ODABRALE SMO ZA VAS...
Uz prvi broj
Nastankom velikog broja nevladinih
organizacija tokom rata u BiH stvoren je novi (alternativni) oblik društvenog
razmišljanja i djelovanja. Nastanak se uglavnom veže uz humanitarne aktivnosti,
uglavnom podjelu humanitarne pomoći. Evidentno je da među novonastalim
organizacijama najviše ženskih uruženja i grupa.
Međutim, kako se mijenja politička
situacija u zemlji, kako su rat i razaranja zamijenile obnova i izgradnja, tako
se mijenjaju i aktivnosti. Sve manje se ženska udruženja bave podjelom
humanitarne pomoći, a sve više aktivnostima koje doprinose što bržem oporavku
od rata. Uključena su u programe psihosocijalne pomoći i stvaraju se grupe za psihološku pomoć i samopomoć. Sve više se
uključuju u programe obnove privrede kroz projekte malog i srednjeg
poduzetništva. Društveni angažman postaje sve širi.
U međuvremenu, pošto je komunikacija
postala moguća, grupe saznaju jedne za druge, razmjenjuju iskustva. Sve više se
povezuju. Uče jedne od drugih. Stvara se neformalna mreža ženskih organizacija.
Želja za informisanošću sve više raste.
Mi u Medici smo se u to uvjerile tokom susreta sa ženskim grupama iz svih
krajeva BiH. Uvijek bi posjeta završavala podjelom informativnog materijala, ne
samo o Medici, nego o svemu onome što je u vezi rada ženskih i nevladinih
organizacija uopšte: razne brošure, materijali sa seminara i konferencija,
informacije o potencijalnim donatorima, liste i kontakt adrese drugih grupa,
stručni tekstovi iz oblasti organizacije, materijali vezani uz promociju
ženskih ljudskih prava, članci sa tematikom ženskog zdravlja i sl.
Prije godinu dana (januara 1996) Infoteka
je počela sa izradom internog informatora "Odabrale smo za Vas".
Rađen je u dvadesetak primjeraka i bio namijenjen stanarkama Medicinih
stacionara (u tri kuće je u prosjeku uvijek stanovalo oko 50 žena sa djecom),
ženama angažovanim u projektima Medice (njih oko 60) i ženama koje su
svakodnevno dolazile u Medicinu ginekološku i ambulantu opšte prakse (10 do 50 žena
dnevno) te vrijeme provodile u čekaonici.
Žene iz ženskih grupa koje su nas
posjećivale pokazale su interesovanje za naš "Odabrale smo za Vas".
Pred nas se postavio problem: kako ga raditi u toliko primjeraka kad smo i za
ovih 20-ak jedva izdvojile sredstva iz redovnog budžeta, a uz to ga umnožavale
na kopir aparatu zaboravljenog godišta i loših tehničkih mogućnosti.
Moramo priznati, "uplašila" nas
je i činjenica da se s našim "novinarskim pokušajem" pojavimo u
"široj javnosti". Ipak smo se odlučile za taj korak i uspjele pronaći
sredstva za novi kopir aparat i dovoljno papira da možemo uraditi do 200 kopija
mjesečno.
Sadržaj "Odabrale smo za Vas"
je šarolik. Nastojaćemo podijeliti s Vama sve interesantne informacije do kojih
dolazimo (a koje se svojim sadržajem uklapaju u ritam izlaženja broja – jednom
mjesečno – pa tako ne gube na aktuelnosti). Pored članaka pronaći ćete tu radne
materijale sa različitih seminara i susreta ženskih grupa i NVO-a. Donosićemo i
kopije članaka iz domaće štampe, te prevode članaka iz inostrane štampe. Malo
"šarenila" unijeće i isjeći iz novina kojima nas autori savjetuju
kako da vodimo brigu o svom psihofizičkom zdravlju i izgledu.
Bilo bi nam veoma drago da nam se javite,
sugerišete, pošaljete nam neki članak, pitate, date doprinos u kreiranju
"Odarale smo za Vas".
Pred Vama je prvi (novi) broj. Nadamo se
da ćemo uz Vašu podršku i pomoć iz broja u broj donositi sve više korisnih
informacija i korisnih sadržaja.
januar 1997.
ŽENE BiH NAKON IZBORA...
analiza septembarskih izbora
Poraz
ili - čekanje na nove izbore
Sjećate se izbora u septembru prošle
godine? Jeste li se zapitale, nakon toga, kako su prošle žene, kandidatkinje na
listama? O tome novinarka ŽENE 21, Radmila Sesar u članku "Daleko od
vlasti" piše, između ostalog, sljedeće:
"Na
Konferenciji žena u Banja Luci (13.-15. decembra 1996) dominirala je tema
"Žena i izbori". Iako se paralelno odvijao rad u još dvije radionice,
u kojima se raspravljalo o obrazovanju i odgoju i socijalnoj politici, gotovo
polovina prisutnih opredijelila se za prvu temu, što predstavlja čitljivu
činjenicu da je ženi participacija u vlasti prerasla iz opsesivne radoznalosti
u sudbonosni imperativ. Napredak u toj spoznaji je evidentan.
Osnovno
je bilo analizirati, još svježe, septembarske izbore. Brojke su neugodne, ne
podliježu promjenama, ali nude jasne zaključke. Za najviše organe vlasti u
državi - žena, gotovo, da je izgubila bitku. U zastupnički dom BiH sa područja
Federacije u izbornoj trci učestvovalo je 198 kandidata, od toga 13 posto žena,
a u završnici je u to, najviše državno tijelo izabrana samo jedna dama. Tu
gorku brojku čini gorčom i sljedeća: u Zastupnički dom Federacije predložena je
81 žena, izabrano je samo 7. U procentima - to je 5%. Neravnoteža je porazna.
(...)
Kako
su prošle žene u "srpskom entitetu"?
U
Zastupničkom domu BiH iz "srpskog entiteta" - od osam predloženih
žena - nema ni jedne. U Narodnu skupštinu RS kandidovano ih je 41, ali je
završni bilans - samo jedna!
Ako
znamo da danas više od 50% ukupnog stanovništva BiH čine žene, da je među njima
ogroman procenat visokoobrazovanih, sposobnih žena koje imaju izgrađenu
političku kulturu i senzibilitet - postavlja se pitanje: Kako se moglo desiti
to što se desilo? Zašto mršav rezultat, toliko anemičan, da je pad nemjerljiv s
onim što je žena postigla u vremenu koje je iza nas? Interpretacija i odgovora
ima mnogo, ali Lidija Živanović, predsjednica HCA iz Banja Luke, tvrdi:
Žena
je sama kriva za ono što joj se dogodilo na prošlim izborima. Barem mogu reći
to za žene RS, one su, po nekoj čudnoj inerciji, prepustile da o ženskoj
sudbini, sudbini njene djece i cijele porodice, odlučuje on, muškarac. Ali, za
nekoliko mjeseci čekaju nas opštinski izbori, i mi ćemo iskoristiti to vrijeme,
znamo i kako.
Ako
se vratimo samo nekoliko mjeseci unatrag, sjetićemo se konferencija u Zenici i
Tuzli (u organizaciji HCA); ali i Prve konferencije žena BiH održane u
Sarajevu. Sarajevskoj sesiji prisustvovalo je 600 žena iz cijele BiH, ali i iz
20-tak zemalja svijeta. Bio je to svojevrsni događaj za sve žene.
Pomenuti
skupovi označili su snažnu podršku bosanskohercegovačkoj ženi koja je podnijela
svu težinu rata, što znači da, onda, može podnijeti težinu mira. Dakle, da se u
poštenoj političkoj trci bori za ključna mjesta na kojima se donose odluke.
Muškarci su odlučivali o ratu, a nisu pozivali žene ni kada su potpisivali mir.
Dva
puta žene niko ništa nije pitao - i to je apsurd.
Predizborna
trka je bila osobito dobro medijski pokrivena. Bilo je to euforično vrijeme u
kome se optimistično računalo na fantastičnih 30% žena, koje će participirati u
vlasti. Barem na području Federacije! Međutim, euforija je imala život vilina
konjica, a iza toga ostala je statistika, pragmatična i prkosna u svojoj
nepromjenjivosti.
Klelija
Balta, predsjednica HCA Tuzla, istovremeno i jedna od kandidatkinja koje su
izgubile izbornu trku, komentariše:
Ja
ne mislim samo da su žene BiH loše prošle na ovim izborima. Mislim da su
građani loše prošli. Što se tiče žena, one su u zadovoljavajućem procentu bile
zastupljene u političkim partijama. Ali, tu se krila zamka! Naime, većina žena
na izbornim listama svojih partija nalazila se, uglavnom, od petnaestog mjesta
pa naniže. Pošto su stranke obavezne imati određen procenat žena, onda su
ženama, kobajagi, ukazali povjerenje, spuštajući ih na dno liste. Dakle, forma
je ispunjena, sve štima! Onima koji su ih finansirali zamaglili su oči traženim
procentom, a muškarci su i dalje armirali svoje političke pozicije.
Šta
bi valjalo učiniti da se greške i zablude ne ponove?
Potrebno
je vrijeme i u njemu kontinuirana politička edukacija žene. Ona u budućnosi ne
smije ostati pasivna, jedinka koja će pripadati glasačkoj mašini, nego aktivna
sudionica u izgradnji urbane civilizacije i civilnog društva. Njen angažman
mora biti silovit. Zato će se do 2. februara ove godine (to je samo jedan od
zaključaka konferencije), posebno formirana Komisija za analizu izbornog
zakona, potruditi da pripremi prijedlog njegove izmjene. Nakon toga, trebalo bi
da uslijedi novi napor da u krugu općinskih izbora žena ostvari neke šire i
komotnije političke prostore.
Biće
nam potrebno što više konferencija, seminara, okruglih stolova, razgovora -
naglašava Klelija Balta. - Ničeg nije previše, pa makar svakog mjeseca neko
organizovao po jednu konferenciju. Evo, pogledajte: sad na području Federacije
imamo samo jedan ženski magazin "Žena 21". U Tuzli je, u fazi
osnivanja, list "Pogled žene", a u RS nema ni jednog. Značaj tih
listova i magazina je ogroman za buduću političku borbu žene na ovim
prostorima. Zapravo, što je više takvih časopisa, odjekivaće snažnije glasovi
žena."
Izabrala
i priredila: R.S.D.
Konferencija o
fiziČkom nasilju nad Ženama,
Sarajevo
27.01.1997.
U organizaciji UBSD-a,
"Prijateljice" Tuzla, "Amica" Tuzla, "Suada
Dilberović" Sarajevo, u Sarajevu je 27.01.1997. održana Konferencija sa
temom "Fizičko nasilje nad ženama" – pravni aspekti problema i uloga
nevladinih organizacija.
Na poziv za učešće su se odazvale
predstavnice NVO, kao i vladinih organizacija iz F BiH, RS, SR Jugoslavije,
Hrvatske, Novog Zelanda, Švedske, USA. Sve ukupno 80 žena, kao i 3 muškarca,
kao i predstavnici medija.
Otvoren je novi prostor za razgovor, sa
temom koja je u našoj sredini dosta zapostavljena. Žene žrtve nasilja – ratnog,
domaćeg... Šta učiniti kako bi se žrtvama pomoglo, kako pojačati svijest žena,
kako obrazovati žene, ali i muškarce? Lična iskustva, razmjena mišljenja, nove
ideje. Primijećena potreba – nema mjesta na koje žena može prijaviti nasilje.
Vođene iskustvom gošće iz Beograda sa SOS
telefona za žene i devojke, zaključena je urgentna potreba za formiranjem istih
na teritoriji BiH. Dodijeljeni su i konkretni zadaci. Kako je Tuzla, u BiH,
grad sa najpovoljnijom "klimom", kao jedan od zaključaka sa
Konferencije je i da se nevladine organizacije sa područja TPK prve prihvate
zadatka osnivanja SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja. Počet će se sa
anketama, sakupljanjem telefonskih brojeva i podataka o svim ženskim
udruženjima, kao i uključivanje ideja o SOS telefonima u postojeće projekte.
Rok za dobijanje prvih informacija je 2 mjeseca. BOSFAM iz Tuzle je na sebe
preuzeo odgovornost da će informisati ostale učesnike konferencije o
postignutim rezultatima kao i o trenutnoj situaciji. Odlučeno je takođe da će
Konferencija imati svoj nastavak, na kojem se nadamo da će učešće uzeti i
ostale predstavnice NVO koje se bave pitanjem nasilja nad ženama, kao i
predstavnice ostalih političkih stranaka u BiH.
U svom uvodnom izlaganju (kojeg navodimo
u cjelosti) g-đa Svjetlana Fabijanić, članica Organizacionog odbora
Konferencije, kao i članica IO UBSD-a, je obrazložila razloge organizacije
jedne ovakve Konferencije:
ZAŠTO
BAŠ SADA ŽELIMO GOVORITI O FIZIČKOM NASILJU NAD ŽENAMA?
Žene su na različite načine neprekidno
izložene nasilju i agresiji. Stvarnost pokazuje da je riječ o neprekidnom,
nevidljivom ratu protiv žena, čiji se motivi mogu pronaći kroz analizu
društvenih uloga polova, i nejednake raspodjele moći među polovima. Kao
sastavni dio ženske svakodnevnice, nasilje prolazi kroz živote žena u
najrazličitijim oblicima. Šutnja koja vijekovima prati ovu mučnu istinu,
utemeljena je u ženskom trpljenju kao sastavnom dijelu konzervativne društvene
predstave o identitetu žena. Fizičko zlostavljanje je dio procesa
obeščašćivanja ljudskih bića. Ono je najbrutalniji način da žene budu dovedene
u stanje pasivnog prepuštanja, nemoći i podređenosti. Na ovom podneblju je,
nažalost, fizičko nasilje proteklih ratnih godina ostavilo bolni žig na
hiljadama životnih tokova žena. Smatram da u oficijelnoj kategoriji podataka o
broju žena koje su bile izložene najsurovijim oblicima zlostavljanja,
ponižavanja, fizičkim i psihičkim patnjama, nije moguće naći odgovarajući izraz
za veličinu bola kojom su te žene preplavljene.
Reći ću samo da su u bilješkama
volonterki koje su pružale podršku ovim ženama, pomažući im da prevladaju šok
izazvan nasiljem, zapisana mnoga potresna svjedočanstva.
Navodim: "Mnoge od njih osjećaju se
bezvrijedno, nepotrebno, besciljno, neke imaju osjećanje krivice ili suicidalne
tendencije, povlače se u sebe, imaju razne vrste strahova ili depresije. Pored
toga, mnoge od njih razmišljaju godinama šta su sve mogle da urade u kriznim
situacijama da spasu sebe ili članove svoje porodice. U nekim grupama nismo
mogle organizovati rad u grupama, jer su žene bile preplavljene svojom
tragedijom i nisu imale snage da slušaju teške priče drugih žena." Traume
nasilja su ozbiljne, duboke i trajne. One mijenjaju sve dimenzije u životu
žene: snove, misli, nadanja, psihičko i fizičko zdravlje, ideju o samoj sebi,
mogućnost odlučivanja o sebi, sistem vrijednosti. Žene žrtve nasilja su u
stanju neprolaznog straha i stida koji parališe.
Smisao našeg okupljanja danas, je da
zajednički pokušamo, nakon sagledavanja pravnih aspekata problema, saglasno
dosadašnjim iskustvima i rezultatima rada nevladinih organizacija na
otklanjanju posljedica nasilja nad ženama sagledati kako da na efikasan način
doprinesemo i rješavanju egzistencijalnih problema žena izloženih nasilju.
Pokušajmo zajednički formulisati odgovor na pitanje kako naći izlaz iz logike
uloge žrtve, iz stanja emotivne konsternacije, presjeći krug traumatskih
doživljaja i sakupiti snagu za nastavak života koji neće biti puko vegetiranje.
Učinimo to zbog onih koje do sada nisu htjele govoriti o preživljenom, jer su
vjerovale da će tako lakše zaboraviti. "Žene žrtve nasilja žive kao
zatvorenici u koncentracionom logoru. Njihovo samopoštovanje je nestalo,
njihovo samopouzdanje je razoreno. One se, u osnovi, osjećaju kao da su na
pustom ostrvu i ne znaju kako da plivaju. Govorim im da one nisu krive, da su
normalna ljudska bića. Kažem im da nijedno ljudsko biće ne zaslužuje da bude
poniženo," dr Gail Bundow, terapeut. Žene koje su tokom rata bile izložene
fizičkom nasilju moraju imati priliku da u Centrima za podršku žrtvama nasilja
dobiju i šansu da promijene svoj život, da steknu samopouzdanje i povrate
samopoštovanje, treba im pomoći da shvate da i one treba da utiču da rezolucija
UN iz 1993.g. i Pekinška "Platforma za akciju", koje silovanje
definišu kao zločin i instrument rata, budu primijenjene kroz kažnjavanje svih
počinilaca, koje je moguće identificirati. Šutnja žrtava ne smije biti utočište
za zločince, ali istovremeno, iskazi žrtava ne bi smjeli uticati na ponovo
preživljavanje ranijih trauma.
Odabrala
i pripremila: Belma
(Iz: Odabirale smo za vas... Infoteka -
Medica, januara 1997)