četvrtak, novembar 21, 2019

Prvi dan…

... SOS Telefon je trebao započeti s radom u utorak, 10. listopada 1989.  Dugo smo se pripremale i jedva smo čekale taj dan. Bio je oblačno i vani je već bio mrak, nešto prije 18 sati, kad je dežurstvo zvanično trebalo da počne oko osam ili deset nas se okupilo ispred prostorije. Malo smo nervozne ušle. Bio je mrak i trebalo je upaliti svjetlo.  Ali svjetlo se nije upalilo.

Okretale smo i okretale prekidač - ništa.

Jedna od nas imala je lampu sa sobom, vjerojatno zato što je ta ulica bila nekako sumorna i prilično neugodna. Upalili smo i svijeću koju smo tamo imali. Željeli smo nazvati dežurnu službu Elektrodistribucije u Ljubljani. Ali čak ni telefon nije radio i naravno nije bilo mobitela.

Ništa nam nije bilo jasno. Što trebamo učiniti? Cijelo je mnoštvo medija najavilo da će taj dan telefon početi raditi u 18 sati. Zvat će žene, ali niko se neće javiti. Bili smo nervozne i ljute, pričale i tražile rješenje. Pozvali smo Elektrodistribuciju Ljubljana i stvar je ubrzo riješena. Bilo je 7 sati, znači kasnile smo. Svjetlo je upalilo, ali telefon još uvijek nije radio i na PTT-u su nam rekli da će moći stupiti u rad sljedeći dan.

Ovdje više ništa nismo mogle učiniti. Bile smo i dalje ljute. Toliko priprema, toliko rada, tako pomno isplaniran početak – šta sad? Žene koje nas trenutno mogu nazvati bit će razočarane i smatrat će nas neozbiljnima. Hoće li nas ikad više nazvati?

Otišle smo kući. Sutradan, PTT se pobrinuo da dežurna linija radi, i opet nas se skupilo desetak. Napeto smo čekale. Brinule smo jer sinoć nismo bile dostupne. Ja sam također bila zabrinuta da možda uopće neće biti poziva, iako je dosta medija objavilo početak našeg rada, ali tko zna je li informacija zaista stigla do onih kojima je pomoć potrebna.

Ne znam je li prošlo više od minuta kad je zazvonio telefon. Prve većeri primile smo osam poziva koji su pokrivali čitav spektar nasilja - od psihičkog zlostavljanja i ekonomskog iskorištavanja preko teškog fizičkog nasilja do silovanja.

SOS telefon je tako počeo raditi 11. listopada 1989. u šest navečer, potpuno neplanirano točno 9 mjeseci i 1 dan nakon prvog sastanka. Tako je ove godine 30 godina od njegovih početaka. Do kraja osamdesetih nije bilo specijaliziranih oblika pomoći žrtvama nasilja. Nije bilo sigurnih kuća, pa čak ni termina za njih - prvo smo govorili o skloništima, a pojam sigurne kuće počeo se ukorijeniti tek sredinom 1990-ih. Osim poziva u mentalnoj nevolji, koji naravno nije bio namijenjen žrtvama nasilja, nije bilo telefonskog savjetovanja, niti anonimnih telefonskih brojeva za žrtve koje bi mogle nazvati i razgovarati o svojim problemima. Nije bilo grupa za samopomoć, individualnog savjetovanja, zagovaranja. Programi socijalnog učenja za ljude koji zlostavljaju nisu ni uzeti u obzir.

Nekoliko godina prije ...

… Sredinom 1980-ih, u Ljubljani i drugim većim gradovima u Sloveniji počela su gibanja novih društvenih pokreta - mir, ekologija, gay, duhovni i, naravno, feministički: 1984. godine formirana je ženska sekcija pri Sociološkom društvu, pola godine kasnije grupa Lilit, 1986. Radna skupina za pokret za žene i ženska istraživanja, 1987. LL grupa i Ženska duhovna skupina.  To su bile prve poznate skupine u javnosti  drugog vala feminizma kod nas.

1987 05 MimicaIzmeđu 1985. i 1989. godine Feministička grupa Lilit je u Ljubljani organizirala 21 javno događanje, rasprave i prezentacije o različitim temama koje se tiču žena. S izuzetkom jednog događaja, svi su bili otvoreni samo za žene. Pitanje nasilja prvi smo put dotakle u svibnju 1987. kada smo pozvale zagrebačku feministkinju Vesnu Mimicu na javni razgovor (na slici je original informacija). Mimica je nekoliko godina ranije objavila članak : „Kazna za pogrešno parkiranje veća je od kazne za premlaćivanje žena“ o svom iskustvu prijavljivanja partnerskog nasilja, a kasnije je bila jedan od pokretačica SOS telefona u Zagrebu.

Općenito, moramo razmišljati o nastanku ljubljanskog SOS telefona u kontekstu tadašnje zajedničke države Jugoslavije. Feminističke grupe i inicijative na njegovom području stvorene su u jakim transnacionalnim vezama, iako "na nacionalnoj razini", u početku prije svega u glavnim gradovima republika. To je bio slučaj i sa SOS telefonima. Prvi je napravljen u Zagrebu (1988), drugi u Ljubljani (1989), a treći u Beogradu (1990). Nažalost, sjećanje na to očigledno blijedi i ponekad se čini kao da je SOS telefon stvoren na osamljenom otoku u Ljubljani (vidi, na primjer, Bilten ob 20-letnici Društva SOS telefon).

U prosincu 1987. na prvom Jugoslavenskom feminističkom skupu u organizaciji Lilit grupe u Ljubljani, usvojile smo izjavu u kojoj se između ostalog navodi da je „nasilje nad ženama široko rasprostranjeno u našoj zemlji: silovanje unutar i izvan zakona, fizičko zlostavljanje žena i djece, seksualno ucjenjujući žene. Slažemo se da ćemo organizirati pomoć i samopomoć za žene žrtve nasilja putem SOS telefonskih linija, savjetovališta i skloništa za žene itd. Dotične institucije trebale bi se pridružiti tim akcijama jer su se dosad neprimjereno bavile ovim problemom.“ Izjavu smo poslale medijima, a neki su je objavili - na primjer u Sloveniji Mladina, Telex, Dnevnik i Nedeljski dnevnik, poslednji sa naslovom "SOS za pretučene žene". Nekoliko radio stanica, uključujući Studentski radio i Val 202, pozvalo nas je da feministički skup predstavimo u emisijama uživo.

U Lilit-u nam se nasilje nad ženama činilo važnim, ali nas nije mnogo privlačilo. No, iako je bilo više na rubu naših razmišljanja, u programu grupe za 1988. napisali smo kao prvu stavku: "Organizacija SOS telefona za zlostavljane i silovane žene. Priprema kampanje s pravnog, socijalnog, zdravstvenog i psihološkog aspekta u suradnji s relevantnim stručnjakinjama." U siječnju te godine neke od nas išle smo na obuku volonterki za novi zagrebački SOS telefon, a zatim smo u prvim mjesecima godine većinu naših sastanaka posvetile pitanjima vezanim za nasilje protiv žena: Što bi ja sama učinila u situaciji nasilja? Kakve emocije žena doživljava zbog nasilja? U kojoj se mjeri nasilni obrasci prenose u obitelji? Koliko na ženino insistiranje na odnosu sa nasilnim partnerom utječe njezina ekonomska situacija? Koje zdravstvene probleme uzrokuje nasilje? Kako je problem nasilja reguliran zakonodavstvom? Postoji li pravna pomoć? Koje su ovlasti policije? Što je u slučaju razvoda sa zajedničkim stanom? Kakvu pomoć pružaju socijalne službe? Gdje dobiti novac za SOS telefon? Kako ćemo doći do kuće za sklonište?

U duhu našeg programa za tu godinu, u listopadu 1988., objavile smo kratko istraživanje o nasilju nad ženama na letcima i u Mladini, Nedeljskom dnevniku i Našoj ženi; po popunjenim anketama je bilo jasno da je nasilje nad ženama velik problem i da pomoć gotovo i ne postoji. Na pitanje treba li otvoriti sklonište sve žene odgovorile su "da" s izuzetkom jedne.

U prosincu 1988. u Zagrebu se odvijalo drugo Jugoslavensko feminističko srečenje, sastanak na kojem smo napisale  izjavu za medije. Veliki dio izjave bio je posvećen organiziranju pomoći ženama koje su žrtve nasilja i poduzimanju konkretnih prijedloga za izmjene kaznenog zakona.

Upravo je u to vrijeme nastalo veće istraživanje o nasilju nad ženama i djecom u studentskoj radnoj skupini na Pravnom fakultetu u Ljubljani, koje je objavljeno u siječnju 1989. u tada široko čitanom časopisu Jana. Radna skupina primila je preko stotinu dovršenih anketa koje su potvrdile osnovne nalaze našeg istraživanja. 

Te godine…

 ... osnivački sastanak za SOS telefonsku liniju održan je šest dana nakon objavljivanja ankete u Jani.

Sastale smo se u uredu ŠKUC-foruma na Kersnikovoj 4 u Ljubljani navečer, 10. siječnja 1989. Skup je sazvala grupa Lilit, koja se inače tjedno sastajala u ovom prostoru. Prije toga, zajedno s kolegicama u Zagrebu, predstavili smo pitanje nasilja i feminističkog djelovanja protiv njega u jednosatnoj emisiji na Valu 202.

Naše nedoumice o tome koliko žena če doći na sastanek bile su velike. Kad se ured popunio, ostale smo zapanjene - bilo nas je oko 30, uključujući i prošle godine preminulu Katarinu Lavš, koja je u suradnji s Televizijom Slovenija htila napraviti dokumentarni film o nasilju nad ženama. S njom smo imali sastanak sljedeći dan, materijal za emisiju "Nasilje iza zavjese ćutanja" snimljen je početkom veljače i prvi put je emitiran sredinom travnja.

Među prisutnima na uvodnom sastanku, nekolicina je stvarno sudjelovala u SOS telefonu. Neke su kasnije istraživale problem nasilja nad ženama. Druge »Lilitke« koje su podržale našu inicijativu, naravno, nastavile su je podržavati, ali nisu se htjele posvetiti nasilju. I ja sam namjeravala sudjelovati samo u pripremama za zakladu i, prije prve obuke volonterki, u lipnju 1989., „napustila“ SOS telefonsku grupu, kako smo je nazvali. Ali nakon nekoliko mjeseci slučajno sam se ponovo pridružila grupi i ostala u njoj 13 godina. Grupa je djelovala u Lilitu do januara 1990., kada se formirala kao Društvo SOS telefon.

Od prvog sastanka u siječnju do početka rada u listopadu, put je bio jako dug. Bilo je potrebno nabaviti prostor, osnovni namještaj, telefonsku liniju, telefon, kancelarijski materijal i provesti obuku volonterki (u to vrijeme nam nije palo na pamet da se bilo koja volonterka SOS telefona  može zaposliti). Od siječnja do lipnja prisustvovala sam na najmanje 50 sastanaka i razgovora kako bih otvorila put ovom početku; ali nemam približne podatke na koliko takvih događaja su bile moje koleginice. Došle smo do prostora s povoljnom ponudom - na jednoj od općinskih konferencija Saveza socijalističke omladine Slovenije bili su spremni to nam ustupiti besplatno i platiti nam troškove ako napišemo program za ravnopravnost spolova. Naravno da jesmo, a tekst je kasnije bio osnova za program još jedne feminističke grupe.

U tih devet mjeseci smo se povezale sa svim mogućim institucijama, organizacijama i osobama - od policije, odvjetnica, socijalnih radnica i predavateljki na tadašnjem Fakultetu za socijalni rad do zaposlenih na Socijalističkom savezu radnih ljudi i Savezu socijalističke omladine, u poduzećima i Gradu Ljubljani. Nama je pomoglo bezbroj ljudi, posebno žena, uključujući i novinarke raznih medija. Bez njihove podrške, počeci SOS telefona ni na koji način ne bi imali takav odjek ni među "korisnicima" ni u javnosti. Naravno, i mnoge su druge žene, uključujući volonterke, uložile svoj rad, znanje i uključenost u rad SOS telefona, čak i danas kada Društvo SOS telefon ima dosta zaposlenih.

Osim SOS telefona, naravno da u Sloveniji danas postoji puno stvari koje prije tri desetljeća nisu bile dostupne. Okvir za djelovanje je Zakon o suzbijanju nasilja u obitelji iz 2008. godine. Međutim, još uvijek nemamo 24-satnu telefonsku savjetodavnu liniju, premalo je mogućnosti smještaja, posebno izvan većih gradova, nema dovoljno osoblja u svim institucijama koje bi bilo dobro educirano o problemu nasilja u obitelji, još uvijek nemamo dobro uspostavljenu praksu redovnog međuinstitucionalnog obrazovanja gdje bi se razmjenjivale informacije, znanja i iskustva itd. Nevladine akcije protiv nasilja nad ženama postale su sve više usidrene na području psihosocijalne pomoći, a naš slogan drugog vala feminizma, „lično je političko“ deluje sada kao stara priča. Možda će jedna od novih feminističkih generacija napraviti iskorak u tom pogledu.

Tekst je preveden sa slovenačkog:

Kako je pred 30 leti nastal SOS telefon za ženske in otroke – žrtve nasilja | SpolSi