Zorica Jevremović
Kad se u ovom delu sveta počelo misliti
kako video nije ništa drugo do tehnika do koje je lakše doći no do filmske
kamere, odnosno, da se videom bave oni koji nemaju dobre veze sa postojećim
filmskim preduzećima, ministarstvima i sizovima kulture, jedan video samit na
tlu Vojvodine okrenuo je zamajac ovakvih zabluda na polzu i radost videofila. I
ko bi se drugi tome drzovito dosetio ako ne – jedna žena (!). Lični projekt
Vere Kopicl, donedavno nepoznate u kulturi, ali, odsad s razlogom poštujuće
persone, u organizaciji i produkciji asocijacije "Apostrof", ostvario
se u vidu Prvog međunarodnog video samita pod intrigantnim nazivom "Video
Medeja" (20-21. XII 1996). Kako je Fond za otvoreno društvo pomogao
sredstvima ovaj festival, međunarodna odrednica samita je bila i "Istočna
Evropa". Na prvi pogled, kulturološki, to i nije tako loše, no pridev
"istočni" ipak, još uvek ima ružnjikav ukus geostrateškog pojma.
Posle pada berlinskog zida i preobilne medijske žvake o "tranziciji",
geostrateški termini poput "istočni", ili, "zapadni",
deluju ne-smisleni čak i kad se pravdaju težnjama geopoetičara.
No, kad žena zna šta joj je činiti, i po
cenu sitnih, vanestetskih konsenzusa, onda se dogodi da gđa Kopicl sa nekoliko
svojih drugarica (Branka Davić, Vesna Rajčić) ostvari san ovdašnjih
videoljubaca, lako i "ženski meko". U novosadskom pozorištu "Ben
Akiba" dva su puna dana i noći vibrirali video talasi energijom poput one
s festivalskog plakata koji prikazuje junakinju – skulpturu video ostvarenja
"Tajga" (slovenačke autorke Eme Kulgler), virtuelnu repliku na
Langovu ženu-robota iz "Metropolisa". Bilo je tu i performansa, video
instalacija i video performansa, pokušaja simpozijuma ("Ženski narcis –
laž i identitet") i izvestan kroki trenutne "istočno-evropske"
produkcije.
Pre svih, valjalo bi istaći selekciju
školskih radova novosadske Akademije umetnosti (likovni odsek). Iako je to bila
informativna sekcija, radovi studentkinja (1979-1996), uzbudljivo su svedočili
o snažnoj poetici ženskog video-pisma, iskazujući odličnu školu i zavidan način
raznolikog promišljanja videom. Recimo, video Line Busove iz daleke 1987. više
je pokazao smisla za formu i oblik video komunikacije no neke prisutne,
proslavljene autorke na festivalu. Ili, "Licem u lice" Zore Popović
(video minimalizam u iskazu i izrazu), ili, video Svetlane Gvožđan "Licem
u lice sa zidom" (vizuelna poezija, svedena). Video performans
"Paukomanija" Edite Kadirić inicirao je čudesni artoovski svet (mada
sniman uvek nepreciznom kamerom – pitanje rakursa). Ženu vezanu lancima, skoro
nagu, tri kršna momka razvlače "na sve strane sveta". Telo u koprcaju
snagom otpora svedoči o bolu i njegovom dejstvu koje se prenosi na prisutne
gledaoce kao krik pred konačni ropac. A potom idu slajdovi na rastegnutom
platnu (kao četvrtom zidu ovog eksterijernog performansa) umorenog tela iste
žene koju gledamo na sceni još uvek u akciji mukotrpnog preživljavanja.
Slajdovi predstavljaju slike "iz glave žrtve" – jer ona zna šta je
čeka na kraju mučenja, ali i čudovišne anticipativne fotografije što se
stvaraju u glavama gledalaca performansa. Ti obdukcioni slajdovi koji u bljesku
promiču platnom vraćaju na scenu energiju volumena smrti koja je sama sebi
početak, a za izvođača u njoj tek oblikovani kraj. Za gledaoce ovog
video-performansa "Paukomanija" je redak primer prožimanja
"flash back" i "flach forward" toka vizuelne svesti.
Gospodin Arto bi samo blago namestio svoju beretku: Medejin krik dokida smrt.
Video instalacija "Igračka"
Estonke Mare Trala, ne samo feministkinje bi proglasile eksplicitnim prikazom
eksploatacije ženskog bića u svetu muškaraca. I zaista, kako bi se mogla
drugačije socio-kulturno označiti prisutnost monitora u čijem prizoru jedan
uredno začešljani i kravatoidno doterani muškarac daljinskim upravljačem
"bira" na videofilskom platnu žene ni lepe ni ružne, debele, stare i
mlade u pozama raznim razotkrivanja ženskih oblina i šupljina. Na tragu
"Paukomanije", ova instalacija po žestini pripada visokoj zahtevnosti
angažovanog ženskog pisma, u kome sadržaj i forma u više oblika tvore siže za
izravnu, brutalnu priču trivijalizacije snimanih ženskih organa za
"daljinsku", pornografsku upotrebu. I sve to duhovito dato.
Nezaboravno: Medeja na nišanu.
Alicja Žebrovska (Poljska) komplikovanim
nazivom "Prvobitni greh – Misterija posmatra" prikriva neverovatnu
koncepciju i još začudnije izvođenje "ženske tajne". "Mi smo svi
inicirani u tajnu; a svaka tajna je realnost" – kaže A. Žebrovska u
kataloškom objašnjenju svog rada. Ta tajna je ovde vagina. No, da vagina nije
samo "ženski organ" za voajerski pristup, ni uobičajeno mesto
fiziološkog trena s falusom, ucelinjenje je od koje zastaje dah. Kako je to
uopšte uobličeno?! Biranje objekta tj. određenog ženskog spolovila, rad
(šminkanje, postavljanje veštačkih trepavica na ivice gornjih usmina) i konačno
postavljanje veštačkog oka na mestu izvora "ženske tajne" takav je
producentsko-izvođačko-snimateljsko-režijski poduhvat koji izmiče svakom
takmičarskom, festivalskom vrednovanju. Video ima dva dela, u prvom vagina
prima šta uobičajeno prima u sebe, al’ rađa Barbiku (!). U drugom delu –
"Misterija posmatra" veštačko oko iz nutrine mesta rađanja i
zadovoljstva svake (ljudske) vrste neda mira gledaocu, bez obzira na pol, rasu
i obrazovanje. Pravo, Alicja: Medejina tajna u egzilu (...)
"Dodirni me", performans Mime
Orlović, traga za dodirom koji poezuje šaku i šaku, telo i telo, znane i
neznane ljude koji se nađu ispred paravana kroz koji viri starovremenska
medicinska spravica za lečenje reume "visokofrekventnim strujama niske
amperaže". Da li treba dodati da je to aparatić Miminog dede, nađen na
vrhu ormana u prolaznom hodniku kuće, zaboravljen, i ponovo oživljen za
inicijaciju potrebe za kolektivnim dodirom. Na festivalu je prikazan
dokumentarac "S puta u nemoguće" Olivere Miloš Todorović o radu
"Džepnog pozorišta M" u psihijatrijskoj bolnici "Dr Laza
Lazarević". U jednom času, arhivski snimak predstavlja krug ljudi kako se
drže za ruke, inicirani potrebom veze sa zajednicom, koliko i dodirom sa prvim telom
"do sebe", da bi se vlastito telo osetilo zaronjeno u stvarnost,
realnost zadovoljstva, naloga "dodirni me". Čezne li Medeja za
drugim(a), koliko za sopstvom?
Na Video samitu kao autorka velike
sposobnosti elaboracije predmetnog sveta i video spekulacije istog, nametnula
se akribična slovenačka autorka Ema Kugler. Kulturološki, njeni radovi pronose
mesto i vreme njihovog nastanka, post-modernizam ljubljanskih krugova znan iz
vizuelnih medija, nalazi odziv u Eminom tretmanu "dekonstrukcije"
modela sveta, koliko i natruha tradicionalnog geopoetičkog priklona
ekpersionističkim uprizorenjima akcije, likova. "Tajga", video rađen
po perfomansu, poetičnija je od "Posetioca", narativne video priče. U
"Tajgi" ženski lik tvoren je od sante leda nalik Langovoj robot-ženi
ali bez glave, u "Posetiocu" muška figura poseduje (veštačka) krila.
U srazu ledene, topljive žene i prometejski agilnog muškog posetioca, pamtićemo
muško-ženski svet Eme Kugler. Medeja od leda, s krilima.
"Osećanje" Vesne Tokin unelo je
mira i spokoja na festivalu. Posle eruptivnog "Supernauta" Sonje
Savić, mega-video rada koji potražuje više video planova (ekrana) za
"prosleđivanje", upućivanje ekstatičnih signala zapretenih,
energetskih audio-vizuelnih sila koje zasipaju gledaoca iz trena u tren svih 45
minuta projekcije, "Osećanje" je došlo kao interludij koji je izmamio
tri put "bravo" potpisnice ovih redova, uživo, u sali "Ben
Akiba". Zašto? Ni minimalnije storije za video rad, ni jednostavnijeg
izvođenja vizualizacije pesme Jelene Marinkov, tačnije jedne njene strofe:
"zato što sam jagnje koje
zvezde broji dok voda
kaplje i vri"
"Osećanje" je tip
"kućnjaka" po načinu nastanka. Medijum videa je tretiran kao nasušno
potrebni, kućni okvir za estetski doživljaj sveta. V. Tokin je potpisana kao scenarista
i reditelj. "Nema" montažera, nema "imena". Ko bi drugi bio
to nego ona, Vesna: mikseta je "posuđena", iznajmljena nekako. Vesna
i Jelena su drugarice, i saradnice na relaciji Vršac-Zrenjanin. Jedna
pesnikinja i jedna slikarka. I to se vidi u "Osećanju". Svakako,
miksaža zvuka, muzički tonovi Momira Petrovića uobličili su ovo jedva
petominutno vizuelno, minimalističko tkanje. I on je, valjda, radio bez para,
"na crno", kako vrsta "kućnjaka" podrazumeva. Dokle?
Pitanje koje se ispostavilo i ovim primerom. Alternativa nije amaterizam.
Alternativa je subverzivna delatnost, koja, eto, dosegne i prag festivala,
poput ovog u Novom Sadu. Šta bi na sve ovo izrekla jedna S. Savić prekrilo bi
žučem čitave tabake. Medeje računaju na ispoljena "osećanja".
Naime, kad već govorimo o okviru
"istočno-evropske" produkcije, najbliži deo sveta, poput slovačkog
kulturnog tla legitimisao je ko stoji iza video-autorki, što se novca za
proizvodnju ideja tiče: Ministarstvo za kulturu, pre svega. Postoji li neko
slično ministarstvo u Srbiji za video prilike? Il’ u srpskom ministarstvu ne
mirišu Medeje?