Autonomni ženski centar predstavlja studiju o socijalnoj politici u Srbiji, iz rodne i iz perspektive žena sa iskustvom rodno zasnovanog nasilja. Reč je o prikazu aktivnosti u cilju transponovanja pravnih tekovina Evropske unije u zakonodavstvo Republike Srbije, iz nedavno usvojenog Akcionog plana za Poglavlje 19 – Socijalna politika i zapošljavanje. U fokusu analize su četiri oblasti: socijalna inkluzija, socijalna zaštita, zabrana diskriminacije i jednake mogućnosti.
U studiji je napravljen prikaz ocene stanja i preporuka relevantnih međunarodnih tela, kao i prikaz stanja u vezi sa procesima i ishodima izmene i dopune zakona i predlaganja strateških dokumenata, u cilju usaglašavanja sa tekovinama Evropske unije. Uz to, dat je sažet izveštaj o intervencijama koje je sugerisao Autonomni ženski centar (u periodu 2017-2020), s ciljem uticaja na promene u rodnoj i politici zaštite žena sa iskustvom nasilja, koje bi unapredile položaj žena. Takođe, komentarisani su procesi razvoja usluga socijalne zaštite u zajednici, sa posebnim naglaskom na usluge podrške za žene sa iskustvom nasilja, uz prikaz uspostavljanja „nacionalnog SOS telefona“, kao ilustracije za ono što bi se moglo nazvati primerom „zarobljene države“.
Republika Srbija još nije otvorila pregovaračko Poglavlje 19 – Socijalna politika i zapošljavanje. U zaključcima naše studije istaknuto je kako se na osnovu više izvora može zaključiti da napori koje država čini u razmatranim oblastima ne dovode od poboljšanja stanja. U najboljem slučaju, postignut je „izvestan napredak“, koji se najčešće odnosi na usvajanje zakona ili strateških dokumenata, ali je prisutan znatan broj neusaglašenosti sa standardima, zabrinutost za primenu regulative i strateških mera, kao i ozbiljan nedostatak ažuriranih podataka o tome. Istovremeno, izveštaji i preporuke relevantnih međunarodnih tela nemaju dovoljan ili nikakav uticaj na procese i ishode usvajanja zakonskih i strateških rešenja.
Svi predlozi su rodno neutralni ili zasnovani na netačnim konstatacijama o tome da nisu utvrđene razlike u odnosu na pol u oblastima kao što su siromaštvo ili socijalna inkluzija. Kada je reč o uslugama zaštite i podrške za žrtve rodno zasnovanog nasilja, izvori upućuju na to da je njihov broj izrazito mali, kao i na okolnost da nema ažurne baze podataka o dostupnim uslugama, njihovom kvalitetu i efektima.
Procesi i ishodi izmena i dopuna zakona govore o tome da nisu sprovođene analize efekata razmatranih opcija na društvo, a posebno na višestruko marginalizovane grupe. Takođe, suprotno pravilima, izostaju javne rasprave, ili nisu dostupni njihovi rezultati, ili izostaju obrazloženja usvojenih i odbijenih predloga. U nekim predlozima registruje se i umanjenje dostignutog nivoa prava, dok se u nekima vrši direktna diskriminacija građana, odnosno žena. Slično je i kada se radi o kreiranju neophodnih strateških dokumenata u ovoj oblasti. Ipak, njihov najveći nedostatak jeste to što su planirana budžetska sredstva uglavnom neodgovarajuća, ili je struktura troškova neprikladna, a često se navodi da za sprovođenje planiranih mera neće biti potrebna dodatna budžetska sredstava.
Na kraju ove studije nema preporuka, što bi bilo očekivano, jer u kontekstu opisane samovolje vlasti svaka preporuka bi bila izlišna.
Studiju, koju je izradila Tanja Ignjatović, možete preuzeti OVDE.