Džin Bejker Miler
Prevela Aleksandra Vesić
U ovoj knjizi razmatraćemo temu razlika:
šta sve ljudi rade onima koji su od njih različiti i zašto? Na individualnom
nivou, dete koje odrasta je u kontaktu sa ljudima koji su veoma različiti od
nje/njega. Prema tome, najznačajnija razlika koja postoji je između odraslog i
deteta. Na nivou čovečanstva uopšte, videli smo ogromne probleme koji nastaju
usled velikog broja razlika. Ali najosnovnija razlika je ona koja postoji
između muškarca i žene.
Na oba nivoa umesno je postaviti dva
pitanja. Kada dodir između razlika stimuliše razvoj i poboljšanje obe strane
koje su u kontaktu? I, obratno, kada takva konfrontacija razlika ima negativne
efekte: kada ona vodi u velike teškoće, pogoršanje, izobličavanje i u neke od
najgorih oblika degradacije, terora i nasilja – i za individualne osobe i za
grupe – koje ljudsko biće može da iskusi? Jasno je da "ljudska vrsta"
uopšte, pogotovu u našoj zapadnoj tradiciji, mada i u nekim drugim, nema baš
sjajne rezultate u ovom pogledu.
Nije uvek jasno da u većini slučajeva gde
je različitost u pitanju, postoji takođe i faktor nejednakosti – nejednakost
različitih vrsta i iz različitih izvora, ali uglavnom nejednakost u statusu i
moći. Dobar način da se ispitaju često zbunjujući rezultati ovih konfrontacija
među razlikama je postavljanje pitanja: šta se dešava u situacijama
nejednakosti? Koje sile tu deluju? Dok upotrebljavamo izraze kao što su
"dominantan" i "potčinjen", dobro je setiti se da su u
pitanju žene i muškarci od krvi i mesa. Apstraktna priča nam ponekad dozvoljava
da prihvatimo stvari koje ne bismo priznali na ličnom nivou.
PRIVREMENA NEJEDNAKOST
Dva tipa nejednakosti su suštinska za
naše sadašnje ciljeve. Prvi može biti nazvan privremenom nejednakošću. U njoj
je manja (mlađa) strana društveno
definisana kao nejednaka. Najbolji primeri su veze između roditelja i dece,
učitelja i dece, i možda još psihoterapeuta i klijenata. Postoje izvesne
pretpostavke na kojima su ovi odnosi zasnovani mada one nisu eksplicitno
izrečene, niti se podrazumevaju (u smislu da su sigurne od ugrožavanja). Ali su
one u samoj društvenoj strukturi tih odnosa.
Pretpostavlja se da
"superiorna" strana ima više sposobnosti ili vrednovanih kvaliteta,
koje bi ona/on trebalo da prenese "slabijoj" strani. Te sposobnosti
variraju zavisno od odnosa koji se posmatra, i uključuju emocionalnu zrelost,
iskustvo, fizičke veštine, znanje, ili tehnike za sticanje određenih vrsta
znanja. Superiorna osoba treba da se poveže sa podređenom na način koji će ovoj
omogućiti da postane jednaka posle određenog vremena; na primer, dete kome se
pomaže da odraste. To je krajnji cilj ovakvih odnosa. Slabija osoba, dete, je
ona koja prima, od osobe za koju se pretpostavlja da ima mogućnost da daje.
Iako i slabija strana često mnogo daje superiornijoj, ovi odnosi su zasnovani
da bi služili slabijoj. To je njihov raison
d'etre.
Jasno je dakle da je najvažniji cilj
završiti tu vezu: odnosno okončati status nejednakosti među stranama. Period
nejednakosti zamišljen je kao privremen. Ljudi mogu nastaviti taj odnos kao
prijatelji, kolege ili čak i kao suparnici, ali ne kao "nadređeni" i
"podređeni". Bar bi tako trebalo da bude.
Realnost je, međutim, drugačija. Mi imamo
mnogo problema sa ovakvom vrstom veza. Roditelji ili profesionalne institucije
često završe koristeći nadređenima umesto podređenima (na primer škole koje
dođu do toga da koriste nastavnicima ili administraciji više nego učenicima).
Ili podređena osoba nauči kako da bude "dobra podređena" osoba mesto
kako da stigne do statusa potpune osobe. Najvažnije, nismo otkrili sasvim dobar
način da dođemo do krajnjeg cilja: da pomognemo kretanje od nejednakosti do
jednakosti. U odgajanju dece i obrazovanju nemamo adekvatne teorije i praksu.
Niti imamo koncept koji dobro funkcioniše u sličnim tzv. odnosima u kojima se
pruža pomoć, u kojima postoji nejednakost, kao što su lečenje, penologija
(nauka o kažnjavanju i sprečavanju kriminala) i rehabilitacija. Zvanično,
kažemo da želimo te stvari dobro da uradimo, ali često ne uspemo u tome.
Veliki deo problema predstavlja odluka o
tome koliko prava možemo da "dodelimo" podređenoj strani. Dvoumimo se
oko količine moći kojom ona treba da raspolaže. Koliko joj prostora treba
ostaviti da deluje prema svojim percepcijama, kada su one potpuno drugačije od
onih koje ima nadređena osoba? Više od svega veoma je teško održavati koncept
slabije osobe kao osobe koja ima isto
toliko unutrašnje vrednosti kao i ona njoj nadređena.
Poenta je da je moć glavni faktor u svim
ovakvim odnosima. Ali sama moć nije dovoljna. Moć postoji i mora biti
uračunata, ne možemo je negirati. Nadređeni drže stvarnu moć u svojim rukama,
ali samo ona neće obaviti zadatak. Neće dovesti nejednaku stranu do jednakosti.
Naši problemi u ovim odnosima mogu
proizilaziti iz činjenice da oni nastavljaju da postoje u kontekstu drugog tipa
nejednakosti kojim težimo da prevladamo načine na koje smo naučili da
funkcionišemo u prvoj vrsti. Drugi tip potkopavaju oni isti načini ponašanja
koje smo poprimili i konceptualizovali u prvim, najosnovnijim vrstama veza.
Drugi tip nejednakosti uči nas kako da
povećamo nejednakost, ali ne i kako da pređemo put od nejednakosti ka
jednakosti. Što je najvažnije, posledice su krajnje zamagljene – ustvari obično
se poriču. U ovoj knjizi skoncentrisaćemo se na drugi tip nejednakosti. Ipak,
iza svega stoji da je drugi tip nejednakosti odredio, i još uvek određuje,
način na koji mislimo i osećamo u prvoj vrsti ovakvih odnosa.
STALNA NEJEDNAKOST
U ovim odnosima neki ljudi, ili pojedine
grupe ljudi su definisani kao nejednaki putem onoga što sociolozi nazivaju
predodređenost; odnosno određuje vas vaše rođenje. Kriterijum može biti rasa,
pol, klasa, nacionalnost, religija ili ostale karakteristike stečene rođenjem.
Ovde su uslovi odnosa među ljudima veoma različiti od odnosa privremene
nejednakosti. Ovde, na primer, nema ideje da su superiorni tu pre svega da bi
pomogli slabijima, da im pomognu u sticanju prednosti i "željenih"
karakteristika. Nema pretpostavke da je cilj nejednake veze da se postigne
jednakost; u stvari, sasvim je obrnuto. Uključen je i čitav niz drugih
tendencija koje se pojavljuju sa velikom pravilnošću. Pomenuću neke od ovih
tendencija samo površno; kasnije ćemo im se vratiti, da pokažemo kako deluju na
mnogo intenzivniji, prefinjeniji i duboko ličan način. Iako neki od ovih
elemenata mogu izgledati očigledni, u stvari postoji veliko neslaganje i
konfuzija oko psiholoških karakteristika stečenih pod uslovima tako očiglednim
kao što su ovi.
Dominantni. Kada je grupa jednom definisana kao inferiorna,
superiorni teže da je obeleže kao defektnu ili nesposobnu na različite načine.
Tako, crni se opisuju kao manje inteligentni od belih, za žene se pretpostavlja
da njima vladaju emocije, i tako dalje. Ne samo to, već su govor i dela dominantne
grupe tendenciozno destruktivni prema potčinjenoj grupi. Postoje istorijski
dokazi koji potvrđuju tu tendenciju. I, iako su mnogo manje očiti, destruktivni
efekti javljaju se i kod nadređenih. Oni su drugačiji i mnogo se teže
prepoznaju; o njima ćemo diskutovati još u ovom i sledećim poglavljima.
Dominantna grupa obično definiše jednu
ili nekoliko odgovarajućih (prihvatljivih) uloga za potčinjene. Prihvatljive
uloge tipično sadrže obavljanje usluga koje dominantni ne žele da prihvate (na
primer čišćenje otpadaka nadređenih). Funkcije koje nadređeni žele da obavljaju
su, sa druge strane pažljivo čuvane i obično nedostižne za potčinjene. Bez
obzira na ljudske mogućnosti, aktivnosti koje su najviše cenjene u bilo kojoj
kulturi biće zatvorene i zaposednute od strane dominantne grupe; one manje
vrednovane su dodeljene potčinjenima.
Potčinjenima se obično kaže da nisu
sposobni da obavljaju željene uloge. Njihove nesposobnosti pripisuju se
urođenim defektima i nedostacima njihovog uma i tela, koji su kao takvi nepromenljivi
i nepodložni promenama ili razvoju. Za dominantnu grupu postaje teško i da
zamisli da je neko od potčinjenih sposoban da obavlja željene aktivnosti. Što
je još važnije, i samim potčinjenima je teško da poveruju u svoje sopstvene
sposobnosti. Mit o njihovoj nesposobnosti da obavljaju šire i više vrednovane
zadatke se dovodi u pitanje jedino prilikom drastičnih događanja koja iz korena
ruše uobičajene aranžmane. Takva rušenja su obično izazvana nečim što dolazi
van samog postojećeg odnosa. Na primer, situacija u Drugom svetskom ratu, kada
su "nekompetentne" žene odjednom preuzele da veoma vešto vode
fabrike.
Sledi da su potčinjeni opisani kao
potčinjeni i ohrabrivani da razvijaju lične psihološke karakteristike koje
zadovoljavaju dominantnu grupu. Ovim se formira određena poznata grupa
karakteristka: pokornost, pasivnost, poslušnost, zavisnost, nedostatak
inicijative, nemogućnost delovanja, odlučivanja, mišljenja i slično. Uopšte,
ova grupa karakteristika uključuje uglavnom karakteristike dece, a ne odraslih
– nezrelost, slabost i bespomoćnost. Ako potčinjeni usvoje ove karakteristike,
smatraju se dobro prilagođenima.
Bilo kako bilo, ako potčinjeni pokažu
potencijale, ili, još opasnije, razviju neke druge karakteristike – recimo
inteligenciju, inicijativu, upornost – obično nema prostora u okviru dominantne
grupe za priznanje tih sposobnosti. Takvi ljudi će biti okarakterisani kao
neobični, ako ne i definitivno nenormalni. Neće biti prilike za direktnu
primenu njihovih sposobnosti u društvenim aranžmanima. (Koliko se žena pretvara
da su glupe!)
Dominantna grupa obično sprečava razvoj
podređenih i blokira njihovu slobodu izražavanja i delovanja. Takođe postoji
tendencija agresivnog reagovanja ako neki članovi dominantne grupe izražavaju
veću racionalnost ili humanost. Ne tako davno "nigger lover"
("onaj koji voli crnje") bilo je uobičajeno stigmatiziranje, a čak i
sada su muškarci koji "dozvoljavaju svojim ženama" više od
uobičajenog polja rada, predmet ismejavanja u mnogim krugovima.
Dominantna grupa, neizbežno, ima najveći
uticaj u određivanju celokupne kulture – filozofije, morala, socijalne teorije,
pa čak i nauke. Tako dominantna grupa čini nejednakost legitimnom i uključuje
je u osnovne društvene koncepte. Društvo onda zamagljuje pravu prirodu takvih
odnosa – a to je postojanje nejednakosti. Kultura objašnjava aktuelne događaje
upućivanjem na niz drugih premisa, premisa koje su neizbežno pogrešne, kao što
su rasna i polna inferiornost. Dok smo u poslednje vreme saznali za mnogo
takvih grešaka na većem društvenom novou, potpuna analiza psiholoških
implikacija još uvek čeka na razvoj. U slučaju žena, na primer, uprkos
preovlađujućim dokazima koji govore suprotno, još uvek se smatra da su one
pasivne, pokorne, poslušne, sekundarne. Shodno tim premisama, rezultat terapije
i sukob sa psihologijom i drugim "naukama" su često određeni.
Neizbežno, dominantna grupa je model
"normalnih ljudskih odnosa". Tako postaje normalno tretirati druge
destruktivno i omalovažavati ih, zamagljivati istinu o tome šta se zapravo
dešava, dajući lažna objašnjenja, i protiviti se delima koja vode jednakosti.
Ukratko, ako se neko identifikuje sa dominantnom grupom, "normalno"
je da nastavi po ovom obrascu ponašanja. Iako većina nas ne voli da misli o
sebi na taj način, niti da veruje da ima veze sa takvom dominacijom, činjenica
je da je vrlo teško, za člana dominantne grupe, da se ponaša drugačije. Jer, da
bi nastavio da radi takve stvari, čovek samo treba da se ponaša
"normalno".
Iz ovog sledi da dominantne grupacije
uglavnom ne vole ni da se govori, pa ni tiho podseća na postojanje
nejednakosti. "Normalno", mogu izbeći upozorenje, jer je njihovo
objašnjenje odnosa tako dobro uklopljeno u postojeće uslove; čak mogu verovati
da potčinjeni imaju iste interese kao oni, i u izvesnom stepenu, ista iskustva.
Ako ih malo pritisnemo, nude nam uobičajena objašnjenja: dom je "prirodno
mesto žene", i "uostalom zna se šta je najbolje za njih".
Dominantne grupe se trude da izbegnu
konflikt – otvoren konflikt koji može dovesti u pitanje čitavu situaciju. Ovo
je posebno tragično kada i sami članovi dominantne grupe imaju probleme.
Članovi dominantne grupe, ili bar neki od njih, kao na primer beli radnici,
(koji su i sami potčinjeni), se često osećaju nesigurnim kada su u pitanju
verovanja za koja misle da su im očajnički potrebna. Dominantne grupacije
jednostavno ne vide da ih postojanje nejednakosti zapravo uskraćuje, posebno na
psihološkom nivou.
Jasno je da nejednakost uzrokuje stanje
sukoba. Ipak će se dominantne grupe truditi da ga potisnu. Oni svaku sumnju u
"normalnu" situaciju vide kao pretnju; svako kretanje podređenih u
tom pravcu biće dočekano uzbunom. Dominantni su uglavnom ubeđeni da su stvari
dobre onakve kakve jesu, ne samo za njih, već naročito za potčinjene. Postojeći
moral potvrđuje takvo gledište, a društvene strukture ga podržavaju.
Možda je nepotrebno dodati da dominantne
grupacije drže svu moć i autoritet u rukama i odlučuju na koji će ih način
upotrebiti.
Potčinjeni.
Koja je uloga podređenih
u svemu ovom? Pošto dominantni odlučuju šta je normalno, mnogo je teže shvatiti
potčinjene. Osnovno izražavanje nezadovoljstva i početne akcije potčinjenih
uvek dolaze kao iznenađenje; obično se odbacuju kao atipične. Uostalom, oni znaju da je sve što ženama treba i što
one žele muškarac koji će im organizovati život. Članovi dominantne grupe ne
razumeju zašto su "one" – the
first to speak out – tako uzrujane i ljute.
Karakteristike podređenih su još
komplikovanije. Grupacija podređenih mora biti skoncentrisana na svoj opstanak.
Prema tome, direktna, iskrena reakcija na destruktivan tretman je izbegnuta.
Otvorena, samoinicijativna akcija u sopstvenom interesu takođe mora biti
izbegnuta. Takve akcije mogu, još uvek, bukvalno dovesti do smrti neke iz grupe
podređenih. U samom našem društvu, direktna ženska akcija može dovesti do
kombinacije ekonomskog pritiska, društvenog ostrakizma i psihološke izolacije –
pa čak i do dijagnoze o psihičkom poremećaju. Svaka od ovih posledica je
dovoljno loša sama za sebe. Neki primeri ovih pritisaka i kako se oni
upotrebljavaju za kontrolu žena biće prodiskutovani u sledećim poglavljima.
Nije iznenađujuće onda što podređene
grupacije pribegavaju skrivenim i indirektnim načinima delovanja i reakcija.
Sve što se dešava izgleda da služi zadovoljenju i udobnosti dominantnih, a zapravo
sadrži skriveni otpor i prevare. Narodne priče, crni humor, i ženske priče su
često zasnovane na tome kako je seljak ili napoličar ili prevario bogatog
zemljoposednika, gazdu ili muža. Poenta ovih priča je da prevareni nadređeni
nije ni shvatio da je ispao budala.
Važan rezultat takvog indirektnog načina
ponašanja je da su članovi dominantne grupe onemogućeni u esencijalnom delu
života – prilici da upoznaju sami sebe, shvatajući svoj uticaj na druge. Tako
su uskraćeni za odgovarajuću procenu, fidbek, i šansu da isprave svoje
izražavanje i delovanje. Jednostavno rečeno, podređeni ne govore. Iz istih
razloga dominantna grupacija je uskraćena i u poznavanju svojih podređenih.
(Posebna ironija je što su "stručnjaci" u poznavanju podređenih obično
članovi dominantne grupe.)
Podređeni, prema tome, znaju mnogo više o
svojim nadređenima, nego obrnuto. Oni, jednostavno, moraju da znaju više.
Postaju izuzetno osetljivi na njih, sposobni da predvide njihove reakcije i
zadovoljstva i nezadovoljstva. Mislim da ovde počinje duga priča o
"ženskoj intuiciji" i "ženskim trikovima". Postaje jasno da
su ovi "misteriozni" darovi zapravo veštine, razvijane dugom praksom,
čitanjem mnogih sitnih signala, izrečenih i neizrečenih.
Sledeća važna posledica je da podređeni
često više znaju o dominantnoj grupi nego o samima sebi. Ako dobar deo vaše
sudbine počiva na ugađanju onima koji su vam nadređeni, onda se na njih i
koncentrišete. Zaista ima malo smisla da poznajete sebe. Zašto, ako vaše
poznavanje druge strane određuje vaš život? Ova tendencija je uslovljena i
mnogim drugim zabranama. Čovek može poznavati samog sebe samo preko akcije i
reakcije. S obzirom da je njihova mogućnost akcije ograničena, podređenima će
nedostajati realno vrednovanje svojih potencijala i problema. Na nesreću, ova
teškoća u sticanju znanja o samom sebi se još usložava.
Tragična zabuna je što podređeni
apsorbuju veliki deo istine koju su stvorili dominantni: postoji mnogo crnaca
koji veruju da su inferiorni u odnosu na belu rasu, i mnogo žena koje misle da
su manje vredne od muškaraca. Ovakva interiorizacija verovanja dominantne grupe
je još verovatnija ako postoji malo alternativnih koncepata. Sa druge strane,
takođe je tačno da članovi podređene grupacije imaju određena iskustva i percepcije
koje im precizno odražavaju istinu i nepravdu njihovog položaja. Njihovi
sopstveni istiniti koncepti dolaze u suprotnost sa apsorbovanom mitologijom
dominantne grupe. Unutrašnja tenzija između dva shvatanja i njihovih posledica
je praktično neizbežna.
Iz istorijske perspektive, uprkos
preprekama, podređeni imaju tendenciju kretanja ka većoj slobodi izražavanja i
delovanja, iako ovaj napredak varira u zavisnosti od okolnosti. Uvek su
postojali robovi koji su se bunili, uvek su postojale žene koje su težile
razvoju samoodređenja. Većina ovih akcija nije zabeležena od strane dominantne
grupe, otežavajući podređenima da nađu podršku u tradiciji i istoriji.
U svakoj podređenoj grupi postoje
tendencije podražavanja dominantnih. Ove imitacije imaju različite oblike. Neki
će pokušati da tretiraju ljude iz svoje grupe na način na koji njih tretiraju
nadređeni. Neki će razviti dovoljno osobina koje se vrednuju u dominantnoj
grupi da bi bili delimično prihvaćeni kao njeni članovi. Obično ne postoji
kompletno prihvatanje, a čak i to samo ako su spremni da napuste svoju
identifikaciju sa podređenim drugovima. "Čiča Tome" i neke zaposlene
žene su često u takvoj situaciji. (Uvek postoje žene koje dobijaju nagradu
obično izraženu frazom "ona misli kao muškarac".)
Srazmerno stepenu kretanja podređenih ka
slobodnijem izražavanju i delovanju, oni će otkrivati nejednakost i pitati se o
opravdanosti njenog postojanja. I prikriveni konflikt će pretvoriti u otvoren.
Tada će morati da ponesu breme i preuzmu rizike koji idu uz njihovo
obeležavanje kao "onih koji prave probleme". Pošto je ova uloga
suprotna njihovoj trenutnoj egzistenciji, podređenima, posebno ženama, ona ne
pada baš lako.
Kroz studiju o karakteristikama dve grupe
odmah se pokazuje da uzajamno poboljšanje uzajamnog delovanja nije verovatno
među nejednakima. Zaista, konflikt je neizbežan. Postavlja se važno pitanje: Ko
definiše konflikt? Ko postavlja uslove? Kada je on prikriven, a kada otvoren?
Koje su glavne teme sukoba? Može li iko pobediti? Da li je konflikt "loš"
sam po sebi? I ako nije, šta ga čini produktivnim, a šta destruktivnim?
(Iz: Jean Baker Miller, Toward a New Psychology of Women, Beacon
Press, Boston 1986)