Neda Božinović

Godine pred rat ispunjene su mnogim štrajkovima i demonstracijama i raznim političkim akcijama. U njima su vidno učestvovale i žene. Njihovi posebni ženski zahtevi postali su deo opštih zahteva. U antifašističkom pokretu su bile ravnopravne sudionice, a njihovi politički zahtevi uvaženi su kao deo zahteva za slobodu i demokratiju. Po prvi put se u jednom širokom pokretu prihvata ideja da slobode i demokratije nema ako se ona ne odnosi i na potlačenu polovinu stanovništva.

Unutrašnje suprotstavljenosti u Kraljevini Jugoslaviji na nacionalnoj osnovi pokušala je da reši tzv. Vlada narodnog sporazuma 1939. godine formiranjem Banovine Hrvatske sa vrlo širokom autonomijom, što je izazvalo nezadovoljstvo u drugim krajevima Jugoslavije i probudilo postojeća međunacionalna suprotstavljanja. Umesto demokratizacije zemlje i davanja prava glasa ženama, koje je ta vlada bila obećala, ona se sve više vezivala za osovinu Berlin - Rim i ekonomski i politički. U svojoj unutrašnjoj politici pojačala je policijski pritisak, zabranila je rad mnogim ženskim i omladinskim organizacijama. Sve se završilo masovnim hapšenjima antifašista i antifašistkinja, ubijanjem štrajkača i manifestanata na ulicama, otavaranjem koncentracionih logora po ugledu na nacističke, zvaničnim pristupanjem Trojnom paktu, aprilskim ratom i kapitulacijom Jugoslavije u aprilu 1941. godine. Ali kapitulacija države Jugoslavije nije bila kapitulacija njenih građana i građanki. Misao o otporu fašizmu, razvijana i medu ženama uoči rata, prelazila je u njihovu konkretnu akciju, reklo bi, se sutradan po okupaciji. Ženske organizacije su raspuštene, pa su se žene ili u mešovitim grupama ili same organizovale po preduzećima, ustanovama i školama, po svojim kućama u selima ili gradovima i dogovarale se o pružanju otpora okupatoru. Pomoć zarobljenim vojnicima koji su bežali iz kolona, obeleženim Jevrejima, prikupljanje i deljenje hrane gladnima, smeštaj izbeglica bile su prve spontane aktivnosti žena. Po gradovima i selima nikle su razne grupe žena pod raznim nazivima koje su učestvovale na svoj način u pripremama ustanka. U toku ustanka one obavljaju niz odgovornih poslova u vezi sa smeštajem i snabdevanjem partizana kao i druge poslove, naročito poslove zbrinjavanja dece i ranjenika. U odredima koji se formiraju u leto 1941. godine žene učestvuju kao borci i kao bolničarke. U gradovima, one su uključene u ilegalnu borbu i učestvuju u raznim vidovima otpora.

Već pre rata osvojena pozicija žena u antifašistickom pokretu, učvršćivana i u toku prvih dana rata, potvrđena je prvim dokumentima Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke i dobrovoljačke vojske Jugoslavije koji je u to vreme imao vrhovnu vlast na oslobođenim teritorijama i u vojsci. U dokumentima pod naslovom "Zadaci i ustrojstvo narodnih oslobodilačkih odbora" ženama je potvrđeno aktivno i pasivno biračko pravo koje su one već 1941. godine koristile prilikom izbora za narodne odbore kao nove organe vlasti. Mesne organizacije žena, koje su se formirale od 1941. godine pod raznim imenima povezivale su se i na širim teritorijama, pa je u decembru1942. godine održana Prva zemaljska konferencija žena. Na njoj su učestvovale delgatkinje iz svih krajeva Jugoslavije, osim iz Makedonije jer nisu mogle da se probiju kroz neprijateljske redove. Na konferenciji je osnovan ANTIFAŠISTIČKI FRONT ŽENA sa ciljem da mobiliše žene radi pomaganja jedinicama Narodno - oslobodilačke vojske Jugoslavije, radi pomoći organima vlasti u organizovanju pozadine, radi učešća u oružanim i diverzantskim akcijama, za brigu o deci, za razvijanje bratstva i jedinstva među ženama. Poseban zadatak bio je kulturno - prosvetno uzdizanje žena.

Jugoslavija je u ratu izgubila 1 700 000 stanovnika - od toga oko 600 000 žena. Računa se da je u Narodno - oslobodilačkom pokretu na razne načine učestvovalo oko 2 000 000 žena. U vojnim jedinicama bilo je oko 110 000 žena. Od 305 000 poginulih boraca 25 000 su bile žene, a od 405 000 ranjenih 40 000 bile su žene.

Pitanje zakonske ravnopravnosti nije se postavljalo, jer su je žene svojim učešćem u Narodno - oslobodilackom pokretu vec ostvarile. Sve što je posle Fočanskih propisa na principima ravnopravnosti zapisano u kasnijim Ustavima Jugoslavije i u raznim zakonima rezultat je borbe samih žena u feminističkim i antifašističkim ženskim organizacijama pred rat i njihove borbe u toku rata.

Antifašistički front žena delovao je sve do 1953. godine. Pored mnogobrojnih zadataka koje je sebi postavljao u obnovi i izgradnji zemlje, u centru njegove pažnje bilo je nastojanje da se posleratno zakonodavstvo u svim oblastima zasnuje na principima ravnopravnosti žena, u čemu je i uspeo. Otpora gotovo nije ni bilo, jer su na vlasti bili predratni i ratni saborci, koji su već ranije prihvatili principe ravnopravnosti muškaraca i žena. Posle rata, Antifašistički front žena angažovao se na otklanjanju posledica rata naročito na rešavanju zdravstvenih, socijalnih i kulturnih problema ranjenika i dece koja su u ratu ostala bez jednog ili oba roditelja. Organizacije žena dopirale su sve do sela i učestvovale su u gradnji zemlje. Uz razne tekuće aktivnosti organizovan je veoma obiman rad na prosvećivanju žena preko analfabetskih tečajeva i stalnih tečajeva zdravstvenog prosvećivanja. Nije zapostavljen ni kulturni rad ni rad na samoosvešćivanju i nastojanju da se žene organizovano u što većem broju uključuju u ekonomski i politički život. Naročito se insistiralo na zapošljavanju i školovanju ženske omladine u osnovnim i srednjim stručnim školama koje je do tada bilo tragično zapušteno. Organizacije su se suprotstavljale pokušajima diskriminacije i omalovažavanja žena i postepeno izrasle u moćan društveno - politički faktor. Početkom pedesetih godina osnivaju se i posebna ženska društva.

Ubrzo se Antifašistickom frontu žena zamerilo da se suviše bavi političkim radom, pa je on na osnovu odluke Narodnog fronta, odnosno Socijalističkog saveza na svom četvrtom kongresu, 1953. godine, samoukinut. Umesto njega osnovan je Savez ženskih društava, sa zadacima redukovanim na prosvećivanje seoske žene. Bio je to početak kraja samoorganizvanog ženskog rada na postavljanju svojih vlastitih problema i vlastitog traženja puteva za njihovo rešavanje. Bio je to i put postepenog vraćanja žena domaćinstvu i napuštanja političke aktivnosti.