29 ženskih organizacija koje pružaju usluge ženama koje su preživele muško nasilje, u Srbiji Adresa: Tiršova 5a, Beograd, Srbija |
Drugoj konferenciji Mreže Žene protiv nasilja “Povezujemo se da bi menjale”, održanoj u Beogradu od 2. do 4. oktobra, prisustvovalo je 80 ekspertkinja iz 29 organizacija, odnosno 18 gradova u Srbiji. Od Bačke Topole do Vranja ženske organizacije godišnje pružaju servise za preko 10 000 žena koje su preživele muško nasilje. Mrežu Žene protiv nasilja, koja je osnovana 2005, čini 25 SOS telefona, 4 skloništa i 2 istraživačka centra sa radnim iskustvom dužim od 10 godina, u proseku.
Jedan od osnovnih zaključaka konferencije je da država ne radi dovoljno da zaštiti žene, ne prepoznaje ili minimizira muško nasilje nad ženama - a taj propust je ozbiljan inkubator daljeg umnožavanja nasilja! Pored toga, na konferenciji je bilo jasno da država ne prepoznaje SOS telefone za žene i decu žrtve nasilja kao specijalizovane organizacije koje daju profesionalnu podršku ženama koje su preživele različite oblike nasilja.
Mreža ima za cilj da okupljanjem i ujedinjavanjem organizacija ojača SOS telefone i centre za konsultaciju u koje dolaze žene koje su preživele muško nasilje. Na taj način Mreža želi da pruži servisima za rad sa ženama snagu da u lokalnoj zajednici i državi postanu prepoznate kao jedna karika bez koje se ne može u postizanju demokratskih ciljeva ka rodnoj ravnopravnosti.
U potpunosti su usvojena dva amandmana Zaštitnika građana na izmene i dopune Krivičnog zakonika, od kojih se najvažniji tiče povećanja kazni za prva 3 stava (od 5) krivičnog dela Nasilje u porodici (član 194 KZ). Vlada je već predložila povećanje kazni za preostala 2 stava.
Drugi usvojeni amandman predviđa da se osuđenom za krivično delo protiv braka i porodice koji živi sa oštećenim u istom porodičnom domaćinstvu ne može odrediti izvršenje kazne zatvora u kućnom pritvoru (član 45 Krivičnog zakonika).
Pored usvojenih amandmana Zaštitnika građana, treba spomenuti da je inicijativom ove tri organizacije sprečeno da se u Zakonik, po predlogu Radne grupe, unese izmena o gonjenju samo po predlogu stranke, tako da se gonjenje i dalje preduzima po službenoj dužnosti.
Popunjena je i pravna praznina u pogledu toga ko se sve smatra članom porodice, međutim, kako je ostala odrednica "života u zajedničkom domaćinstvu za bivše supružnike" AŽC će se i dalje zalagati za ukidanje zajedničkog života kao uslova za zaštitu bivših suružnika od nasilja u porodici.
Krivično delo Nasilje u porodici (član 194 Krivičnog zakonika RS), nakon izmena i dopuna glasi:
(1) Ko primenom nasilja, pretnjom da će napasti na život ili telo, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava spokojstvo, telesni integritet ili duševno stanje člana svoje porodice, kazniće se zatvorom od tri meseca do tri godine.
(2) Ako je pri izvršenju dela iz stava 1. ovog člana korišćeno oružje, opasno oruđe ili drugo sredstvo podobno da telo teško povredi ili zdravlje teško naruši, učinilac će se kazniti zatvorom od šest meseci do pet godina.
(3) Ako je usled dela iz st. 1. i 2. ovog člana nastupila teška telesna povreda ili teško narušavanje zdravlja ili su učinjena prema maloletnom licu, učinilac će se kazniti zatvorom od dve do deset godina.
(4) Ako je usled dela iz st. 1, 2. i 3. ovog člana nastupila smrt člana porodice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.
(5) Ko prekrši mere zaštite od nasilja u porodici koje mu je sud odredio na osnovu zakona, kazniće se zatvorom od tri meseca do tri godine i novčanom kaznom.
Ovih letnjih dana me je do kostiju protresla vest (tačna ili netačna) da „Pahomije pravi dečije festivale“. Hajde da još jednom vidimo šta stoji iza toga.
Više od tri godine nevladine organizacije, kao što su Fond za humanitarno pravo, Incest trauma centar, Centar za ljudska prava u Vranju i Nišu, Žene u crnom i mnoge druge, činile su sve da državu uvere da treba da presudi tom incestniku za zločin seksualnog zlostavljanja maloletnika i za zloupotrebu položaja! Jurile su po Srbiji, pravile proteste, pisale upozorenja i saopštenja... A, iznad svega, podržavale traumatizovane i uplašene dečake, od kojih su se neki čak i osmelili pred sudom da govore - i Ništa! Slučaj je proglašen navodno zastarelim! A pre će biti da je zastarelo jedno takvo sudstvo i jedna takva država. I to zastarela usled bar tri hiljade godina patrijarhata - u kome je pravo i vlast odraslih muškaraca neprikosnoveno. U kome i danas institucije države i crkve slepo i poKoštunicirano staju u odbranu „Njegove Svetosti“.Ali podsetiću vas: ne postoji dete na ovom svetu koje je slagalo da je doživelo seksualno nasilje! Ne postoji dete na ovom svetu koje ako je reklo dirao me je tamo, ili onda mi je rekao liži lizalicu... da je to moglo da izmisli. Ako neko laže, lažu Odrasli.
Da li znate kako seksualno zlostavljanje počinje? Tu nema buke, nema uočljivih rana, nema (fizičkih) dokaza. Incestnici planiraju danima i mesecima kako da priđu detetu, u svom domu ili susedstvu, rade to onako izokola, polagano - nudeći igračke ili slatkiše, prilaze im sve bliže i bliže - diraju ih tamo gde znaju da ne smeju. Deca ne znaju da je to što im se događa akt zlodela, već su zbunjena. Koristeći njihov strah incestnici od dece prave svoje posede: tajne ljubavnice ili ljubavnike, ulaze u njihova tela bez pitanja, razaraju erotsko polje i dušu - čine ZLOČIN NAD DETINJSTVOM.
Autonomni ženski centar je od 2007. dve godine radio na podršci ženi da vrati ćerku, koju je bivši muž, otac incestnik držao u zatočeništvu usred Beograda. Sve institucije kojima smo se obraćale nekako su govorile... „da da... on nam se baš ne sviđa... i ti crteži koje tako mala devojčica crta... ima tu nečega“. Imale smo utisak da i oni veruju da je on incestnik, ali Ništa. Jer, navodno, Nije bilo dokaza. Neće ga nikad ni biti ako ga i dalje bude definisalo patrijarhalno pravosuđe, jer njima su dokazi samo u telesnim ranama, a mogu slučajevi i da zastarevaju! Nema modrica na telu! Neće ih ni biti na telu nego u duši. Dakle Ništa. Onda smo dalje pričale sa komšinicama incestnika i srele jednu prodavačicu iz susedstva koja je rekla, da, bio je jedan čudan muškarac u našoj radnji, probao je devojčici pantalonice i neobično dugo joj je držao ruku u gaćicama. Prodavačice su bile ljute, komšinice su bile ljute, mama, feministkinje, pojedine službenice i pitale se šta da radimo. Ali ovo je muški svet. Na kraju smo rešile da transformišemo bes, da mamu podržimo da otme devojčicu - koja je po sudskoj presudi pripadala njoj! - a državu tužimo Strazburškom sudu za ljudska prava da nije ništa uradila par godina da izvrši sudsku presudu i uzme dete od incestnika. Incestnik je kasnije osnovao nevladin dečiji centar da bi mogao da organizuje dečije festivale.
Ako hoćemo odgovornu državu, onda svi zakoni o seksualnoj i emotivnoj zloupotrebi dece u Srbiji moraju biti potpuno izmenjeni, jer ovako nema više od par suđenja godišnje. Kako bi i bilo kad država deci ne veruje. Nama je potrebna država u kojoj će apsolutni dokaz biti iskaz deteta. Jer, ne zaboravite, ovde radi se o našoj svakoj trećoj devojčici i našem svakom šestom dečaku!
Objavljeno u listu Danas, 23.08.2009.
Peti sastanak ženskih nevladinih organizacija u okviru projekta Kontakt organizacije civilnog društva za implementaciju Strategije za smanjenje siromaštva u Republici Srbiji održan je 27. februara u Hotelu Park u Beogradu. Pored 40 ženskih nevladinih organizacija, sastanku su prisustvovale/i i predstavnice/i državnih institucija i međunarodnih organizacija.
Predstavljen je izveštaj Republika Srbija u procesu univerzalnog periodičnog pregleda Saveta za ljudska prava UN (gđa Gordana Mohorović, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava); Projekat pružanja unapređenih usluga na lokalnom nivou u Republici Srbiji – DILS (g. Saša Rikanović, Ministarstvo zdravlja i gđa Svetlana Đurić, Ministarstvo prosvete); Načini i procedure konkurisanja na UNDP tendere (gđa Jelena Čolović, UNDP); kao i Kampanja EU za ostvarivanje socijalnih prava i Kampanja Generalnog sekretara UN protiv nasilja nad ženama (gđa Jelena Keserović, AŽC).
Iako je ovo poslednji sastanak u okviru KOCD projekta Tima podpredsednika Vlade za implementaciju Strategije za smanjenje siromaštva, ženske nevladine organizacije, članice klastera, su se složile da nastave projektom uspostavljen vid komunikacije i saradnje.
U prezentaciji su učestvovale:
Prof. dr Nevena Petrušić, Dekanka Pravnog fakulteta u Nišu i članica Ženskog istraživačkog centra iz Niša
Prof. dr Slobodanka Konstatinović Vilić, redovna profesorka Pravnog fakulteta u Nišu i članica Ženskog istraživačkog centra iz Niša
Tanja Ignjatović, psihološkinja, Autonomni ženski centar
Vanja Macanović, advokatica, Autonomni ženski centar
Prezentaciji su prisustvovali predstavnici/ce Ministarstva pravde i Ministarstva rada i socijalne politike, Kabineta Zaštitnika građana, Vrhovnog suda Srbije i sudova u Beogradu, kao i predstavnici/ce ostalih relevantnih institucija koje se bave prevencijom i zaštitom od nasilja u porodici i međunarodnih organizacija.
Rezultati istraživanja:
Autorke : Prof. dr Nevena Petrušić, Prof. dr Slobodanka Konstantinović Vilić
Predmet istraživanja: analiza pravne prakse nastale primenom mera porodičnopravne zaštite od nasilja u porodici, ustanovljenih Porodičnim zakonom RS od 2005.
Cilj: sagledavanje fenomenologije nasilja u porodici čije izvršenje uzrokuje potrebu za određivanjem mera zaštite kao i uvid u praktično funkcionisanje mehanizma porodičnopravne zaštite od nasilja u porodici
Period: od juna 2006. godine do juna 2008.
Broj predmeta: 104 predmeta
Mesto istraživanja: Beograd
Zaključci:
Postupak za zaštitu od nasilja u porodici najčešće su pokretale osobe ženskog pola 85,3%
Među tuženima preovladavaju osobe muškog pola 88,3%
Najveći broj tužilja je u vreme podizanja tužbe bilo razvedeno 28,3%, a u bračnoj zajednici bilo ih je 27,4%.
Među tuženima preovlađuju lica sa srednjim obrazovanjem
Deca kao tužioci, a roditelj kao tuženi se pojavljuju u 11,7% predmeta
U 64,5% slučajeva tužilje i tuženi imaju zajedničku maloletnu decu
Najveći broj tužilja prijavljivao je ranije akte nasilja, samo u 4,2% slučajeva nisu prijavljivali
Nasilje je najčešće prijavljivano policiji 54,2% dok je od toga krivični postupak pokrenut u samo 14,2% slučajeva
Mesto nasilnog događaja je isto kao i mesto stanovanja u 97,4% slučajeva
Među tuženima koji su imali oružje 19,5% je onih koji su ga upotrebili
Maloletna deca su prisustvovala izvršenju nasilja u 63,4% slučaja
U 44,1% predmeta sud je odredio one mere zaštite koje je tužilja tražila.
Najčešće određivane mere zaštite su zabrana daljeg uznemiravanja (43,5%) i zabrana prilaska (22,6%), dok je mera iseljenja tuženog izrečena u 18,3% slučajeva
Iako je postupak donošenja mera zaštite hitan istraživanje pokazuje da u predmetima na kojima nije ulagana žalba:
Prvo ročište održano je u periodu do 30 dana u najvećem broju slučajeva 76,7%
Najčešće je presuda doneta u periodu izmedju 1 i 2 meseca u 39,4% slučajeva
U najvećem broju slučajeva presuda je postala pravosnažna izmedju 2 i 5 meseci u 32,6% slučajeva
Preračunati troškovi zastupanja klijentkinja u Autonomnom ženskom centru, uključujući i sudske takse (za tužbu i presudu), bili su prosečno 40.877 dinara (od 15.650 do 56.600 dinara), odnosno oko 2,5 prosečne plate za svaku klijentkinju
Istraživanja pokazuju da veoma mali procenat dece i majki koje su preživele nasilje otvoreno priča o tome:
Po britanskoj studiji sprovedenoj na uzorku od 108 majki, samo 17% njih je pričalo sa svojom decom o nasilju koje su preživele (NCH Action for children, Abrahams, 1994).
Druga dva istraživanja u Velikoj Britaniji pokazuju da je manje od 1/3 dece pričalo sa svojim majkama o porodičnom nasilju koje se dešavalo (McGee, 2000; Mullender et al., 2002).
Ranijim istraživanjima je pokazano da napredak majki u oporavku od traume nasilja u porodici podstiče oporavak dece i obrnuto. Novija istraživanja ove teme pokazuju da je razvoj još efikasniji kada je objekat intervencije odnos majka-dete i da bliska i intezivna interakcija kakva postoji između njih omogućava najbrži put ka isceljenju. Na sastancima našeg tima, došle smo do zaključka da bi ovaj inovativni pristup i novi instrument iniciran od strane britanskih feminističkih ekspertkinja bio izuzetno koristan za uvećanje našeg znanja i veština u konsultantskom radu sa našim klijentkinjama.
Priručnik je zasnovan na praktičnom radu autorki sa klijentkinjama i njihovom decom. Knjiga se sastoji od ilustrovanih vežbi čiji su glavni likovi životinje koji ohrabruju mlade čitaoce da istraže različite uspomene, kao što su promene u porodičnom životu ili srećne uspomene sa sestrama i braćom ili omiljenim igračkama koje pokreću određene emocije. Ove aktivnosti su posebno osmišljene da deluju privlačno, podsticajno i razumljivo deci, a predviđeno je da ih zajedno popunjavaju sa majkama. Njihov cilj je da pomognu ženama koje su preživelie nasilje u porodici i njihovoj deci da otvore ovu često izbegavanu i vrlo tešku temu za razgovor, a zatim i da facilitira razgovor o njihovim osećanjima i iskustvima i, kao rezultat, da poboljša njihovu komunikaciju.
Ovaj priručnik je prvi u seriji koji se bave ovom problematikom. Priručnik koji smo mi odlučile da prvi prevedemo fokusiran je na rad sa decom od 5 do 8 (najviše 10) godina. Ideja nam je da u narednom periodu prevedemo i priručnik koji je prilagođen deci starijeg uzrasta.
Ženama koje su oslabljene partnerskim odnosom punim nasilja potrebno je da pre svega povrate svoju ličnu ravnotežu pre nego što počnu da istražuju sadržaje koji čine probleme njihove dece. Tako je jedan od ključnih pojmova za korišćenje ovog priručnika pojam „spremnosti" majki da se bave ovim iskustvima.
Projekat „U razgovoru sa mamom" podržala je feministička holandska donatorska organizacija MamaCash.
Model koordinirane akcije predstavlja sistemsko rešenje problema nasilja u porodici na lokalnom nivou, bazirano na 6 ključnih elemenata kojima se povezuju aktivnosti svih službi u zajednici i podiže odgovornost lokalne vlasti za potreba građanki i građana.
Inicijative realizovane tokom 2007. godine odgovarale su početnom stanju i resursima opština, a cilj je da ova, za sada inovativna i pojedinačna, rešenja postanu standard postupanja i da se obezbedi njihova održivost. Neke od najznačajnijih aktivnosti u Lazarevcu su uključile organizovanje prve grupe samopomoći za žrtve nasilja u porodici i dobijanje značajnih priznanja za rad i razvoj modela koordinacije u okviru konkursa SKGO i Fondacije ERSTE banke.
U Lazarevcu i u Smederevskoj Palanci obezbeđena je podrška lokalnih advokata za besplatno zastupanje žrtava nasilja. U Kragujevcu je razvijena procedura prijema žrtava u zdravstvene institucije koja omogućava lakše i brže dobijanje usluga zdravstvene zaštite. Golubac i Ćuprija su 2007. godine prvi put organizovali lokalne kampanje koje se obraćaju ženama žrtvama nasilja. U Loznici je precizirana procedura saradnje sa policijskom stanicom kroz koju je omogućeno 24 časovna pripravnost centra za socijalni rad i policije u slučajevima nasilja. U Beogradu je, pored uspešnog lazarevačkog «mobilnog tima» za zaustavljanje nasilja, ova usluga u 2007. postala dostupna i građakama i građanima Voždovca i Palilule.
Opštinska kancelarija za psihosocijalnu i pravnu pomoć na Zvezdari pružala je besplatne usluge svim građankama i građanima koji/e im se obrate. Na Paliluli je počela sa radom Kancelarija za rodnu ravnopravnost, koja kao i voždovačka opštinska Komisija za ravnopravnost polova realizuje i programe ekonomskog osnaživanja žena i posebno žena žrtava nasilja.
Svih 9 opština izradilo je akcione planove za 2008. a dobar deo njih je obezbedio i sredstva sa budžeta za finansiranje ovih aktivnosti. Vidljivi efekti aktivnosti ukazuju na povećan broj registrovanog nasilja u porodici i veće poverenje žrtava u službe, veći broj krivičnih prijava, skraćene tužilačke procedure, veći broj izrečenih mera zaštite, bolje razumevanje odgovornosti nasilnika, uključivanje žrtve u planiranje mera zaštite i unapređenje zaštite.
Na konferenciji su govorile Radmila Hrustanović, zamenica v.d. gradonačelnika grada Beograda, Tanja Ignjatović, koordinatorka programa razvoja dobrih praksi u oblasti nasilja u porodici AŽC, Maja Ćirić, kustoskinja izložbe Offbeat: Pogledaj i vidi nasilje prema ženama i Zoe Gudović iz NVO Žene na delu.
Cilj ovogodišnje kampanje je podizanje nivoa svesti javnosti i zahteva od donosilaca odluka usvajanje jasne politike i izmene zakona ZATO ŠTO SVAKE NEDELJE U SRBIJI JEDNU ŽENU UBIJE PARTNER ILI BIVŠI PARTNER.
Pokrovitelj ovogodišnje kampanje i izložbe je Skupština grada Beograda koja je prepoznala Autonomni ženski centar kao neizostavnog partnera za organizaciju ovog važnog događaja u Srbiji.
Autonomni ženski centar – Program „Žensko zdravlje“, iz Beograda u saradnji sa Sekretarijatom za zdravstvo, Skupštine grada Beograda, organizovao je promociju priručnika “Nasilje nad ženama, moja profesionalna odgovornost“. Priručnik je namenjen zdravstvenim radnicima/cama primarne zdravstvene zaštite.
Priručnik je nastao kao proizvod interaktivnog projekta Autonomnog ženskog centra – Programa „Žensko zdravlje“ i primarne zdravstvene zaštite u Beogradu i jedanaest gradova u Srbiji (Vrbas, Novi Sad, Vršac, Alibunar, Šabac, Kragujevac, Niš, Leskovac, Užice, Pirot i Pančevo). Priručniku su prethodile aktivnosti u trajanju od pet godina koje su obuhvatile 38 održanih seminara, brojne sastanke i konsultacije, terenske posete, analize upitnika, istraživanja, pregovore i prezentacije. Odluka o kreaciji priručnika nastala je iz potrebe zdravstvenih radnika/ca, a u cilju postavljanja standarda za postupanje sa ženama koje trpe nasilje u partnerskim odnosima. Zdravstveni radnici/ce, saradnici/ce projekta, su razumeli svoju odgovornost i aktivno se angažovali u postavljanju modela dobre prakse u ustanovama primarne zdravstvene zaštite i rešavanju ovog problema.
Ovaj složen i odgovoran zadatak, na sebe je preuzela grupa od pet autora/ki, direknih učesnika u procesu edukacije, koji su kao polazište za svoj rad koristili postojeću svetsku stručnu literaturu, ali podjednako i za potrebe priručnika još i važnije, saznanja dobijena od zdravstvenih radnika/ca kroz kontinuiranu razmenu iskustava i definisanje vlastitih edukativnih i praktičnih potreba.
Priručnik se sastoji od sedam osnovnih poglavlja u kojima je obrađen problem nasilja u partnerskim odnosima iz ugla zdravstvenog radnika i zdravstvenog sistema. Tekstovi u Priručniku daju uvid u problem nasilja nad ženom u partnerskim odnosima, značaj uloge zdravstvenih radnika/ca u rešavanju problema nasilja i praktične smernice za postupanje u svakodnevnom radu.
„Nasilje nad ženama, moja profesionalna odgovornost“ je prvi priručnik ovakve vrste i namenjen je zdravstvenim radnicima/cama u Republici Srbiji. Istovremeno namera je da bude i baza za razvijanje standarda za postupanje sa žrtvama rodnog nasilja u okviru zdravstvenog sistema i interprofesionalne saradnje na smanjenju i prevenciji nasilja nad ženama.
Promocija priručnika održana je u utorak 13.novembra, 2007. u svečanoj sali Skupštine grada Beograda.
Projekat je realizovan uz podršku Ministarstva zdravlja Republike Srbije, CIDA, kanadske agencije za međunarodni razvoj i CAFOD, Velika Britanija.
Priručnik su predstavili:
Dušica Popadić, Prof.Dr. Slobodan Savić, Doc. Dr. Đorđe Alempijević, Dr. Olivera Mladenović i Dr. Stanislava Otašević uz ostale učesnike/ce projekta.
GO Zvezdara, kao nosilac projekta i Autonomni ženski centar, kao partnerska organizacija, u septembru ove godine su počeli realizaciju projekta “Pružanje besplatne pravne pomoći žrtvama nasilja u porodici”, koji projekat je podržan od strane Fonda za pravnu pomoć kao deo projekta Stvaranje održivog i efektivnog sistema za pružanje besplatne pravne pomoći u Srbiji koji sprovodi Ministarstvo pravde Republike Srbije u saradnji sa Programom Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP). Projekat finansira Agencija za međunarodni razvoj i saradnju Kraljevine Švedske (SIDA).
Tim povodom GO Zvezdara i Autonomni ženski centar iz Beograda (AŽC) će organizovati predstavljanje projekta i konferenciju za štampu na temu „ISKUSTVA U PRUŽANJU BESPLATNE PRAVNE POMOĆI ŽENAMA KOJE SU ŽRTVE NASILJA” koja će se održati dana 20.novembra 2007. godine (utorak) u 12h u opštinskoj sali GO Zvezdara, Beograd, Bulevar Kralja Aleksandra br. 77.
Na konferenciji će biti predstavljeni prvi rezultati i iskustva na projektu “Stvaranje održivog i efektivnog sistema za pružanje besplatne pravne pomoći”, iz ugla GO Zvezdara ( Opštine koja u poslednje dve godine ima Kancelariju za pružanje besplatne pravne pomoći žrtvama nasilja u porodici) i Autonomnog ženskog centra ( Organizacije koja se od 1993. godine u okviru Programa “Konsultacije za žene” profesionalno bavi pružanjem besplatne pravne pomoći ženama koje su žrtve nasilja ).
Govornice:
1. Marija Lukić, Menadžerka Fonda za besplatnu pravnu pomoć, UNDP
2. Leila Ruždić Trifunović, Koordinatorka Kancelarije za besplatnu pravnu i psihosocijalnu
pomoć žrtvama nasilja u porodici GO Zvezdara
3. Sanja Kalčević, advokatkinja, AŽC