sa feminizmom. Zvanična politika jednakosti retko, ako ikada, dotiče ove dublje aspekte organizacione kulture.

Konačno, u poglavlju 6, zajedno smo prošli kroz stranputice prirode etnicizma ili rasizma koji je bio prisutan u prethodnom izveštaju, i diskutovali činjenicu da pozitivna akcija u organizacijama često istovremeno obuhvata i polnu i rasnu ravnopravnost. Prepoznajući specifičnost rasizma, bilo je moguće videti sličnosti u procesu u kojem vladajuće grupe definišu sebe kroz suprotstavljanje stranim telima i inferiornim "drugima". Beli ljudi tako stvaraju drugačijeg crnog čoveka na način koji se lako prepoznaje i kad su u pitanju žene: Drugi je biološki drugačiji, bliži prirodi, seksualniji, dalji od kulture, pretnja civilizaciji i poretku. Isti način je upotrebljen i kada su u pitanju "pravi muškarci" u odnosu na homoseksualce. Hendikepirane osobe su stigmatizovane sličnim procesom.

Kroz ove procese, u interakciji sa klasnim odnosima, dominantnu grupu oblikuju oni koji imaju moć da definišu sve druge grupe kao inferiorne. A to je bela muška heteroseksualna i uglavnom fizički zdrava vladajuća monokultura. Ona zadržava kontrolu nad materijalnim i ideološkim resursima i zato je važna za klasnu kontrolu. Ona iznuđuje normalizaciju i asimilaciju drugih kategorija po određenu cenu: možete naći mesto dok god krijete svoje razlike. Mi ćemo znati da ste različiti i nastaviti da vas konstantno tako i tretiramo, ali ako vi sami istaknete svoje razlike, vaše šanse za jednakost su nikakve. Dugoročni program politike ravnopravnosti je, prema tome, borba sa seksizmom, rasizmom, heteroseksizmom, i diskriminacijom hendikepiranih ljudi, priznanje i prihvatanje visokih vrednosti različitim vrstama tela i različitim kulturama – prihvaćenih kao jednakih, svima omogućena ravnopravnost. Naprotiv, beli muškarci koji su na moćnim pozicijama se često igraju "jednakosti" (suprotstavljajući grupe jedne drugima) prema pravilu podeli i vladaj.

Aktivistkinje za jednakost, i zaposlene u programu i volonterke, zaključuju da je ženska potreba za vidljivošću, prepoznavanjem i jednakošću, konstantno aktivno i pasivno sabotirana od strane muškaraca. Naravno, svet nije otvoren prema ubrzanoj transformaciji koja bi bila u interesu bilo koje ugrožene grupe. Nasledili smo istorijski kompleks struktura – moć države, pravni sistem, obrasce vlasništva, načine proizvodnje, operativnost tržišta rada – koji podržava klasnu, polnu i rasnu nejednakost. Feministkinje svakako kritikuju ove strukture, analiziraju njihov negativan uticaj na žene, govore protiv njih i organizuju opoziciju. Pitanje je da li i muškarci čine to isto: a oni to čine vrlo retko. Aktivistkinje za jednakost nisu tako naivne da misle da bi kapitalistička firma dugo radila sa gubitkom. Ali one svakako mogu sugerisati da neki dodatni izdaci, bilo iznad ili ispod čuvene "donje granice" – dodatne cene proizvodnje ili smanjenje neto profita – mogu biti opravdani zarad društvene odgovornosti. Vrlo malo muškaraca to čini. U organizacijama postoji ustaljena praksa zapostavljanja žena, obrazaca pojedinih odnosa, pravila i odrednica koje je teško izmeniti. Žene ih dovode u pitanje, muškarci u celini ne. Naprotiv, gde god imaju mogućnosti, oni rutinski manipulišu pravilima da bi ostvarili poene u mušku korist.

Zašto se muškarci tako uporno opiru promenama za koje žene tvrde da su neophodne za njihovo oslobođenje. Odgovor je da oni to često čine protiv sebe. Jer muškarci su uhvaćeni u mrežu patrijarhalnih odnosa isto koliko i žene. Muška moć nije nešto povremeno, slučajno ili incidentno. Ona je sistemska. Reći da je sistemska znači da je ustaljena – ali ipak ne beskonačna, jer su matrijarhalna društva postojala u prošlosti, a ravnopravnost polova će postojati u budućnosti. To takođe znači da je prilagodljiva, sa tendencijom samo ka reprodukciji. Prekinuti taj proces reprodukcije znači aktivno i svesno suprotstavljanje. Ali patrijarhalnost je na kraju krajeva sistem dominacije. Žene izvlače neke prednosti iz svoje pozicije u patrijarhatu. Na primer, od njih se ne zahteva da budu spremne da ubijaju druge ljude da bi dokazale svoju ženstvenost, kao što rade muškarci da bi dokazali svoju muževnost. Ipak muškarci izvlače maksimalnu dobit iz patrijarhata.

Stoga je za muškarce suprotstavljanje ženskom oslobođenju sasvim logično. Na kratke staze muškarci ne dobijaju ništa situacijom u kojoj se masa žena individualno ili kao pol takmiči sa njima za novac i status. Dodatno opterećenje je što muškarci shvataju da će, ako žene preuzmu moć kao pol, to zahtevati kvalitativnije revolucionarne promene. Za ženama se valjaju principi reprodukcije, domaćinstva i brige, uticaj u javnim sferama, tresu se sami temelji muškog političkog i građanskog života. U Aristofanovom komediji "Žene u narodnoj skupštini", radnja se zasniva na preuzimanju polisa od strane žena. Za Aristofana "ovlastiti žene da vladaju gradom znači promeniti ga. Komad jasno ukazuje da bi javne uloge za žene neizbežno prouzrokovale uništenje samog polisa."

Muškarci će se opirati zato što izjednačavaju mušku moć sa civilizacijom. Dok su žene u stvarnom životu uvek stvarale socijalne i ekonomske preduslove kojima su podržavale mušku civilizaciju, dotle za muškarce, kao što kaže Kerol Pejtmen (Carole Pateman), "žene reprezentuju sve ono čime muškarci moraju da gospodare da bi građansko društvo uopšte postojalo". Meri O'Brajen (Mary O'Brien) pretpostavlja da muškarci, otuđeni od svojih korena u kreativnom delovanju, negirani u reprodukciji, imaju potrebu da dominiraju nad ženama da bi zadobili kontrolu nad potomstvom. Dalje, oni su se okrenuli produkciji, organizaciji, gradnji i institucionalizaciji života kao svojevrsnoj mimikriji reprodukcije, stvarajući sopstveni istorijski kontinuitet potpuno nezavisno od žena. Muškarci su na taj način stvorili sopstveno "besmrtno potomstvo uma".

Organizacija je suštinski proces demonstriranja moći. Nijedan pojedinac, bez obzira koliko je bogat, bez obzira koliko je naoružan ne može zadugo sprovoditi svoju volju bez organizovanja drugih koji će delovati u njegovom interesu. Bez organizacije on je King Kong ili Rambo, sveden na smrtne mišiće. Organizacije, tako, ne predstavljaju samo interes za muški pol. One su suštinski važne za produkciju i reprodukciju moći. Zato muškarci neće lako dozvoliti ženama da prodru u njih. Kao što O'Brajen kaže: "žene se takmiče sa muškarcima ne samo na radnom mestu već i u stvaranju istorije".

Moć je veoma kompleksan pojam. Patrijarhat nije jedini sistem odnosa koji vlada u zapadnim društvima. Odnosi među polovima su sadržani u klasnim odnosima. Klasni odnosi sadrže polna obeležja. Patrijarhat današnjice je kapitalistički, kao što je kapitalizam oduvek bio patrijarhalan. U nekim pogledima, kao što smo videli u drugom poglavlju, imperativi kapitalističke produkcije su u kontradikciji sa imperativima patrijarhata. Potresi u klasnim odnosima u kapitalističkom društvu danas – na primer u promeni prirode rada i ravnoteže između muškaraca i žena na tržištu rada – stvaraju poremećaje u odnosima među polovima. Novi feminizam je rezultat novih političkih i ekonomskih uslova.

 

 

MUŠKARCI I MUŽEVNOST: KONTINUITET I PROMENA

 

Polno određenje je odnos, i to je pretpostavka od koje moramo krenuti, pošto muževnost i ženstvenost imaju smisla jedino u nekoj vrsti komplementarnosti jedno prema drugom, muževnost je sada pod pritiskom svoje druge polovine. Kao što žene moraju prihvatiti svoje mesto u društvu, tako i muškarci moraju naći nove načine da budu muškarci. Neki muškarci, mali deo njih, je spreman da preduzme taj korak. Oni su primetili da sistemska muška dominacija ne samo da pritiska žene već deformiše i muškarce. Oni kažu da ono što muževni identitet zahteva od muškaraca, čini da većina dečaka mora biti odgajana tako da krije svoju bolju stranu prirode, da teži nepotrebnom takmičarskom duhu, da teži kontroli i nasilju. Ističu da muškarci više vremena od žena provode u zatvorima, da procentualno žive kraće od žena, da mnogo češće umiru od bolesti prouzrokovanih stresom i nasiljem. Sedamdesetih je bila oformljena jedna grupa muškaraca da bi pokušala da odgovori na feminizam na nov način koji je uključivao podržavanje žena u njihovim zahtevima i nalaženje boljeg i društveno poželjnijeg identiteta za njih same. Ali takvih grupa je bilo malo, nisu zaživele. Šta je sa većinom muškaraca koji verovatno nisu ni čuli za njih? Da li oni pokazuju znake promene, bilo u svom stavu, bilo u svom polnom identitetu, kao odgovor na žensku želju za jednakošću?

Odgovori koje muškarci daju na feminizam i ideje o ženskoj jednakosti u četiri organizacije ovde predstavljene, su uglavnom slični onima koje daju istraživanja. Meri Ingem (Mary Ingham) je intervjuisala stotine muškaraca, uglavnom službenike i profesionalce, većinom bele. Bile su rane osamdesete. Otkrila je da "većina muškaraca oseća ženski pokret vrlo aktivnim..." "Dosta mi je ženskog oslobođenja". Bili su skoro jednobrazni u izražavanju doživljaja da feminizam čini žene neženstvenim, i da, iako su njegovi ideali sasvim u redu, njihova realizacija je krenula potpuno pogrešnim pravcem. Ono što je ženama izgledalo kao potpuno nov svet sedamdesetih, muškarce nije mnogo dodirnulo. "Bilo je retko da muškarac prizna da se promenilo nešto u njegovom životu. Većina tih muškaraca se složila sa jednakim platama i jednakim pravima "ali ... skoro jednoglasni su bili u verovanju da su polovi različiti; jednaki ali različiti; i u definisanju tih razlika završavali su braneći konvencionalne uloge." Zaključci Meri Ingem nisu bili optimistički povodom rezultata borbe za jednakost u organizacijama. "Pravila po kojima su muškarci odgajani, posebno kad je u pitanju odnos prema radu, ne uključuju odgovor na potrebe drugih osoba. Prema tome, zašto bi pravila bila takva da odgavaraju potrebama žena za jednakošću? Ivon Roberts (Yvonne Roberts) u iscrpnim intervjuima sa 45 muškaraca je stalno slušala: "feminizam je za žene koje žele da budu muškarci; žene koje spaljuju grudnjake; žene koje mrze muškarce. Nijednom mi nije bilo rečeno da je feminizam i oslobođenje od stvaranja stereotipa za žene i muškarce; pravo izbora za žene i muškarce; kraj zloupotrebe moći jakih nad slabima."

Muški negativni odgovor na feminizam je delom bes, delom uznemirenost. Muškarci potčinjavaju žene ali takođe i zavise od tog predmeta-žene koji su stvorili. Kada uklonimo svilene povoce hegemonije stvaramo novu žensku prisutnost koja mnogo manje odgovara muškarcima nego stara. Kao što je jedan muškarac rekao, feminizam:

 

ruši ženstvenost koja je muškarcima donela seksualnu stabilnost i uredila naše unutrašnje svetove. Šta se dešava kada žena više ne pripada muškarcu, kada ženski identitet i praksa počnu da odbijaju da prate šablon muške heteroseksualne želje? Muškarci ostaju uskraćeni. Navikli smo da smatramo ženu izvorom utehe, ona nam ispunjava unutrašnju prazninu, nemi prostor koji okupiramo i zanemarujemo, ona govori taj jezik, bez nje smo ništa. A ipak nam ponekad njena prisutnost preti istom sudbinom.

 

Nije feminizam jedini koji izaziva muškarce i ruši trenutne odnose između muževnosti i ženstvenosti. Transformacije u ekonomiji i političkim strukturama to takođe čine. Nova tehnologija preti muževnom identitetu muškaraca radničke klase, odbacivanjem teške industrije u Britaniji i pomerajem ka servisnoj ekonomiji i široko raširenoj nezaposlenosti. Sve to utiče i na srednju klasu muškaraca. Endrju Tolson (Andrew Tolson) kaže:

 

posleratna rekonstrukcija britanskog društva strgla je idealističku masku koja je okruživala rad srednje klase i otkrila je, prvi put, njenu golu nesigurnost. Sve više  muškaraca počinje da gleda na karijerističku strukturu kao uzaludnu i nemoguću za održavanje... bez etičke obaveze u odnosu na institucije kojima služe, muškarci srednje klase se suočavaju sa nedostatkom motivacije za rad...u sve više birokratizovanom društvu iskustvo rada pravi kompromis sa muškom herojskom vizijom.

 

Postoji mnogo istraživanja i analiza problema muževnosti, koji istražuju mehanizme kojima se muževnost stvara, tražeći indikatore stresa i promene. "Muške studije" su literatura koja cveta. Jedna od njihovih najpopularnijih tema je pretpostavljena "kriza" muževnosti. Majkl Kimel (Michael Kimmel) poredi današnju konfuziju oko pitanja šta znači biti pravi muškarac, sa sličnim periodima krize u restauraciji u Engleskoj i dva veka kasnije u Sjedinjenim Državama, u vremenima kada su strukturne promene transformisale instituciju privatnog života, posebno brak i porodicu, koji su važni izvori polnog identiteta. Još jedna tema literature muških studija je njihova potreba da uklone svoje "karakterno oružje", da "dođu u dodir sa svojim osećanjima". Kao što kaže Vik Sajdler (Vic Seidler): "kao muškarci mi smo javno potvrđeni samo ako se identifikujemo sa našim razumom. Naučeni smo da preziremo svoja mekša osećanja kao 'ženska'. Distanciramo se od samih sebe..."

Muškarci počinju da shvataju da postati muškarac u konvencionalnom smislu je dugo i teško putovanje. Ponekad se osoba izgubi en route. Kao što kaže R. V. Konel (R. W. Connell) "muževnost nije pala sa neba: konstruisana je muževnom praksom, može izazvati otpor, može poći naopako i uvek postoji nesigurnost u pogledu rezultata. Na kraju krajeva, to je razlog zašto u sve to mora biti uloženo tako mnogo napora."

 

Ova relativno nova percepcija pola koji se razvija vodila je temi "višestruke" muževnosti i ženstvenosti. Ženstvenost i muževnost kao strukture karaktera moraju biti posmatrane kao istorijski promenljive. Ne postoji ništa što bi sprečilo pojavljivanje nekoliko oblika seksualnih        karaktera u istom društvu u isto vreme. Višestruke ženstvenosti i muževnosti su, po meni, centralne činjenice koje se moraju uzeti u obzir kada se postavlja pitanje pola i načina na koji egzistiraju njegove strukture (Konel, 1987).

Shvatanje po kome polni identitet muškarca iz radničke klase nije isti kao polni identitet muškarca iz srednje klase je sve više zastupljeno; postoji muževnost homoseksualaca, i muževnost obojenih muškaraca. Što nas dovodi do poslednjeg dodatka porodici muških tipova: Novom Muškarcu. Čak su se i mediji "uhvatili" na ideju da su vidljive razlike koje pokazuje današnji muškarac od onog iz vremena Britanske imperije ili iz vremena Vijetnamskog rata. Da li je on, zapravo, artefakt koji su proizveli mediji je samo po sebi diskutabilno pitanje. Svakako da je beli muškarac koga možemo uočiti u trenutnoj modi i drugim vrstama reklama (crni muškarac dobija drugačiji tretman, često kao atleta) mekši, senzualniji momak, ponešto narcisoidan. On je neko ko voli dobre stvari u životu. Sa druge strane, on ne sumnja da je on jedna od tih dobrih stvari. On je još uvek božji dar svakoj ženi, ali i muškom posmatraču će biti oprošteno ako se zaljubi u njega.

Žene su prosto srasle sa idejom da je taj muškarac, koji se ne boji da nosi naočare, izgleda stidljiv, koji se oslanja na ženu umesto da je obori sa nogu, na neki način raspoložen (u pažljivo određenom kontekstu) da nosi kecelju ili gura kolica. Neke optimistički smatraju da ovi znaci ljubaznosti najavljuju korenitu promenu zapadnoevropskog muškarca koji je danas pod pritiskom ženske želje za slobodom. Lin Segal (Lynne Segal), na prime, čita ove promene kao znake da se "muškarci mogu menjati i menjaju se". Ona, vrlo razumno, ukazuje da svi muškarci ne nalaze mogućim ili poželjnim da učestvuju u društvenim odnosima koji podrazumevaju dominaciju.

Druge su opreznije u procenjivanju ovog novog Lica. Rovena Čepmen (Rowena Chapman) novog muškarca vidi kao adaptivnog hibrida, "čije su mogućnosti i načini da zadrži kontrolu bolje nego ranije". Neki pro-feministički nastrojeni muškarci su takođe među skepticima. Džon Raderford (John Rutherford) na primer, ne misli da Novi Muškarac ima celo polje za sebe. Danas je rašireniji Osvetoljubivi muškarac. Boreći se da zadrži tradicionalnu muževnost "suočava se sa činjenicom da je svet postao mekši, pacificiran kukavicama i izdajnicima, nečasnim feminiziranim muškarcima". To ne znači da se muškarci ne menjaju. "Rušenje našeg seksualnog identiteta proizvelo je novu fleksibilnost muževnosti. Ali ono što se nije dogodilo je pokušaj da se taj potencijal upotrebi za promenu." Radikalna politika, ukazuje Raderford, skoro da i nije pokušala da se obrati muškarcima kao polu i ponudi druge alternative. I zaista pritisak na muškarce ponekad proizvodi neke prilično ružne mutacije. Robert Blaj (Robert Bly), na primer, nije oduševljen novim "mekim" muškarcima i žudi za povratkom starog "divljeg muškarca", onog "duboko muškog" koji leži u modernom muškarcu. Sumnjam da bi ga feministkinje pozdravile kao nekog sa kim bi delile postelju.

Iako pomaže to što možemo videti pol i odnose koji su sa njim povezani kao nešto što je podložno promeni tokom vremena, kao i razlike u različitim klasama, postoji opasnost da ideja o "višestranoj muževnosti" na nivou kulture utiče na odvraćanje pažnje od konzistencije muške dominacije nad ženama na sistemskim i organizacionim nivoima, od nastavka materijalne i strukturne nejednakosti i nejednakosti moći među polovima. Artur Britn (Arthur Brittan) ukazuje da "klasični muškarac" još uvek vodi glavnu reč u državi, ekonomiji i reprodukciji. Muževnost može biti "problematična" ali muška dominacija se brani vrlo sistematično i brutalno. "U tom kontekstu mora biti procenjen porast novih lokalnih muževnosti", kaže.

Šta je onda sa muškarcima koje smo pomenuli u ovoj studiji, a koji pomažu ženama da upoznaju i primene strategije jednakosti? Neki od njih naravno nisu nikada bili umešani osim nominalno. Neki su svakako ušli u to svim srcem. Svi su oni važni u pridobijanju pristanka drugih muškaraca za ovu politiku, onih koji su u vrhu organizacija i u odbrani žena kada ih napadaju. Jedna od žena koja je radila na tome mi je rekla: prvi put radim sa muškarcem koga poštujem. Nisam ih mnogo srela. Bez ovakvih muških saveznika, projekti za jednakost ne bi ni počeli. Ne treba da potcenjujemo doprinos ovih nekoliko muškaraca, i mnogih koji još mogu da doprinesu pokretu za promene u ovim organizacijama. Svakako, moramo obratiti pažnju na ono što nam ti muškarci govore: da njihovi napori, kao i naši, konstantno nailaze na odbijanje, ismevanje i onemogućavanje od strane većine.

Moja studija ukazuje ne samo na razlike između muškaraca koji su za jednakost i onih koji su protiv, već i na podelu kod onih koji su za jednakost na one koji podržavaju politiku "jednakih šansi", i onih koji podržavaju žensku autonomiju i ženski pokret. Muškarci, čak i oni koji su aktivisti, imaju kratkoročniji program projekta jednakosti od žena sa kojima rade. Često postoji jednostavan uslov povezan sa njihovim učešćem: "sve dok se držite dalje od feminizma".

Antifeminizmu muškaraca, koji predstavlja teško sankcionisanje odvojenog ženskog identiteta, moraju se suprotstaviti i muškarci kao i feministkinje. Muškarci moraju biti spremni da prihvate rizike da izgube poštovanje drugih muškaraca, kao što su žene morale da budu spremne da ga izgube. Neuobičajen primer pozitivnog odgovora muškaraca došao je od jednog londonskog autoriteta. Tu je direktor odeljka gde rade beli muškarci odlučio da prihvati jednakost ozbiljno. Prepoznao je potrebu da muškarci urade više nego što je samo podrška ženskom aktivizmu, u cilju istraživanja načina na koji muškarci moraju oduzeti sebi moć da bi je žene dobile. U svom odeljenju sazvao je niz sastanaka sa svim muškim menadžerima na temu "muškog stava prema ženama". Zajedno su planirali promene koje mogu uvesti u praksi svog odeljenja. Učenje umeća slušanja žena; obezbeđivanje uočljive i struktuirane agende posla tako da žene ne budu isključene iz muške mreže informisanja; podjednako procenjivanje doprinosa sveg osoblja bez obzira na njihov položaj; davanje više odgovornosti i poverenja onima koji su na nižim pozicijama. Svaka predložena politika u ovom odeljenju sada mora uključivati obrazloženje ne samo kako će pitanja o kojima je reč uticati na žene i etničke manjine, već preciznije "ako uključimo takvu politiku, šta će tačno ići u prilog ženama. A koji će sledeći problemi ostati nerešeni". Mnogi ljudi, kaže direktor, su ukazivali da takva praksa predstavlja preterano politiziranje. "Ono što ja odgovaram je da je to politički čin ako se ne uradi ništa u situacijama u kojima postoji diskriminacija. Ne postoji neutralna pozicija. Ne postoji način da se bude apolitičan. "Mada može biti teško za muškarce, ali oni muškarci koji nisu deo rešenja, oni su deo problema."

 

Potencijali za transformativnu promenu

 

Moguće je da je pozitivna akcija za jednakost polova samo moda koja prolazi. Osamdesete mogu biti zapamćene kao period u kome se talas feminizma sedamdesetih osušio u pesku institucionalizma. Ako je to zaista tako, to se dešava jer je pokret ograničavan, sprečavan i obeshrabren u svom napredovanju od strane muškaraca koji drže moć. Moja pretpostavka je da će takvi pokušaji opstati još mnogo godina, ograničavani sa jedne strane potrebama poslodavaca devedesetih za ženama na tržištu rada a na drugoj vraćanjem političke klime na socijal-demokratiju. Što više organizacija proglasi sebe "poslodavcima koji daju jednake prilike",  taj prvi talas će se brže kretati od pravljenja politike ka njenom usvajanju i nadgledanju njenog ostvarivanja. Oni će biti stavljeni na test da li zaista menjaju praksu u svojim organizacijama, procedurama menadžmenta i kulturi radnog mesta. Relevantno je i pitanje šta je još potrebno da bi se unapredile šanse za ravnopravnost žena u korporacijama i poslovnom svetu. (Ovde neću govoriti o paralelnim koracima potrebnim za rešavanje problema drugih vrsta diskriminacija.)

Postoje određeni neophodni uslovi, pozitivne promene potrebne da bi se ženama olakšalo uzimanje učešća u poslu i javnom životu, kao i da bi se aktivistkinjama za jednaka prava olakšalo usvajanje njihovih ciljeva od strane organizacija. Prvo, poboljšanja su neophodna u socijalnoj politici, a to znači preusmeravanje sredstava ka ženama i onima koji se brinu o ljudskom zdravlju i reprodukciji. Poboljšanje i proširivanje socijalnog osiguranja je fundamentalno za žene, da ne bi teret obaveza koje one nose umanjio njihove šanse na poslu i njihovo prisustvo u javnosti. Društvena briga o deci mora biti rešena na takav način da bude dostupna svakom detetu predškolskog uzrasta, kao i obezbeđivanje sredstava za odmor za svako starije dete. To je pitanje kvaliteta kao i kvantiteta, uostalom. Obdaništa i druge usluge, ako treba da budu prihvatljive za žene, moraju biti onog kvaliteta koji sada obezbeđuju žene koje za taj posao nisu plaćene. Ona treba da budu pod lokalnom kontrolom žena (i muškaraca) koji se bave negom dece.

Drugo, potrebna je ekonomska politika, podržana od sindikata, koja bi nas eventualno pomerila ka tridesetčasovnoj radnoj nedelji za oba pola, koja bi uvela restrikcije po pitanju prekovremenog rada, fer minimalnu platu i uključivanje kroz ekonomiju (i to ne samo sudskim akcijama već i vladinom intervencijom i kolektivnim dogovorom) jednakih plata za iste poslove. Oni koji rade skraćeno radno vreme treba da budu zaštićeni po zakonu kao i drugi, i da imaju ista prava na povlastice kao i oni koji rade puno radno vreme.

Treće, nama treba zakonsko pojačanje. Pozitivna diskriminacija za žene, sve dok su one vidljivo diskriminisane ili nedovoljno zastupljene na bilo kom polju, ne samo da treba da bude legalizovana, već (po konvenciji UN iz 1979) i obavezna. Vlada treba da ukine svoju zabranu na evropsku inicijativu za ograničavanjem prekovremenog rada i da omogući onima koji rade skraćeno radno vreme potpuna prava. Od poslodavaca u Britaniji treba da se zahteva nadgledanje sastava njihove radne snage, tako da gde god se pokaže da su žene ili obojeni zastupljeni u manjoj meri, postoji obaveza da se usvoji politika jednakosti, podnesu predlozi za pozitivnu akciju i obaveza da pokažu rezultate u određenom vremenskom roku. Dalje, ne treba zaposlena žena pred zakonom da dokazuje da je bila diskriminisana, već je poslodavac taj koji treba da dokazuje da je nevin u slučaju da ga optuže za diskriminaciju. Kazne za poslodavce za koje se dokaže da su krivi za diskriminaciju treba da budu povećane. Zakon o jednakom vrednovanju treba izmeniti tako da poboljšanje položaja grupe žena može biti zasnovano na slučaju jedne od njih. Vlada bi trebalo da stopira sve subvencije i kreditiranje poslodavaca koji su optuženi za diskriminaciju ili nepreduzimanje koraka za njeno okončavanje. Ugovori moraju biti obnovljeni tako da javne službe mogu koristiti usluge samo onih preduzeća koja su usvojila politiku ravnopravnosti. Komisija za jednaka prava treba da više uvažava feminističke organizacije kao i da u svojim vrhovima ima više predstavnica feminističkih organizacija.

Ovo su samo neke od promena koje traže pravni centri i ženske grupe koje rade na pitanjima jednakosti. Džin Gregori je ukazala da: "ako sudovi i tribunali izgube korak sa fundamentalnim ciljevima jednakosti, nove rupe u zakonu i načini za izbegavanje će se otvoriti isto onako brzo kao što su se stari zatvorili. Na kraju dana, razumevanje i stavovi ljudi koji međusobno sarađuju su bitniji nego smišljanje novog načina govora." Ona veruje: "to će zahtevati ništa manje od energičnog forsiranja i pažljivog nadziranja programa pozitivne akcije uključujući i pravničke profesije, da bi se srušio monopol starijih belih muškaraca privilegovanog porekla i uspostavi se poverenje u integritet i predstavljanje pravnog sistema."

Ovakva poboljšanja bi stvorila klimu u kojoj bi pozitivna akcija za žene i druge diskriminisane grupe unutar organizacija zaista bila efektivna. Trenutno, postoji nekoliko razloga za optimizam da će se neke od tih stvari zaista i desiti u bliskoj budućnosti. A ne treba ni objašnjavati da uspešna borba zavisi od postojanja aktivnog feminističkog pokreta, koji u ovom trenutku i nije u uzlaznoj liniji. Možemo čak stvarati i strategiju na organizacionom nivou koja uvažava različite mogućnosti za korenitu promenu koje se mogu primenjivati u različitim vrstama organizacija.

Zbog prirode stvaranja članstva, političke partije i sindikati su od svih organizacija najpodložniji organizovanom pritisku zbog velikog broja članica: to je direktan pristup vlasti traženjem većine ili skoro većine pozicija u telima u kojima se donose odluke, ako je potrebno i preko dogovora o kvotama koje zakon dozvoljava. U teoriji postoji sasvim razuman, a ipak jedva upotrebljen prostor, za sindikate koji se mogu promeniti da bi odgovarali interesima svojih ženskih, obojenih i lošije plaćenih članova. Jednom tako promenjena politika, imala bi veliki uticaj na polnu i rasnu ravnopravnost u organizacijama koje se bave zapošljavanjem, jer će oni pre nego poslodavci uneti klasnu dimenziju u tu strategiju.

Volonterskim organizacijama obično ne upravljaju motivi profita. One su obično male i imaju socijalne ciljeve koji su jasno definisani. Obično ih kontrolišu neki od oblika upravnog komiteta u okviru uslova koji su propisani statutom. Na nesreću, takve organizacije su često poprište konflikata i razočaranja. Oni koji rade u njima saznaju da etički "glavni cilj" ne mora obavezno da se preslika na ličnu etiku rukovodstva. Ipak takve organizacije nude najširi pristup koji podrazumeva etičke argumente, i koji kombinovan sa akcijom za žensku ravnopravnost od strane komiteta, starijih članova uprave i klijenata, kao i zaposlenih, može biti savim realan u pojedinim slučajevima. Najbolje od volonterskih organizacija mogu biti pioniri transformativne promene, modeli na koje se može ukazati organizacijama i u privatnom i u javnom sektoru.

 Organizacije u javnom sektoru su u teoriji subjekat podložan transformaciji koja dolazi odozgo kao i sa strane i odozdo. Odnosno, neki od vladinih resora podležu instrukcijama vlade, političkog pravca većinske partije u Parlamentu i pritiska od strane zaposlenih. Strukture Whitley saveta za odnose u industriji čine da sindikati građanskih službi imaju određen uticaj na upravu. Međutim, ta odeljenja su, sa druge strane, jezgra glomazne birokratije, i njihova unutrašnja praksa je prilično autonomna u odnosu na politički pritisak. Slobodne su od pritiska da moraju biti profitabilne, a ipak su subjekat budžetskih zatezanja. Do sada su dostignuća na polju jednakosti, u glavnim takvim službama, bila prilično razočarajavuća. Nacionalna zdravstvena služba, na primer, ne prednjači kao što bi trebalo. Pošto su velika služba, i rašireni su po celoj zemlji, postoji otvoreno polje mogućnosti u vladinim službama za široke promene koje potiču iz centra, pojačane aktivnim pritiskom iz ženskih organizacija i njihovih sindikata.

Lokalne vlasti su u teoriji podložnije spoljnom i unutrašnjem pritisku. Lokalni organi političkih partija mogu mobilisati snage za promenu preko izabranih predstavnika; sindikati takođe imaju značajan uticaj; kao i društvene grupe. Ipak, broj lokalnih vlasti sa nekim bitnim rezultatima u pozitivnoj akciji je mali. Vođeni od strane Velikog londonskog saveta, nekoliko gradskih lokalnih odbora načinilo je u prošlosti impresivne korake koji bi mogli biti ponovljeni u mnogo povoljnijim političkim uslovima. Mnoge greške su napravljene, uglavnom zato što su oni insistirali na jednakosti mnogo više od ostalih organizacija. Postoje greške iz kojih se mnogo može naučiti. Najvažniji argument za značajne promene u lokalnim vlastima je da su njihovi službenici čuvari kapije. Bez odgovarajuće zastupljenosti oba pola, svih etničkih grupa, homoseksualnih kao i heteroseksualnih, i ljudi koji imaju iskustvo sa različitim vrstama hendikepa, služba koja se nudi društvu će biti neadekvatna, neprimerena i diskriminatorska. Iako isto možemo reći za bilo koju organizaciju, ovi argumenti imaju specijalnu težinu u slučajevima lokalno izabranih vlasti.

U ovoj studiji nisu ni pomenute propuštene prilike u oblasti obrazovanja. Škole, koledži, tehničke škole i fakulteti sa njihovim uticajem i na sadržinu kao i na odnos prema obrazovanju su potencijalno u srcu društvene promene. Malo ih se međutim angažovalo kao lideri akcije za postizanje ravnopravnosti, a čak i tamo gde je takva akcija energičnije pokušana naišla je na jednako energičan otpor.

Možda je najveće pitanje mogućnosti ovakve pozitivne akcije u privatnom sektoru, gde je politika jednakih šansi do danas ostala više na kozmetičkom nivou ili instrumentalizovana nego stvarna. Videli smo kako neki poslodavci, možda rastući broj, vide mogućnost dobitka za svoj poslovni interes u prihvatanju kratkoročnog programa politike ravnopravnosti za žene. Dugoročni program, ipak, košta više novca, ozbiljno preti klasnim odnosima eksploatacije, menja hijerarhiju i ustaje protiv otpora zaposlenih muškaraca. Teško je ići protiv imperativa koji zahteva profit. A ipak pažljivo ispitivanje o tome kuda odlazi zarada ili neto profit pokazuje da se  novac često troši na društvene i političke ciljeve koji nemaju veze sa profitom. Ako kompanija može biti sponzor društvenog razvitka ili Konzervativne partije, nema nikakvog razloga zašto ne bi potrošila više novca dovodeći sopstvenu kuću u red. Privatni sektor može biti ranjiviji od javnog sektora kada je u pitanju imidž; a u nekim industrijama sindikati čak i sada nisu bez uticaja. Uticaj koji na polnu ravnopravnost mogu imati bankarski, osiguravajući i finansijski sindikat, na primer, gde su feministkinje u vođstvu, je zaista impresivan.

Svet je otišao dalje od onih dana kada je jedina alternativa privatnoj svojini bila državna svojina, kada je borba morala da bude za "ovladavanje sredstvima za proizvodnju u ime radničke klase". Videli smo ljude u Istočnoj Evropi kako koriste svoju novu slobodu glasajući protiv društvene svojine. Razočaranja socijalističke demokratije ili državnog socijalizma odavno su odvratila britanskog glasača od ideje da će nacionalizacija rudnika uglja ili banaka biti dovoljna da se promene društveni odnosi ili stvarna sadržina posla i politike. Sada pretpostavljamo da će organizacije, bilo u državnom bilo u privatnom vlasništvu morati da se promene, ako će se uopšte menjati, zbog kombinacije pritiska od strane vlade i pritiska od strane zaposlenih i sindikata, zajedno sa klijentima ili deoničarima i nihovim organizacijama. Opasnost od ekološke katastrofe će možda uticati na poslovne korporacije da generalno postanu društveno odgovornije. Godine 1968. pobunjeni studenti su govorili o dugom maršu kroz institucije. Aktivizam jednakih prava, sa svojom perspektivom moći koja je raspodeljena na razne tačke, može biti bolja polazna tačka nego što je klasna borba ikada bila za taj marš promene. Raditi stvari na ženski način, u svakom slučaju, može verovatno biti donekle manje muški i militaristički od marša – subverzivno potkopavanje možda.

 

Za feminističku praksu u organizacijama

 

Sada, šta je feministički cilj unutar organizacija? Sledećih osam strategija u ovom istraživanju proizlaze iz iskustva aktivistkinja za ravnopravnost, kao veoma važne za proširivanje "jednakih šansi" iznad minimuma potenciranog od većine muškaraca iz uprava. Nijednu od njih nije lako postići, što i jeste razlog što ne postoje u većini projekata za ostvarivanje jednakosti. U svakom slučaju, one mogu biti kriterijum za procenjivanje ciljeva i rezultata.

Prvo, izgleda da dokazi pokazuju, moramo naći način da postignemo visoku i sigurnu poziciju za inicijativu za jednakost u odnosu na mušku hijerarhiju, tako da ta politika od početka krene sa izvesnim autoritetom. Naravno, ovo znači suočiti se sa opasnošću da jedinica zadužena za to bude suviše daleko od žena, kao i podložna pritisku od strane uprave. Ipak, vrh uprave ima moć da promeni organizacione strukture, da postavi pravila tako da utiču na ponašanje i time izgradi uslove za dalju promenu. Na primer, vrh uprave ima moć da učini određenu vrstu ponašanja jednostavno neprihvatljivim. U Severnoj Irskoj praksa zapošljavanja je takva da je zabranjeno pokazivati bilo kakve verska ili politička znamenja na radnom mestu. Aktivisti za ravnopravnost izveštavaju da je kulturni uticaj ovog pravila neizmerljiv. Tako bi moglo da postane nezamislivo okačiti kalendar sa golim ženama na zid isto kao što je nezamislivo pljunuti na javnom mestu. Ovakve promene mogu izgledati trivijalne, ali bez njih će konstantno opstajati okolina u kojoj će bilo kakve veće promene biti onemogućene.

Ako aktivistkinje za jednakost ne žele da budu izolovane ili kooptirane, politika mora uložiti veliku energiju i sve raspoložive resurse u stvaranje ženskog pokreta unutar organizacija (i u njihovoj okolini). Aktivistkinje kažu da je to najteže postići. To znači razvijati svest, stvarati mrežu i povezivati žene za jednakost u radu. Jedino to može generisati pritisak odozdo koji će dati legitimitet zahtevima koje aktivistkinje postavljaju pred uprave organizacija. Osim toga, posebno je važno, da žene koje su se uzdigle na važnije položaje preko ove pozitivne akcije ne budu ostavljene same, na milost i nemilost muškom otporu i osveti, kojoj su obično izložene. Mreže podrške su zato potrebne, da bi podržale žene koje su dospele na vodeće položaje i žene koje su uspele da se zaposle na nekim poslovima koji tradicionalno ne spadaju u ženske poslove. Od pomoći je imati ženske grupe unutar sindikata i grupe koje će raditi na kampanjama za ostvarivanje posebnih zahteva, kao što su obdaništa u okviru radnih mesta ili sobe za odmor. Finansijske izvore koji su dostupni kampanji za ravnopravnost, treba usmeriti, gdegod je to moguće, ka izgrađivanju ženske kulture u organizacijama, omogućavanju ženskih aktivnosti, događanja, filmova.

Sva ova sredstva se od početka koriste da bismo uspostavile legitimitet odvojenih aktivnosti i raspravu o "različitosti, ali pod našim uslovima". Žene se moraju osetiti slobodnim da se potpuno predstave kao žene, bilo da se taj identitet izražava u rečima ili telima, emocijama ili vrednostima, a da ne bude marginalizovan, uhvaćen u stereotipe ili osuđen zbog toga. Ovo zapravo izgleda kao ključni korak u pomeranju od ideologije "ravnopravnosti" pojedine žene koja se uključuje u mušku kulturu, ka ideologiji "stvarne ravnopravnosti", po kojoj su žene kao pol potpuno zastupljene u organizacijama.

Četvrto, dokazana je važnost stvaranja saveza sa muškarcima koji nas podržavaju. To znači praviti razliku između muškaraca, raditi konstantno sa onima koji su se pokazali voljni da se kreativno uključe u projekat za postizanje ravnopravnosti, pomoći im da razumeju šta oni zaista mogu da urade. Moramo pomoći muškarcima da preuzmu odgovornost za rad na promeni svesti i kulture drugih muškaraca. Muškarci će spremnije saslušati druge muškarce nego žene, samo što je još uvek malo muškaraca koji su spremni da progovore.

Peta važna strategija je osigurati da projekat za ostvarivanje ravnopravnosti ima i klasnu dimenziju, koja je ranije nedostajala. Treba jasno staviti do znanja da to nije projekat koji će uključiti nekoliko ambicioznih i dobro obrazovanih žena koje same uprave u korporacijama prihvataju kao potencijalno preimućstvo za sebe. Nekvalifikovane žene, koje ne rade puno radno vreme ili su privremeno zaposlene, a kojih u velikom broju ima u svakoj korporaciji moraju biti prihvaćene kao deo projekta od samog početka. To znači rad sa sindikatima i granskim sindikatima – koji će insistirati da granski sindikati uzmu učešća u procesu, i da insistiraju da se umešaju i sindikalni službenici.

Šesto, ciljevi transformacije projekta ravnopravnosti moraju biti jasni i o njima se mora diskutovati među aktivistkinjama, ako ne uvek i sa upravom (u početku). Cilj mora biti proširivanja značenja ravnopravnosti. Mora se postaviti pitanje ne samo "žena koje postižu moć" već i "kakva je to vrsta moći?" ne samo "žene koje se uspinju lestvicom" već i "kako žene mogu restruktuirati tu lestvicu". Neke žene (kao i neki muškarci) će uvek ostati na dnu. Kako se može čuti njihov glas i na pravi način oceniti njihova vrednost?

 Dve poslednje tačke zahtevaju proširenu elaboraciju. Prva od njih je potreba za strategijskim pristupom ulozi službenica koje se bave ravnopravnošću ili uopšte službenica. Službenice koji rade na ravnopravnosti su često izolovane. Ako nisu iz same korporacije, označene su kao stranci, manjka im prijateljstva i podrške, i svakako su podložne svačijoj sumnjičavosti. Ako su naimenovane unutar same organizacije, često su sasvim svesne da su izabrale ili bile izabrane za posao koji ne liči ni na jedan drugi posao, za koje će mnogi posumnjati da je uopšte posao, bez određene niti vodilje za obavljanje. Ako ga rade dobro, od njih će se otuđiti neke bivše kolege, i one će možda ugroziti svoju karijeru. Službenica koji radi na tome se, na neki način, malo razlikuje od bilo koje žene koja se nađe na visokom položaju. Uobičajena šema za kompetentnu ženu, posebno za crne žene, je da bude uzdignuta na isturenu poziciju, da joj se zatim uskrati podrška, da bi se ona demoralizovala i otišla. Neke od njih osećaju kao da im je nameštena smicalica. Generisati ženski pokret oko službenica koje rade na ravnopravnosti je neophodno, zbog opstanka njih samih, znači i procesa uspostavljanja ravnopravnosti.

Žene koje su zaposlene na ovom projektu se na mnogo načina mogu porediti sa socijalnim službenicama lokalnih organa vlasti čiji je broj toliko porastao od sedamdesetih godina. Kao i one svojevremeno, i službenice za ravnopravnost su nova vrste zaposlenih, ubačene da budu neka vrsta posrednika između određene grupe ljudi sa istim interesima i sistema uprave. Isto kao što su socijalne službenice konstantno bile u situaciji da žongliraju između svoje lojalnosti zajednici u kojoj su radile i vlasti koja ih je zaposlila, tako službenice koji rade na ravnopravnosti moraju hodati po tankoj liniji i istovremeno biti izvor podrške za žene i biti odgovorne pred šefovima. Obe vrste službenica su izložene stresovima koji mogu ugroziti njihov lični opstanak. Ako posao rade tako da stvarno koriste zajednici, rizikuju bes svojih pretpostavljenih. Ako zadovolje upravu, sigurno će biti okrivljene za izdaju onih kojima su želele da pomognu. Oba posla privlače ljude koji su napredni i oba ih mogu uništiti.

Svakako je interesantno, da uprkos svoj sličnosti koju rad na ravnopravnosti ima sa društveno korisnim radom, on ipak do sada nije stvorio političku teoriju i praksu koja se može uporediti sa praksom i teorijom ovog prvog posla. Do kasnih sedamdesetih lokalni socijalni rad u zajednicama i akcija u zajednicama su razvili široku literaturu koja se bavila strategijama, legitimnošću i praksom. Rad na ravnopravnosti još uvek nema svoju teoriju. Ne postoji trening koji se može uporediti sa treningom za socijalne službenike i zastupanje tih stavova. Svaka žena kreće da uči iznova za sebe. Ne možemo izbeći činjenicu da podržavanje rada na ravnopravnosti, kao i rad u zajednici, zavisi od identifikovanja sopstvenih interesa, odabiranja strane, i spremnosti da se izgubi posao ili da se da ostavka ukoliko dođe do suviše velikih kontradikcija. Rad na ravnopravnosti će retko dovesti do napredovanja u karijeri, ukoliko se obavlja kako treba. Osim, naravno, ako se ne pospeši proces uspostavljanja ravnopravnosti i ne započne ubrzana promena u organizacijama. Danas je u različitim zemljama u Evropi u porastu broj ljudi koji se time bave, u svim regijama i gradovima Britanije, i u različitim vrstama organizacija. Oni se susreću sa sličnim problemima i mogu sami sebi stvoriti okolinu koja će ih podržavati i pružiti pomoć, stvoriti feminističku realnost koja će se suprotstaviti realnosti korporacija i različitih vrsta organizacija. Suprotstavljanje muškoj moći je rizičan rad i ne treba ga se poduhvatiti bez sigurnosne mreže.

Konačno, osma tačka, feministička strategija transformativnih promena u organizacijama, čega su žene uglavnom svesne, treba da obrati pažnju na stvaranje saveza sa ostalim diskriminisanim grupama, koje su takođe subjekti uspostavljanja politike jednakosti. Ovo zahteva dužu diskusiju.

 

Savezi za promene

 

Politika identiteta nas je odvela veoma daleko, i ako ne budemo pažljive, može nas odvući u zamku međusobnog optuživanja oko naših položaja u hijerarhiji opresije. Pored toga stalno postoji i zapetljan problem oko toga ko se oseća sposobnim da prihvata neki identitet i kada.

U najboljim danima novog talasa feminizma žene koje su postale svesne nove vrste ugnjetavanja žena i mogućnosti koje pruža oslobođenje žena verovale su da je sestrinstvo nešto nedeljivo. Međutim, problem je što su žene koje su aktivno učestvovale u ženskom pokretu uglavnom bile bele, obrazovane, poticale iz srednje klase, i živele, većim delom, u Zapadnoj Evropi i Severnoj Americi. Pokret je bio rasistički – jer je bio slep za etničke razlike i rasizam. Bio je naivan – jer je mislio da govori u ime svih žena o ugnjetavanju za koje se pretpostavljalo da ga sve žene osećaju na sličan način.

Kasnije su crne žene rekle feminizmu: slušajte šta mi imamo da kažemo. Istakle su da su bele žene delile sa belim muškarcima korist od kolonijalizma i ropstva. Kada su bele žene govorile o pritisku usled zatvorenosti u kućama i preokupaciji kućnim poslovima i ženskim tričarijama, crne žene – koje su teško radile kao i mnogi muškarci od sumraka do svitanja – nisu mogle da se prepoznaju u toj priči. One su pokazale kako bela feministička kritika porodice ignoriše činjenicu da su seksualno uznemiravanje i ucenjivanje na poslu i rasistički napadi od strane belih muškaraca i žena, stvorile od porodice, za neke crne žene, azil i mesto solidarnosti. Crnim ženama je izgledalo da kampanje belih žena protiv nasilja ignorišu nasilje nad crnim muškarcima od strane bele policije. "Kakva je svrha govora o muškom nasilju kada se nismo izborile protiv nasilja države?" Pojavile su se razlike među crnim ženama i ženama iz etničkih manjina. Muslimanske žene, Hindu žene, Karipkinje su pisale i govorile o posebnim vrstama ugrožavanja, jedinstvenim načinima na koji ženski život može biti struktuiran blokirajućim unutrašnjim hijerarhijama klase, pola i rase.

Slične podele su se pojavile između heteroseksualnih žena i lezbejki. Prečesto su ženske diskusije o seksualnosti podrazumevale da žena mora biti u vezi sa muškarcem, da je heteroseksualnost zapravo seksualnost. Lezbejke su osetile da su za neke žene nevidljive, kao i za svet koji je heteroseksualan. Ali neke crne žene su se žalile da je lezbejski apel, ideja o lezbejskom sestrinstvu bolesna. "Ideja o lezbejskoj naciji ili lezbejskom plemenu je san bele žene... efektivna lezbejska politika mora se bazirati na raznolikosti i višestrukosti". Nešto kasnije, kao što smo videle, hendikepirane žene su počele da govore iz pozicija ženskog pokreta i pozicija pokreta hendikepiranih, žaleći se na svoju nevidljivost. Zašto se susreti žena, baš kao i susreti u muškom svetu tako često organizuju bez mogućnosti da njima prisustvuju ljudi koji su u kolicima ili bez prevodilaca za gluve?

Ukratko, do sredine osamdesetih kočija i konji su mogli biti provezeni kroz rupe koje su se stvorile u negovanoj paučini sestrinstva. U lokalnim savetima, gde je aktivizam ravnopravnosti bio u punom zamahu, su polako nastajale ženske grupe, lezbejske i gej grupe i ljudi koji su se bavili hendikepiranim osobama. Napetost, kao što smo videle, je bila bolna. Zagovornici jedne ugnjetene grupe zahtevali su veći legitimitet za tu grupu nego za ostale. Svaka grupa krivila je druge (često opravdano) za ignorisanje problema koji su nastajali iz bilo koje druge vrste ugnjetavanja, osim onih koji su se ticale njih samih. Ženske grupe su bile okrivljene da se retko susreću sa crnim ženama, ili da troše suviše dobijene pomoći na bele ženske grupe. Rasne grupe su bile optužene da su muške baš kao i bilo koji bela patrijarhalna grupacija. Oni koji su se bavili hendikepiranima smatrali su da su tretirani kao siromašni rođaci pokreta za ravnopravnost. Lezbejke su se često odvajale od gej grupa jer su se povremeno pokazivali skloni ugnjetavanju kao i bilo koji heteroseksualni muškarci. U nekim pitanjima kao što je pedofilija, interesi žena i muških manjina izgledali su sasvim suprotni. Neke lezbejke su smatrale da su savetnici, uključujući i feminističke dozvolili da napad vlade na homoseksualce u Zakonu 1988, bude opravdanje za uskraćivanje podrške. Ove razmirice su često podsticali, naravno u svoju korist, beli muškarci na pozicijama.

Postaviti pitanje feminističkih saveza, i recimo dozvoliti progresivnim savezima za transformativnu promenu da uključe muškarce koji bi pružili podršku, znači hodati po slomljenom staklu gde leži mnogo povređenih osećanja. Ipak, ako pokreti i organizacije uopšte žele da napreduju, moraju se učiniti neki pokušaji da se uči iz grešaka koje su već napravljene i stvore veze između grupa žena koje svoje interese mogu posmatrati kao veoma različite.

Ako želimo da se izdignemo iznad identiteta politike i hijerarhije ugnjetavanja moramo prvo naučiti kako da poštujemo i volimo naše sopstvene razlike. Najrazorniji pritisak koji žene crne i bele, zatim obojeni i muškarci etničkih manjina, kao i lezbejke i homoseksualci, i hendikepirani podnose u različitim organizacijama, je pritisak da prođu kao nešto što nisu. Od žena se očekuje da oponašaju muškarce u onoj meri u kojoj se penju hijerarhijskom lestvicom. Reprodukciju, domaćinstvo, realnost naših tela bi trebalo da taktično zadržimo kod kuće. Moramo sakriti plastične kese za kupovinu u toalete, izbegavati da telefoniramo u škole naše dece, izbegavati upadljivu odeću, i nikad ne pominjati menstruaciju ili predmenstrualni sindrom.

Videli smo i kako su lezbejke i homoseksualci prihvatljivi jedino ako nikad ne govore o svojoj različitosti, poštuju stid njihovih heteroseksualnih kolega, beskonačno slušaju priče o seksu koje čine da se osete kao autsajderi i nenormalni, a da nikad ne kažu ni reč o svom životu i svojim ljubavima. Sličan pritisak nevidljivosti nosi i većina hendikepiranih. Harlan Han piše:

 

u prošlosti, mnoge osobe, lišene pozitivnih referenci koje bi im omogućile da prihvate svoje fizičke razlike kao lepe ili kao izvor dostojanstva i ponosa, pokušavale su da prezru ili ignorišu svoju hendikepiranost u nadi da će uspeti u težnji da ih prihvati "normalna" većina. Ali hendikepirani nemaju sposobnosti kameleona, i "prolaženje" je luksuz koji može biti dostignut samo uz veliki psihološki rizik.

 

Videli smo, najzad, kako se od ljudi koji pripadaju etničkim manjinama očekuje da sakriju svoje različitosti i prihvate ono što se reprezentuje kao prepoznatljiva "britanska" kultura, kao cenu koju će platiti da bi ušli u organizacije belih ljudi. Istorija kolonijalizma predstavljala je uništenje kultura, kao što su i kolonizovani ljudi bili obrazovani da prihvate asimilaciju.

Praksa oslobođenja u organizacijama, bilo da je u pitanju feminističko ili antirasističko, praksa oslobođenja homoseksualaca ili praksa koja se posebno razvija u poslednje vreme, pokret za prava hendikepiranih, ide na to da istakne, a ne sakrije, fizičke i kulturne razlike. To, možda više nego bilo šta drugo, prkosi patrijarhalnoj premoći. Jer kao što Nensi Hartsok (Nency Hartsock) kaže, "virilnost, ili muževnost pola koju nosi moć, zahteva poricanje tela i njegovu važnost". U patrijarhatu kreativnost je čin intelekta i duha. Telo je irelevantno. Poznata nam je muška retorika koja kao da potiče od bestelesnih, nevidljivih muškaraca. Na taj način može se predstavljati kao da govori u ime svih, u ime svačijeg tela. Doroti Smit (Dorothy Smith) je napomenula da su muškarci, da bi mogli da uzmu puno učešće u svom apstraktnom načinu akcije i vladanju, oslobođeni (ženskim radom), od potrebe za obraćanjem pažnje na svoje fizičke potrebe. Krenuti sa tačke gledišta jedne žene znači krenuti od subjekta koji je potpuno telesan, u materijalnom svetu koji je okružuje. Ako nameravamo da svi stavovi, uključujući i muške, imaju jednaku vrednost, moramo muškarce vratiti nazad njihovim telima. U ravnopravnom, demokratskom svetu, istina može jedino predstavljati pregovaranje među jasno "određenim i otelovljenim znanjem".

Jednom kada naše različitosti budu priznate i afirmisane, možemo tražiti zajednički interes u preispitivanju naših potreba. Biće nam jasnije, kao što kaže Džun Džordan (June Jordan), da se "partnerstvo u bedi ne nastavlja obavezno na partnerstvo u promeni. Kada čudovišta skinemo sa naših leđa, mnoge od nas će poželeti da odjure vrlo različitim putevima.... Krajnja povezanost ne može biti neprijateljska. Ona mora biti potreba koju nalazimo među sobom. Tu vezu će odrediti i ono što možemo učiniti jedne za druge, a ne samo pitanje toga šta smo."

Prelazeći na konkretan slučaj, mogle bismo razmotriti primer šta nam treba za efektivan savez sa hendikepiranim ženama. Šta treba da sadrži? Prvo, kao nehendikepirana žena, moram da prepoznam svoje sopstvene predrasude i pogrešnu percepciju koju imam kad su u pitanju hendikepirani. (U pisanju ove knjige uvek upotrebljavam ja i moje. Zapravo su druge, hendikepirane žene te koje su uticale na moja shvatanja, sve dok ovaj materijal nije postao makar upola prihvatljiv. Čak i sada, uprkos toj pomoći, one sigurno mogu naći slabe tačke.) Prepoznavanje sopstvenih predrasuda i ponovno stvaranje novih odnosa sa hendikepiranim ljudima znači mnogo u otkrivanju naših polu-skrivenih osećanja. Izgleda da delimična invalidnost drugih ljudi budi u nama osećanje bespomoćnosti i bola koja smo doživljavali kao deca. Postati politički svestan po pitanju hendikepiranosti zahteva da se kreativno izborimo sa tim prošlim emocijama i suočimo se sa našim sadašnjim strahovima kada su u pitanju naše telo, nesreće, bolest i smrt. To ne znači, naravno da jedino ljudi koji nisu hendikepirani treba da rade na svojim predrasudama. Kao što su žene interiorizovale mizoginiju, tako su hendikepirane osobe interiorizovale nepoštovanje umanjenih sposobnosti. A hendikepirane žene nisu manje podložne rasizmu i homofobiji nego one koje to nisu.

Drugo, nehendikepirane žene moraju da slušaju kada hendikepirane govore o svojim prioritetima i da ponovo pregledaju svoj program da bi ih uključile. Neki od naših interesa mogu se ispostaviti kao zajednički. Ako su se sreli interesi žena koje guraju kolica za bebe, možda će se sresti i interesi onih koji guraju kolica za invalide. Ako se nalaze mesta koja su sigurna za žene, mogu se naći i mesta koja su sigurna za invalide.

Treće, žene koje nisu hendikepirane, moraju slušati grupe u kojima su organizovani hendikepirani i pružati im podršku u njihovim aktivnostima. Moramo biti stručnjakinje u praksi poboljšanja organizacija tako da služe i ljudima koji su hendikepirani, kao što smo stručnjakinje za njihovo poboljšanje za žene kao žene. Tu naravno postoji problem. Mnoge grupe žena učestvuju u dele represiji sa muškarcima i žele da rade u politici sa "svojim" muškarcima. To može biti teško i za neke feministkinje koje žele da rade autonomno. Šta je alternativa? Ako hendikepirane žene kažu da dele interese sa hendikepiranim muškarcima, onda nehendikepirane žene moraju biti spremne da rade sa tim muškarcima – a da pregovaraju o recipročnom poštovanju žena i ženskih interesa. Možda neće biti lako.

Konačni preduslov za strategijski savez je svakako razvoj političke teorije koja objašnjava sve represije i prefiguriše oslobođenje. Treba nam teorija o moći. Feminizam je proizveo dva korisna pogleda na moć. Prvi je da je većina nas u nju uključena. Možda ponekad mislimo da možemo identifikovati  zajedničkog neprijatelja, ali u stvarnosti mi znamo da moć ne počinje i ne završava se sa belom muškom monokulturom moćnika. Možemo osećati da smo u pravu kada mislimo da smo bespomoćne jedino kada mislimo samo u jednoj dimenziji. "Ja sam radnička klasa", "Ja sam žena". Kada moć prepoznamo kao multidimenzionalnu, vidimo da je raširena svuda oko nas i da sve učestvujemo u njoj makar malo, recimo na račun toga što smo heteroseksualne (u odnosu na homoseksualce), ili fizički i mentalno zdrave (u odnosu na nekog ko je hendikepiran).

Drugo, svakako smo naučile da nije svaka moć negativna. Nensi Hartsok je rekla da teorije o moći govore o i u interesu onih koji ih stvaraju. Konvencionalan pogled na moć u kapitalističko-socijalističkim sistemima je da moć znači dominaciju. Vladajuća grupa nije voljna da zamisli moć na bilo koji drugi način. A ipak, kako ona kaže: "teorije o moći su implicitno teorije o zajednici." Način na koji shvatamo moć, je način na koji shvatamo društvo, a upotrebiti moć drugačije znači stvarati različit svet. Žene i druge potčinjene grupe su potencijalno sposobne da prepoznaju i upotrebe moć ne kao dominaciju već kao potencijal.

Naše teorije mogu biti hegemone, sve dok su u rezonanciji sa mnogo različitih grupa. Ali nikad ne mogu biti totalitarne – nikad autoritativne. Izložile smo pogrešnost univerzalizma belog muškarca, teško da možemo želeti da ga zamenimo drugačijim univerzalizmom. Kao što kaže Dona Haravej, postoje "veoma specifične vizuelne mogućnosti, svaka sa fantastično detaljnim, aktivnim, delimičnim načinom organizovanja svetova. "Poziva nas da istražujemo saveze sa osnova "elaboriranja specifičnosti i razlika i brige uz puno ljubavi, iz koje ljudi mogu naučiti kako da iskreno posmatraju stvari sa drugačije tačke."

Ono čemu nas vodi pokret za oslobođenje, čak i sa slabim vodičem kao što je projekat za ostvarenje ravnopravnosti, je jača koncepcija socijalizma i demokratije. Socijalizam u kojem se neće insistirati na uniformnosti i kolektivizmu, već koji će omogućiti individualni i grupni identitet. Demokratija neće značiti "jedan čovek jedan glas" već demokratski paritet, ne volja većine, već omogućavanje mnogo glasova koji pregovaraju.

 

(Iz: Cynthia Cockburn: In the Way of Women (Men's resistance to sex equality in organisations), Macmillan Press, London 1991)