Džin Bejker Miler

DOMINACIJA – POTČINJENOST

Prevela Aleksandra Vesić

 

 

U ovoj knjizi razmatraćemo temu razlika: šta sve ljudi rade onima koji su od njih različiti i zašto? Na individualnom nivou, dete koje odrasta je u kontaktu sa ljudima koji su veoma različiti od nje/njega. Prema tome, najznačajnija razlika koja postoji je između odraslog i deteta. Na nivou čovečanstva uopšte, videli smo ogromne probleme koji nastaju usled velikog broja razlika. Ali najosnovnija razlika je ona koja postoji između muškarca i žene.

Na oba nivoa umesno je postaviti dva pitanja. Kada dodir između razlika stimuliše razvoj i poboljšanje obe strane koje su u kontaktu? I, obratno, kada takva konfrontacija razlika ima negativne efekte: kada ona vodi u velike teškoće, pogoršanje, izobličavanje i u neke od najgorih oblika degradacije, terora i nasilja – i za individualne osobe i za grupe – koje ljudsko biće može da iskusi? Jasno je da "ljudska vrsta" uopšte, pogotovu u našoj zapadnoj tradiciji, mada i u nekim drugim, nema baš sjajne rezultate u ovom pogledu.

Nije uvek jasno da u većini slučajeva gde je različitost u pitanju, postoji takođe i faktor nejednakosti – nejednakost različitih vrsta i iz različitih izvora, ali uglavnom nejednakost u statusu i moći. Dobar način da se ispitaju često zbunjujući rezultati ovih konfrontacija među razlikama je postavljanje pitanja: šta se dešava u situacijama nejednakosti? Koje sile tu deluju? Dok upotrebljavamo izraze kao što su "dominantan" i "potčinjen", dobro je setiti se da su u pitanju žene i muškarci od krvi i mesa. Apstraktna priča nam ponekad dozvoljava da prihvatimo stvari koje ne bismo priznali na ličnom nivou.

 

 

PRIVREMENA NEJEDNAKOST

 

Dva tipa nejednakosti su suštinska za naše sadašnje ciljeve. Prvi može biti nazvan privremenom nejednakošću. U njoj je manja (mlađa) strana društveno definisana kao nejednaka. Najbolji primeri su veze između roditelja i dece, učitelja i dece, i možda još psihoterapeuta i klijenata. Postoje izvesne pretpostavke na kojima su ovi odnosi zasnovani mada one nisu eksplicitno izrečene, niti se podrazumevaju (u smislu da su sigurne od ugrožavanja). Ali su one u samoj društvenoj strukturi tih odnosa.

Pretpostavlja se da "superiorna" strana ima više sposobnosti ili vrednovanih kvaliteta, koje bi ona/on trebalo da prenese "slabijoj" strani. Te sposobnosti variraju zavisno od odnosa koji se posmatra, i uključuju emocionalnu zrelost, iskustvo, fizičke veštine, znanje, ili tehnike za sticanje određenih vrsta znanja. Superiorna osoba treba da se poveže sa podređenom na način koji će ovoj omogućiti da postane jednaka posle određenog vremena; na primer, dete kome se pomaže da odraste. To je krajnji cilj ovakvih odnosa. Slabija osoba, dete, je ona koja prima, od osobe za koju se pretpostavlja da ima mogućnost da daje. Iako i slabija strana često mnogo daje superiornijoj, ovi odnosi su zasnovani da bi služili slabijoj. To je njihov raison d'etre.

Jasno je dakle da je najvažniji cilj završiti tu vezu: odnosno okončati status nejednakosti među stranama. Period nejednakosti zamišljen je kao privremen. Ljudi mogu nastaviti taj odnos kao prijatelji, kolege ili čak i kao suparnici, ali ne kao "nadređeni" i "podređeni". Bar bi tako trebalo da bude.

Realnost je, međutim, drugačija. Mi imamo mnogo problema sa ovakvom vrstom veza. Roditelji ili profesionalne institucije često završe koristeći nadređenima umesto podređenima (na primer škole koje dođu do toga da koriste nastavnicima ili administraciji više nego učenicima). Ili podređena osoba nauči kako da bude "dobra podređena" osoba mesto kako da stigne do statusa potpune osobe. Najvažnije, nismo otkrili sasvim dobar način da dođemo do krajnjeg cilja: da pomognemo kretanje od nejednakosti do jednakosti. U odgajanju dece i obrazovanju nemamo adekvatne teorije i praksu. Niti imamo koncept koji dobro funkcioniše u sličnim tzv. odnosima u kojima se pruža pomoć, u kojima postoji nejednakost, kao što su lečenje, penologija (nauka o kažnjavanju i sprečavanju kriminala) i rehabilitacija. Zvanično, kažemo da želimo te stvari dobro da uradimo, ali često ne uspemo u tome.

Veliki deo problema predstavlja odluka o tome koliko prava možemo da "dodelimo" podređenoj strani. Dvoumimo se oko količine moći kojom ona treba da raspolaže. Koliko joj prostora treba ostaviti da deluje prema svojim percepcijama, kada su one potpuno drugačije od onih koje ima nadređena osoba? Više od svega veoma je teško održavati koncept slabije osobe kao osobe koja ima isto toliko unutrašnje vrednosti kao i ona njoj nadređena.

Poenta je da je moć glavni faktor u svim ovakvim odnosima. Ali sama moć nije dovoljna. Moć postoji i mora biti uračunata, ne možemo je negirati. Nadređeni drže stvarnu moć u svojim rukama, ali samo ona neće obaviti zadatak. Neće dovesti nejednaku stranu do jednakosti.

Naši problemi u ovim odnosima mogu proizilaziti iz činjenice da oni nastavljaju da postoje u kontekstu drugog tipa nejednakosti kojim težimo da prevladamo načine na koje smo naučili da funkcionišemo u prvoj vrsti. Drugi tip potkopavaju oni isti načini ponašanja koje smo poprimili i konceptualizovali u prvim, najosnovnijim vrstama veza.

Drugi tip nejednakosti uči nas kako da povećamo nejednakost, ali ne i kako da pređemo put od nejednakosti ka jednakosti. Što je najvažnije, posledice su krajnje zamagljene – ustvari obično se poriču. U ovoj knjizi skoncentrisaćemo se na drugi tip nejednakosti. Ipak, iza svega stoji da je drugi tip nejednakosti odredio, i još uvek određuje, način na koji mislimo i osećamo u prvoj vrsti ovakvih odnosa.

 

 

STALNA NEJEDNAKOST

 

U ovim odnosima neki ljudi, ili pojedine grupe ljudi su definisani kao nejednaki putem onoga što sociolozi nazivaju predodređenost; odnosno određuje vas vaše rođenje. Kriterijum može biti rasa, pol, klasa, nacionalnost, religija ili ostale karakteristike stečene rođenjem. Ovde su uslovi odnosa među ljudima veoma različiti od odnosa privremene nejednakosti. Ovde, na primer, nema ideje da su superiorni tu pre svega da bi pomogli slabijima, da im pomognu u sticanju prednosti i "željenih" karakteristika. Nema pretpostavke da je cilj nejednake veze da se postigne jednakost; u stvari, sasvim je obrnuto. Uključen je i čitav niz drugih tendencija koje se pojavljuju sa velikom pravilnošću. Pomenuću neke od ovih tendencija samo površno; kasnije ćemo im se vratiti, da pokažemo kako deluju na mnogo intenzivniji, prefinjeniji i duboko ličan način. Iako neki od ovih elemenata mogu izgledati očigledni, u stvari postoji veliko neslaganje i konfuzija oko psiholoških karakteristika stečenih pod uslovima tako očiglednim kao što su ovi.

Dominantni. Kada je grupa jednom definisana kao inferiorna, superiorni teže da je obeleže kao defektnu ili nesposobnu na različite načine. Tako, crni se opisuju kao manje inteligentni od belih, za žene se pretpostavlja da njima vladaju emocije, i tako dalje. Ne samo to, već su govor i dela dominantne grupe tendenciozno destruktivni prema potčinjenoj grupi. Postoje istorijski dokazi koji potvrđuju tu tendenciju. I, iako su mnogo manje očiti, destruktivni efekti javljaju se i kod nadređenih. Oni su drugačiji i mnogo se teže prepoznaju; o njima ćemo diskutovati još u ovom i sledećim poglavljima.

Dominantna grupa obično definiše jednu ili nekoliko odgovarajućih (prihvatljivih) uloga za potčinjene. Prihvatljive uloge tipično sadrže obavljanje usluga koje dominantni ne žele da prihvate (na primer čišćenje otpadaka nadređenih). Funkcije koje nadređeni žele da obavljaju su, sa druge strane pažljivo čuvane i obično nedostižne za potčinjene. Bez obzira na ljudske mogućnosti, aktivnosti koje su najviše cenjene u bilo kojoj kulturi biće zatvorene i zaposednute od strane dominantne grupe; one manje vrednovane su dodeljene potčinjenima.

Potčinjenima se obično kaže da nisu sposobni da obavljaju željene uloge. Njihove nesposobnosti pripisuju se urođenim defektima i nedostacima njihovog uma i tela, koji su kao takvi nepromenljivi i nepodložni promenama ili razvoju. Za dominantnu grupu postaje teško i da zamisli da je neko od potčinjenih sposoban da obavlja željene aktivnosti. Što je još važnije, i samim potčinjenima je teško da poveruju u svoje sopstvene sposobnosti. Mit o njihovoj nesposobnosti da obavljaju šire i više vrednovane zadatke se dovodi u pitanje jedino prilikom drastičnih događanja koja iz korena ruše uobičajene aranžmane. Takva rušenja su obično izazvana nečim što dolazi van samog postojećeg odnosa. Na primer, situacija u Drugom svetskom ratu, kada su "nekompetentne" žene odjednom preuzele da veoma vešto vode fabrike.

Sledi da su potčinjeni opisani kao potčinjeni i ohrabrivani da razvijaju lične psihološke karakteristike koje zadovoljavaju dominantnu grupu. Ovim se formira određena poznata grupa karakteristka: pokornost, pasivnost, poslušnost, zavisnost, nedostatak inicijative, nemogućnost delovanja, odlučivanja, mišljenja i slično. Uopšte, ova grupa karakteristika uključuje uglavnom karakteristike dece, a ne odraslih – nezrelost, slabost i bespomoćnost. Ako potčinjeni usvoje ove karakteristike, smatraju se dobro prilagođenima.

Bilo kako bilo, ako potčinjeni pokažu potencijale, ili, još opasnije, razviju neke druge karakteristike – recimo inteligenciju, inicijativu, upornost – obično nema prostora u okviru dominantne grupe za priznanje tih sposobnosti. Takvi ljudi će biti okarakterisani kao neobični, ako ne i definitivno nenormalni. Neće biti prilike za direktnu primenu njihovih sposobnosti u društvenim aranžmanima. (Koliko se žena pretvara da su glupe!)

Dominantna grupa obično sprečava razvoj podređenih i blokira njihovu slobodu izražavanja i delovanja. Takođe postoji tendencija agresivnog reagovanja ako neki članovi dominantne grupe izražavaju veću racionalnost ili humanost. Ne tako davno "nigger lover" ("onaj koji voli crnje") bilo je uobičajeno stigmatiziranje, a čak i sada su muškarci koji "dozvoljavaju svojim ženama" više od uobičajenog polja rada, predmet ismejavanja u mnogim krugovima.

Dominantna grupa, neizbežno, ima najveći uticaj u određivanju celokupne kulture – filozofije, morala, socijalne teorije, pa čak i nauke. Tako dominantna grupa čini nejednakost legitimnom i uključuje je u osnovne društvene koncepte. Društvo onda zamagljuje pravu prirodu takvih odnosa – a to je postojanje nejednakosti. Kultura objašnjava aktuelne događaje upućivanjem na niz drugih premisa, premisa koje su neizbežno pogrešne, kao što su rasna i polna inferiornost. Dok smo u poslednje vreme saznali za mnogo takvih grešaka na većem društvenom novou, potpuna analiza psiholoških implikacija još uvek čeka na razvoj. U slučaju žena, na primer, uprkos preovlađujućim dokazima koji govore suprotno, još uvek se smatra da su one pasivne, pokorne, poslušne, sekundarne. Shodno tim premisama, rezultat terapije i sukob sa psihologijom i drugim "naukama" su često određeni.

Neizbežno, dominantna grupa je model "normalnih ljudskih odnosa". Tako postaje normalno tretirati druge destruktivno i omalovažavati ih, zamagljivati istinu o tome šta se zapravo dešava, dajući lažna objašnjenja, i protiviti se delima koja vode jednakosti. Ukratko, ako se neko identifikuje sa dominantnom grupom, "normalno" je da nastavi po ovom obrascu ponašanja. Iako većina nas ne voli da misli o sebi na taj način, niti da veruje da ima veze sa takvom dominacijom, činjenica je da je vrlo teško, za člana dominantne grupe, da se ponaša drugačije. Jer, da bi nastavio da radi takve stvari, čovek samo treba da se ponaša "normalno".

Iz ovog sledi da dominantne grupacije uglavnom ne vole ni da se govori, pa ni tiho podseća na postojanje nejednakosti. "Normalno", mogu izbeći upozorenje, jer je njihovo objašnjenje odnosa tako dobro uklopljeno u postojeće uslove; čak mogu verovati da potčinjeni imaju iste interese kao oni, i u izvesnom stepenu, ista iskustva. Ako ih malo pritisnemo, nude nam uobičajena objašnjenja: dom je "prirodno mesto žene", i "uostalom zna se šta je najbolje za njih".

Dominantne grupe se trude da izbegnu konflikt – otvoren konflikt koji može dovesti u pitanje čitavu situaciju. Ovo je posebno tragično kada i sami članovi dominantne grupe imaju probleme. Članovi dominantne grupe, ili bar neki od njih, kao na primer beli radnici, (koji su i sami potčinjeni), se često osećaju nesigurnim kada su u pitanju verovanja za koja misle da su im očajnički potrebna. Dominantne grupacije jednostavno ne vide da ih postojanje nejednakosti zapravo uskraćuje, posebno na psihološkom nivou.

Jasno je da nejednakost uzrokuje stanje sukoba. Ipak će se dominantne grupe truditi da ga potisnu. Oni svaku sumnju u "normalnu" situaciju vide kao pretnju; svako kretanje podređenih u tom pravcu biće dočekano uzbunom. Dominantni su uglavnom ubeđeni da su stvari dobre onakve kakve jesu, ne samo za njih, već naročito za potčinjene. Postojeći moral potvrđuje takvo gledište, a društvene strukture ga podržavaju.

Možda je nepotrebno dodati da dominantne grupacije drže svu moć i autoritet u rukama i odlučuju na koji će ih način upotrebiti.

Potčinjeni. Koja je uloga podređenih u svemu ovom? Pošto dominantni odlučuju šta je normalno, mnogo je teže shvatiti potčinjene. Osnovno izražavanje nezadovoljstva i početne akcije potčinjenih uvek dolaze kao iznenađenje; obično se odbacuju kao atipične. Uostalom, oni znaju da je sve što ženama treba i što one žele muškarac koji će im organizovati život. Članovi dominantne grupe ne razumeju zašto su "one" – the first to speak out – tako uzrujane i ljute.

Karakteristike podređenih su još komplikovanije. Grupacija podređenih mora biti skoncentrisana na svoj opstanak. Prema tome, direktna, iskrena reakcija na destruktivan tretman je izbegnuta. Otvorena, samoinicijativna akcija u sopstvenom interesu takođe mora biti izbegnuta. Takve akcije mogu, još uvek, bukvalno dovesti do smrti neke iz grupe podređenih. U samom našem društvu, direktna ženska akcija može dovesti do kombinacije ekonomskog pritiska, društvenog ostrakizma i psihološke izolacije – pa čak i do dijagnoze o psihičkom poremećaju. Svaka od ovih posledica je dovoljno loša sama za sebe. Neki primeri ovih pritisaka i kako se oni upotrebljavaju za kontrolu žena biće prodiskutovani u sledećim poglavljima.

Nije iznenađujuće onda što podređene grupacije pribegavaju skrivenim i indirektnim načinima delovanja i reakcija. Sve što se dešava izgleda da služi zadovoljenju i udobnosti dominantnih, a zapravo sadrži skriveni otpor i prevare. Narodne priče, crni humor, i ženske priče su često zasnovane na tome kako je seljak ili napoličar ili prevario bogatog zemljoposednika, gazdu ili muža. Poenta ovih priča je da prevareni nadređeni nije ni shvatio da je ispao budala.

 

Važan rezultat takvog indirektnog načina ponašanja je da su članovi dominantne grupe onemogućeni u esencijalnom delu života – prilici da upoznaju sami sebe, shvatajući svoj uticaj na druge. Tako su uskraćeni za odgovarajuću procenu, fidbek, i šansu da isprave svoje izražavanje i delovanje. Jednostavno rečeno, podređeni ne govore. Iz istih razloga dominantna grupacija je uskraćena i u poznavanju svojih podređenih. (Posebna ironija je što su "stručnjaci" u poznavanju podređenih obično članovi dominantne grupe.)

Podređeni, prema tome, znaju mnogo više o svojim nadređenima, nego obrnuto. Oni, jednostavno, moraju da znaju više. Postaju izuzetno osetljivi na njih, sposobni da predvide njihove reakcije i zadovoljstva i nezadovoljstva. Mislim da ovde počinje duga priča o "ženskoj intuiciji" i "ženskim trikovima". Postaje jasno da su ovi "misteriozni" darovi zapravo veštine, razvijane dugom praksom, čitanjem mnogih sitnih signala, izrečenih i neizrečenih.

Sledeća važna posledica je da podređeni često više znaju o dominantnoj grupi nego o samima sebi. Ako dobar deo vaše sudbine počiva na ugađanju onima koji su vam nadređeni, onda se na njih i koncentrišete. Zaista ima malo smisla da poznajete sebe. Zašto, ako vaše poznavanje druge strane određuje vaš život? Ova tendencija je uslovljena i mnogim drugim zabranama. Čovek može poznavati samog sebe samo preko akcije i reakcije. S obzirom da je njihova mogućnost akcije ograničena, podređenima će nedostajati realno vrednovanje svojih potencijala i problema. Na nesreću, ova teškoća u sticanju znanja o samom sebi se još usložava.

Tragična zabuna je što podređeni apsorbuju veliki deo istine koju su stvorili dominantni: postoji mnogo crnaca koji veruju da su inferiorni u odnosu na belu rasu, i mnogo žena koje misle da su manje vredne od muškaraca. Ovakva interiorizacija verovanja dominantne grupe je još verovatnija ako postoji malo alternativnih koncepata. Sa druge strane, takođe je tačno da članovi podređene grupacije imaju određena iskustva i percepcije koje im precizno odražavaju istinu i nepravdu njihovog položaja. Njihovi sopstveni istiniti koncepti dolaze u suprotnost sa apsorbovanom mitologijom dominantne grupe. Unutrašnja tenzija između dva shvatanja i njihovih posledica je praktično neizbežna.

Iz istorijske perspektive, uprkos preprekama, podređeni imaju tendenciju kretanja ka većoj slobodi izražavanja i delovanja, iako ovaj napredak varira u zavisnosti od okolnosti. Uvek su postojali robovi koji su se bunili, uvek su postojale žene koje su težile razvoju samoodređenja. Većina ovih akcija nije zabeležena od strane dominantne grupe, otežavajući podređenima da nađu podršku u tradiciji i istoriji.

U svakoj podređenoj grupi postoje tendencije podražavanja dominantnih. Ove imitacije imaju različite oblike. Neki će pokušati da tretiraju ljude iz svoje grupe na način na koji njih tretiraju nadređeni. Neki će razviti dovoljno osobina koje se vrednuju u dominantnoj grupi da bi bili delimično prihvaćeni kao njeni članovi. Obično ne postoji kompletno prihvatanje, a čak i to samo ako su spremni da napuste svoju identifikaciju sa podređenim drugovima. "Čiča Tome" i neke zaposlene žene su često u takvoj situaciji. (Uvek postoje žene koje dobijaju nagradu obično izraženu frazom "ona misli kao muškarac".)

Srazmerno stepenu kretanja podređenih ka slobodnijem izražavanju i delovanju, oni će otkrivati nejednakost i pitati se o opravdanosti njenog postojanja. I prikriveni konflikt će pretvoriti u otvoren. Tada će morati da ponesu breme i preuzmu rizike koji idu uz njihovo obeležavanje kao "onih koji prave probleme". Pošto je ova uloga suprotna njihovoj trenutnoj egzistenciji, podređenima, posebno ženama, ona ne pada baš lako.

Kroz studiju o karakteristikama dve grupe odmah se pokazuje da uzajamno poboljšanje uzajamnog delovanja nije verovatno među nejednakima. Zaista, konflikt je neizbežan. Postavlja se važno pitanje: Ko definiše konflikt? Ko postavlja uslove? Kada je on prikriven, a kada otvoren? Koje su glavne teme sukoba? Može li iko pobediti? Da li je konflikt "loš" sam po sebi? I ako nije, šta ga čini produktivnim, a šta destruktivnim?

 

(Iz: Jean Baker Miller, Toward a New Psychology of Women, Beacon Press, Boston 1986)