Sjećam se neprestane želje za bijegom, od prisilnih zadržavanja u situacijama u kojima su bili napadnuti dijelovi mene, samoprekoravanja i samokrivice za sve loše stvari koje su se desile, osjećaja potpune nezaštićenosti, neprijatnosti od pomisli na vlastito tijelo, prljavosti, gađenja, stida, želje za samopovređivanjem – fizičkim i mentalnim...Sjećam se dječije sobe i 'dječijih' igara, njegovog pritiskanja i trljanja mene od zid, obaranja na pod, modrica i krvavih tragova na mojim leđima, njegovih ruku na mojim dvanaestogodišnjim grudima...Sjećam se odlazaka u njegov stan, potmule buke koja se čuje sa ulice, na petom spratu, u njegovoj sobi, sjećam se robotskog ponašanja sasvim već naučenog, otupljenih emocija i sebe već tada smrznute četrnaestogodišnjakinje, sa njim mnogo starijim, sjećam se njegovih ruku, poda i mirisa vodke iz staklene vitrine, bola u predjelu trbuha, gađenja, bola, gađenja, bola... vjerujući da tako mora...Sjećam se mračnog podruma, smrada, i stida, potpunog odvajanja od sebe, kao da se to sve ne dešava meni, već onoj, nekoj drugoj, koju ne želim da sretnem, koju ne želim u lice da pogledam...Već uveliko je bio rat, rat izvana, rat u meni, par metara dozvoljenog fizičkog prostora za kretanje, za dječije igre, za bolne i neželjene seksualne odnose, za tugu, bijes, ljutnju, očaj, strah, za želju za poptunim bijegom, za gubitak svih nada da je iz tog mraka moguće izaći, osloboditi ga se, otrgnuti, iščupati se iz njegovih mučnih ruku, povratiti sve iz sebe...I sjećam se koliko je proces iscjeljena bio dug i bolan, sjećam se koliko mi je godina bilo potrebno da se sretnem sa sobom, onom od kojem sam okretala svoje lice, potražiti prestrašenu i uplakanu djevojčicu, reći joj da će sve biti dobro i da sve to što se desilo drugi su napravili, ne ona... i zagrliti je snažno...oh, kako je samo bilo važno, grliti je jako i snažno i reći joj da se više nikada tako nešto neće desiti, da je sigurni prostor u njoj, samo ga je trebala pronaći, tu unutra, u sebi...i razgovarati o svemu, razgovarati o svemu bilo je bitno, reći bliskim osobama, podijeliti, imenovati, artikulirati, jer ti razgovori su bili osnažujući, imenovanje je bilo osnažujuće, tako se gradio sigurni prostor u meni, i ta djevojčica se zajedno sa mnom počela radovati suncu, bojama, ljubavi...I vidjela sam koliko je hrabra, snažna i prekrasna ta djevojčica...
(Maša)
